Marija Jurić Zagorka, Grička vještica lV. i V. (Suparnica Marije Terezije)

Prošlog sam ljeta obnovila prva tri dijela Zagorkine Gričke vještice, a kroz ovih nekoliko slobodnih dana počastila sam se četvrtim (tj. častim se još uvijek), pa onda vjerojatno i petim. Kao i prije tridesetak godina, preferiram dijelove čija se radnja događa u Hrvatskoj, u Zagrebu, ali ipak me obuzelo (opet) i ovo na bečkome dvoru. Sve bez problema vizualiziram, kao da gledam film. Ponovo sam fascinirana njezinim majstorskim uvođenjem mnoštva novih likova, isprepletanjem njihovih djelovanja i sudbina, tom lakoćom u gradnji zapleta (nama se čini kao lakoća) u kojima se čitatelj ne gubi, nego uranja.
I opet sam mala curica koja je popustila u šestom osnovne s ocjenama dok nije to sve slistila i progutala.  Prošlo je vremena, skupljeno iskustava kojekakvih, iščitani su deseci tisuća stranica, završen studij književnosti... ali kad nešto valja - valja uvijek. Pripovjedačica Majstorica.

Anđelo Jurkas; Kad umjesto da voliš, pišeš pjesme

Kad umjesto da voliš, pišeš ljubavne pjesme.
I umjesto da ljubiš, crtaš usne.
I umjesto da gledaš, stavljaš leće i naočale.
I umjesto da dirneš, tražiš gdje su rukavice.

Kad umjesto da voliš, pišeš pjesme.
Skrivaš se u njima, a nitko te ne traži.
I glumiš budalu, umjesto da shvatiš.
I umjesto da pustiš, ostavljaš tragove da se po njima vratiš.

Kad umjesto da voliš, pišeš pjesme.
I svaka riječ bude blato, pa živi pijesak.
I klekneš od muke i vrištiš od bijesa,
Izobličiš lice, ali ništa se ne mijenja.

Kad umjesto da voliš pišeš pjesme,
koje od straha nitko ne zapjeva, pa se drhti i oklijeva.
I umjesto da kapneš, trudiš se biti rijeka.
I umjesto da dišeš, tek izađeš na vjetar.

Kad umjesto da voliš pišeš pjesme,
sjebalo te gadno dok si čekao the bljesak.
I umjesto da staneš, neki hudi vrag te tjera,
I umjesto da umreš, neki kurac stalno čekaš...

Kauboji

 

Konačno sam i ja odgledala slavne Kauboje koji su zbog nekoliko uspješnih godina na kazališnim daskama dobili i svoju filmsku verziju. Dvorana Teatra Exit bila je prepuna kao da ne igraju već godinama, a i ja sam jedva čekala da vidim tu razvikanu predstavu. I baš je kako sam napisala - razvikana.
Nije da mi je žao što sam bila, naprotiv, jako dobro sam se zabavila kroz tri sata i hvala mojoj Nataši na takvom rođendanskom poklonu, najboljem mogućem uz knjigu. Međutim, priznajem da sam očekivala, s obzirom na hvalospjeve, puno više. Zabavljaš se dok gledaš, smiješ se, brzo prođu ta tri sata, ali kako bih to rekla - nemaju produljeno djelovanje. Ne drže te.
Predstava ima dobro zamišljenu dvodijelnu kompoziciju, s time što drugi dio trajanjem i konačnom realizacijom zapravo pojede i na neki način umanji učinak prvoga i jačega dijela. Nekako mi se čini da ostali luduju baš za drugim dijelom jer je napravljen u stilu lepršavog kaubojskog kolaža.

