Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (1)

Knjiga sastavljena od tekstova, eseja i intervjua koje je engleski rock kritičar Nick Kent (1951.) napisao od svojih početaka u ranim dvadesetima pa do 1993. godine. U Hrvatskoj je objavljena 2012. godine u suradnji Naklade Ljevak i Menarta. Ono što Kentovim tekstovima daje posebnost, a njega izdvaja kao jednog od najvećih rock kritičara svih vremena i tamnog princa svjetske rock kritike jest činjenica da je tamnu stranu rocka osobno proživio opijajući se i uništavajući s glazbenicima o kojima je pisao. Njegovo se mišljenje o njihovim životima i talentu koje su pretakali u glazbu nije formiralo u ukusno uređenom uredu i mekanom naslonjaču, nego je rezultat besanih noći, alkoholizma koji ga je u jednoj fazi života onesposobio čak i za pisanje te brojnih opijata kojima se "liječio". Iggy Pop u Predgovoru tvrdi da Nick posjeduje trajan interes za sve što je podmuklo i prljavo, ali i želju da ponikne u povezanost sklonosti prema samouništenju i glazbenog talenta.
Mnogi (anti)junaci Kentove knjige nisu preživjeli, on jest i danas živi povučenije no ikad u Francuskoj i povremeno piše. Ogorčen je padom uvjerljivosti u novinarskoj profesiji, kao i današnjom glazbenom industrijom.

Zoran Predin u Tvornici

Od Predina uz kojeg smo odrastali ostalo je ono najbolje: divna ironija kojom je zajebavao okoštale dogme i kanone osamdesetih, podjednako stroge komunističke vlasti i nacionalnu skijašku histeriju, a koja je u zrelim godinama izrasla u nadmoćnu autoironiju, onu po kojoj se poznaje zadovoljan i dovršen čovjek. (Boris Dežulović u predgovoru Zoranovoj knjizi Druga žena u haremu)

Ma frajerčina! Naklon!
Fantastičan koncert sinoć u velikom pogonu Tvornice kulture. 

Zoran Predin Quartet čine osim Osobe A i glasa, Robert Pikl na gitari, Goran Krmac na tubi i Janez Dovč na harmonici. Sjajno usvirani, ali vrlo jednostavni ponašanjem i izgledom dečki su rasturili. A Predin je s vel'kim srcem, pounim smeha i sonca pokazao još jednom što znači biti kantautor i čovjek iz kojeg frcaju ideje.  Podjednako je nadmoćan glasom i načinom interpretacije u baladama, zanimljivo aranžiranim obradama ili teškim etno-rokerskim uratcima iz vremena Lačnog Franza, a u obraćanju publici drag i simpatičan dečko starog rokerskog kova. Njegove tekstove, ali i jučerašnji (meni prvi uživo) nastup, odlikuju kvalitetna čvrstina, jasne svjetonazorske poruke i fino upakirana erotika. 
Nije bilo slabijeg trenutka, od početka pa do moćnog Praslovana u ponovnom izlasku koncert je neprestano rastao, a publici je bilo svejedno pjeva li na slovenskom ili hrvatskom. 
Kad smo kod jezika, Predin bi mogao svakom svojom pjesmom prepjevanom na hrvatski ili originalno napisanoj na hrvatskom očitati poetsku i jezičnu bukvicu mnogim našim estradnjacima, tj. onima koje su tako prozvali i koji zarađuju na plitkim stihovima već desetljećima. Jab' Vjekoslavu Huljić, na primjer, zavezala pred pozornicom i prisilila je da danima sluša Predina, a onda da potpiše trajnu odstupnicu.

Ne znam što izdvojiti, ali svakako meni jako dragu U mojim očima, legendarne Praslovan i Ne mi dihat za ovratnik, novi Rusvaj u kadi i iznenađenje večeri, barem meni - obradu Pitaju me, pitaju Olivera Mandića, bez sinetsajzera, ali s harmonikom (!!) u čvrstom Predinovu štihu. Zvučala je moćno, moćno.
E da, i Kosu boje srebra posvećenu, kako je rekao, "crnom anđelu novog vala" - Margiti. 

