Donna Woolfolk Cross, Papisa Ivana

         Autorica je tečnim pripovijedanjem sjajno oživjela mračni srednji vijek, u ovome slučaju njegovu raniju fazu u 9. stoljeću. Europa kakvu poznajemo danas još nije postojala, osim Italije i vječnog grada Rima koji su bili i ostali na svom mjestu. Francuska, Njemačka i Španjolska nisu funkcionirale kao zasebne države, a nisu bili razvijeni niti nacionalni jezici. Puk se služio različitim iskrivljenim oblicima lokalnih narječja, uglavnom proizašlih iz latinskog jezika.
Sjaj antičkog Rima sve više blijedi, i u estetskom, a osobito u znanstveno-umjetničkom smislu. Ljudi tog doba znatno su zaostajali za svojim precima i sve su više sličili barbarima sa Sjevera (Vikinzi) od kojih su se stalno branili. Srednjovjekovna Crkva leglo je poroka i namjerno oživljenih i distribuiranih predrasuda kojima se neuki puk držao u ropstvu. Prosječni ljudski život nije trajao dulje od 4-5 desetljeća, što je već bila starost, prolazio je u bespogovornom štovanju crkvenih dogmi, gladovanju te neprestanim borbama. "Doba mača, vihora, vukova" prema jednom kroničaru na kojeg se poziva autorica. Ženama je život u to doba bio osobito težak, iz današnje perspektive dopuštene su bile nevjerojatne i šokantne stvari. Bez ikakvih prava, u potpunosti podčinjene muškarcima, bile su proklete i od Crkvenih predrasuda i od vlastitih obitelji. Zakoni su dopuštali da muževi tuku žene do smrti ako su kao njihovi gospodari zaključili (a to se događalo redovito) da je to potrebno, silovanje se smatralo manjim prijestupom.

Ivana iz Ingelheima, tj. papa Ivan Engleski jedna je od najtajnovitijih i najosporavanijih povijesnih ličnosti. Rođena je kao kći seoskog svećenika, okrutnog i ogrezlog u vjerske predrasude. Kažnjavao je i Ivanu i njezinu majku zbog vlastitih grijeha koje nije mogao podnijeti. Grijehom je prvenstveno smatrao vlastitu žudnju prema prelijepoj supruzi saskog podrijetla, dakle krivovjernici koja je štovala ratničke bogove iz legendi vlastitog naroda. Slijedom raznih događaja Ivana se svrstala u minimalan postotak žena koje su se obrazovale. Nakon divljeg i krvavog napada Vikinga preuzima identitet ubijenog brata i nastavlja živjeti kao muškarac. Prirodna inteligencija i glad za učenjem osiguravaju joj poštovanje braće redovnika, a dovode je i do Rima. Gradski liječnik za sirotinju, osobni liječnik i savjetnik papa Sergija i Leona, papa izabran voljom naroda (papa populi). Crkveni kroničari potrudili su se izbrisati Ivanino "sramotno" ime i njezin dvogodišnji mandat iz bilježaka o tom vremenu, a to se sustavno nastavljalo činiti stoljećima. Ženski papa koji je rodio mrtvorođenče nasred ulice (Via Sacra) tijekom uskršnje procesije i danas je neprihvatljiv Crkvenoj povijesti.
Zbog pomanjkanja dokumenata Ivanino postojanje i priča nisu stopostotno povijesno potvrđeni, ali i sama autorica objašnjava da izvori do kojih je uspjela doći u velikoj mjeri dokazuju tu mogućnost.
Iskreno se nadam da je postojala uz ostale rijetke žene koje su do obrazovanja došle prerušivši se u muškarce. Njihov popis i kratke biografske natuknice navedeni su na kraju romana.

Sjene/ Senki (2008.)

Nedavno sam gledala "Prije kiše" Milče Mančevskog kojim sam bila oduševljena pa su očekivanja i od ovog filma bila velika. Nisam razočarana. Milčo je redatelj po mom ukusu. Način razvijanja priče, vizualna estetika, uvijek sjajni glumci (mada mnoge susrećem prvi put), građenje napetosti, stalna iznenađenja za gledatelja. Na trenutke teško shvatljivo, osobito oko sredine filma, ali definitivno sjajno.
"Vrati što nije tvoje" poručuju sjene umrlih glavnom liku Lazaru (simbolika imena - uskrsnuo od mrtvih), mladom liječniku koji je preživio tešku automobilsku nesreću i vratio se u život nakon 4 dana kliničke smrti. O priči neću više pisati da ne pokvarim gledanje onima koji se zainteresiraju.
Drugačiji horor od uobičajenog američkog smeća. Prekrasno Ohridsko jezero očito je Mančevskom stalni motiv, jako je efektno uklapanje egejskog dijalekta, a o glazbi se moram prointeresirati, prepoznala sam Toma Waitsa, međutim zanimaju me makedonski izvođači. Sjajan je osjećaj gledati makedonski film i slušati taj topli jezik neobičnih oblika riječi. Prisjetiti se druge godine faksa i spremanja ispita iz makedonskog jezika. Njihova naglašavanja višesložnih riječi koje mi je zadavalo mnogo muke.
2012. mi je donijela u filmskom smislu Aronofskog, Dragojevića i sada Mančevskog, jer ih prije nisam poznavala. Odlični su.

David Gilmour, Mahnite noći/ Sparrow Nights

 Relativno zanimljivo štivo dok čitaš, ali sve u svemu, ništa posebno. Definitivno nije roman koji ću zapamtiti, preporučivati drugima, spominjati ga u razgovorima. Nema ono što ja tražim i na što reagiram u tekstu. Dijelova koje želim zapamtiti, ponovno čitati pa ih prepisujem... sve djeluje nekako, ne znam, plitko i iritantno. Možda nekome drugome ne bi, ali mene takvi romani ne dotiču posebno. Imam osjećaj da sam takvim sebičnim i egocentričnim ljudima ionako okružena u velikoj mjeri pa mi smetaju u knjigama. Glavni lik, profesor francuske književnosti Darius Halloway, proživljava krizu srednjih godina nakon što ga je napustila znatno mlađa ljubavnica Emma. Sve se vrti oko njegova osjećaja čežnje i gubitka, ali za Emminim tijelom. Je li to isto kao i za samom Emmom? Ne znam. Ovako predočeno ispada da su glavni "protagonisti" romana njegov spolni organ i mozak kojim vladaju opscene slike njihovih intimnih trenutaka. Darrius se osvećuje Emmi mahnitim noćima s prostitutkama i time si olakšava čežnju, prazninu i seksualnu napetost. Ima dijelova, uglavnom dijaloških, koji su me nasmijali finom ironijom, ipak je on intelektualac koji zna s nijansama riječi. Ostalo mi je još nekoliko stranica pa ću vidjeti kad se doživljaj slegne. Ne vjerujem da će se nešto promijeniti. Zapravo mi je taj Darrius toliko antipatičan da je to utjecalo na ostalo. Seksualno opterećen, profesor književnosti kojemu to nije pomoglo da se uzigne iznad tjelesnosti i usmjerenosti na samoga sebe. Naravno, autor je sjajno uronio u njegova stanja, pripovijedanje je pitko, imamo ga pred sobom jasnog i neuljepšanog, ali stvarno, ne mogu si pomoći što postavljam takva pitanja na kojima bi mi neki moji kolege s boljim osjećajem za recepciju postmodernističkih djela zamjerili - što čitatelju donosi takvo štivo? Meni baš ništa. Film bi sigurno bio bolji, još nisam provjeravala postoji li. Koliko rečenica potrošenih na njegova planirana pijanstva, buljenje u žene u metrou i na ulici (žene su samo objekti na koje projicira svoju neutaženu napetost i nesigurnost), na odustajanje od jela koja je naručio u restoranima. Usamljenost modernog intelektualca, pomalo pijanca, opsjednutog spolnošću?!

Znam da je nekima i to dio života, ali čitava stranica posvećena stolu za masažu sumnjive čistoće, tome da je uvaženi profesor relativno brzo svršio, a Passion (maserka) je nonšalantno odbacila papirnatu maramicu u koš prepun takvih maramica. Rekoh već, možda bi u vizualnom mediju to dobilo zasluženu naturalističku vrijednost, ali u tekstu mi ne odgovara. Fučkaš to, čekaju me dublja štiva i filmovi.

Alessandro D'Avenia; Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

 Sve je već obavljeno, samo nisam stigla pisati. Roman je pročitan, preporučen učenicima u nekoliko razreda.
Već drugi put ugodno sam iznenađena mladim talijanskim autorima. Ne mogu zasad generalizirati, premalo poznajem njihovu noviju književnost, ali izgleda da ih u književnosti za mlade nije obuzelo vampirsko ludilo. Ovo je drugo djelo talijanskog autora (pod prvim mislim na Samoću primarnih brojeva) u kojem su majstorski ocrtane emocionalna kaotičnost i krhkost mladih ljudi na pragu sazrijevanja.
Strukturiran u formi dnevnika mladića Lea, roman nam lagano, isprva čak i iritantno, predstavlja njegove uobičajene navike. Leo vozi motor, ne voli učiti, a roditelji inzistiraju da pohađa klasičnu gimnaziju. Ponosan je na svoju dugu kosu, često glumi frajera pred nastavnicima koji dođu kao zamjena, guši se u smeću iz McDonald'sa i Colama. Sportaš je. Taj je dio pisan jednostavnim jezikom i rečenicama i pitala sam se što mi to treba, pa znam dobro kako razmišljaju tinejdžeri.
Ipak, posegnula sam za knjigom zbog naslova, tako mi se dopao. Prijelaz u dramatiku života koju nam donose neočekivani događaji i neočekivani ljudi majstorski je protkan složenijim rečenicama i formom. Diskurz se radikalno mijenja, jednako kako nas mijenjaju takve situacije. Leovi zapisi više nisu kratke, frajerske, samodopadljive rečenice. U njegov život ulaze Beatrice, djevojčica vatrenocrvene kose i bijele krvi (ubrzo saznajemo da boluje od leukemije) i nastavnik filozofije - još jedna zamjena na kojoj se Leo slama. Nastavnik ubrzo među učenicima biva prozvan Sanjar zbog svog idealizma od kojeg ne odstupa.

Provjerio sam Sanjarov blog. Da, zamjenik iz povijesti i filozofije ima svoj blog i bio sam radoznao što piše. Profesori nemaju stvaran život izvan škole. Izvan škole ne postoje. Htio sam vidjeti o čemu govori netko tko ni o čemu ne zna ništa. Raspredao je o filmu koji je po tko zna koji put gledao... Kaže da osjeća istu strast za podučavanjem kao i protagonist filma... Tekst završava tajanstvenom, krasnom rečenicom: "Pronaći ljepotu ma gdje bila i darovati je onomu pokraj sebe..."

