Miljenko Jergović, Dan kada je u Hrvatskoj nestalo stila

Kada je u nedjelju 3. svibnja, prigodom izlaska sa svete mise ubijen Vinko Žuljević Klica, pukovnik jedne od hrvatskih vojski i jedan od najuglednijih pripadnika hrvatskog podzemlja, o tome su izvijestile sve televizijske stanice, novine i informativni portali. Sa sprovoda izvještavalo se kao s kraljevske svadbe: uz fotogalerije sa slikama slavnih uzvanika i sućutnika iz zemlje i inozemstva. O pokojniku se pisalo u dnevno-političkim analizama i novinskim esejima. Kao u drevnim svetačkim hagiografijama obrazlagao se njegov životni put, sve s onim malim, a zanimljivim detaljima po kojima se istaknuti pojedinci unutar neke zajednice razlikuju od obične anonimne čeljadi: tako smo doznali da gospodin Klica Žuljević nije podnosio mobilne telefone. Pomalo motiviran i tonom, te sadržinom i naracijom svečanog ispraćaja, o pokojniku je svoju rekao i naš jedini vatikanolog, ponudivši materinjem jeziku na ogled sintagmu “pobožna sačekuša”, za one uglednike koji bivaju likvidirani malo po okrepi svetom misom.
Kada je u petak 8. svibnja svojom smrću umro profesor Kruno Pranjić, danima se čekalo da netko objavi vijest. U međuvremenu je izašla novinska smrtovnica kojom se obitelj oprašta od pokojnika, a u ponedjeljak 11. svibnja portal Zenicablog.com objavio je vijest u kojoj stoji i ovo: “Povodom smrti dr Krunoslava Pranjića u Općoj biblioteci u Zenici postavljena je izložba knjiga koje je napisao, preveo ili uredio.” Dan kasnije, u utorak, spisateljska udruga kojoj je bio član objavila je, konačno, i u Hrvatskoj vijest o profesorovoj smrti. U sljedeća dva-tri dana vijest je prenesena na jedva vidljivim mjestima u ionako nevidljivim novinskim rubrikama kulture, te na nekoliko slabije frekventnih portala. Ustvari, samo je reciklirana ona prva informacija, kojoj nije pridodan ni uobičajeni komemorativni ton. Zajednica koja se nekoliko dana ranije znatiželjno snebivala nad time što jedan pokojnik nije volio telefone, drugog pokojnika nije imala po čemu zapamtiti. Nije ni profesor bio frik najnovijih ajfona i samsunga, niti je bio veliki gadžetlija, ali ipak je telefonirao.
Kruno Pranjić ostao je darovit, ali do kraja neostvaren vezni igrač Fudbalskog kluba Zenica. Jak i čvrsta stasa, tako da su se protivnički bekovi odbijali od njega, Pranjić je imao potencijala za dobrog poslovođu, za desetku u timu, i mogao je daleko dogurati da ga škola nije iskvarila. Nakon što je završio gimnaziju u prvoj generaciji zeničkih maturanata, otišao je u Zagreb na studij jugoslavistike. Od 1956. je asistent pa docent na nečemu što će se kasnije zvati Katedra za standardni hrvatski jezik, a zabranjeno nam je prisjećati se kako se u ono vrijeme zvalo. Šezdesetih vodi vježbe iz stilistike, iz kojih 1968/69. izrasta kolegij Stilistika. Sedam godina kasnije, u svibnju 1975. Kruno Pranjić utemeljuje Katedru za stilistiku, čime je ovu filološku disciplinu uveo u hrvatsku akademsku znanost, ali i u hrvatsku kulturu, općenito. Sentimentalno – ili lošim stilom – govoreći Kruno Pranjić otac je hrvatske književne stilistike. Ili ako je to lakše razumljivo: kao što je gospodin Klica Žuljević “ovjerio” Veselina Marinova, tako je profesor Pranjić “ovjerio” cijelu jednu znanost. Prvi je nekoga usmrtio, drugi je cijeli jedan svijet oživio. Ovjereno je, međutim, i jedno i drugo.
Stil je otklon od norme. Sve ono što u jeziku, u govoru i u pisanom tekstu, djeluje pomaknuto, začudno i drukčije, određeno je individualnim stilom. Sam jezik, međutim, kao živi organizam, nastaje i preporađa se u nizu otklona, iza kojih stoji neki davni, ili sasvim nedavni, individualni stilski čin. Svaka je riječ, kaže Borges, nekada bila metafora, i nastala je iz metafore. A metafora je samo jedna od stilskih figura – kojom se u običnom govoru često metaforiziraju sve druge stilske figure. One se, pak, dijele na figure dikcije, figure konstrukcije, figure misli i figure riječi ili trope. Većinu stilskih figura moguće je detektirati u svakodnevnom govoru. U bogatstvu figura temelj je svakog jezičnog bogatstva, a ne u izmišljanju novih riječi.
