Gilles Leroy, Nina Simone

Roman je mješavina fikcije i biografskih činjenica iz života Eunice Kathleen Waymon, poznate pod umjetničkim imenom Nina Simone. Nina je varijacija na riječi jednoga latino udvarača koji ju je tako zvao (nina - djevojčica), a Simone je odabrala iz razloga što ju je privlačila francuska glumica Simone Signoret.
Inače je dio poznate Leroyeve romaneskne trilogije koju čine Alabama Song, Zola Jackson i Nina Simone. Premda me zanimala građa i veoma mi se svidio roman Alabama Song o životu Zelde Fitzgerald, ovdje je nešto čitavo vrijeme nedostajalo. Čini mi se da su Leroyevi postupci miješanja pripovjednih glasova podbacili i postali nekako pretenciozni. Sve je djelovalo nategnuto, premda se moglo dosta saznati o Nininoj mladosti, nesretnim odnosima s muškarcima, ćudljivosti, unutarnjim demonima koji su razočarenja suradnicima i partnerima utapali u alkoholu. Uvođenje fiktivnoga Ricarda, filipinskog sluge kojem se Nina počinje ispovijedati, smatram podbačajem koji mi je smetao u radnji. Iako sam povremeno zaboravila da nije stvaran, svaki me puta to osvještavanje razočaralo. Po meni nema smisla ovako se poigravati žanrom biografije i na kraju složiti bućkuriš koji nije sasvim bezukusan, ali sigurno nije ni nešto čemu se vraćaš.

Gilles Leroy, Nina Simone

Bijelci vrlo dobro znaju kako stvari stoje s njihovom vrijednošću. Bijeli đak koji dobije najlošiju ocjenu u školi zna da je bio ništavan. Njegov bijeli kolega koji dobije nagradu za izvrsnost zna da ju je zaslužio. Bilo da su izabrani ili odbačeni, oni sebi ne postavljaju pitanje pravednosti izbora. Ne moraju postavljati pitanje o boji svoje kože. Mi moramo. Jer nikada ne znamo koja je naša stvarna vrijednost. U tome je sva opačina tog bjelačkog sustava. Zbog toga danas izmišljaju pozitivnu diskriminaciju. Druga, plemenita strana genocidne medalje. Bog zna da imaju lukavosti, ali ova im je najgora: ako uspiješ, otad se možeš bojati da to nije zbog tvojih umjetničkih, ili intelektualnih, ili moralnih kvaliteta, nego zbog istog razloga zbog kojega bi prije propao, zbog boje tvoje kože. Ne samo da još uvijek ne znaš koliko vrijediš, nego se sad i bojiš da nisi legitiman u svom uspjehu. Bojiš se da si prevarant. Lukavo, ne?

Chimamanda Ngozi Adichie, Polovica žutog sunca

Pozamašan roman od četiristotinjak stranica koji mi je fino legao. Emocionalno me dotakao načinom prikaza likova, okolnosti i uvjerljivošću, ali sam pritom i puno naučila. Roman bi se mogao nazvati i obiteljskom sagom jer pratimo članove jedne obitelji i s njima povezane ljude u tragičnome povijesnome trenutku. Šezdesetih godina 20. stoljeća Nigerija se konačno osamostalila od Velike Britanije i postala neovisnom. Ubrzo je počeo građanski rat zbog nepomirljivih razlika (kako se njima činilo) etničkih skupina Hausa, Yoruba, Furlana i Igboa koje su nastanjivale prostor mlade države. Ono najtragičnije jest da je britanski imperijalizam bio toliko duboko ukorijenjen u kulturalna obilježja da ga Nigerijci uopće nisu doživljavali kao nešto loše. Štoviše, imponirao im je. Navedena su plemena započela bratoubilački (građanski) rat u kojem je stradalo više od milijun ljudi. Godine 1967. Biafra se odijelila od Nigerije zbog procjene političkih vođa da će Igboi teško živjeti s ostalim agresivno raspoloženim plemenima. Republika Biafra postojala je samo tri godine, a tijekom odcijepljenja njezini su stanovnici, svakodnevno granatirani i okruženi neprijateljem, iskusili najveće ljudske patnje: bol, glad i smrt bližnjih.