Sanjar je ušao u razred s nekom knjižicom u ruci. Stotinjak stranica. "Knjiga koja će ti promijeniti život", najavio ju je.
Nikada nisam pomislio da knjige mogu bilo što promijeniti, a najmanje život. Odnosno, mijenjaju ga utoliko što bi radije radio nešto drugo negoli čitao. Sanjar je ipak sanjar i ne može bez snova.

Muči me samo jedna stvar. Sanjar naočigled svih prepotentno izlazi iz položaja bezveznog pripovjedača pričica. Što je najgore, i u mojim očima, što mi nikako ne paše... Trebam nešto poduzeti i vratiti se na njegovo mjesto: moram mu naći slabu točku i tamo usmjeriti gusarski napad...

Danteova ljubavna priča koju mu je preporučio mudri nastavnik Sanjar obuzima Lea, prvenstveno zato što se i ljubav Danteova života zvala Beatrice. Kažem, mudri nastavnik - jer je očito prije svih i samog Lea ispod napuhnute tinejdžerske fasade spoznao unutarnje bogatstvo kojim raspolaže taj mladić. U nadolazećim mjesecima Leo odrasta, spremno daje krv za Beatrice, voli, iako zna da smrt samo što nije nastupila, prestaje mu biti bitan djevojčin izgled (Baetrice je izgubila svu svoju bujnu crvenu kosu), slobodno vrijeme više ne provodi na motoru, nego piše Beatricin dnevnik jer je ona preslaba za to... Nezreli tinejdžer sazrijeva kroz ljubav i zbog ljubavi. Njegov strah od bijele boje, koju u mislima povezuje s negativnim, postaje hrabrost i spremnost prihvaćanja svega što nam život nosi. Gubi Beatrice, ali dobiva Silviju i nevjerojatno prijateljstvo s profesorom. Njegov strah da će ga osjećaji i otvorenost učiniti slabijim, manje frajerom, pretvara se u snagu koju donosi supostojanje s drugima, nesebično pomaganje, spremnost na davanje ljubavi.
  Dragi Leo,
vraćam ti rukopis...
Leo, katkad se bojimo neprijatelja koji ni približno nije jak kako se čini. Samo ga bjelina kojom se prekrio u mrkloj noći čini tajanstvenim i strašnim. Pravi neprijatelj nisu vojnici premazani kredom, nego strah.
Treba nam bijelo.
Kao što nam treba crveno.
Možda ne znaš da novija antropološka istraživanja pokazuju da su u većini kultura prvi nazivi što su se odnosili na boje bili svijetlo i tamno. Kad se neki jezik toliko razvio da je imao tri naziva za boje, gotovo je uvijek treći naziv bio crveno. Nazivi za ostale boje dolazili su postupno, nakon što je naziv za crveno već bio općeprihvaćen i često je termin 'crveno' bio vezan za riječ što je označavala krv.
Učenjaci potvrđuju ono do čega si ti došao iskustvom. Kulture i civilizacija desetljećima su otkrivale ono što si ti otkrio u jednoj školskoj godini. Hvala ti što si svoje otkriće podijelio sa mnom...
Počašćen sam što sam dio ove pustolovine i ponosim se tobom.

                                                                Neizlječivo profesor,
                                                                      Sanjar
       

Alessandro D'Avenia; Bijela kao mlijeko, crvena kao krv (1)

 " Ljubav je dati krv. Ljubav je crvene boje krvi."

"Prirodno je bojati se. Kao što je prirodno plakati. Ne znači to da smo kukavice. Kukavica si kad se ponašaš kao da se ništa ne događa, kad okrećeš glavu na drugu stranu. Kad te nije briga."

"Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu."

"Snovi pokazuju ljude onakvima kakvi jesu. Čine ih velikima."

"Svi se zbog nečega stidimo. Svi smo jednom pobjegli. Po tome smo ljudi. Tek kad smo na lice urezali nešto zbog čega se sramimo, naše lice poprima prirodan izraz..."

"Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti."

"Sve ima svoju boju. Svaka stvar ima svoju boju. Svaki osjećaj ima svoju boju. Tišina je bijela. Zapravo ne podnosim bijelu boju: ona je prostorno neomeđena. Bijela je boja ključna u nekoliko izreka, provesti bijelu noć znači ne spavati, drugi izraz kaže da ne postižeš željeno, vitlaš li bijelom zastavom znači da se predaješ, onda kad ostavljaš prazan, bijeli papir, onda pak da imaš bijelu, odnosno sijedu vlas...
Dapače, bijela uopće nije boja. Nije ništa, poput tišine. Bez riječi, bezglasna. Tiho, bijelo. ne podnosim ni tišinu, ni samoću, što je isto...
Beatrice je crvena. Kao što je ljubav crvena. Oluja. Uragan koji te pomete. Potres koji ti tijelo raznese u komadiće. Ona to još ne zna, ali jednog od ovih dana ću joj svakako reći..."


"Kasno je. Vani je crna noć, a moj je mozak bijel. Pokušavam ući u kožu jednog od onih pljačkaša i pitam se štoželi postići paležom knjiga. Motam se po prašnim ulicama Rima, Aleksandrije i Bizanta, koji je, otkrio sam, postao Konstantinopol pa Istanbul, i usred opće graje i urlika palim tisuće knjiga. Rješavam se svih tih snova na papiru, pretvarajući ih u pepeo. U bijeli dim.
Evo odgovora. Snove pretvoriti u pepeo. Zapaliti snove ključ je tajne kako definitivno onemogućiti neprijatelja da više nema snage ustati i iznova početi. Da više ne sanja o ljepotama svojih gradova, tuđih života, da ne sanja tuđe priče, ispunjen slobodom i ljubavi. Da više ni o čemu ne sanja. Ne dopustiš li ljudima da sanjaju, postaju robovi. A ja, rušitelj grada, sada trebam samo roblje kako bih nesmetano i mirno vladao. I stoga neka nestane pisana riječ. Samo bijeli prah prošlih snova. Ovo je najokrutnije razaranje: ljudima ukrasti snove. Skladište spaljenih ljudi i njihovih snova. Nacisti su kradljivci snova. Kad sam nemaš snove, kradeš ih drugima da ih ni oni nemaju. Srce izgara od zavisti i ta vatra sve proždire.
Kad sam završio s pisanjem, vani je bio mrak kao i prije, iz crnine noći izvukao sam znakove koji sada ispunjaju bijeli ekran. Učeći i pišući, nešto sam otkrio.
Dakako, crna je tinta presušila, morat ću ispisivati u boji.
Crvenoj."

Gordan Nuhanović, Posljednji dani punka

 Gordanove književne recenzije u tisku i na televiziji pratim već dugo, a sad sam ga upoznala i kao romanopisca. Sinoć sam dovršila knjigu s jakim pozitivnim osjećajem i mogu reći da sam se baš uživjela u likove i događanja. Nisam očekivala ništa, jednostavno sam htjela pročitati nešto novije iz hrvatskog književnog pera, ali sad znam da moram potražiti i ostala Nuhanovićeva djela.
Roman je odličan spoj ironije i autobiografskog diskurza, vješto izgrađene fabule i ono najvažnije- psihodelične atmosfere koja povremeno graniči s apsurdom i groteskom. Oštar kritički prikaz devedesetih zavijen u ispočetka bezazlenu priču o ostacima pankerske subkulture u Nuhanovićevim rodnim Vinkovcima. Vinkovci, naravno, mogu predstavljati bilo koji gradić tranzicijske poslijeratne Hrvatske u kojem su ljudi podijeljeni na one koji žele zadržati prošlost i na one koji se uspješno prilagođavaju sadašnjosti. Međutim, Vinkovce je oduvijek pratio jedan urbani buntovni rokerski štih pomalo u suprotnosti s ostalim takvim ravničarskim gradićima. To je grad Bareta i Satana Panonskog, grad izražene pankerske scene osamdesetih na koju se referira i ovaj roman.
Glavni lik (pripovjedač) vraća se u rodne Vinkovce usred životne - emocionalne i stvaralačke krize (po struci je novinar koji je zapeo u senzacionalističkom tjedniku koji mu ubija volju za temama i plodnim životom) - ali umjesto sređivanja misli upada u nedefiniranu, ali brutalno zamišljenu borbu između dviju struja koje imaju različite vizije daljnjeg razvoja grada. Pripovjedačev prijatelj iz djetinjstva Mario pokušava oživjeti pankersku scenu u svom kafiću Mokra kifla. Navedeno mjesto postaje poprištem psihodeličnog rata između Marijevih malobrojnih sljedbenika (uglavnom ocvalih, životom razočaranih pankera) i neokapitalističkih reketara primitivaca koji "tjeraju svoj biznis". Pri tome, pank je ovdje samo imaginarna poveznica, tj. sinonim za bolje dane kada su mladi imali u glavi ideju, projekt, cilj - velike i nedostižne uzore s kojima su se poistovjećvali vođeni plemenitim vizijama buntovništva s razlogom i samoizgradnje. Reketarima je zaštitni znak seljački grah koji troše u velikim količinama smišljajući pritom zlobne inačice nekad popularnih društvenih igara od kojih su najuspjeliji u Čika Miki. Tim izokrenutim dječjim igrama pokazuju svoju nadmoć, služeći se i fizičkim zlostavljanjem, jednako kao i psihološkim igrama. Scene u kojima su opisani "happy hour" dijelovi kada Mario i njegovi prijatelji u vlastitom kafiću moraju plesati na turbo-folk hitove pod budnim okom bivšeg vinkovačkog intelektualca, profesora glazbenog i njegovih pobočnika s mitraljezom vrhunac su sjajne književne i sociološke groteske. Nižu se brojni likovi koji predstavljaju učinke tuđmanizma, amerikanizma i kapitalizma. Aktivisti koji peru rode umrljane naftom, strani mediji koji vam mogu omogućiti petnaestominutni razgovor sa Sidom Viciousom, tek stasale klinke koje pokušavaju emocionalno proživjeti svoje buntovno doba nemajući baš nikakve veze s pankom, drogom i neimaštinom uništeni dečki koji su obećavali i u intelektualnom i glazbenom smislu...Pripovjedač nakon igre Čika Mike koju je konačno i on "odradio" ne nalazi svoju veliku temu, što ga je, uz ostalo, zadržalo u gradu, ali je sretan, probuđen, riješen prošlosti i spreman okrenuti se budućnosti. 
Jako dobar žanrovski spoj proze u trapericama, alanfordovskog crnog humora i teme još jednog propalog povratka.

The U.S. vs. John Lennon (2006.)