Ideja audicije na kojoj se okupljaju glumački početnici i životni gubitnici nije nešto novo, ali zahvalan je temelj za razvijanje paralelnih priča uz homornu notu koja je neizbježna samim time što se radi o neškolovanim budućim glumcima. Na ovoj audiciji prolaze svi prijavljeni jer su se samo oni prijavili. U tome prvome dijelu upoznajemo različite likove koji bi, na čelu s bolesnim redateljem, trebali u konačnici pripremiti kaubojski mjuzikl. Svakome od njih to je prilika da si strukturira život i da mu neki smisao, kroz samorazvijanje, ali i savladavanje prilagođavanja grupi. Rekoh već da mi je taj prvi dio dosta jak, premda se moglo i jače, materijala je svakako bilo. Karakterne različitosti i osebujnosti likova dobro su iskorištene kao izvorište humora, ali nekako premalo zavoliš nekoga od njih. Ne uzmu te do kraja. Briljira Rakan Rushaidat kao cigan Miodrag i ostaje briljantan u svim ulogama koje prezentira do kraja predstave. On me jedini ponio do potpunog oduševljenja. Drugi dio realizacija je njihova višemjesečnog rada i truda, tj. gledamo kaubojski mjuzikl. Premda je zabavno, s dosta neočekivanih fora i uleta, površnost zadane forme (kaubojskog mjuzikla) koju izvode naturščici, i to u punom trajanju, smanjuje djelovanje svih uspostavljenih veza s pojedinim tragikomičnim karakterima iz stvarnoga života, tj. prvoga dijela. Možda je problem u tome što je prikazan čitav njihov uradak. Na kraju više nisam bila sigurna što sam točno gledala: dobru komediju ili dramu s porukom zaodjenutu u komičan ogrtač. Zapravo se radi o trosatnoj, dosta nespretno sklopljenoj, mješavini raznih ideja, među kojima svakako ima sjajnih elemenata, ali sve je nekako ispalo pretenciozno i razvučeno.
Sad se još samo pitam što je sa mnom kad su ostali toliko poludjeli za predstavom? U svakome slučaju, mislim je možda iskoristiti za naše učenike u idućoj školskoj godini. Vidjet ću. 

Goce Smilevski, Sestra Sigmunda Freuda

Ovakvih romana, temeljenih na nekoliko poznatih činjenica o rođacima ili bliskim osobama iz života poznatih, trebalo bi biti više jer otvaraju drugačiju perspektivu gledanja na velikane.

Adolfina Freud bila je najmlađa od četiriju sestara slavnoga brata, oca psihoanalitičke teorije. Roman je u potpunosti koncipiran kao njezina ispovijed, prisjećanje starice koja je s ostalim sestrama završila u koncentracijskom logoru. Naime, slavni 82-godišnji Freud dobio je zbog svojih zasluga i diplomatskih veza vizu za izlazak iz nacistima okupirane Austrije koju se čistilo od Židova. Bilo mu je dopušteno da povede sa sobom one koje želi, što je on i učinio. Između ostalih, poveo je svog liječnika, služavke, šogoricu koja je s njim putovala i obavljala mu tajničke poslove i... svog psa. Za nijednu sestru, a sve su živjele u Beču, nije bilo mjesta na njegovu popisu najbližih mu osoba. Odlučno ih je uvjerio da nema panike i da će poslati po njih.
Nakon ovakvoga početka, tj. kronološki zapravo kraja, slika o Freudu uspostavljena je pa Adolfinine uspomene, počevši od djetinjstva do zrele dobi, djeluju još mračnije, čak i u opisivanju lijepih trenutaka.

Osim osobne note koja dominira romanom, Smilevski je kroz subjektivan ženski pripovjedački glas sjajno ocrtao prijelaz iz 19. u 20. stoljeće u dobu austrijske secesije, koje su svojim djelovanjem obilježili i slikar Gustav Klimt te njegova sestra Klara, borac za ženska prava i prva Bečanka koja je nosila hlače. Premda su Gustav i Klara sporedni likovi, jasno je uspostavljena paralela među ženskim sudbinama uz dominantnu i slavnu braću. Usamljena Adolfina njeguje samoživu i okrutnu majku koja ju je mrzila zbog djetinje bliskosti i duhovne povezanosti "s njenim Sigijem" na kojeg je bila posesivno ljubomorna, a Klara Klimt brine o dvanaest ili četrnaest (nisam više sigurna) malih Gustava, poteklih od slavnog oca i različitih majki, njegovih slikarskih muza. Obje su najbolje godine provele u psihijatrijskoj klinici Gnijezdo, gdje su koliko-toliko imale mira i razumijevanja zahvaljujući slavnoj braći čijim su mitovima i one žrtvovane.

Velik dio romana zauzimaju esejistički dijelovi Adolfininih razmišljanja potaknutih boravkom u Gnijezdu, u kojima je Smilevski opet odlično uspostavio i drugi pripovjedački glas, potekao od iste, ali podvojene osobe. U tome je dijelu romana diskurs temeljen na ponavljanjima pojedinih tvrdnji kojima se problematizira ludilo te kraćim fragmentarnim dijelovima teksta povezanih kontekstom psihijatrije i različitih slučajeva.