Odlična fora: Reče Predin sinoć na koncertu da je u Sloveniji donesen zakon o korištenju njihove male morske obale. Dopušteno im se sunčati samo bočno jer ima malo mjesta. Sad će se na referendumu izjašnjavati hoće li ležati na lijevom ili desnom boku.

Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

Povijest jednog našeg čovjeka

Nehajevljev roman objavljen je 1909. i smatra se najboljim romanom hrvatske moderne urbane tematike, kao što je Kozarčev Đuka Begović dobio epitet najboljeg ruralne tematike. Moderna mi je jedno od omiljenih razdoblja u nastavi književnosti, ali s likom Đure Andrijaševića oduvijek imam problem i sa svakim novim čitanjem sve mi je odbojniji. Ljudi poput Đure ne odgovaraju mi ni u životu, a književni tekst ionako uvijek smatram paralelnim svijetom i povezujem ga na mnogim razinama sa stvarnošću.

Đuro je intelektualac, književnik, student, kasnije provincijski učitelj, melankolična i pasivna duša koja u svemu vidi mogući problem. Ne podnosi ljude, brzo ih se zasiti, umaraju ga, a ne podnosi ni sam sebe, što rezultira nizom bjegova iz situacija koje  su zahtijevale djelovanje. Svoj fatalistički nemir i nezadovoljstvo ne može objasniti, a niti ne pokušava. Trajno je nezadovoljan što uopće postoji i svaku mogućnost pomaka pretvara u nazadovanje.
Premda je iz skromne sredine, kao nadarenom mladiću omogućeno mu je studiranje u Beču koje porazno dovršava trunući po kavanama i ubijajući vrijeme. Ne mogu naći nikakvo opravdanje u njegovu religioznom odgoju u djetinjstvu koje je proživio bojeći se grijeha, jer su mu kasnije bile dostupne informacije kao put do novih spoznaja, ali on je pasivno ostao zarobljen u ljušturi kojom se ogradio. Ljubav doživljava isključivo duhovno, a grozi se tjelesnosti i obaveza. I to ne bi bio problem da u svoj život ne uvlači osobe koje povrjeđuje. Prva je bila Zora, koju je brutalno ostavio kriveći je što mu se zaljubljeno podala jedne tople ljetne večeri. Krivi i sebe što je prihvatio i pri tome me iživcirao totalno. Nakon nekog vremena kajanja, samosažalijevanja i regresije, djelomično mu se budi volja za životom zbog lijepe, otmjene i drage Vere. Nakon što je potrošio uludo nekoliko svojih i njezinih godina, ostaje bez nje jer nije bio u stanju prisiliti se da položi profesorski ispit, osigura si egzistenciju i državno zaposlenje te časno dođe pred njezine roditelje održati obećanje. Usput odbija i Minku, koju je upoznao tijekom učiteljevanja u Senju.
Ponovo samosažaljenje i pasivnost.

Namjerno ga ne interpretiram kroz socijalnu ili malograđansku notu jer Senj i mala učiteljska plaća nisu bili njegov problem. Ni u Beču nije mogao smisleno oblikovati dane, a pred njim su bile razne mogućnosti.
Đuro je primjer antijunaka i antičovjeka u svakome smislu. Iz njegova nezadovoljstva samim sobom i postojećom situacijom (bilo kojom) ne proizlazi čvrsta odluka da nešto promijeni. U njemu nema ničega osim praznih misli o svemu i svačemu, intelektualno zanimljivo oblikovanih jer je načitan i obrazovan, ali i dalje praznih. Misao koja ne dovodi barem do zadovoljstva samim sobom ničemu ne služi, premda zazirem i od samozadovoljnika kojima ništa drugo ne odgovara. Roman završava Đurinim samoubojstvom. Očekivano.

Pripovijedanje je tečno, Nehajev je vješto ispremiješao modernističke i realističke elemente s nekim činjenicama iz vlastite biografije, ali je oblikovao toliko antipatičan lik koji ne nosi baš nikakvu poruku niti ja vidim smisao u njegovu postojanju. A imamo ga u lektiri. :)

Kako misliš mene nema?

