Paulo Coelho, Jedanaest minuta (1)

           Sve mi govori da ću donijeti pogrešnu odluku, no greške su jedini način djelovanja. Što svijet želi od mene? Da se ne izlažem opasnostima? Da se vratim odakle sam došla bez hrabrosti da kažem "da" životu?

           Već sam pogriješila kad sam imala jedanaest godina. Jedan me je dječak zatražio olovku, tada sam naučila da se ponekad ne pojavljuje i druga mogućnost, bolje je prihvatiti darove što nam ih svijet pruža...

           Ako moram biti vjerna nekome ili nečemu, ponajprije moram biti vjerna sebi. Ako tražim istinsku ljubav, prije se moram umoriti od osrednjih ljubavi koje srećem. Malo životnog iskustva što ga imam naučilo me je da nitko nije vlasnik ničega, sve je iluzija, i to od materijalnih do duhovnih dobara. Onaj tko je već izgubio nešto što je smatrao sigurnim (što mi se dogodilo već toliko puta), na kraju nauči da mu ništa ne pripada.

         I ako mi ništa ne pripada, ne moram trošiti vrijeme razmišljajući o stvarima koje nisu moje; bolje mi je živjeti kao da je danas prvi (ili posljednji) dan u mome životu.

Carl Sagan, Svijetloplava točka

 Ljepotu zalaska Sunca nećemo uništiti doznamo li nešto o tom zalasku.

25

Djevojčici treba sigurnost. 

Smiren glas. 

Lice koje podržava.

Pogled koji razumije.

Položaj glave i ramena koji pamti. 

Vrijedne Ruke s kojima uspoređuje sve ostale.

Nenametljiv Uzor koji ju oblikuje.

Dugi razgovori koje sama provocira.

Jednom rečen savjet da Drugi, Treći... 

treba biti SAMO dobar i pametan.

Živo i intenzivno

sjećanje na Prvog Muškarca.

Koji će prirodno otići prije nje,

ali ona će mu se uvijek 

vraćati i javljati.

I u ozbiljnim se godinama 

u sebi osjećati kao

njegova mala. 

Ni više. Ni manje.

------------------------------------

KOJOM, TATA? 

 

Proljetnom pokošenom travom,

divotnim dvorištem,

skupljenim s jeseni lišćem,

počišćenim snijegom

oko kućice pod brijegom

 

Pravljenjem duge

dok zalijeva vrt radeći sjaj

jer dijete viče "daj!"

Kupanjem psa,

a dijete "ha, ha"

 

Kupnjom bojica i bilježnica

djevojčici nasmiješena lica,

ušesima po knjigama

tamo gdje se ljube,

vođenjem do još jedne duge

 

Ponosom jer netko pita

"pa mala s četiri i pol čita?"

Križaljkama raznim,

davanjem stranica praznih

"crtaj princeze - nisu bezveze"

 

Mala trga stranice iz svake bilježnice,

neće ići - označava stranice,

igranjem šaha puno vremena,

mala se natječe,

a pojma nema 

 

("još samo jednu, sad sam shvatila!"

strpljenjem se slaže nova partija) 

 

Novim biciklom za velike,

žurbom, nek' je makadam,

jer nastava još traje,

a nešto većoj je rođendan

 

(al' nastava je završila

i malo veća ga je vidjela,

a tog mu je dana umrla mama)

 

Prekinutim snovima,

novim postignućima,

veća ga prati

on objašnjava,

ona po svom shvati

 

Kaučem i njenim nogama na njemu,

"kao velika" s njim raspravlja o svemu,

misli da je popušio zadnju te noći,

da gleda Mesam ta njegova moli,

jer Olivera Mandića voli

 

Pa ju uhvati Satan Panonski,

nezadovoljan kaže - "to pusti",

olovkom Loši pismo piše,

adresu je našla,

on čita i dijelove briše

(poslano - zauvijek neodgovoreno)

 