Redatelji: David Leaf, John Scheinfeld

Zanimljiv i dinamičan dokumentarac koji se bavi Lennonovim pacifističkim stavovima i borbom s Nixonovom administracijom. Veći dio filma prati borbu obožavanog i omraženog para, Lennona i Yoko Ono, za dobivanje američke zelene karte.
Dolaskom u Ameriku, Lennon se ustoličio kao mirovni aktivist i velika prijetnja američkom državnom vrhu čija je imperijalistička i ratno-hušačka politika bila posve suprotna.
"Volim živjeti u Americi. Tu su moji glazbeni korijeni. Donio sam svoju lovu i svoje misli. Želim biti slobodan."
Neumoran je u svojim javnim istupima, a dokazuje se i kao vješt manipulator medijima - na razne je načine postizao i održavao interes za svoje mirovne poruke i kritiku vlasti. Želio je postići da se svaka američka kućanica zapita što to nije u redu kad se onaj iz Beatlesa toliko buni.
Sjajne su snimke "intervjua iz kreveta" kad su Lennon i Yoko svijetu poručili "Vodite ljubav, a ne rat!", ali još me se više dojmilo njegovo komentiranje. Ispričao je kako su novinari nahrlili uvjereni da će imati ekskluzivnu snimku vođenja ljubavi poznatog para, "ali mi smo bili poput dvoje anđela, mirni, nasmiješeni, s porukom 'Give peace a chance'.
Parnica s krajnjim ciljem deportacije koju je protiv njih pokrenuo Imigracijski ured zbog posjedovanja marihuane, a zapravo zbog njihovih javnih poruka i utjecaja koji su imali na ogromno glasačko tijelo - mlade - pokazala je još jednom licemjerje američkog pravnog sustava kafkijanski ustrojenog. Lennon je prihvatio igru uz pomoć avanturističkog odvjetnika koji je bavio takvim procesima - nije se dao ušutkati i na kraju je pobijedio.

Film nudi i sjajan uvid u odnos Lenonna i Yoko Ono. Obožavatelji Beatlesa uvijek su je, nije pretjerano reći,  mrzili kriveći je za raspad benda. Ne znamo bi li Beatlesi potrajali još neko vrijeme da nije ušla u Johnov život, ali značila mu je više od njih. U potpunosti su se našli, bila je njegova sjena, najbolji prijatelj i dijelili su ideale zbog kojih su ih mnogi smatrali ludim narkićima. Izvadak iz razgovora s jednom novinarkom (nisam zapamtila kojom) možda najbolje ilustrira zašto su se Beatlesi raspali. Novinarka mu kaže da ga je prije jako poštovala. Sad je razočarana njegovim politikanstvom, gdje je tu glazba i umjetnost, pita. "Cijenili ste Beatlese i vesele pjesmice poput 'A Hard Days Night'. U međuvremenu, ja sam odrastao, a Vi očito niste...".

Franz Kafka, Proces

           Što je sve Franzu Kafki bilo na umu dok je pisao svoja djela, nikad nećemo saznati. Sumnjao je u veći dio svog opusa i zamolio najboljeg prijatelja da nakon njegove smrti sve što nije bilo objavljeno, spali. Čitatelji ga nisu pretjerano voljeli za života, cijenili su ga jedino u akademskim krugovima. Kad je, ubrzo nakon njegove smrti, svijet počeo sličiti onome u njegovim djelima - dehumaniziranom i paradokslanom - počeli su ga nazivati prorokom.
Ne znam je li uistinu bio toliko vidovit. Ali bio je književni genije.

Meni je jedan od omiljenih književnika, a ovih sam mu se dana vratila prvenstveno zbog nastavnog gradiva koje se tako poklopilo, i činjenice da ću iduće godine opet posjetiti Prag i Kafkin muzej, omiljeni kafić koji čuva uspomene na njegovu i Mileninu vezu...

 (Prag, 1998.; kafić Milena, kolegica Irena Labaš i ja)

I ponovo se divim intelektualnoj i književnoj veličini tog nesretnika koji je sve sumnje i previranja vlastite unutarnjosti prenio u svoja djela sagradivši u njima istodobno krajnje odbojan i magično privlačan svijet apsurda, savršeno i detaljistički posložen u tekstu koji te uvlači u vlastitu nadrealnu logiku - poput sna iz kojeg želiš pobjeći u stvarni svijet, ali ne, sanjalački zbunjeno odlučuješ ostati jer je toliko uvjerljiv da ga je šteta prekinuti.

Razvijanje tzv. kafkijanske atmosfere prisutno je od prve rečenice u tekstu.
Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo...

Sam način uhićenja i tijek budućih događaja isprva u Jozefu izazivaju ogorčenje, djelujući neuvjerljivo, neozbiljno i besmisleno. Naime, Jozef je uhićen u podstanarskoj sobi svoje mlade susjede. Policajci, koji izgledom i ponašanjem odudaraju od svoje funkcije (baš kao i kasnije izgled, smještaj i atmosfera suda) pojeli su mu doručak.
- Stanite! - reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade. - Ne smijete otići jer ste uhićeni.
- Tako se nekako i meni čini - reče K. - Ali zašto? - priupita.
- Mi nismo mjerodavni da vam to priopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad s vama ovako prijateljski govorim...

Gazdarica želi ući u sobu, ali odustaje zbunjeno se ispričavajući.

- Zašto nije htjela ući? - upita ih.
- Ne smije - odgovori onaj viši. - Pa, vi ste uhićeni.
- Ama kako ste me mogli uhititi? I to na ovaj način?
- Eto na, opet vi tjerate svoje - reče stražar i umoči kruh namazan maslacem u posudu s medom. - Na takva pitanja ne odgovaramo.
- Morat ćete odgovarati - reče K. - Evo vam mojih isprava, a sad vi meni pokažite svoje, i to najprije nalog za uhićenje.
- O, bože sveti! - reče stražar. - Zar se zbilja ne možete uživjeti u svoj položaj i zar vam je baš stalo do toga da nas nepotrebno razdražujete, a mi smo vam sad vjerojatno od svih bližnjih najbliži!

- Evo vam mojih papira!
- A što će nam? - prodere se onaj visoki. - Vladate se kao kakvo derište. Što zapravo hoćete? Mislite li da ćete taj svoj veliki, prokleti PROCES brže dokončati ako s nama, stražarima, budete raspravljali o iskaznicama i nalogu za uhićenje? Mi smo niži službenici, slabo se razumijemo u isprave i nemamo s vašim predmetom nikakva drugog posla nego da kod vas stražarimo po deset sati na dan, i za to smo plaćeni. To je sve što radimo, ali svejedno znamo toliko da se viša vlast, u čijoj smo službi, uvijek dobro raspita o razlozima uhićenja, i o ličnosti uhićenog, prije nego što izda nalog za takvo uhićenje. Tu ne može biti zabune. Naša vlast, koliko je pozanjem, a poznajem samo njezine najniže stupnjeve, ne traži valjda krivnju među građanima nego je, kao što u zakonu stoji, krivnja sama privuče, pa onda šalje nas, stražare. Takav je zakon. Gdje bi tu mogla biti zabuna?
- Taj zakon ja ne poznajem - reče K.
- To gore po vas - reče stražar. 
- Bit će da on postoji samo u vašim glavama - reče K. Htio se nekako uvući u misli stražara, preokrenuti ih u svoju korist ili se ugnijezditi u njima. Ali mu stražar nabusito odbrusi:
- Osjetit ćete ga već na vlastitoj koži.
Tada se uplete Franz:
- Pazi, Willeme, priznaje da ne poznaje zakon, a u isti mah tvrdi da nije kriv.
- Imaš potpuno pravo, ali njemu ne možeš ništa rastumačiti - potvrdi onaj drugi...

Dakle, apsurd je izrastao već kroz nekoliko prvih stranica do svog maksimuma koji Kafka uspješno održava do kraja djela, varirajući elemente, nove likove i svjetonazore u korist suda nad Jozefovim nadanjima da će biti oslobođen. Ne znajući, opisao je okružje budućih koncentracijskih logora u kojima su se ljudi, bez obzira na sve što je govorilo tome uprotiv, nadali da su tamo zbog neke pogreške koja će biti ispravljena.
No to je samo jedno od mogućih tumačenja.
Svi likovi u romanu, pa u konačnici i Jozef K., prihvaćaju prije ili kasnije opravdanost postojanja "suda" i počinju ravnati svoje živote prema njemu. Neki su u tome iščitavali tumačenje "suda" kroz religijske konotacije.
Osobno se ne zamaram tumačenjima te vrste jer ono što mi i ovo Kafkino djelo pokazuje jest krajnja otuđenost pojedinca prema okolini, institucijama i u konačnici prema samome sebi. Kafkin svijet jede vlastite sudionike - i to je istaknuto svugdje i na svim razinama. Gubitak ljudskosti, ljudi marionete  samo kao instrumenti zadanih funkcija, ljudi usmjereni na vlastite živote kroz njihove procese, ljudi koji odustaju - jer borba je ionako besmislena. Najuspjelije prikazana umjetnost otuđenja - po meni, svi su tek iza Kafke - Camus, Ionesco...
Osobito su impresivni dijelovi u kojima sudski slikar Tintorelli tumači Jozefu mogućnosti oslobođenja - potpuno oslobođenje (koje je zapravo nemoguće jer njemu nije poznato da je itko ikada tako oslobođen), privremeno oslobođenje (koje je samo prividno - optužba i dalje visi nad glavom kao cjeloživotna prijetnja) i odugovlačenje (proces se neprestano održava u početnoj fazi). Parabola "Pred Zakonom", koja je umetnuta u roman, ali je i samostalno objavljena, malo je remek djelo kojem ću posvetiti poseban osvrt.

Prestiž/ The Prestige (2006.)

 Redatelj: Christopher Nolan

          Veoma dobar film o mađioničarskoj profesiji koji ujedno tematizira i složen odnos dvojice prijatelja i zanatskih rivala. Radnja je smještena u viktorijanski London i odvija se kroz nekoliko vremenskih razina. Sjajan Christian Bale u ulozi mađioničara Alfreda Bordena u zatvoru čeka pogubljenje zbog ubojstva svog bivšeg prijatelja i kolege Roberta Angiera, koje nije gledateljima jasno ni u kom smislu do samog kraja, što je, po meni, pohvalno .
Priča se rastače na početke njihova prijateljstva i suradnje, kasnije nesretne događaje te opsesivno osobno i profesionalno neprijateljstvo. Uokvirena kompozicija prati trodijelnu strukturu mađioničarskog trika podijeljenu na ZAVJET (publici se prikazuje nešto jednostavno, ali opet začuđujuće, što ih navodi na krive zaključke). Drugi dio je PREOKRET (mađioničar čini nešto neobično i iznenađuje publiku), a treći dio je PRESTIŽ - kruna svakog trika, koji otkriva efekt iluzije. Bez Prestiža nema kvalitetnog i uspješnog trika, a njime se bave samo majstori. Prisutna je izvrsna igra značenja u jednoj riječi, jer njihov složen odnos zahtijeva Prestiž koji će pokazati pobjednika - kralja magije, idejnog nadčovjeka. Glavni je motiv njihova djelovanja prestiž nad drugim, koliko i nad samim sobom.
 Njihov je odnos sjajno prikazan kao zrcalni - čitavo vrijeme promatraju sebe očima svog rivala, uspoređuju se, i to dominira i upravlja njihovim cjelokupnim djelovanjem. Borden je talentiraniji za magiju, tj. inovaciju i razvoj trikova, dok je Angier prezentniji, pravi šoumen. Motiv dvojnika iscrpljen je u potpunosti na svim razinama i kroz sve uspostavljene antitetičke parove, dakle ne samo na razini dvojnika - osobe; čak i Nikola Tesla (glumi ga David Bowie kojeg uopće nisam prepoznala zbog šminke i kostima), kao znanstvenik kojem se obojica obraćaju za pomoć, ima svog intelektualnog dvojnika s kojim se natječe (Thomas Edison).
Filmom caruje sjajan trilerski zaplet, pun iznenađenja, obrata, podzapleta... Majstorski posloženi dijelovi, mada je na trenutke uistinu bilo teško sve to povezati.