Naslovnu predstavu odgledala sam prije tri godine u prekrasno obnovljenoj Festivalskoj dvorani u Krapini jer je za Exitove predstave i inače teško "uloviti" karte. Moj infantilni poriv i ovaj je put isti - odmah sam rekla "To ću gledati još nekoliko puta".

Danas drugi put, ali s učenicima. Mislim da su zadovoljni. Nadam se.

Filip Juričić i Amar Bukvić su me opčinili. Dinamika, energija, glumačke transformacije i zamjene identiteta, verbalno i fizički zahtjevno - i sve to preko dva sata! Ovdje nije riječ o komornoj drami u stilu HNK koja s pauzom među činovima traje i preko tri sata, gdje glumac ipak ima vremena odmoriti između dijelova svoje uloge. Ovdje sve pršti dok se emocionalno ne isprazne i glumački dvojac i publika. Kvalitetan, urnebesan, bolno sarkastičan humor prati razvoj radnje u nekoliko smjerova. Temelj su dvojica prijatelja, kvartovski autsajderi po rođenju, momci sa zagrebačkog asfalta i onih socrealističkih armiranobetonskih sirotinjskih zgrada, oni kojih nema jer ne želimo gledati takve i biti poput njih... oni koji su uvijek krivi jer uopće postoje... oni koji samo žele otići na more, ali će nam prije toga očitati socijalnu bukvicu nad kojom će se svaki inteligentan čovjek itekako zamisliti! Glumci se brzinom svjetlosti transformiraju u mnoge likove koji otežavaju život našim dečkima, a u tragično-farsičnom kraju glume sami sebe. Vrlo maštovito eksperimentiranje Ivice Boban s ljudskim resursima, two men show i vrhunski odrađen posao.


"Priča, svakidašnja. Buđenje, kava, listaš novine: događaji dana, svijet, novac, politika, crna kronika, tehnologija, multimedija, moda, ljepota, showbiz, turizam, sport, ponude, oglasi, ispadaju reklamni letci. Akcija! Najjeftinije! Senzacionalno! Rasprodaja, do isteka zaliha. Sniženo, 12% , 23%, 30%, 40% popusta! Sve možeš imati, jeftino, svijet, život, provod, sve ti se nudi u reklamnim letcima. Popust od 60% prava je prilika, treba otići tamo, brzo kupiti, uplatiti dok se ne rasproda, dok traje ponuda...

Ove godine idem na more. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit - pjesma na radiju. U bircu, kasnije, kažeš prijatelju: - Idemo u šoping! Konobar: – Što ćete popiti? Prijatelj: – Imaš li ti love za kavu? Kopaš po džepovima, izvlačiš 10 kn. - Može jedna kola, a dvije čaše? Konobar se smije. Prijatelj mrmlja: – Money makes the world go around. Ima li rješenja? Ima. Opljačkati banku! Baš duhovito. Nije baš neka ideja. Zašto oni mogu, a ti ne, zašto ti nemaš i tebe nema. Kako to misliš – mene nema? Pa nema te nigdje, tamo gdje se obrće, kupuje, prodaje, zarađuje, provodi. Danas u 20 h imat ću love. Ruke uvis, lovu na sunce! To je scena iz filma. Ne, iz novina, naslovna stranica, na telki vijest dana. Uostalom, koja je razlika? Sve je za nas fikcija. Ima li hepienda? Ima kod Tarantina. Smijete se naglas. I odjednom vas ima, pun birc i pun grad. Nije da vas nema."

Nives Opačić, Hrvatski u zagradama (2)

1) Na početku svakog pravopisnog priručnika prije svih pravila nalaze se slova abecede (latinično pismo) i pravila o izgovoru. Također, pravila obuhvaćaju i slova koja nisu dio hrvatske abecede (X, Y, Q, W), kao i slova grčkog alfabeta.
Međutim, u današnjem hrvatskom čak ni slova abecede, recimo u kraticama, ne čitamo hrvatski, nego engleski. Primjera je mnogo.
PTSP (PI TI ES PI) 
BDP (BI DI PI)

Pravopisno pravilo je jasno. Čak i kratice engleskih naziva treba čitati imenima hrvatske abecede.

