Marina Vujčić, Stolareva kći (5)

 ... čitanje je neki oblik meditacije. Imaš pred sobom tuđi tekst koji te na neko vrijeme oslobađa vlastitih misli.

Rečenice, puno rečenica, a ni jedna naglas. To bi mogla biti moja mjerna jedinica za savršen dan.

Satovi su pristajanje na vrijeme.

Ima dana kada mi se čini da sam prikopčana na neko pojačalo. Misli mi postanu glasnije, pokreti intenzivniji, radnje preciznije. Nenadmašna sam u svemu što poduzmem, pa makar to nešto bilo i promašaj.

Prisutnost u trenutku, u sadašnjosti, sa svime onime čime taj trenutak raspolaže, ni više ni manje od toga, katkad me neugodno iznenadi.

LIJEPA USPOMENA KOJA TO NIKAD NE MOŽE BITI.

... kao da sam se vratila na mjesto koje nije moje, ali mi je na neki način neotuđivo.

Mislim o tome kako mi je dano da nosim teške uspomene.

Celeste Ng, Mali požari posvuda

 Ne smeta me biti tajna - odvratila je i poljubila ga.

Uvijek i iznova, stvar se svodi na ovo: što nekoga čini majkom? Je li to samo biologija ili je to ljubav?

Imao je osjećaj da je zaronio u duboko, bistro jezero i otkrio da je plitka, do koljena duboka bara. I što da sad učini? Pa, ustat će. Isprat će svoja blatnjava koljena i izvući stopala iz mulja. I nakon toga bit će oprezniji. Otad nadalje, znat će da je svijet manji nego što je mislio. 

Marina Vujčić, Stolareva kći (4)

 Nikad se nisam pitala kako se uvjerim u neki svijet koji sam izmislila. On za mene jednostavno bude.

Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni. 

... a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tada budem zadovoljna jer sam pobijedila.

Nigdje ne piše ono najvažnije: da je MISAO jedini vlastiti, apsolutno neosvojiv teritorij u koji nitko drugi - nitko i ništa izvana - nema uvid. Jedino naše što ne mora biti oblikovano, iskazano, formulirano, izloženo na razmatranje i presudu. Da je to intonacija svega što jesmo. Naš sadržaj. Naša prava frekvencija.

Sjećam se sebe po mislima iz određenih razdoblja života. Nitko me drugi ne pamti takvu. Nema svjedoka za sadržaj uma.

Misli novog vremena su digitalne, zaražene najezdom ekrana i piksela, programa i stanica, fontova i stranica - kontaminiranost sadržajem digitalnog svijeta i milijunima prozorčića s kojih nam se nudi lijenost uma s neograničenom mogućnošću izbora tuđeg mišljenja, i s mogućnošću izbora mišljenja. Povoljna ponuda kolektivnih misli koje možemo usvojiti kao svoje, umjesto svojih. Misli u bescjenje s prevelikom cijenom... Misli za površnu jednokratnu uporabu.

... kao da misliti svojom glavom nije jedini privilegij koji nam je bezuvjetno i neograničeno na raspolaganju.

Jer ono čemu ne posvetim misao - za mene ne postoji, koliko god nasilno bilo prisutno u stvarnome svijetu. To je ono zbog čega ni jedna selektivna misao nije uzalud.

Kad odspavam danju, noć se proširi. Tad zagazim u nju kao na teritorij na koji drugi nemaju pristupa. Svi spavaju, a ja živim. 

Ponekad mislim da je sve jedna neprekinuta misao.

Ima dana kada se uspijem centrirati. Kad ne precjenjujem svijet i ne podcjenjujem sebe.

Čini mi se da stvari uvijek u sebi nose buduću malu izdaju.

Darija Žilić: PLEŠI, MODESTY, PLEŠI

 

Pleši, Modesty, pleši,

iza tebe su godine ružičastog logora

duge, osamljene šetnje preko rubova grada

i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.

 

Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja

dalekozor i sredstvo koje briše

svako suvišno sjećanje na putu.

 

U sjenci agave koja raste na brodu

u dugim noćima na otvorenom, osluškuj

kako gube se zvukovi svijeta.

 

Našla si ljubav svog života

i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju

na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!

Marina Vujčić, Stolareva kći (3)

 Ponekad mi dođe da samoj sebi - baš kao psihijatrica junakinji u svom romanu - kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?

Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.

Marina Vujčić, Stolareva kći (2)

Budućnost je svaki sljedeći korak.

Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti.

Može se biti u simbiozi sa sobom. Kad zagubiš sebe na neko vrijeme pa se opet pronađeš, onda s tom pronađenom osobom dijeliš uzajamnost kakvu mogu dijeliti samo dvije zasebne persone koje su, zapravo, osuđene jedna na drugu. 

Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati.

NISAM U NEPRIJATELJSTVU SA STVARNIM ŽIVOTOM, SAMO GA VOLIM IZBJEĆI.

Fali mi hodanje. Fali mi sve ono što ide uz koračanje: misleća iznenađenja koja izrone odnekud gdje su bila čvrsto zamenuta i odakle ih samo hodanje može odtaložiti... neurološko čudo budućih rečenica. 

Ima dana kada se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.

Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma drugim ljudima. 

Pijem dan na slamku. Ili možda on pije mene? Na slamku.

Vježbam sadašnjost. Kada zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju, ili u očekivanjima. 

Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo. 

Naučila sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist u glavi. TO SAM JA, ČAK I KAD SAMO ŠUTIM.

 

 

(NE)TETOVIRANA

 

… prosjede kose 

i dragog mi lica

još uvijek moja si

zimska ptica

ranjivo krilce moje

u trenu hrabrosti

dodirnu tvoje

dva se najmanja prsta

k’o lahorom dodirivaše

u tuđoj sobi

uz tuđe riječi

što nas glazbom spajaše

nesvjesnim iglicama

sramežljivo nježno

nanese mi zimskog dana

trajne vatrometne boje

čekah nestrpljivo

da se riječi nevažne

kraj vode na klupčici

u prvi poljubac spoje

nevidljiva tetovaža

tog čudno mekanog

samo našeg kroja

i dalje je predivna

čista i duboko moja.

 

(M. S.)

________________________________________________

 

Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja. (Marina Vujčić)