Cat People (1942.)

 Redatelj: Jacques Tourneur

            Čista petica (ipak sam učiteljica) za filmsku poslasticu. Ne mislim puno pisati, cilj mi je poručiti onima koji svraćaju ovamo da obavezno pogledaju film. Iako sam remake iz 1982. godine gledala već nekoliko puta, opet ću ga pogledati samo da se uvjerim u velike razlike u korištenju filmskih izražajnih sredstava i načinu režije. Da, o tempora, o mores! Ovo filmsko ostvarenje toliko je sjajno u svim elementima da mi je čak i isprva jako iritantna glavna glumica Simone Simon totalno "sjela"  pa više ne razmišljam negativno o njoj.
O zapletu, dakle, samo kratko. Srpska doseljenica Irene modna je kreatorica i usamljenica u nekom američkom gradu (nebitno kojem). Slobodno vrijeme često provodi u zoološkom vrtu pred kavezom prekrasne crne pantere koju pokušava crtati. Na početku filma zbiva se simpatična scena u kojoj Irene stoji pred kavezom, trga papire iz bloka za crtanje i baca ih oko sebe. Sa strane je gleda Oliver, kojem se očito dopala, i skuplja papire. Nakon upoznavanja, ubrzo počinje njihova veza. Nađe se tu, naravno, poneka fabularna naivnost poput one da Oliver koji je slučajno zaspao u, mislim, Ireninu stanu, nakon buđenja odmah zna da je voli i da je žena njegova života.
Irene je opsjednuta pričom/ legendom iz djetinjstva u Srbiji o ljudima mačkama i prokletstvu bačenom na njezino selo, spominje kralja Johna/ Ivana, svoj strah od zbližavanja s muškarcima. Sve je to Oliveru čudno, no zaljubljenost ne pita. Slijedi vjenčanje i nastavak njezinih strahova da će se nakon intimnosti dogoditi nešto strašno. U radnju se uključuje Oliverova prijateljica Alice, kolegica iz ureda, psihijatar vrlo zainteresiran za cijelu priču i Irene...
Nižu se redom fantastični dijelovi i scene kroz atmosferu iščekivanja i gradacije napetosti. Profinjena igra gledateljevim živcima, krupni kadrovi lica, sjajno režirano i u sitnim detaljima.
Najviše me se dojmilo kratko pojavljivanje  nepoznate žene u restoranu u kojem se održavala svadbena večera. Izrazom lica, očima i frizurom žena nalik mački prilazi Ireni i kaže joj na srpskom  "Moja sestra!"
Scena za smrznuti se, bez kapi krvi. Izvanredno.

 Ili kad Irene završi crtež na kojem radi i pred stalkom se proteže poput mačke. Sjajna crna pantera u kavezu i Irene u crnoj bundi s druge strane kaveza. Scene u dućanu s kućnim ljubimcima kamo je odvodi Oliver, uznemirene životinje, kliktanje ptica. Oliver svojoj ženi mački poklanja ptičicu.

Željko Krznarić, Iz kojeg si ti svijeta

Danas me jedna učenica ugodno iznenadila odabirom ove pjesme u svojoj lektiri.

iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolaziš
zašto nisi kao i sve druge žene
koje prođu kao sjene
čija se ni imena ne pamte
čiji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom

iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomiš na dijelove
i noći mi pretvaraš u dane

koja si ti žena
kad mi pola života u tebe stane
zbog koje žalim
sve ovo što prebrzo ide
što su jeseni bliže
i što mi se suze vide prvi puta

jedino si s neba mogla doći
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam

iz kojeg si svijeta
iz kojeg cvijeta nosiš taj miris
da te volim
i nikad ne prebolim

Karen Blixen, Babettina gozba

 "Siromašna? reče Babette. Nasmiješi se u sebi. Ne, nikada neću biti siromašna. Kažem vam, ja sam velika umjetnica. A veliki umjetnik, mesdames, nije nikada siromašan. Mi veliki umjetnici, mesdames, dobili smo nešto o čemu vi drugi ništa ne znate."

 Radnja ove pripovijesti odvija se u zabitom norveškom mjestašcu okruženom velikim planinama. Osim fizičke izolacije, sveprisutna je i duhovna izolacija svih stanovnika koja traje desetljećima a za koju je "zaslužan" luteranski pastor, osnivač asketske vjerske sekte, koja se odriče svih ovozemaljskih užitaka u svrhu pripreme duše za vječni život. Članovi sekte (čitavo selo) međusobno se nazivaju braćom i sestrama, ne cijene hranu i piće kao ovozemaljska dobra, ne cijene umjetnost niti bilo što drugo što uljepšava i upotpunjuje život. Pastor ima dvije kćeri, Martinu i Philippu, koje su i nakon njegove smrti posvećene njegovu učenju i očuvanju uspomene na pastorovo "veliko djelo". U mjestašce stiže izmučena Francuskinja Babette, politička prognanica koja je u Parizu izgubila sve što je imala - članove obitelji i materijalnu sigurnost. Postaje služavka u kući dviju sestara i ostaje tamo idućih 14 godina radeći bez plaće, na što sama pristaje. Nakon početnog nepovjerenja prema strankinji iz drugog, otvorenijeg svijeta, sestre prihvaćaju njezinu prisutnost u kući kao nešto jako dobro što im omogućuje da se u potpunosti posvete duhovnom radu s pastvom.
Sjajan je autoričin prikaz licemjerja i uskosti malog mjesta i velikih vjernika. Dok se odriču svega, kuhaju i jedu najjednostavniju hranu vodeći najjednostavniji oblik fizičkog života, neprestano ponavljaju jedno te isto - jer sekta brani i velike riječi - da će za sve biti nagrađeni Tamo Negdje. Isotodobno, sestrama je kuhanje tih jednostavnih jela koja su im dopuštena oduzimalao previše vremena koje su otkidale od duhovne brige za seljane. A kuhaju samo za sebe?! Sjajno, uistinu.
Jedina Babettina veza s Francuskom ostaje njezina prijateljica u Parizu koja joj redovito obnavlja uplatu za listić francuske lutrije. Jednog dana stiže vijest da je Babette osvojila glavni zgoditak - 10 000 franaka.
Umjesto da ode iz norveškog mjestašca i uživa u stečenom novcu, Babette odluči prirediti francusku večeru za večer sjećanja na pokojnog pastora o godišnjici njegova rođenja. Sestre teško pristaju na takav luksuz i neobičnu ideju, ali shvaćaju da je to prvi put u 14 godina da Babette nešto MOLI - da, ona ih je u svojoj velikodušnosti molila za dopuštenje.
Nakon večere na koju je Babette potrošila sav dobitak jer je hranu i delicije naručila iz Francuske, u svijesti sestara i ostalih seljana ništa se ne mijenja, premda ih je Babettino kulinarsko umijeće uvelo u magični svijet koji im je trenutno otvorio srca i umove za više duhovne sfere. Babettinu magiju u potpunosti osjeća na večeri samo stranac koji se zatekao u tom okruženju, ali nije život proveo s članovima sekte.
Seljani i sestre ne mogu uživati ni u kakvoj umjetničkoj magiji, pa ni kulinarskoj, jer su ih pojeli njihovi vjerski strahovi i predrasude. Ne shvaćaju Babettinu žrtvu tješeći je da će anđeli jednog dana uživati u njezinu umijeću. Autorica kroz Strančeve riječi poručuje ljudima zadojenim predrasudama i religijom da su kratkovidni a Velikim Umjetnicima, mada su njegov sastavni dio, nikada neće biti mjesto u takvom svijetu. 

Izvrsno djelo, koje sam pročitala "u dahu", pisano škrtim i hladnim jezikom, ali tako vješto skrojeno i isprepleteno s motivima iz prošlosti. Majstorsko uvođenje potrebnih likova i oštra kritika, nevidljiva na određenom mjestu u tekstu, nego provučena kroz cjelinu. Ostaje mi samo pogledati Oscarom nagrađeni film snimljen po djelu. Po nekakvom sam svom osjećaju djelo svrstala u magijski realizam jer mi atmosferom i začudnošću likova baš tamo odgovara, premda se tremin uvriježio kao oznaka za stil koji su njegovali latinoamerički autori prve polovine 20. stoljeća.

O autorici

"Ima pisaca, osobito u novijem vremenu, koji su svojim životnim stilom uspjeli afirmirati ono 'nevidljivo', a važno, što su stvorili na umjetničkom polju. Apartna garderoba, neobične ljubavi, putovanja u egzotične krajeve, mračne obiteljske tajne, bizarni sudski procesi i druge teme što hrabe zabavni tisak nezanimljive su intelektualce začas premetnule u ikone stila ili skandala, a njihova djela učinila predmetom interesa onih kojima su napokon i namijenjena. I za dansku spisateljicu Karen Blixen mogli bismo reći da je književnu slavu iznjedrila iz biografije, ali i da joj je biografija oplemenila opus. Ta izuzetna dama, plemkinja k tome, još uvijek intrigira javnost premda je od njezine smrti prošlo pola stoljeća.
Nekoliko je puta kandidirana za Nobelovu nagradu, no nije imala sreće ovjenčati se njome. Nije bila dio mase konzervativnih književnika kojima je uglavnom dodjeljivana..."

(iz pogovora Irene Lukšić)

Prije kiše/ Pred doždot/ Before the Rain (1994.)

 Redatelj: Milčo Mančevski

Film je strukturiran kroz tri labavo povezane priče koje se na kraju spajaju u čvrstu pripovjedačku cjelinu. Radnja prve i treće priče zbiva se u zabačenim predjelima Makedonije (negdje u brdima oko Ohrida), a druga je smještena u London. Osim likova, povezuju ih motivi agresije na prostorima bivše Jugoslavije, međunacionalne mržnje i ljubavi.