2) Maja Stanetti, lll. program Hrvatskoga radija, 16. siječnja 2005., Sedam dana glazbe
...na stejdžu Lisinskog, nakon brejka, izvedba Simple Simphony Benjamina Brittena....

I sve se to, kako rekoh, događa u koncertnoj dvorani koja je dobila ime po hrvatskom skladatelju Vatroslavu Lisinskom. O njegovu imenu treba i ovom prilikom ponoviti onima koji znaju, a premijeru održati onima koji ne znaju: taj je čovjek rođen kao Ignac Fuchs (1819. - 1854.), ali je, svesrdno prigrlivši ideje hrvatskoga narodnog preporoda, pohrvatio svoje ime i prezime u Vatroslav Lisinski. Sigurno ne zato da na stejdžu koncertne dvorane njegova imena neki današnji pokondireni potomci hrvatskih iliraca priređuju koncerte pod nepotrebnim engleskim nazivima.

3) SILENZIO STAMPA
Na stranu što je silenzio u talijanskom jeziku opća imenica za koju u hrvatskm već odavno imamo dobre zamjene: šutnja, tišina, muk. One valjda nisu dovoljno izražajne za jednoga grlatoga, raspojasanoga, razgolićenoga i raspamećenoga dopredsjednika nogometnoga kluba, uz to još i vulgarnoga psovača, pa da kaže jednostavno "šutim za te i te novine", "tim i tim novinama ne dajem izjave" i sl. Jer njegovo durenje na novinare očito se ne da opisati hrvatskim riječima. Kad on proglasi silenzio, nema tih kliješta koja bi iz njega iščupala riječi za novine koje ga kritiziraju. No kad nogometni mag (mršavih rezultata) procijeni da je javnost bila dovoljno kažnjena njegovim silenziom, jednako razgaljeno, uspaljeno i zadriglo slikat će se s onima koje je još donedavno držao na ledu. Oglasit će još jednom urbi et orbi je silenzio prošlost. Više volim kad je silenzio na snazi. Onda barem u još neispeglanim izravnim obraćanjima s terena nema psovki, u televizijski obrađenim izjavama pištanja na mjestima gdje su psovke bile, a u crnom tisku onih, sve brojnijih, točkica što vode u zamišljanje. A lijepo kaže naš narod: šutnja je zlato. Ne silenzio.

Nives Opačić, Hrvatski u zagradama

Jedna od najdražih profesorica s fakulteta već četrdesetak godina prati mijene hrvatskoga jezika u javnoj  upotrebi i upozorava na stranputice kojima smo kao narod jezično jako podložni. Upravo sam uočila da profesorica Opačić koristi lijepu hrvatsku riječ upotreba, a ne uporaba, što se isforsiralo devedesetih.
Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora. Znanstvenim i znanstveno-popularnim radom bavi se desetljećima, a osobno sam se uvjerila u njezinu spremnost da pomogne. Desetak godina nakon završetka studija nazvala sam je i predstavila se kao bivša studntica koja treba pomoć jer se počela baviti lekturom. S obzirom na protekli broj godina i na to da mi je predavala samo na prvoj godini, nikako me se nije mogla sjećati, ali to nije bilo niti važno. Ulaznica do njezinih savjeta bila je jednostavna - Trebam pomoć! I pomogla mi je, ne samo taj puta, nego mi je rekla da slobodno nazovem kad god želim i trebam.