Raspada se Jugoslavija,

skoro punoljetna mu objašnjava,

bivši pilot kaže "ne! to je naša armija!"

vrijeme prolazi, i on sluti

i onda danima duuuugo šuti

(dan po dan, još jedan raskinuti san)

 

Prvi dan nastave,

mala je apsolventica,

bolnica, bolnica,

pušten relativno brzo,

kažu joj "nema pomoći, od tog ništa"

 

Mršav, skoro da ne jede,

mala plače zbog te bijede,

a on slab, ali prisutan,

jedva puši,

i kao uvijek - pomiren u duši

 

Razgovori traju, drži ju što govori,

smireno trpi, a neljudski boli,

mala je trudna,

u dnevnu mu sobu

pred televizor uleti...

 

Bliži se prvi prosinca, načas je sretna,

poklonjene prve karte i pita

"kojeg pjevača najviše volim?"

jedva prošapće - "Balaševića",

ostao je bez glasa

(još jedan šapat, "samo idi,

dobro sam, ne brini")

 

I odslušala je u Ljubljani

plačući i plačući

prvi koncert,

za osamnaest je dana

pobijedila bolest

 

Znanjem, čitanjem, svestranošću,

strpljenjem i neugasivom strašću,

slušanjem i odgovaranjem s par rečenica,

goblenima vezenim sve do večeri,

kojom se mjerom TATA mjeri???

 

(Josip Šarec - 7. 1. 1933. - 19. 12 1997.)

Martina Sviben

https://youtu.be/yL9Npmao854

 

 

 Ljepotu zalaska Sunca nećemo uništiti doznamo li nešto o tom zalasku. 

(Carl Sagan)

Phoebe Morgan, Kuća za lutke

 Moram postati bolja u ostajanju sama sa sobom. TATA mi je uvijek govorio da je moći biti sam sa sobom vještina...

Nicholas Sparks, Srodne duše

 Najbitnija sudbina u životu ona je koja se tiče ljubavi.

Na kraju krajeva, život je jednostavno niz malih života, od kojih se svaki doživi u jednom danu, a svaki od tih dana nosi sa sobom izbore i posljedice.

...tajanstvene sile kojima ljubav može utjecati na nečiji život... 

Kineski filozof Cao-ce rekao je da nam duboka ljubav druge osobe daje snagu, a kad nekog duboko volimo, dobivamo hrabrost.

 

Marina Vujčić, Stolareva kći (7)

 Ne možeš biti više od sebe - a ponekad mi se čini da se sama na to tjeram. Kao da mi i moje prave granice nisu previše.

Nije uvijek lako održati na životu svijet koji izmisliš. Povremeno mu treba umjetno disanje. 

Napišem novi datum ovdje nakon duljeg vremena i onda to bude mala tužna svečanost: evo me, vratila sam se - ali nema pravde u tome što me dugo nije bilo. Nema ni isprike za sve ono svjetovno što je u međuvremenu nadglasalo ovaj mentalni šapat, ovaj mir, ovo tiho pretjerivanje.

Učini mi se (meni, koja stalno brkam život i literaturu) da sam i sama proizvod nečije metafore, rečenice, misaona inventura. Ustvari, kao da sam proizvod svoje vlastite metafore, odaslana u postojanje iz ideje koja se u meni začela... U tom osjećaju vidim daleko moćniju vezu između svijeta i sebe, daleko stvarniju podlogu sebe od biološke veze koju bih trebala imati sa svojom obitelji i podnebljem iz kojeg sam potekla.

Kao da sam izmislila stvarniju sebe od one koja je trebala postojati u svim tim okolnostima koje su me namjeravale odrediti. 

... ako sam izmislila sebe i život koji živim, koliko je sve to što živim (ne)stvarno i koliko sam ta ja u svojoj priči zapravo autentična? Je li to samo literarna verzija mene, ili se ta verzija mene, sa silnim imunitetom prema onom bivšem, NEDOSTATNOM potencijalu, uspjela izboriti za svoje ravnopravno sudjelovanje u stvarnosti...? 