Prva priča: WORDS (Riječi)
Mlada Albanka skriva se u pravoslavnom manastiru bježeći od nasilnih Makedonaca iz svog sela. Mladi monah Kiril (izgledom vrlo zanimljiv Gregoire Colin) koji se zavjetovao na šutnju ne želi je odati, i to plaća izgonom iz manastira. Dvoje mladih odlučuju početi zajednički život, najvjerojatnije u Londonu gdje živi  Kirilov brat, slavni fotograf. Njihov odlazak zaustavlja djevojčina mržnjom zadojena albanska rodbina.
Jesu li riječi bitne za uspostavljanje odnosa između dvoje ljudi? Kiril prvi put progovara nakon što je već stavio na kocku vlastiti život i status u manastiru zbog nepoznate djevojke koju progoni bijesno krdo zaostalih brđana. U ovoj su priči riječi izvor nesporazuma, preslikavaju samo mržnju i laži.

Druga priča: FACES (Lica)
Urednica časopisa, moderna mlada zapadnjačka žena, pokušava raščistiti zamršene odnose u braku i izvanbračnoj vezi nakon što saznaje da je trudna. Aleksandar (Rade Šerbedžija) je svjetski poznati ratni fotograf, dobitnik Pulitzerove nagrade, koji nakon traume koju je proživio za nedavnog boravka u Bosni želi mir i vratiti se u rodni kraj (Makedoniju). Odlazi bez svoje ljubavnice, istraumatiziran i nespreman na kompromise.

Treća priča: PICTURES (Slike)
Aleksandar se vraća u rodno selo u brdima Makedonije. Bježeći od deluzija i trauma, tamo biva rastrgan međunacionalnom netrpeljivošću između susjeda Albanaca i Makedonaca, sjećanjima na bivšu ljubav Hanu (Albanku) i zaostalošću sredine.

Svaka priča završava tragično i smrću jednog od likova. Kraj filma majstorski povezuje sve likove i događaje u krug mržnje, nesporazuma i nečovječnosti. Aleksandar, nakon svega što je vidio po frontovima, odbija odabrati stranu, a to je ono na čemu je film temeljen - ideja da nema neopredjeljenih - treba odabrati stranu, bez obzira jesi li u civiliziranom i sivom Londonu ili u pitoresknim okrutnim makedonskim brdima.
Filmska fotografija je fascinantna i vrlo sugestivna (Milčo je inače i fotograf; izložbu fotografija Pet kapi sna  imat će u Zagrebu 7. 12. 2012. u Gliptoteci HAZU) i sjajno stopljena sa surovim licima većine likova i moderniziranom makedonskom etno glazbom.
Sjajan film - čisti užitak za gledanje.

Interliber 2012.

Kao i svaki put dosad, zaključak je isti, samo sad ću ga i zapisati. NIJE TO ZA MENE!
Iako bih trebala isticati pozitivne primjere, kojih svakako ima, oni s negativnim predznakom trenutno dominiraju. Zagreb definitivno zaslužuje i treba imati svoj veliki sajam knjiga, ali nikad siti Kapitalizam sa svojim prijateljem Kičem očito je pojeo ideju. Moj će se osvrt pretvoriti u kratku i subjektivnu sociološku studiju, ali to je samo moj doživljaj koji ionako neće utjecati ni na što.
Suočena sa strašnom gužvom, ubrzo sam počela promatrati ljude, a ne izložene knjige, jer ljudi su me gurali, neljubazno pogledavali, istupali pred mene, premda sam bila na centimetar do željene knjige. Knjige zahtijevaju koncentraciju koja mi je definitivno bila na niskoj razini, a ljude ionako ne možeš izbjeći. Naravno, nije čudno što je gužva na najvećem godišnjem hrvatskom sajmu knjiga, ali... Gdje je u tome svemu ona čarobna riječ - knjiga? Okružena tisućama knjiga, nikad dalje od knjige.
Ubrzo sam se osjećala kao u Zoni sumraka. "Ovdje ništa neću upiknuti, gle, uopće nema ispod 20 kuna.", "A vid' ovih, kako su im debele!"... Ja sam baš na Takve nalijetala, ali ozbiljno mislim da je Takvih bilo najviše. Onih koji traže poklone za čitavu godinu unaprijed, koji kod kuće slažu nekoliko desetaka knjiga po 10 kuna da bi najljepši mogući poklon banalizirali u svojoj plitkosti i bezidejnosti. Tako ja to doživljavam. Kad ja nekome kupujem knjigu, znam što dotičnoj osobi želim pokloniti, to ima neko dublje značenje, i "što košta da košta". Naravno, bilo je onih s pomalo tužnim i rezigniranim licima koji su željeli listati, vizualno i duhovno osjetiti kjnigu pa je onda pobožno  kupiti, strpljivo su čekali, vraćali se s mukom na željenu poziciju...
Jači izdavači imali su više Dežurnih koji nisu bili tamo da vam ljubazno objasne što vas zanima i posvete vam se na nekoliko minuta - oni su tamo da mrko paze da netko nešto ne ukrade. Izlaska u susret običnom čitatelju, tj. široj čitateljskoj publici nekakvim slatkim simboličnim poklončićima također nije bilo - pri tome mislim na bookmarke, reklamni materijal, male blokiće, penkale i sl. Kad sam već spomenula reklamni materijal, možda ga je i bilo prvih dana, ali očito je to nedevoljno. Ako želim reklamni materijal, znači da sam zainteresirana za tog izdavača. Meni je to logično povezano.
Uglavnom, ne trebam se dulje zadržavati na ovom dijelu.. Takvi sajmovi nisu mjesta na kojima ja mogu uživati u kupnji kniga. Pucanj u glavu doživjela sam između 5. i 6. paviljona gdje na otvorenom naiđoh na štand "Svijet kobasica" (ne, ne šalim se, tako je pisalo, a mirisi su draškali nosnice!) do štanda  "Knjige po 3 kune". Mene to rastužuje. Tri kune su plastični upaljači za jednokratnu upotrebu, žvakaće su zapravo skuplje... Što danas možeš kupiti za tri kune? Ne pada mi puno stvari na pamet. Izgleda da knjigu možeš. Tužno, stvarno tužno. Previše volim knjige da bih se uopće zaustavila pri takvom štandu. Ne razmišljam o motivima, nemam nikakvog dara za mikro i makroekonomiju, meni je posve nova ili rabljena knjiga i dalje magičan predmet  i ne smatram to pretjerivanjem, a ono što si trenutno ne mogu priuštiti, pričekat ću i naći u knjižnici, dakle, odbijam kupovati po 3 ili 10 kuna.

Ulazak u 6. paviljon bio je lakši, pa ću završiti u veselom tonu. Tamo sam susrela i stisnula ruku svom kumu, onom samozatajnom i skromnom prevoditelju Biblije kojeg sam nedavno spominjala. Hrvoje Šredl opet me, kao i svaki put, napunio optmizmom, u petanestak minuta poučio nekim stvarima, osjećaj se odmah popravio. Prije slikovnog materijala s njegovog slatkog štanda, spomenut ću samo još jedan  lijepi primjer s engleskim nazivom, nažalost. MultimediaPrint, izdavač iz Nove Bile u Bosni i Hercegovini, prvi put se predstavlja hrvatskoj javnosti na ovogodišnjem Interliberu. Lijepo sam porazgovarala s ljubaznom gospođom koja mi je objasnila da su se specijalizirali za izdanja Phila Bosmansa. Nakon što smo nervozno gotovo pobjegli iz 5. paviljona (moja obitelj) nabrzinu kupivši biografiju Led Zeppelina "Kada su divovi hodali Zemljom" za našu nećakinju Saricu koja je jučer slavila 20. rođendan (nema veze s temom, ali moram istaknuti da je izvrsna studentica druge godine anglistike i rusistike i da nas je jučer počastila petnastominutnom prezentacijom o ljepotama Hrvatske na ruskom), s užitkom sam kupila i nekoliko sitnica na štandu MultimediePrinta.

Replika Gutenbergova tiskarskog stroja (moja je Iva s mukom otisnula Psalam 23.)























Čitanje Biblije pod mikroskopom! Priznajem da nisam sve zapamtila što mi je Hrvoje objašnjavao, tko, kada, kako i zašto, ali na malenoj pločici golim okom vidljive su samo točkice koje zapravo predstavljaju stranice.... iz položaja koji sam ja zauzela uspjela sam pod mikroskopom uočiti 4 stranice. Oprosti, Hrvoje, dodat ću kasnije objašnjenja kad se vidimo uživo u tvom ugodnom domu. :)

U rukama držim repliku minijaturne Biblije kakva se krišom dostavljala zatvorenicima u Sibir.
















Uvijek pričljivi Hrvoje, pogled na njegovo izložbeno mjesto, otisnuti psalmi koji se suše.... 

Završit ću s dvije lijepe misli Phila Bosmansa koje sam uočila na štandu MultimediePrinta.

"Neka tvoja životna radost i sreća ne ovise o tisuću i jednoj bezvrijednosti."

"Usprotivi se! Ti nisi stroj načinjen za određenu funkciju. Ti si više od svoje funkcije, više od posla, zvanja, rada. Ti si prvenstveno čovjek da živiš, da se smiješ, da ljubiš, da budeš dobar čovjek. A to je zapravo jedino važno na ovome svijetu."

Siniša Glavašević: "Grad - to ste vi!"

Siniša Glavašević rođen je 4. studenoga 1960. u Vukovaru gdje je završio osnovnu i srednju školu.
Diplomirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Radio je u školama u Lovasu i Borovu Naselju. Na Hrvatskom radiju - Radio Vukovar zaposlen je najprije kao spiker, a naposljetku kao urednik i ratni izvjestitelj.

Ove lirske priče jedini su njegovi sačuvani literarni pokušaji.
Nakon što su postrojbe agresorske JNA i četničke paravojske zauzele Vukovar, odveden je 19.11.1991. iz vukovarske bolnice i otada mu se gubi svaki trag.
Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku "Priče iz Vukovara".

PRIČA O GRADU

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad?
Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjav i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim
porazom? Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko će Vukovar iznijeti iz mraka?
Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema?
Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti.
A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi!