Hvaljeni, slavljeni i uzdizani  kroz povijest i svoja područja, veliki su ljudi prečesto "veliki" samo u navodnicima, što ovaj roman jasno pokazuje, barem meni. Još jedan sebičnjak koji je patio od megalomanske ideje vlastite besmrtnosti kroz svoje djelo. Nevjerojatno je koliko ga je obitelj obožavala suzdržavajući se u ime njegova djela za budućnost od bilo kakvih negodovanja. Jest da se radilo o vremenu kad žene iz Freudove obitelji nisu ni mogle ništa drugo nego trpjeti i nadati se da ih Veliki Brat neće iznevjeriti. Tužan roman, potrese.

Goce Smilevski, Sestra Sigmunda Freuda (1)

Kao da nekakav bezdan zjapi između onih koji se međusobno smatraju normalnima i onih koje su normalni proglasili ludima. Ljudi koji stoje na obali normalnosti često između sebe osjećaju otuđenost, ali znaju da dijele istu obalu i istu realnost. Na onoj drugoj obali svako ljudsko biće živi u svom vlastitom svijetu jer ludilo nastaje kad se Ja otkida od realnosti, raspadajući se u sebi, i stvara svoju vlastitu nerealnost.
Između obale normalnosti i obale ludila ne postoji most. Katkad se neka obala normalnosti tako jako zagleda u sebe i u bezdan između dviju obala da ne može skinuti pogleda s njih. To je navodi da dođe do samoga ruba i tako zagledana pada. Pada u bezdan, ali ne iščezava u njemu, nego se pojavljuje na obali ludila. Katkad netko s obale ludila prestaje gledati bez prestanka u sebe i u bezdan, i kao u nekakvom čudu pojavljuje se suprotna obala. Između dviju obala nema mosta, a ipak neki ljudi prelaze s jedne na drugu obalu. Iako ne pogibaju u bezdanu, oni ipak prohode kroz smrt - prijeći s obale ludila na obalu normalnosti, ili s obale normalnosti na obalu ludila, isto je što i prijeći iz jednoga u drugi svijet.

Ako se previše zagledaš u bezdan, i bezdan će se zagledati u tebe.
Friedrich Nietzsche, S one strane dobra i zla 
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Tijekom života iskustvo oblikuje čovjekovo Ja onako kao što more oblikuje kamen tijekom mnogih stoljeća; Ja je ono što ljudsko biće izdvaja od ostatka  svijeta, ali i ono što ga sa svijetom povezuje; Ja je gravitacijsko središte vlastitoga svemira, ono je osjećaj o sebi i svijetu. I budući da je ispunjeno tim osjećajem, posjeduje i životnu ispunjenost. Ali ima ljudi koji osjećaju da su prazni, a to nije praznina što se može ispuniti nečime; oni se osjećaju prazni kao da je u njima pustoš, pustoš u koju se ništa ne može naseliti. Njih muči, boli ta praznina, oni je očajnički žele ispuniti, ali se i užasno boje stvarnosti koja može ispuniti tu prazninu jer stvarnost doživljavaju kao stravičnu prijetnju, kao nešto što će poništiti njihovo prazno Ja. Ti ljudi koračaju kroz život u grudima noseći užasnu ledenu pustoš, koračaju izmučeni doživljavanjem te užasne praznine, ali u trenucima kad osjete da ondje, umjesto ledene pustinje, mogu pronaći toplinu i ispunjenost, bježe od onoga što može donijeti promjenu. Kad ne mogu pobjeći, zamišljaju da su drugi, oni koji mogu zagrijati i ispuniti ledenu pustoš u nima, predmeti, i da je svako ljudsko biće samo precizan mehanizam, ne življi od kakvog sata, te da takav neživotan ne može odagnati užasavajuće mrtvilo njihove praznine. A kad ne mogu ni pobjeći, ni uvjeriti se da su drugi samo precizni mehanizmi, osjećaju kao da drugi sakate njihovo Ja, kao da mesare unutrašnjost toga Ja, i taj ih osjećaj ispunjava strahom i mržnjom.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ljudsko biće pravi jasnu razliku između sebe i svijeta - može suosjećati, može biti bezosjećajno, ali moja je bol uvijek moja bol, a moja je radost moja radost, bez obzira na to koliko ih dijelim s drugima; a bol i radost drugog nikad ne mogu u potpunosti biti moje. Za ljudska bića Ja je uvijek Ja, i Ja ne može biti Ti, i Ti ne može biti Ja; vjetar će uvijek biti nešto drugo, iako će puhati pokraj mene, iako će mi se katkad činiti, zbog njegove jačine, da mi se uvlači u kosti, a ako će vjetar ostati vjetar, Ja ću biti Ja.
No ima ljudi kojima njihov osjećaj ili misao bježe i useljavaju se u nekog drugog, u nešto drugo; ili su možda, nekoć davno, naučili da će manje boljeti ako dio svoga Ja, onaj dio koji osjeća, prebace u nešto drugo, umjesto da ostane u njima.
------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nekoć, u vrijeme moje bespomoćnosti, kad me svojim riječima i postupcima gnječila, čeznula sam za trenutkom kad će biti fizički slaba, priželjkivala sam vrijeme kad ću joj moći uzvratiti, osvetiti se. Sada je bila bespomoćna i da je bila slaba samo fizički, možda sam joj mogla uzvratiti za nekadašnju bol, ali više nije postojala Amalia Freud koja je sjekla svojim riječima. U njezinoj bespomoćnosti prepoznavala sam bespomoćnost svojeg djetinjstva i svoje mladosti, i svaka moja neprijateljska riječ ili postupak prema tom biću koje je polako umiralo ne bi bila odmazda, nego iživljavanje na samoj sebi, na svojoj uspomeni na djevojčicu, djevojku i mladu ženu koja sam bila nekada.