Kad si nezaljubljen u čovjeka, zaljubljuješ se u drugo. U knjigu, u prizor, u jelo na tanjuru, u neku lijepu fotografiju. Stotine malih ljubavi od kojih se ne gine zamjenjuje onu jednu veliku, za koju bi poginuo...

Moj je otac volio biti praktičan. 

 

Marina Vujčić, Stolareva kći (6)

 Najčešće mislim kako je književnost alat za pojačavanje stvarnosti, za podizanje na višu razinu postojanja, koje na javi obično nema... Onda me stvarnost demantira pa mislim kako književnost služi za svođenje stvarnosti na nižu mjeru jer bi mnoge stvari koje se u njoj dogode, u književnosti zvučale pretjerano i neuvjerljivo.

Osjećaj da je sve potrošivo.

Pisanje je na neki uvrnuti način uvijek autobiografija, bez obzira na sadržaj jer kad se to što smo pisali objavi, kao da smo drugima dali na uvid sve svoje vrijeme u samoći. Oni sada znaju što smo radili tisuće svojih samotnih sati. Kad bi se duh mogao odijevati, pisanje bi bilo njegova zastrašujuća golotinja.

Književnost je najugodniji način da se zanemari život, znao je Pessoa što govori.

Usvajam tužno gradivo buduće hrabrosti.

Nekoga život kazni službeno, a nekoga neslužbeno.

Počela sam vjerovati u kemiju s knjigama. Zbog neke naslovnice zatreperim drugačije. Zavibrira nešto iznutra čemu samo trebam povjerovati, prije nego što sam je prelistala ili pročitala tekst na koricama. Događa se rjeđe od kemije s ljudima, ali kad se dogodi, nikad ne pogriješim.

Dugouzlazni osjećaji - u njima se želim zadržavati.

TA STVAR S KNJIGAMA POPRIMA NEKE NAZNAKE BOLESTI ČIJI JE OSNOVNI SIMPTOM PREVIŠE ZAPOČINJANJA.

Možda dignem vlastitu malu revoluciju. Ne bi mi bio prvi put.

Tražim udobno mjesto u sebi.

Marina Vujčić, Stolareva kći (5)

 ... čitanje je neki oblik meditacije. Imaš pred sobom tuđi tekst koji te na neko vrijeme oslobađa vlastitih misli.

Rečenice, puno rečenica, a ni jedna naglas. To bi mogla biti moja mjerna jedinica za savršen dan.

Satovi su pristajanje na vrijeme.

Ima dana kada mi se čini da sam prikopčana na neko pojačalo. Misli mi postanu glasnije, pokreti intenzivniji, radnje preciznije. Nenadmašna sam u svemu što poduzmem, pa makar to nešto bilo i promašaj.

Prisutnost u trenutku, u sadašnjosti, sa svime onime čime taj trenutak raspolaže, ni više ni manje od toga, katkad me neugodno iznenadi.

LIJEPA USPOMENA KOJA TO NIKAD NE MOŽE BITI.

... kao da sam se vratila na mjesto koje nije moje, ali mi je na neki način neotuđivo.

Mislim o tome kako mi je dano da nosim teške uspomene.

Celeste Ng, Mali požari posvuda

 Ne smeta me biti tajna - odvratila je i poljubila ga.

Uvijek i iznova, stvar se svodi na ovo: što nekoga čini majkom? Je li to samo biologija ili je to ljubav?

Imao je osjećaj da je zaronio u duboko, bistro jezero i otkrio da je plitka, do koljena duboka bara. I što da sad učini? Pa, ustat će. Isprat će svoja blatnjava koljena i izvući stopala iz mulja. I nakon toga bit će oprezniji. Otad nadalje, znat će da je svijet manji nego što je mislio. 

Marina Vujčić, Stolareva kći (4)

 Nikad se nisam pitala kako se uvjerim u neki svijet koji sam izmislila. On za mene jednostavno bude.