PRIČA O TRAŽENJU

Stvarno treba imati sreće u životu da bi se našlo ono za čime se traga. Tisuće ljudi koji se susreću po ulicama žure nekud, a kada biste ih pitali kamo ih put vodi, ne bi znali odgovoriti. Bezglavo trče u paničnu strahu da će ih izdati snaga ili da će ih vrijeme pregaziti.
Cijeli život su u stanju staviti na kocku, samo da stignu na nepoznato odredište.
I doista, znaju proći godine i desetljeća dok netko zastane, kada mu se učini da je to ono pravo. Cijeli svijet se traži kao da je neizmjerno velik. A nije. Zašto bi se inače govorilo svijet je mali. A ako je to točno, kako je moguće da se ljudi ne mogu naći ni u tom malom svijetu?
Nešto doista nije u redu, ili je zapravo teško naći nekoga tko će vas čuti, razumjeti, ljubiti, utješiti.
Svijet je pun zamki, nepredvidivih igara na koje niste navikli, jer ste u svojoj biti iskreni. Traženje je valjda najteže što vas čeka na stazi koju ste odabrali. I uvijek sumnja, mogućnost da ste pred strašnim i nepopravljivim promašajem, sumnja da će vas takve greške skupo stajati, a vi ne znate ništa, bojazan da će svijet ismijati putnika koji želi na sjever a ide na jug, neprestano vam lebdi u podsvijesti, ili čak da ćete shvatiti da ste u slijepoj ulici, daje cijeli vaš život bio uzaludan, jer nikamo niste došli. Zato ste i skloni sebe analizirati u osami, brižljivo krijući sve što nije lijepo u vama. Život se igra s vama, jer je čovjek nesavršen pa su vaše greške vaša kvaliteta. Tko će znati što je dobro, a što ne?
Mene zanima tko je čovjek koji je prošao pored mene, pijan i neobrijan? Zašto je psovao i otkud baš on na mojem putu za koji sam mislio da je pravi? Oprostite, ali svijetu su zanimljiviji oni koji griješe, od bezgrešnih i čistih. Od takvih se nema što naučiti, s takvima se nema o čemu razgovarati.
Zato slobodno nastavite svoju potragu, nema razloga strahu da ćete možda pogriješiti. Ono što se traži, obično se teško nalazi. Uostalom, malobrojni su oni koji su našli.
Ali možete biti zadovoljni i ako priđete dovoljno blizu toj iskrici koju ste sebi namijenili. I to je znak da ste uspjeli.

August Šenoa ((1838. - 1881): "Idi kamo te želja vuče i tijem putem možeš doći do spasa."

      August Ivan Nepomuk Eduard Šenoa,  najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. stoljeća rođen je na današnji dan.
To je, naravno, samo suhoparna činjenica. Meni je Šenoa puno više od najplodnijeg hrvatskog književnika. Ako bih morala izabrati neku od povijesnih osoba za uzor, on bi to svakako bio. Njegova djela čitam od jedanaeste godine, a činjenice dostupne iz njegove biografije fasciniraju me još uvijek. Koliko energije i humanosti u jednom čovjeku. Veliki čovjek, veliki rodoljub, književnik, moralna vertikala hrvatske kulture u svakom smislu. Čovjek koji je prerano umro zbog upale pluća koju je dobio zbog požrtvovnog pomaganja voljenim Zagrepčanima tijekom i nakon potresa 1880. Humanist u svim sferama djelovanja. Moj veliki Prijatelj, ako prijateljem smatramo srodnu dušu čije misli cijenimo. 

Oj, budi svoj! Al' brat si budi braći, 
I radi za svijet, al' ne slušaj pljeska;
I ljubi svijet, al' ne nadaj se plaći,
Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska,
U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,
S poštena lica teče pošten znoj,
I nijesi, brate, živio zaludu,
Kad jesi svoj.
 
Oj budi svoj, i čovjek ljudskog zvanja!
Pa diži čelo kao suce čisto;
Jer kukavica tek se rđi klanja,
Tvoj jezik, srce nek su vazda isto.
Za sjajnim zlatom ko za Bogom gledi
Tek mićenika ropskih podli roj;
Ti gledaj, da l' i duša zlata vrijedi,
Pa budi svoj.

Da, budi svoj! Pa dođe l' poći hora,
Gdje tisuć zvijezda zlaćanih se vije,
Kad čovjek račun si završit mora,
I ti ga svršuj, nek ti žao nije,
Jer tvoje srce šapnuti će ti:
Oj mirno, brajne, sad si račun zbroj!
Poštenjak, čovjek na zemlji si bio,
Bio si svoj!

Bertolt Brecht, Majka Hrabrost i njezina djeca

 Veoma cijenim Bertolta Brechta i njegov sarkastično-alogični izraz. Majstor jezika s jasnom vizijom što želi postići svojim djelom. Zavoljela sam njegove drame pripremajući na trećoj godini faksa Scensku umjetnost i otad im se redovito vraćam. Pisac koji je majstor jednostavne sintakse - bez ljupkosti, maštovitih finesa i stilskih figura. Čista izjavnost, ogoljena do pučke aforistične jednostavnosti.
Početak ove drame meni je nešto fantastično.

Cesta u blizini grada
Stoje i smrzavaju se jedan narednik i jedan vrbovnik.

VRBOVNIK: I kako sad ovdje skupiti momčad? Kadšto, naredniče, pomislim i na samoubojstvo. Do dvanaestoga trebam vojskovođi skupiti četiri voda, a ljudi su ovdje toliko puni zlobe da već noćima ne spavam. Kad sam konačno jednoga ulovio pa mu progledao kroz prste jer sam se pravio da ne znam da ima pileća prsa i natekle žile, sretno sam ga opio, on mi je već i potpisao, ja još samo da platim rakiju, a on van: ja za njim na vrata, jer nešto slutim: točno, zbrisao je, kao uš pod nokat. Nema ti tu muške riječi, nema ni poštenja ni vjere, ni čuvstva časti. Izgubio sam ja tu, naredniče, povjerenje u čovještvo.
NAREDNIK: Vidi se, davno tu nije bilo rata. Pa kako da onda bude morala, pitam se ja? Mir, to je pusta zbrka, tek rat stvara red. Čovječanstvo u miru buja kao zelje. Posvuda koti ljude i stoku kao da to nije ništa. Svatko ždere što ga volja, gromadu sira na bijeli kruh pa onda još na taj sir krišku slanine. Nitko ne zna koliko u ovom gradu pred nama ima mladića i dobrih konja, nitko ih nikada nije prebrojavao. Prolazio sam područjima u kojima rata nije bilo možda sedamdeset godina, ljudi nisu imali još ni imena, nisu se ni poznavali. Samo ondje gdje je rat ima i urednih popisa i registratura, cipele vezuju u bale i žito skupljaju u vreće, uredno se prebrojava i odvodi ljudstvo i stoka; jer se zna: bet reda nema rata!
VRBOVNIK: Ma točno tako!
NAREDNIK: Kao i sve što je dobro, i rat je isprva teško održavati. Ali kad se rascvate, postane i žilav; tada se ljudi plaše mira kao kockari prestanka, jer tad moraju platiti što su izgubili. No isprva se plaše samo rata. On im je nešto novo.

"Život je lijepa stvar, ali ja više volim čitanje." (Julijana Matanović u Zlataru)

"Moj idealni partner je književni tekst."

Inatljiva Bosanka. Tradicionalna Slavonka. Nesigurna Zagrepčanka. Tvrdoglava ovnica. Žena s greškom u biografiji (Julka koja je kasnije postala Julijana). Pomalo mističarka koja vjeruje u životne predodređenosti (tu je povukla paralelu s Andrićem kojeg je teta kao trogodišnjeg dječaka odvela u Višegrad a ćuprija je ostala u majušnoj i kasnije nobelovskoj glavi prva vizualna uspomena).

Voli dan početi kavom (isključivo iz Orašja), koju uvijek pije iz velike šalice (poklonila ju joj je draga osoba), naučila je ne dopuštati ljudima da joj unište radost, ali dugo je to učila. Voli lica na kojima čita mir jer je ona i dalje prepuna unutarnjeg nemira. Voli pjesmu Gabi Novak "Za mene je sreća".

Vjeruje u tekst. Vjeruje tekstu. Život shvaća kao priču, izlazi iz sebe, iz svojih okvira i posmatra se okom čitatelja. (Može se uvježbati.) Možda je zato načitanija suvremena hrvatska književnica. Iskrena i emocionalna. Ispričala se što će svoje prvo javno književno predstavljanje u našem malom gradu privatizirati - ne može drugačije. Nema "Iza mene!" Ne možeš zaboraviti prošlost i ono što te oblikovalo, iskustva iz kojih si se razvio u ovo što si sad."Tko zna kakva bi bila da ti je moglo biti." (Julijanina teta - posvojiteljica)

Propuštene ljubavi, mnogi gradovi, selidbe, neukorijenjenost. Vječito pitanje ima li pravo na sve što ima ili nekome nešto otima. Završen brak. Nova ljubav. Magdalena kojoj je 10 godina. Magdalena koju obožava. Kaje se što joj je u velikoj ljubavi prema njezinom ocu nadjenula ime njegove majke i time je možda opteretila. Smrt Magdalenina oca. Opet pisanje. Spašavanje vlastite biografije pisanjem.

Život bez roditelja. Život usvojenog djeteta. "Sve se mora zaslužiti kad si posvojen. Roditelji nešto i oproste. Posvojitelji su zahtjevni. Ti si njihov, ali ipak tuđ. Učiš se dobroti." Od života koji nije za pozavidjeti učiniti nešto dobro. Voljeti.

Učenik-putnik. Student-putnik. Znanstvenica i književnica oblikovana u manjim gradovima. Vjeruje u autoritete. Ne vjeruje u heroje. Poštuje svoje profesore. Uzori, a ne utjecaji. Mladenačka zanesenost Zoranom Kravarom i slučajno upoznavanje kad je to najmanje očekivala (kod tetine prijateljice).

"Bilješka o piscu" (neljubavni roman)
Neimenovani Književni Kritičar: "Ovo nije slika žene u demokratskom društvu!"
Jedna Nepoznata Žena: "Ja sam bila ljubavnica 10 godina!"
Druga Nepoznata Žena: "Ja sam bila ljubavnica 14 godina!"

Marija Jurić Zagorka
Počela pisati Zagorkinu romansiranu biografiju i njezinu neistraženu ljubavnu priču. Nije dobila potporu Ministarstva... Prva počela predavati Zagorku na fakultetu. To '90-ih nije bilo kul! Kao djevojčica ukrala dinar i kupila jedan nastavak "Republikanaca". Kazna. Učiteljičin šamar odlikašici koja čita Zagorku. "Ne može se interpretacija Zagorke svesti na to da je muški nisu voljeli."

Najdraža nagrada "Sedam sekretara SKOJ-a". "Srećom, nije Sedam tajnika HDZ-a!"
Igranje u vlastitom književnom i poetičkom vrtu...
Stisak ruke i potpis na knjigu za moju Ivu. Predivna večer. 

