Blažo Davidović, Raditi ništa

A onda si ti brojala što bi mi radili da smo zajedno, pa sam brojao i ja, jer sam morao, inače bi ti brojala da se moja šutnja ne broji, jer nemam želja koje su sentimentalno ubrojive.
Pa sam brojao: plesali bi, krstarili bi Dunavom, popeli se na London Eye i kad bi bili na vrhu, zajedno bi povraćali onima dole na glavu, igrali bi poker na svlačenje, udarali nogom u stare flipere i namjerno radili “tilt” dok slušamo Stonese, obukli se kao Bonnie and Clyde i gađali se kuglicama šlaga na dječjim rođendanima, ni sjetiti se ne mogu šta sam sve tu nanizao.

Sve sam lagao.

Ne želim to raditi sa tobom. Ne želim ništa. Hoću jednu jedinu stvar koju nismo spomenuli: biti jedno, postati jedno, pobjeći od ljudi koji će nas gađati haubicama sujete, braniti se šutnjom na sudu svetog srca, upiti te, usisati, primiti te intravenozno, inficirati se tvojim očima i poludjeti, popiti kao zadnju čašu šampanjca ”Midas Ace of Spade” jer na to imam pravo, kao osuđenik na smrt, a posljednja želja se ne odbija, i da odem, odem…  Sa tvojim očima u mom mozgu.
Moramo raditi ništa, samo tako ćemo biti totalno zajedno. Nema trošenja vremena na okolinu, na situacije koje nisu naše, na tek usputne prolaznike i treptaje okicama, nema ničega oko nas, nema nikoga, samo ti, samo ja, samo mi u svemiru.
Dakle, sve sam te lagao. Sa tobom bi radio samo ništa.

Nicole Krauss, Povijest ljubavi

SMRT LEOPOLDA GURSKYJA


Leopold Gursky počeo je umirati 18. kolovoza 1920.
Umro je naučivši hodati.
Umro je dok je stajao ispred školske ploče.
I također jedanput dok je nosio težak pladanj.
Umro je uvježbavajući svoj novi potpis.
Otvarajući prozor.
Perući genitalije u kadi.

Umro je sam, jer ga je bilo sram ikoga nazvati.
Ili je umro misleći na Almu.
Ili kad je odlučio ne misliti na nju.

Zapravo, nema se tu mnogo reći.
Bio je sjajan pisac.
Zavolio je.
To je bio njegov život.

Tri rečenice kojima autorica Nicole Krauss završava roman i nekrolog svome liku sadržavaju esenciju čitavog teksta. Leo Gursky bio je sjajan pisac čija je knjiga Povijest ljubavi i bez njegova imena na koricama utjecala na tuđe živote. To je mogla zato što je napisana iz najiskrenije i najosobnije od svih emocija - ljubavi - jer je Leo Gursky zavolio. Ta je ljubav bila njegov život.

Nevjerojatan je ovo roman. Pun ekscentričnih i prisnih likova koje sve od reda voliš, ma kako se ne slagao s nekima od njih. Ostaje ti samo diviti se spisateljskome umijeću na svim razinama. Nicole Krauss svjesno se poigrala čitateljima i vjerojatno propitivanjem vlastitih intelektualnih i umjetničkih mogućnosti, ali pri tome nije izgubila iz vida, niti nama oduzela, temeljnu poruku koja počiva na plemenitoj ideji i, vjerujem, uvjerenju da život u kojem si nekoga volio ne može biti uzaludan. Sve zvuči tako banalno, ali u ovome tekstu nije.

Leo Gursky je kroz roman prikazan baš kao i u nekrologu. Star je i živi sam. Spava, ustaje ujutro, teško se kreće po pretrpanome stanu, ima svoje dnevne rituale i boji se da će umrijeti na dan kada ga nitko nije vidio. Boji se nevidljivosti među ljudima koje ne poznaje. Zato često u dućanu isprobava cipele koje ionako neće kupiti ili namjerno ispušta novčiće iz ruku znajući da će privući pažnju jer mu treba vremena da se tako star sagne i pokupi ih.