Hrvatski u zagradama s podnaslovom Globalizacijske jezične stranputice može se smatrati sociolingvističkim zapisom na početku 21. stoljeća jer je građa sakupljena doslovno na terenu i njome su obuhvaćeni dijelovi tekstova u tiskovinama i drugim medijima (radio, televizija), javni natpisi, imenovanje kulturnih događanja i još mogo toga.
Cijenjena profesorica to je redovito tražila i od nas, svojih studenata. Da otvorimo oči i naćulimo uši, razvijemo osjetljivost na "jezik" kojim smo okruženi i regiramo kad god možemo. Da budemo jezična savjest svoje okoline.
U današnoj pompoznosti deklarativnog hrvatstva koje nas unazađuje u svakom smislu pitanje jezika čini se kulturološki možda i najvažnijim problemom. Nevjerojatna je neosviještenost Hrvata koliko je jezik bitan i čini osnovu nečijeg identiteta. Sate u prvim razredima, kad ih dobijem, počinjem uvijek slično. Govorim im o jeziku, o tome da je materinski jezik nešto što je uvijek s nama i da koliko god čovjek bio izložen stranim jezicima, razmišlja samo na jednom. I sanja. I da je jezik sredstvo kojim otkrivamo sebe i druge, pri čemu granice postavljamo sami. Mnogi će spremno i čak agresivno reagirati na promjene kojima smo izloženi, između ostaloga i na ulazak u Europsku uniju. Velik dio ljudi doživio je to kao napad na nešto "svoje", na nacionalni identitet, prepoznajući mnoge potencijalne opasnosti. Više je nego očito da se boje da ćemo nekako misteriozno izgubiti prirodna bogatstva, obalu, naše posebnosti, sir i vrhnje... jezik kao srž svačijeg bića našom je privolom izložen nasilju koje mi se čini gorim od germanizacije ili mađarizacije nekad. Baš zato što nam nije važno, ne doživljavamo kao problem hrvatski koji na nekim razinama sve više funkcionalno slabi i juri prema nekakvom izopačenom hibridu.
Valja ga poslušati i nad njim se zamisliti, kaže Nives Opačić, navodeći primjer iz rubrike Glas čitatelja u Jutarnjem listu iz 2006. godine:

Šoping, skrining, bekstejđ: kojim to lengviđom govorimo?
                                Glambrlja iz Samobora 

Naslov knjige žalosno upućuje da u gomili stranih riječi i izraza koje koristimo naš lijepi materinski jezik zapravo postaje pomoćni jezik kojim, u svojoj domovini, objašnjavamo u zagradama nešto što smo mogli ljepše i ispravnije reći. Danas nam nitko ne osporava pravo na jezik, a sami potpomažemo nonšalanciju, pomodarstvo i jezičnu lijenost prepuštajući se iz raznih razloga uvoznoj robi i kreveljenju, kako bi rekla Nives Opačić. Osobito je porazno kad to čine visokoobrazovani ljudi.
Često viđam na nastavi kako pojedini učenici točno napišu engleske riječi umetnute u hrvatske tekstove, ali redovito griješe u pisanju hrvatskih riječi.

U objavama koje slijede navodit ću neke od primjera iz knjige profesorice Opačić.

Alice Munro; Služba, družba, prošnja, ljubav, brak/ Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage

Oceanmore, meki uvez, 227 stranica
S engleskoga prevela Maja Šoljan
Nagrada Kiklop za najbolju stranu prozu 2011.

The Philadelphia Inquirer: Munro zna kako sentimentalno pretvoriti u egzistencijalno.


  Ugoda i zadovoljstvo prvim susretom trajat će dugo, vjerojatno dok ih intenzitetom ne zamijeni drugi.
Sjajna Alice Munro pripovijestima nas smješta u određenu životnu fazu svojih žena. Namjerno ih nisam uobičajeno nazvala junakinjama, jer one to po književnim kanonima nisu. Svaka od njih nađe se suočena s prekretnicom i narušavanjem rutine, ali ishode prihvaćaju - ne knjiški, uzvišeno ili patetično - već nevjerojatno životno, mireći se sa stanjem, prelazeći snagom volje preko bure emocija i donoseći odluke za ili protiv sebe. Osjećaji su bili naša stvar. Da ih trpimo ili potisnemo. Svaka priča uči nas mudrosti kompromisnih rješenja koja su u životu najčešća i najvjerojatnija.