Julijana Matanović, Tko se boji lika još

Sjajno i originalno djelo uvijek zanimljive Julijane, moje profesorice s druge godine faksa, što uvijek ponosno ističem. Originalno u potpunosti, idejno, sadržajno, književnoteorijski. Ljubitelji hrvatske književnosti uživat će i često se nasmijati.
Mlada studentica književnosti priprema ispit iz Novije hrvatske književnosti koji nikako ne može položiti.

Možda onima koji budu čitali ovu recenziju, neće biti u potpunosti jasno što znači polagati ispite iz Novije hrvatske, Starije hrvatske ili Svjetske književnosti. To su, dakle, tri najteža ispita na studiju kroatistike. Podrazumijevaju obimnu teorijsku literaturu (oko dvadeset naslova) uz tristotinjak (ne, ne pretjerujem) lektirnih naslova koje također treba pripremiti. Ja sam ispit iz Novije (kako smo je zvali) pripremala gotovo godinu dana, naravno, ne samo njega, usput sam položila još neke manje ispite, ali konstantno sam čitala i radila bilješke kojima sam napunila 7 velikih bilježnica (onih s puno listova i tvrdim koricama). Trebalo je pročitati gotovo sve - a korpus novije hrvatske književnosti obuhvaća 19. i 20. stoljeće. Naravno, svi koje poznajem s faksa nešto su izbjegli nadajući se da ih neće "pogoditi" baš to. Ja sam zgriješila s Krležinim "Zastavama". Nisam ni pokušala. Meni je taj ispit, nakon svega, ostao u sjajnoj uspomeni, prošla sam od prve i na kraju uzela diplomski na Katedri novije hrvatske književnosti.

Vraćam se na studenticu Sidoniju. I ona je revno iščitala hrpu lektirnih naslova i  napunila bilješkama svoje bilježnice, ali ima svoj pristup književnim likovima na koje se koncentrirala. Ne pravi razliku između književnosti i zbilje i likovi počinju izlaziti iz tekstualnih okvira kojima pripadaju, počinju živjeti samostalnim životom, svađati se sa svojim autorom, polemizirati s drugim likovima na koje su ljubomorni jer im se čine slavnijima, komentirati aktualnosti. Sjajno! Naravno, čitanje ovakvog štiva podrazumijeva poznavanje tih likova u originalu, ali premda sam neke već i ja zaboravila, sjajno se zabavljam čitajući ovu knjigu. Za početak sam izdvojila Mirjanino osamostaljenje (Mirjana iz Zagorkina romana "Kamen na cesti").

OSOBNA ISKAZNICA
Ime: Mirjana
Ime roditelja: Marija Jurić Zagorka
Prebivalište: Kamen na cesti

Teško sam proživljavala Zagorkino pisanje romana "Kamen na cesti". Prijateljice su mi zavidjele jer su znale da se priča o mom mučnom životu nestrpljivo očekuje u svakom novom nastavku "Ženskoga lista". Trajalo je to čak tri godine: 1932., 1933. i 1934.Osim što mi se svidjelo ime koje mi je dodijelila, toplo i pravo žensko Mirjana, Zagorkini nastavci bili su presuzni, pretamni da iz njih, sasvim je prirodno, ne bih željela pobjeći. Sjećam se - kao da se zbiva sad - kada mi se onako shrvana, opisujući bolesno ljubomornu majku, obratila i rekla: - Molim te, ne odlazi iz teksta. Riječ je o mojoj majci, ali ja ne želim sve to staviti u prvo lice. Muške bi kolege, u tom slučaju, samo odmahnule rukom i rekel "Zagorkina izmišljanja". Ovako, kada je to roman i kada ime nije moje, možda im nešto dođe do mozga, ako već srce namaju. Makar će pažljivije pročitati. - 
Spominjala je imena onih koji su je najviše povrijedili. U stankama između pisanja brisala je laktom mokre papire, slagala ih po sećiji odloženoj u kutu na neravnom podu potkrovne sobe. Dok sam se domarala do nove jutarnje epizode u kojoj će se morati otrpjeti nesreća u domu škrtoga muža Mađara, bježati preko Mitrovice u Hrvatsku, suočavati se sa smrću oca i teškom bolešću sestrice, suprotstavljati političkim moćnicima i šefovima u važnim novinskim redakcijama, mirila sam se sa svojim pripovjednim kostimom.  Jasno, sve dok nisam - na posljednjim stranicama - naslutila da jednom mora doći i kraj i da će ona svoju Mirjanu, razočaranu u svijet oko sebe, samu i ostavljenu, jednostavno gurnuti u Savu. Kad sam kriknula, umirila me riječima: - Roman nekako mora završiti. Ili ženidbom, ili smrću. - 
Pokušala sam je zamoliti da izmijeni kraj, trudila sam se uvjeriti je da će se presvijetli Gjalski, kojemu u dvorac Gredice redovito stiže "Ženski list", radovati što je konačno završilo pisanje žene čije tjelesne stanice ne prožima kulturna plemićka krv kao što je njegova. - Daj, Mirjana, saberi se. Njemu je osamdeset godina. Ne vjerujem da ga išta više i zanima. A i poslije romana "Pronevjereni ideali" i "Dolazak Hrvata", ne vjerujem da ima obraza ikome išta prigovoriti - odgovorila je...

Samoća primarnih brojeva/ La solitudine dei numeri primi (2010.)

Film je snimljen prema odličnom romanu Paola Giordana koji sam pročitala prošle godine. Paolo Giordano mladi je talijanski pisac, po zanimanju fizičar, a ovim svojim prvim romanom pokazao je izniman talent za pisanje i psihološko portretiranje. Ovoga bloga  još nije bilo kad sam čitala roman pa će se u osvrtu preklapati književni predložak i film, koji je sjajno napravljen i nije me razočarao.


"Primarni brojevi oni su prirodni brojevi, veći od nule, koji su djeljivi s 1 i sa samim sobom."


Alice i Mattia dvije su usamljene jedinke rastrgane prošlošću i dubokom dramom unutar sebe, ponorom u koji odrastanjem sve dublje upadaju. Alice je kao mala djevojčica doživjela nesreću na skijanju i ostala hroma. Na skijanje ju je tjerao otac kojem se Alice nije znala suprotstaviti, kao ni drugima. To je njezin problem. Gubi se u odlukama drugih ljudi, nema snage za uspostavljanje vlastitih jasnih stavova i rješavanje trenutnih problema, koji zatim, slažući se, postaju ogroman teret koji je kasnije gura u samoću i anoreksiju. Prije nesreće jednostavno je trebala na wc, ali suočena s očevim oduševljenjem mogućnošću njezina skijaškog napretka, samo je šutjela.
Mattia u dobi od 8 godina mora biti muškarac koji brine o retardiranoj sestri blizanki. Roditelji su u svom razočaranju pred dječaka postavili teret krivnje (jer je on rođen normalan i time je nekako oštetio sestru) i prevelike odgovornosti (mora brinuti o smirivanju sestre jer je njima to prebolno). Mattia samo želi biti po prvi put na dječjem rođendanu bezbrižan i neosramoćen sestrinim nenadanim ispadima (uglavnom kad se nečega preplaši). Donosi impulzivnu dječju odluku i ostavlja je samu u parku. Kasnije, vraćajući se ranije od ostalih s rođendana, traži sestru, ali nje više nema. Nikad nije nađena, ni živa ni mrtva. Kao što se Alice nosi sa svojom hromošću stalno popuštajući i vežući se uz djevojke koje je zlostavljaju u školi, a kasnije uništavanjem vlastitog tijela anoreksijom, Mattia se ozljeđuje režući ruke, vrlo malo komunicira s okolinom i živi u crno-bijelom svijetu matematike.

"On je odbijao svijet, a ona se osjećala kao da svijet odbija nju. Poslije su primijetili da tu i nema neke razlike."

 U tinejdžerskoj dobi  počinje njihov neobičan i dramatičan odnos koji je i filmom sjajno dočaran. Jedini su koji se donekle mogu međusobno razumjeti (Mattia nikome nije povjerio svoj "zločin" osim Alice), ali nikada se neće spojiti - istovremeni osjećaj bliskosti i međusobne udaljenosti koji je nerješiv - baš kao položaj primarnih brojeva u matematici koja Mattiu sve više zaokuplja.

"...to su parovi primarnih brojeva koji stoje vrlo blizu, zamalo jedan do drugoga, ali ipak ih uvijek razdvaja neki parni broj. Kao 11 i 13, 17 i 19, 41 i 43."

 Filmska je priča ispričana dijelom retrospektivno, u vremenskim skokovima koji prate različite faze života glavnih junaka i dramatiku ponašanja psihički ozljeđenih osoba te slijeda njihovih životnih odluka. Mladi talijanski glumci su izvrsni i vrlo uvjerljivi. Po ovome se filmu može prosuđivati knjigu.  

Tim Winton, Glazba prašine/ Dirt Music

 Glavni likovi shvaćaju ili uče cijeniti emotivnu moć glazbe. Jednom kad ti glazba uđe pod kožu, prati te u svemu - dobrom i lošem. Dobro osmišljena priča s jakim karakterima. Potenciranje emocija koje dostižu stupanj kad se čovjek prisiljen promijeniti ili se slama zauvijek. Prvo Wintonovo djelo koje sam pročitala i definitivno ću potražiti i drugi roman "The Riders" (zapravo prvi).
Kao što sam s užitkom upoznavala krajolik Južne Karoline čitajući Pata Conroyja, podjednako sam uživala i u divljim krajolicima Australije. Po strasti koju unosi u opisivanje prirode Wintona mogu definitivno usporediti s Conroyjem, a to je veliki kompliment jer su Conroyjeva djela nešto najbolje pročitano zadnjih godina (osim nekih klasika, kojima se uvijek vraćam).
Dakle, živopisno, divlje, tečno pripovijedanje koje vas natjera da 400-tinjak stranica "progutate". Svakako ću pogledati film s Colinom  Farrellom i Rachel Weisz, premda se bojim razočaranja. Nadam se da ga ne drži samo predivna priroda.

"Nešto na njemu bilo je posebno, ne samo zato što je ona bila opsjednuta njime i zato što joj je postao važan jer je napokon počela mariti, već zato što je na njemu bilo nešto što je pokušavala objasniti sebi...
Imalo je veze s glazbom. Ona žica na drvetu to joj je potvrdila. Kod toliko drugih muškaraca radilo se o čistoj računici. Glavni impuls njihovih života bila je kontrola. To nije bila isključivo muška stvar, ali sam Bog zna, muškarci toga imaju na bacanje. Većim dijelom svog života i ona je to imala, živjela je kako je htjela, po vlastitoj volji, uzimajući i održavajući kontrolu. Ali, Lu je bio čista, vrela emocija. Osjećanje prekinuto i ostavljeno da se gomila. Osjetila je to onog trenutka kad ga je povukla za košulju u hotelskoj sobi. Njegove suze. Šokirale su je nakratko; sve ju je to pomalo odbijalo. Za nju je to bio samo impuls, ali pokrenula je nešto na što nije računala. On je bio čovjek koji pokušava živjeti kao čovjek, po snazi volje. A u tom trenutku potrebe ili jednostavno zato što je tako htjela, ona je provalila u nešto. Mogla je vidjeti olakšanje kad je plakao, čak i prije nego što su vodili ljubav. Glazba želi da je čuješ. Osjećaj želi da ga osjetiš...."