Profesor Kruno Pranjić je studente jugoslavistike, potom kroatistike, učio da raspoznaju stilske figure. Ukupno ih je tridesetak. Neke su, poput hiperbole, česte u upotrebi. Druge, poput litote, djeluju utješno. Litota je: nije strašno što su zagrebačke novine previdjele smrt profesora Pranjića. Hiperbola je: strašno je to, da strašnije ne može biti. A može uvijek biti strašnije, kazuje nam treća stilska figura – gradacija. U stilskim je figurama ljepota jezika. To znaju istinski pisci, mudre lude, kakva je bio i Kruno Pranjić. Bez te književne lude sam i nezaštićen ostat će ovaj jezik. Bez njega će jadnija nego jučer biti hrvatska književnost. Mudra luda je četvrta stilska figura: oksimoron.
Oni koji su studirali kod njega, kažu da je bio vedar i blag profesor. Učio je one koji su se dali naučiti. Ostale bi puštao da prolaze. Dobro je znao da se budalu, i onoga koji neće, ničemu ne da naučiti. A način na koji je ispraćen zorno potvrđuje da je svud oko nas bila i ostala golema većina budala. Što se njih tiče, u novinama, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, u hrvatskim književnim društvima, uzalud je Kruno Pranjić u Zagrebu osnivao Katedru za stilistiku. Bolje bi bilo da se stručno usavršavao u fudbalu. Mogao je daleko dogurati u času smrti svoje, možda i do naslovnica naših novina, a da prethodno nikoga ne ubije i ne ovjeri, da ne muči ratne zarobljenike, ne ucjenjuje zlosretne dužnike i ne nudi zaštitarske usluge onima koji imaju potrebu da ih se zaštiti od njega; da je dosegnuo granice vlastitog talenta, fudbaler Pranjić mogao je danas biti jedan od najznačajnijih pokojnika hrvatskoga nogometa. Većina budala bi za njega znala. Većina budala bi ga ispratila. I među budalama poneki pametan čovjek, poneka mudra luda, poneki sveti bogohulnik.
Ali on se, profesor Kruno Pranjić, sav dao u književnost, u stil i u stilistiku. Budalama nije značio ništa, ali onome jednom, i onom još jednom, i onoj još jednoj, koje je učio ironiji (stilskoj figuri iz prethodnih nekoliko rečenica) i paradoksu (paradoks je da su mali sprovodi veći od velikih), Kruno Pranjić bio je mnogo više od velikog fudbalskog poslovođe. Bio im je velik kao Messi, a od Messija, da ga jebeš, većega nema.
Je li nužno imati svijest o stilu? Nije, kao što nije nužno imati svijesti o jeziku da bi se bilo uzoran njegov govornik ili pripovjedač. Ali kada se neka zajednica počinje gubiti, kada pijana od patriotizma i sebeljublja zapliće jezikom umjesto da govori, kada neka zajednica slavi razbojnike, a prezire pravednike, tada joj spasa nema bez svijesti o jeziku i stilu. Na to bi se mogla svesti poruka koju je svojim čestitim životom ostavio profesor Kruno Pranjić. Način na koji ga je Hrvatska prezrela svjedoči, prije svega, o stilu, i o konačnome gubitku osobne samosvijesti bez koje stila nema, a ni otklona od rulje. Nisu Krunu Pranjića previdjele novine, nego su ga previdjeli novinari. Previdjele su ga njegove kolege s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a ne Filozofski fakultet. Tupost onih koji su mu posvetili rečenicu ili dvije, recikliranog priopćenja jedne udruge, nije više samo individualna tupost. To je stvar kolektivnog osjećaja i gubitka stila, s kojim započinje umiranje jezika.
Ne vjerujem da bi Krunu Pranjića zaboljelo da je znao kakve će mu biti posmrtne počasti. Autoironija bila je njegova najmilija ironija. Među svim tim drvenim svijetom hrvatskih književnih i jezičnih znanosti, on je plesao kao bosanska luda, kao Manuel Francisco dos Santos, zvani Garrincha, kao posljednji gospodin. A gospoda oko intimnih stvari ne dižu buku. U čovjekovu životu nema ničega intimnijeg od smrti. Ali način na koji je ispraćen, ili na koji nije ispraćen, vodi ka paradoksu s kojim profesor, srećom po sebe, neće imati prilike da se bavi. Naime, šta ako sve ovo pokazuje da nije umro pojedinac, onaj koji je svojim stilom pružao otklon od društvene norme, nego je, zapravo, a da to nismo ni znali, umrla Hrvatska? Naravno, ne Hrvatska kao nezavisna država i oružana sila, ne Hrvatska kao institucija nacionalno svjesnih hrvatskih državljana, katolika i Hrvata, nego Hrvatska kao kulturna i jezična zajednica, koja je, među ostalim, objedinjena sviješću o značaju i nenadoknadivosti pojedinih ljudi. Ima li koga da zaplače nad Hrvatskom povodom vijesti o smrti profesora Krune Pranjića?