Pri tome, one su toliko uvjerljivo ocrtane u svom fikcionalnom postojanju da se s lakoćom prepoznajemo u njihovim kolebanjima, ali i ishodima koji nakon iskrenog promišljanja postaju i naša istina u doživljenim ili mogućim situacijama.
Uljuljkani u precizno dočaranu rutinu i nenametljivo, premda dozirano intrigantno, pojavljivanje novih sudionika priče, odjednom se pri samom kraju suočimo s istinskom unutarnjom dramom kakve se odvijaju u mnogima oko nas. Čitajući nismo niti svjesni njezine dubine, zato ove pripovijesti i doživljavam kao štivo s produženim djelovanjem.

Zbirku čini devet pripovijesti:
Služba, družba, prošnja, ljubav, brak
Jedna se žena ostvaruje u potpunosti zahvaljujući okrutnoj šali dviju tinejdžerki.

Plutajući most
Naslovno mjesto postaje mjestom benignog preljuba žene u završnoj fazi karcinoma i mladića koji propituje svoje granice.

Obiteljska oprema
Jesu li simpatične i nekonvencionalne rođakinje samo uzori iz mladenačkih dana?

Utjeha
Za varanje živog ili mrtvog supruga? Ili spoznaju da se i dalje može samoga sebe cijeniti.

Koprive
Ljubav koja nije iskoristiva, koja zna svoje mjesto. (Neki bi rekli, ne i stvarna ljubav, zato što se nikad ne bi izložila opasnosti da joj zavrnu vratom, ili da se pretvori u neslanu šalu, ili da se tužno istroši.) Ne izlažući se nikakvoj opasnosti, a ipak održavajući se na životu kap po kap, slatka podzemna zaliha. S težinom te nove tišine na njoj, s tim pečatom. 

Drvena konstrukcija
... jedne pomno izgrađene kuće i jednog pažljivo isplaniranog braka. Drvo je toplo, jeftinije od drugih materijala, lako zapaljivo, ipak čvrsto...

Što se pamti
...činjenice o nekom događaju, pohranjene u našem sjećanju, mijenjaju se zajedno s nama...


Queenie
Sestrinska ljubav bez krvnog srodstva ili srodnost duša.

Zimski vrt
Ljubav dviju dementnih osoba u staračkom domu.

Nebeska udica (2000.)

Redatelj: Ljubiša Samardžić

Srpska mi je kinematografija oduvijek visoko među onima koje cijenim zbog lepršavosti koju ucjepljuju čak i u tragične teme, ili baš u njih. Njihovo poigravanje ironijskim izričajem uvijek je prisutno, ali i vrsno umjetnički opravdano u pitkim i višeslojnim ostvarenjima.

Ovo mi nije prvo gledanje Nebeske udice, ali s odmakom od 7-8 godina opet mi je dobro sjela. Naracija vješto povezuje sumornu sadašnjost krajem 90-ih u Beogradu koji proživljava NATO-ve zračne napade i priče glavnih protagonista koji evociraju neke bolje dane - naravno, prošle. Film je prostorno zgusnut na kvartovsko košarkaško igralište u jednom stambenom naselju i nekoliko stanova. Igralište simbolizira sve što su bili, a pokušaj obnavljanja mjesta njihove mladosti način je otpora zarobljeništvu u kojem su se našli. Svakodnevni strah od mobilizacije i zračnih napada, besparicu, besperspektivnost i neizvjesnost budućnosti nekoliko mladih ljudi kanalizira u spas mjesta koje ih je spajalo i nudilo im sasvim drugačiji doživljaj sebe od sadašnjeg. Kolektiv kao glavni lik daje priči dinamiku i u naraciji i u dijalozima, uz vješto doticanje mnogih bolnih tema koje prate ratna stanja (šverc, kriminal, nezaposlenost, narušeni obiteljski odnosi).
Ipak, film odiše snažnim optimizmom i nadom, nudeći, čak i usprkos tragičnom kraju jednog od protagonista, vedru poruku. Barem sam ga ja tako doživjela.

Nikola Kojo i Dragan Bjelogrlić sjajni kao i uvijek uz vrlo uvjerljive ostale glumce.