Jagode u grlu (1985.)

Redatelj: Srđan Karanović

Još jedan sjajan uradak iz ex-yu doba (kinematografije). Po meni, klasik. Nastavak serije "Grlom u jagode". Sve redom izvrsni glumci (Miki Manojlović, Mira Banjac, Aleksandar Berček, Bogdan Diklić, Žarko Laušević, Josif Tatić), drama o međuljudskim odnosima uvjerljivo i naturalistički ispričana, poznati balkanski sarkazam i cinizam začinjen sjajno uklopljenom glazbom koju izvodi Orkestar Lepog Jovice. 
Premda sam već spomenula glumce, moram dodati da me Miki Manojlović i Josif Tatić (ovdje u sporednoj ulozi) uvijek pokrenu na poseban način. To je onaj osjećaj kad misliš da nitko drugi osim njih tu ulogu ne bi odigrao bolje. Subjektivno ravnanje, ali to za mene znači - sjajan glumac! Bogdan Diklić i Mira Banjac također izvrsni.
Tema povratka odjecima bivšeg života i starim prijateljima iz gimnazijskih dana uvijek je plodno tlo za dramatiku međuljudskih odnosa. Svi se vesele susretu, svi dolaze, ali suočavanje s licima iz prošlosti evocira potisnute loše uspomene. Grijesi iz prošlosti i neriješene situacije, obogaćene i popraćene životnim iskustvima i sadašnjim ogorčenjima, čine se većima nego što jesu. Društvo iz gimnazije nalazi se na unajmljenom brodu-restoranu. Burna pijana noć ništa ne raščišćava, osim što su se ispraznili, fizički doslovno, i emocionalno, dakle psihološki. Da mogu dalje nastaviti sa svojim životima koji se nakon takvog pražnjenja ne čine lošima.
Završne scene u kojima Orkestar Lepog Jovice izvodi Arsenovu O mladosti, a kamera fokusira iscijeđena, mamurna lica glavnih likova mogu biti primjer izvrsnog poantiranja filmske priče.

Završetak filma, uz Josifa Tatića na početku

Još jedan legendarni dio,  Mira Banjac i Bogdan Diklić uz Banana Boat Song

Talk Radio (1988.)

 Odlična drama, ipak je to Oliver Stone, s elementima monodrame. Sjajni krupni kadrovi koji prate mijene na licu energičnog radijskog voditelja noćne emisije. Film je inspiriran stvarnim životom Alena Berga kojeg su ublili neonacisti isprovocirani njegovim stavovima u eteru.
Barry Champlain svoju emisiju vodi isključivo na svoj način - iskreno, bez zadrške i bez tabu tema. Elokventni voditelj često se sukobljava sa svojim slušateljima suočavajući ih s njihovom glupošću, nemoralnošću i duhovnom bijedom. Poklapanje sluašalice sugovorniku redovita je pojava kojom efektno briše glupost iz etera prelazeći na novu. Međutim, jadni i često psihički labilni slušatelji vraćaju se po još. S vremenom Barry shvaća da njegova ideja propada - čini mu se da je sve više onih koji se javljaju u emisiju da bi predstavili svoje poremećene stavove (neonacisti, članovi sekti...) i onih koji nafiksani ili pijani ne znaju što bi drugo radili. Mnogi od tih "slušatelja" smatraju ga duhovitim i uopće ozbiljno ne shvaćaju njegove uvrede...
Eric Bogosian sjajan je u glavnoj ulozi,  film je dinamičan i nabijen gradacijskom dramatikom čiji je rast potpomognut zatvorenim studijskim prostorom. Glavni lik čije nam je lice uglavnom u kadru toliko verbalno dominira da se na trenutke čini da je film pun raznih karaktera/ likova. Ponavljam, sjajan film.

Oslikana školska zgrada u Rusiji

Tim Winton, Glazba prašine/ Dirt Music

"Cyberspace je bio zagušen žudnjama, sanjarijama, požudom i lošim pravopisom."

David Wroblewski, Priča o Edgaru Sawtelleu/ The Story of Edgar Sawtelle (2008.)

 Roman koji mi je slučajno dospio pod ruku u knjižnici. Kažem "slučajno" jer uvijek idem sa svojom bilježnicom i kopam po policama tražeći "nešto ciljano", nešto što već dugo čekam ili nešto što me zainteresiralo na forumima i stranicama s recenzijama knjiga. Ponekad si dopustim iznenađenja poput ovoga i nije mi žao. 

Priča, tj. zaplet nisu nešto posebno, novo, nezaboravno. Četrnaestogodišnji Edgar rođen je nijem. Živi mirnim i ispunjenim životom s roditeljima na farmi negdje u Wisconsinu. Farma je zapravo uzgajalište posebno i pažljivo dresiranih pasa s kojima čitava obitelj, a osobito Edgar, razvijaju poseban i slojevit odnos. Idila je narušena iznenadnom smrću Edgarova oca. Ubrzo se na farmi nastanjuje Edgarov stric Claude, crna i divlja ovca u obitelji, kojeg Edgar sumnjiči za čudnu očevu smrt. Poseban i ljubavlju ispunjen odnos s majkom također je narušen zbog Claudea koji postupno, ali relativno brzo, zauzima očevo mjesto. Splet nesretnih okolnosti natjera Edgara da bježi u divljinu s troje pasa iz vlastitog legla koje je sam podigao. Povratak će donijeti rasplet i nekakvu pravdu.

Primijetila sam na internetu da neki ovu priču povezuju sa Shakespeareovim Hamletom pa me to nasmijalo. Mislim, uopće se toga nisam sjetila. Nešto drugo me je zaintrigiralo, i zbog toga prvi roman navedenog autora smatram veoma dobrim. Prvo, trud koji je uložio, a vidljiv je iz ukupnog rezultata i poduljeg popisa izvora i stručnih ljudi, u objašnjavanje i dočaravanje ponašanja pasa u svakodnevnim i iznimnim situacijama. Drugo, način pripovijedanja, koje je vješto građeno i ne nalazim mu zamjerke, temeljen na promjenjivoj fokalizaciji. Temeljno načelo tog odabira fokalizacije svodi se na uvlačenje čitatelja u, ne unutrašnjost lika jer je to samo po sebi paradoks, nego u njegovu sliku koju stvara o drugima - čime se postiže perspektiva događanja kroz umjetno stvorenu sliku drugoga. U ovome slučaju - drugih. Autor je vrlo vješto primijenio taj oblik pripovijedanja pa u nekoliko navrata čitatelj razmišlja i gleda poput Edgarove kuje Almondine. Sjajna stvar, uistinu. Vrlo je zanimljivo i tekstualno poigravanje mogućnostima jezika koje je također znalački  dočarano, osobito u komunikaciji nijemog Edgara s psima (naime, Edgar čuje pa je njegova komunikacija s ljudima kombinacija glasovno-znakovnog jezika). Oni koji vole životinje uživat će u mnogobrojnim informacijama o biologiji pasa, njihovom načinu spoznaje i emocionalnim mogućnostima te metodama dresure.

Šuma summarum (2010.)

Redatelj: Ivan Goran Vitez

Neki sam dan film gledala drugi put. U ponovljenom sam gledanju, naravno, kritičnija jer rasplet znam i izostao je element iznenađenja i gotovo neprestanog čuđenja nad razvojem događaja.
Ne, ovo nikako nije loš film kao što su ga mnogi proglasili. Zapravo, kritike su podijeljene - jedni ga smatraju kultnim (što je pretjerano, jer je relativno svjež uradak i ipak nema tu snagu), a drugi totalnim promašajem spominjući čak i elementarnu filmsku nepismenost (što je ekstrem negativne perpsketive ni sa čime potkrijepljen). Ne znam o kakvoj bi se tu elementarnoj filmskoj nepismenosti radilo, ne razumijem to, jer mislim da imam dosta znanja o filmskoj teoriji još s faksa pod patronatom Krešimira Mikića, a i kao veliki filmoljubac. Uvijek se trudim sagledati, ako pišem o filmu, i priču, i glumu, cjelinu i način kako je sastavljena. Što je dobro iskorišteno, a što nije.
U ovome su filmu mnogi elementi za pohvalu. Priča je dobro zamišljena, malo lošije realizirana u konačnici, ali ne katastrofalno. Novi nizozemski vlasnik zagrebačke marketinške agencije vodi svoje zaposlenike na "team building" koji uključuje rafting i paintball. Tijekom paintballa u šumi se događaju razne situacije iz kojih ubrzo postaje jasno da je riječ o nekakvoj zavjeri, a ne klasičnom team buildingu. Razvoj zapleta je dinamičan, sa stalnim uvođenjem novih iznenađenja za gledatelja, ali se pri tome itekako kristaliziraju odnosi među mnogim likovima. Sudjeluju, sve redom, vrhunski glumci, ali nitko ne može nadmašiti Gorana Navojca i Ninu Violić u ulogama poremećenog bračnog para, predstavnika lokalnog stanovništva, koji su u nekakvom bizarnom dogovoru s instruktorima za team building. Uvođnje nkakvog čudnog narječja (mješavina slovenskog, kajkavskog i još nečega) kojim govori lokalna obitelj sjajan je potez - dodatni element groteske i izvor smijeha - kao i psihologija izletničkog para.
Dakle, na malom, tj. suženom dramskom prostoru događaju se nepredviđene situacije i urota protiv mnogo likova među kojima i svakidašnji odnosi nisu baš najbolji. Naslabiji je dio filma kraj kada se gledateljima šalje nekakva jadna  kritika kapitalizma. Nakon što je cijela stvar prerasla u crnohumornu zabavu i prilično kvalitetnu grotesku, navedena kritika djeluje bljedunjavo i zapravo smiješno. Meni tek tu počinje neuvjerljiva gluma, kao da se svima žurilo da nekako to sve raspletu.
Ipak, ovo je sjajan početak za hrvatski film ako ne ostane samo na tome. Konačno smo se pomaknuli prema groteski kao mogućnosti filmskog jezika, a ta mogućnost može biti vrlo plodna. Ivana Gorana Viteza kao redatelja ne poznajem, osim po "Bitangama i princezama" koje su iz sezone u sezonu bivale sve jadnije. Ako je ispočetka dobro oponašao ideju "Prijatelja" ("Friends"), rezultat je jadan po svim kriterijima. Recimo da me sad ugodno iznenadio.

Ludi izletnički par