Čitala bih i pisala. Ništa drugo. Ne znam je li to već okorjela mizantropija ili me samo više zanimaju svjetovi koji nisu stvarni. Stvarni su postali neugodni. 

... a onda mazohistički kontroliram sebe dok ne ispunim plan. Sam svoj diktator. Tada budem zadovoljna jer sam pobijedila.

Nigdje ne piše ono najvažnije: da je MISAO jedini vlastiti, apsolutno neosvojiv teritorij u koji nitko drugi - nitko i ništa izvana - nema uvid. Jedino naše što ne mora biti oblikovano, iskazano, formulirano, izloženo na razmatranje i presudu. Da je to intonacija svega što jesmo. Naš sadržaj. Naša prava frekvencija.

Sjećam se sebe po mislima iz određenih razdoblja života. Nitko me drugi ne pamti takvu. Nema svjedoka za sadržaj uma.

Misli novog vremena su digitalne, zaražene najezdom ekrana i piksela, programa i stanica, fontova i stranica - kontaminiranost sadržajem digitalnog svijeta i milijunima prozorčića s kojih nam se nudi lijenost uma s neograničenom mogućnošću izbora tuđeg mišljenja, i s mogućnošću izbora mišljenja. Povoljna ponuda kolektivnih misli koje možemo usvojiti kao svoje, umjesto svojih. Misli u bescjenje s prevelikom cijenom... Misli za površnu jednokratnu uporabu.

... kao da misliti svojom glavom nije jedini privilegij koji nam je bezuvjetno i neograničeno na raspolaganju.

Jer ono čemu ne posvetim misao - za mene ne postoji, koliko god nasilno bilo prisutno u stvarnome svijetu. To je ono zbog čega ni jedna selektivna misao nije uzalud.

Kad odspavam danju, noć se proširi. Tad zagazim u nju kao na teritorij na koji drugi nemaju pristupa. Svi spavaju, a ja živim. 

Ponekad mislim da je sve jedna neprekinuta misao.

Ima dana kada se uspijem centrirati. Kad ne precjenjujem svijet i ne podcjenjujem sebe.

Čini mi se da stvari uvijek u sebi nose buduću malu izdaju.

Darija Žilić: PLEŠI, MODESTY, PLEŠI

 

Pleši, Modesty, pleši,

iza tebe su godine ružičastog logora

duge, osamljene šetnje preko rubova grada

i tisuće ljeta prepunih knjiga po krevetima.

 

Na jedrenje ponesi samo šalicu čaja

dalekozor i sredstvo koje briše

svako suvišno sjećanje na putu.

 

U sjenci agave koja raste na brodu

u dugim noćima na otvorenom, osluškuj

kako gube se zvukovi svijeta.

 

Našla si ljubav svog života

i ima li veće sreće, nego kad spusti se mišlju

na tebe u bilo koje doba dana, a nitko ga ne vidi!

Marina Vujčić, Stolareva kći (3)

 Ponekad mi dođe da samoj sebi - baš kao psihijatrica junakinji u svom romanu - kažem: I što bi sad htjela? Orden za izražavanje?

Onda se sjetim koliko toga nisam ni izgovorila ni napisala pa zaključim da imam, ako ništa drugo, pravo nadoknade.

Marina Vujčić, Stolareva kći (2)

Budućnost je svaki sljedeći korak.

Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti.

Može se biti u simbiozi sa sobom. Kad zagubiš sebe na neko vrijeme pa se opet pronađeš, onda s tom pronađenom osobom dijeliš uzajamnost kakvu mogu dijeliti samo dvije zasebne persone koje su, zapravo, osuđene jedna na drugu. 

Najdraži su mi dani u kojima je nebitno koliko je sati.

NISAM U NEPRIJATELJSTVU SA STVARNIM ŽIVOTOM, SAMO GA VOLIM IZBJEĆI.

Fali mi hodanje. Fali mi sve ono što ide uz koračanje: misleća iznenađenja koja izrone odnekud gdje su bila čvrsto zamenuta i odakle ih samo hodanje može odtaložiti... neurološko čudo budućih rečenica. 