Roman je narativno organiziran na dva plana - prijeratne (rane šezdesete) i ratne godine (kasne šezdesete), a likovi koje upoznajemo u smirenome intelektualističkom i više-manje snobovskom ambijentu, u kasnim šezdestima postaju prognanici koji pokušavaju preživjeti boreći se sa stjenicama, ušima i praznim želucem. Tako čitavo vrijeme imamo pred sobom one od nekad i ove sad pa možemo uspoređivati tko je uistinu imao unutarnju snagu potrebnu za takve okolnosti. Mnogo je paralelnih pripovjednih niti i odnosa, ali meni je osobito dojmljiv autoričin postupak preobrazbe lika profesora Odenigba, prijeratnog intelektualca, sveučilišnog djelatnika revolucionarnih ideja koji je na pomodnim večernjim kružocima u svojoj vili beskompromisno zahtijevao moralnu snagu i čvrst idejni stav prema neovisnosti Biafre. Na kraju je to slomljen čovjek bez ideala, ali i upitne moralnosti prema najbližima. Nigerija šezdesetih godina prikazana je kroz lik sluge Ugwua. Seoski dječak, odrastao na vračanjima i praznovjerju svoga plemena, znatiželjan, inteligentan i iskonski kvalitetan pretvara se u čovjeka koji sa strepnjama prati vlastite fizičke promjene i preobrazbu u muškarca naglašenog libida, ali istovremeno bez ikakva straha i skanjivanja guta sve što se može čitati i oblikuje vlastiti svjetnazor. On je i dalje vjerni sluga koji se divi svojim gospodarima, ali s ponosom prihvaća i ulogu učitelja u ratnoj školi. Rat i iz njega izvlači na površinu njegovu životinjsku stranu pa sudjeluje u grupnome silovanju, ali preraste svoje moralne nedoumice i sramne postupke bezrezervnim pomaganjem u neljudskim uvjetima svima kojima to treba. On je veličanstven spoj Afrike i Europe, praznovjerja i načitanosti, ratnika, muškarca, ljubavnika i sluge. Vrlo dojmljivo oblikovan lik u kvalitetnome romanu. 

Jilliane Hoffman; Slatke, male stvari

 Tip štiva koji inače izbjegavam. Zaplet, moderni detektivi, ubrzan razvoj radnje s neprestanim uvođenjem novih elemenata koji te ne vode spoznavanju tajne i otkrivanju negativca, nego te zapravo udaljavaju, tamo nekakav grad u nekoj bližoj prošlosti ili sadašnjosti - a sve nakon čitanja brzo zaboraviš i pomiješa ti se sa sličnim uratcima. Povremeno si ipak dopustim izlet u trilerske vode pa zaključim isto - da nije to za mene. U redu je dok čitaš, ne opterećuje mozak (mada ja baš volim da mi tekst opterećuje misli i isprevrne me i uzruja i rasplače i navede na promišljanje i revidiranje). Ovaj sam roman neplanski posudila u knjižnici nakon susreta s našom školskom psihologinjom koja mi je rekla da ga je pročitala u jednoj noći. Polakomila sam se i prebacila knjigu na svoje ime jer eventualno ću nešto takvo uzeti nakon preporuke. Nije mi žao, ne smatram sate koje sam mu posvetila izgubljenim vremenom, ali nisam ni oduševljena.
Poput onog stiha Parnoga valjka Sve dok traje, dobro je..., ali poslije nemaš što zadržati u sjećanju.

Poglavlja romana neuobičajeno su kratka, stranicu-dvije, i ima ih devedesetak. Čitava je kompozicija složena filmski, kao kolaž slika u kojima se izmjenjuju različiti likovi i njihove unutarnje dileme i muke. Glavni detektiv Bobby Dees tipičan je klišejizirani momak kojeg osobna drama i društvena odgovornost tjeraju na bespoštednu borbu s izazivačem koji svjestan njegova obrasca ponašanja čitavo vrijeme bocka i ruje tamo gdje se gnoji. U naoko nerješivoj situaciji detektiv, zapravo agent, doživljava prosvjetljenje i njegovo ogromno radno iskustvo usmjerava mu pogled na najbeznačajniju moguću pojedinost koja pruža novi kut gledanja i eto raspleta. Melodramatičan i potpuno neuvjerljiv završetak zaokružuje plemenita nastojanja agenta koji je pronašao manijaka, spasio brak i obitelj te se potvrdio na svim područjima. Mislim, možda je i moguće, ali toliko je bilo predvidljivo da nema nikakvu težinu.

Ovaj ću roman ipak preporučiti učenicima kao lagano čitljivu i zanimljivu izbornu lektiru jer je sadržajno dobro obrađena tema opasnosti od internetskih lažnih profila i zlostavljača koji na taj način vrebaju maloljetne žrtve. Najbolji dijelovi teksta upravo su oni u kojima su izloženi dijalozi između između psihotičnog i prepredenog El Capitana i djevojaka koje su mu zapele za oko i planira ih nagovoriti na susret. Premda linearna naracija s povremenim retrospekcijama, i zbog žanra i zbog kratkih poglavlja, ne zadire u dublje psihološko profiliranje likova, prikaz tinejdžerki željnih pažnje i uzbuđenja koja su im nedostupna zbog ograničenja u izlascima vrlo je uspio.

Knjižnica na otvorenom u Bostonu

Glas nemoguće ljubavi

http://www.jergovic.com/subotnja-matineja/kemal-monteno-glas-nemoguce-ljubavi/