Anđelo Jurkas, O ljudima...

O ljudima koji te osmijehom vrate u život pa se okrenu u postelji šaptati krivom.
O ljudima koji bi udahnuli boje svim nijansama sivog.
O ljudima koji znaju da slučajnosti ne postoje.
O ljudima koji strahove ismiju, namjeste im postolje.
O ljudima koji su nanosili bol, ali se nastavili smijati boli unatoč.
O ljudima koji bi dizali glave pred mrvicama i prije umrli nego priznali nemoć.
O ljudima koji vjeruju ljubav je to što treba, premda ispadne kuja i stravična neman.
O ljudima za koje je Springsteen napisao You`re Missing.

O ljudima koji su micali svojim ticalima.
O ljudima koji bi škrgutali zubima.
O ljudima i haustorima u koje se nisu sakrili kada su se prvi puta sreli.
O ljudima i svemu onom neizrečenom što bi pred zagrljajem htjeli.
O ljudima koji slušaju kada im govore kako su čudne biljke i kako će uživo splasnuti.
O ljudima koji će stoljećima budni sanjati, a onda se u sekundi zgasnuti.
O ljudima i telefonskim pozivima od kojih protrnu i ježi im se koža.
O ljudima koji znaju da ne postoji ne znam i ne postoji možda.

O ljudima koji znaju čemu služi Every Breath You Take.
O ljudima koji se ne boje reći volim te.
O ljudima koji vrište iznutra ali odlučuju ostati tišima.
O ljudima koji su izvježbali biti stranci.
O ljudima između i ljudima pored.
O ljudima koji odustanu i ljudima koji se bore.
O ljudima koji pišu pjesme i onima koji ožive u njima.
O ljudima, tim predivnim nekim tuđim ljudima.

O ljudima, njihovim noktima, očima, sjećanjima, grudima.
O ljudima ludima i čudnim im čudima.
O ljudima, njihovom petku i njihovom zauvijek nikada.
O ljudima nekad i ljudima sad.
O ljudima svakim sa svoje strane svemira.
O ljudima i njihovim izutim cipelama kada ih kiša do kože ispira
O ljudima koji kad se dogode ne postoji zao čas.
O ljudima u nama i ljudima od nas.

O miševima. I ljudima.

Nedeljko Popadić, Miševi tuđe živote žive

Miševi često zbore o lavu.
Miševi tuđe živote žive.
Al‘ su bez daha od svoga straha.
Lava ne vole. Al‘ mu se dive.

I miš nikada neće da prizna
kako se lavu iskreno divi.
Miš sanja često slavu i presto.
Al‘ gricka, šuška i tako živi.

Pričaju kako poznaju lava
i da su jači, bezbrižno leže…
Al‘ čim se lavlja pojavi glava
nastane tajac pa se razbeže.

Spori, a misle kako su brzi,
u svojoj zlobi miševi trunu…
Neko je rođen samo da mrzi.
A neko rođen da nosi krunu.