Ima dana kada se riječi samo izgovaraju. Obično uzalud.

Jedan dio mene funkcionira na epistolaran način. Često u mislima pišem pisma drugim ljudima. 

Pijem dan na slamku. Ili možda on pije mene? Na slamku.

Vježbam sadašnjost. Kada zastanem, shvatim da sam uvijek negdje drugdje - ili u sjećanju, ili u očekivanjima. 

Katkad mi se čini da se sve događa da bi se moglo dogoditi nešto drugo. 

Naučila sam svoju pravu frekvenciju. Možda sam dosad samo tražila stanice. Radio je krčao, čulo se puno nejasnih i kaotičnih zvukova. Sad imam kristalno čist u glavi. TO SAM JA, ČAK I KAD SAMO ŠUTIM.

 

 

(NE)TETOVIRANA

 

… prosjede kose 

i dragog mi lica

još uvijek moja si

zimska ptica

ranjivo krilce moje

u trenu hrabrosti

dodirnu tvoje

dva se najmanja prsta

k’o lahorom dodirivaše

u tuđoj sobi

uz tuđe riječi

što nas glazbom spajaše

nesvjesnim iglicama

sramežljivo nježno

nanese mi zimskog dana

trajne vatrometne boje

čekah nestrpljivo

da se riječi nevažne

kraj vode na klupčici

u prvi poljubac spoje

nevidljiva tetovaža

tog čudno mekanog

samo našeg kroja

i dalje je predivna

čista i duboko moja.

 

(M. S.)

________________________________________________

 

Naučila sam nešto o istovremenosti: da je sjećanje sadašnjost svih zapamćenih događaja. (Marina Vujčić) 

 

                                                                                         

Marina Vujčić, Stolareva kći (1)

 ...jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja.

 

Tako je to s mislima - izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne. 

U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina...

 

KATKAD SAMO TREBA OBNOVITI SADRŽAJ VLASTITOG POSTOJANJA.

 

Kad upoznam neku osobu koja mi se učini zanimljivom, očekujem svemir u njoj. Ono duboko, moćno i nepregledno što se može vječno otkrivati i upoznavati. Onda prebrzo dođem do dna tuđeg bića i naslutim prazninu. To je uvijek tužno, shvatim da ispod tog dna nema više ničega.

 

Moj pravi svijet je nepokaziv. Ponekad me spopada tuga što me nitko ne pokušava odgonetnuti. 

 

Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti. 

Može se biti u simbiozi sa sobom. Kad zagubiš sebe na neko vrijeme pa se opet pronađeš, onda s tom pronađenom  osobom dijeliš uzajamnost kakvu mogu dijeliti samo dvije persone, zapravo, osuđene jedna na drugu.

Nisam u neprijateljstvu sa stvarnim životom, samo ga volim izbjeći. 

Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina nema poetike.

PODRUČJE BEZ SIGNALA (serija prema romanu Roberta Perišića)

 BRANOŠ: "Bolje je biti sam pa nemaš za kim plakat'."

ŽENA: "Al' se nemaš ni kome veselit'."

Ivana Brlić-Mažuranić, Kako je Potjeh tražio istinu

 A ja idem da pomognem onome kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.

Radomir Kujundžić

 Mijenjam sjećanje za nenajavljeni susret.

ONOMATOPEJA POSTOJANJA

tutnjavom pada kamenje 

zelena šumeća rijeka

nad kojom vrišteći stojim 

grli ga i otplavljuje

bezglasnim dubinama svojim

odroni se smiruju

grgoljeći rijeka uvijek je tu

i u tom skladu naše divljine 

grmimo i hučimo 

u nizine i visine

odroni stijenu tiho stanjuju

kamenje ori u riječnu dubinu

naš je reljef naizgled postojan

a ptice kriješte i cvrkuću

iz dana u dan

 

(M. S.)