Ironiziranje njegova lika dosljedno je provedeno kroz čitav tekst da bismo u konačnici shvatili koliko je grandiozan, koliko je izrastao do nekrologa pred našim očima jer radi sve što i mi, možda ne baš sve jer uistinu ima uvrnute navike, ali se boji svega čega se boje i ostali. Upravo to konstantno poigravanje svakodnevnim i tragikomičnim približava nam ga kao što ga ljubav s kojom živi već desetljećima izdvaja među one koji su imali potencijala, snage i hrabrosti tako voljeti.
Na katu iznad njega živi Bruno, prijatelj iz djetinjstva u Poljskoj iz koje su obojica pobjegli pred nacistima, starac koji ga živcira i kojeg beskrajno voli. Komuniciraju ugovorenim znakovima - lupanjem po radijatoru. Tri udarca znače JESI LI ŽIV?, dva znače JESAM, a jedan NISAM.

Višeglasje kojim progovara tekst rezultat je već spomenutog zadivljujućeg spisateljskog umijeća.

Osim Leopoldova glasa, pratimo i glas djevojčice Alme koja na svoj način uči kako prihvatiti očevu smrt, majčinu voljnu izoliranost, luckastog brata... da bi zapravo kroz to prihvaćanje naučila voljeti sve što joj život da.
Čitatelj komunicira i s dijelovima  knjige Povijest ljubavi koja kao da ima više autora - sve na koje je utjecala.
I glas Almina brata Ptice, premda manjim dijelom prisutan u tekstu, dočarava nam kreativnu lepršavost autoričine imaginacije.

Svi ti pripovjedni glasovi u svojoj dobnoj i jezično-stilskoj različitosti te rascjepkana vremensko-prostorna kompozicija povremeno otežavaju praćenje fabule, ali kad se na kraju sve posloži, rezultat je fantastičan i u rukama držite knjigu zbog koje ste i sretni i tužni. U mom slučaju, sretna što sam je pročitala, a tužna jer je, recimo, nisam ja napisala. Koliko god čitala i koliko god me knjiga oduševilo, za rijetke pomislim da bih baš takvu napisala da sam se ikada usudila. Baš takvu! U ovoj sam se do te mjere prepoznala. I nije o ljubavi, nego o voljenju!

Aida Herceg, Sunce ll.

Ponekad mi ljudi strašno puno trebaju
Pitam se kakva sam im
Ponekad strašno želim upoznati nekog
Koga strašno dugo želim upoznati
Kome ću biti nasmijana,
Da se smijemo samo nevažnim stvarima
I onda se sjetim da sam možda previše tužna
I onda odlučim da postanem sunce, ništa mi ne treba
Samo isijavam

Nicole Krauss, Povijest ljubavi

Kad god sam se išla van igrati, moja je mama htjela znati gdje ću točno biti. Kad bih se vratila kući, ona bi me pozvala u spavaću sobu, zagrlila me i izljubila. Gladila bi mi kosu i rekla: 'Toliko te volim', i kad bih ja kihnula, rekla bi: 'Nazdravlje, znaš koliko te volim, zar ne?', a kad bih ustala da odem po rupčić, rekla bi: 'Ja ću ti ga donijeti, mnogo te volim', i kad bih tražila kemijsku da napišem zadaću, ona bi rekla: 'Uzmi moju, sve za tebe', a kad bi me zasvrbjela noga, ona bi rekla: 'Svrbi li te tu, daj da te zagrlim', a kad bih rekla da idem gore u sobu, ona bi za mnom vikala: 'Što da radim kad te toliko volim?' I ja sam uvijek htjela reći, ali nikad nisam rekla: Voli me manje.

MOJA SE MAMA NIKAD NIJE ODLJUBILA OD MOG TATE

Njezina je ljubav prema njemu bila jednako snažna kao onog ljeta kad su se upoznali. Kako bi postigla takvo stanje stvari, odbacila je život. Ponekad danima živi od zraka i vode. Budući da je jedini složeni oblik života koji to može, trebala bi imati svoju vrstu. Jednom mi je ujak Julian kazao da je kipar i slikar Alberto Giacometti rekao da se katkad, da bi naslikao glavu, moraš odreći cijele figure. Da bi naslikao list, moraš žrtvovati cijeli krajolik. Isprva se može činiti da se ograničavaš, ali nakon nekog vremena shvatiš da, posvetiš li se jednom centimetru, imaš veće izglede sačuvati određeno viđenje svemira nego ako naumiš naslikati cijelo nebo.
Moja mama nije odabrala list ili glavu. Odabrala je mog oca, i kako bi sačuvala određeni osjećaj, žrtvovala je cijeli svijet.