Opet literarni uspjesi!!!

Čak dvije pjesme naših/ mojih učenica uvrštene su u pet najboljih na natječaju PO(E)ZITIVA. Pjesme će biti tiskane u zborniku i popraćene crtežima učenika Grafičke škole u Zagrebu.

Kemal Mujičić Artnam: 
O NATJEČAJU

Na natječaj Po(e)zitiva pristiglo je šezdeset i pet pjesama. Bilo je među njima
pjesama pisanih u slobodnom stilu, nekoliko soneta, desetak pjesama u vezanom
stilu. Tematski, većina pristiglih pjesama govori o ljubavi (točnije, o čežnji za
ljubavlju), nekoliko njih su okrenuti općim, takozvanim velikim temama koje propitkuju
smisao postojanja, neke od njih nedvosmisleno govore o strahu pred novim i
nepoznatim koje dolazi, a najveći broj sudionika imao je potrebu govoriti o svjetlu i
svjetlosti, što je donekle i razumljivo, obzirom na negativnosti u društvu s kojima se
mladi svakodnevno susreću. Moram priznati da sam očekivao veći broj pjesama koje
bi se naslanjale na poznate pjesme poznatih pjesnika koji su mnogim generacijama
uvijek bile uzor i nadahnuće. 
Način na koji su mi pjesme poslane ima smisla, mogla se vidjeti šarolikost grafičkih
rješenja svake pojedinačne pjesme, što je svakako za pohvaliti. Mnogi suvremeni
pjesnici itekako vode računa o grafičkom izgledu svojih pjesama, jer im taj način
priskrbljuje još jednu dimenziju više.
Sam naslov natječaja Po(e)zitiva pomogao mi je da usmjerim pažnju na radove koje
upravo podržavaju ideju natječaja. Moj izbor je sljedeći: 
 
1. BIJELA BOL
2. KUT PROMIŠLJANJA
3. ZAGONETKA SVJETLA
4. SUNCE, ULICE I TVOJE LICE
5. DOPUSTI

 
BIJELA BOL 

Moja bol je bijela.                                              
Koliko god čudno zvučalo, ali jest.    
Svijetla, čista, kristalna.                                                                   
Moja bol je lijepa, lijepa k'o ljubav, a ljubav je naposljetku bol. 
I bol je ljubav.                                 
Sve druge boli su crne.                               
Tamne, mračne, mutne.                                  
Zapravo, i ja pričam gluposti.. 
Ma kakva bjelina?                                                         
Plav,172 i zavodnički pogled dok pregriza usnu.                                        
Još nikad nisam vidjela osobu kojoj siva trenirka stoji bolje.                       
Da, boli, prepoznao si se?


Autor: Lorena Jurec, 2.g1
Mentor:  Martina Sviben
Srednja škola Zlatar
  -----------------------------------------------------------
KUT PROMIŠLJANJA

Sjedim u kutu.
Spremaš nam ručak.
Igram se s našom princezom.
Miris kojekakvih začina prekriva sobu.
Ne znam kako da ti kažem.
Postavljaš tanjure.
Tužno se primičem stolu.
Pogledaš me.
Odmaknem pogled i zadubim se u prozor.
Ne razumiješ.
Znala sam da tu prestajemo postojati.


Autor: Ana Markulin, 2.g1
Mentor: Martina Sviben
Srednja škola Zlatar

A gdje je revolucija, stoko?

Ovom predstavom umjetnička skupina Montažstroj slavi 25 godina rada, a za tu priliku udomljeni su u ZKM-u s obzirom da nemaju svoj prostor. Naslov predstave zapravo je jedan od najpoznatijih zagrebačkih poslijeratnih grafita iz vremena devedesetih koji je bio ispisan na studentskome domu Stjepan Radić.

Stoka su oni, članovi skupine Montažstroj koji su u Zboru malih ljudi ujedinili otpadnički sloj hrvatske stvarnosti - pedere, lezbijke, Srbe, Židove, umirovljenike, crnce i radnike, sadašnje i bivše, ženske i muške. Zbor malih ljudi trudio se oko predstave MČŽPC (Mali čovjek želi preko crte) koja je u konačnici zabranjena zbog kršenja autorskih prava. Predstavu upozorenja na nacionalističko desničaranje i manipuliranje koje je zahvatilo Hrvatsku zaustavio je sudski papir koji je prijetio zatvorom, ogromnim odštetama i kaznama zbog cehovskih i institucionalnih pravila koja "štite" izvođače ujedinjene na albumu Paket aranžman iz 1981., pokretaču novoga vala i idejnom temelju predstave. Stoka iz Montažstroja usrala se, kako kažu, svih tih egzistencijalno-financijskih prijetnji i autocenzurirala samu sebe usprkos uvjerenjima da je glazba nastala prije više od 30 godina društveno dobro kojim se smije, mora i može, ako već ne mijenjati stvarnost, onda barem pozivati na bunt, promjene i možda revoluciju.

Novom predstavom A gdje je revolucija, stoko? naslovljenom po zagrebačkome grafitu anonimnog autora - koji je prema tome - javno dobro, a na digitalnim ostacima bivše predstave, optužuju sebe i nas, sve koji vjeruju u društvenu moć glazbe i umjetnosti općenito, sve koji će ipak izabrati egzistencijalni konformizam pljuckajući snažne i buntovne stihovane poruke.
Riječ revolucija je potrošena, ona je komodificirana. Glazbenici se bave revolucijom i buntom u glazbi, no kada dođe do prodaje njihovog produkta, onda te revolucionarne ideje mahom padaju u vodu. Time se bavi naša predstava, samo što za razliku od glazbe, ona doseže do manjeg broja ljudi.    Ukratko, ako kao umjetnici želimo biti vidljivi i dopirati do publike, moramo ostati u sistemu, a da bismo u njemu ostali, moramo pristati na kompromis i tu dolazimo do konformizma koji propitujemo - rekao je Borut Šeparović, voditelj Montažstroja i redatelj predstave.

Sama predstava snažna je i provokativna auditivno i vizualno. Na mahove su mi ponavljanja pojedinih antiideoloških poruka bila naporna, što se vjerojatno i željelo postići, ali gledano u cjelini - vrlo je dojmljivo i danas intenzivno razmišljam o njoj. Znači, protreslo me je. Osobito me se dojmio Ante Perković stavom koji nam je prezentirao i glasom koji je dominirao scenom.

http://www.portalnovosti.com/borut-separovic-mozda-je-i-montazstroj-samo-ispusni-ventil