Kazuo Ishiguro, Bez utjehe

Neki bi roman od 620 stranica u kojem se labava radnja stalno pomiče korak naprijed, tri unatrag odbacili nekon pedesetak stranica, ali ja sam uživala. Ovo mi je prvi susret s Ishigurom i oduševljena sam načinom kako me je čitateljski zarobio do kraja.  Trajalo je preko mjesec dana, što mi inače nije običaj, ali počele su nastavne obaveze uz obnavljanja lektire i uistinu sam čitala sporo, pomalo svaku večer prije spavanja. Nisam čitala iz inata da bih ipak dovršila knjižurinu kad sam već potrošila toliko vremena, nego sam se svakome  otvaranju knjige veselila pomislivši "Sad ću odmoriti mozak na kvalitetnome i čarobnome tekstu". 
Čarolija je za mene počela već od prvih stranica spretnim i tečnim pripovijedanjem, naoko realističnim, koje ne umara i provocira očekivanja. Kažem naoko realističnim jer ovo nikako nije realističan roman, a Ishigurova moć da preplitanjem  pripovjedačkih elemenata i perspektiva stvara zbunjujući okvir u realističkoj tehnici izuzetna je. 

Slavni pijanist Ryder stiže u neimenovani europski grad (sudeći po imenima likova vjerojatno njemačkoga govornoga područja, ali to i nije toliko bitno) kako bi sudjelovao u gala večeri koja će se sastojati od svečanoga koncerta, recitala i Ryderova obraćanja građanima. Postaje očito da svi smatraju tu večer presudnom, ali i svaki pojedini lik veže uz nju smisao svoga trenutnog postojanja i očekuje preokret, novu stranicu, početak nečega boljeg. Ni u jednome trenutku nije posve jasno što to muči građane, ali stječe se dojam apatije, gubljenja smjera i nesigurnosti. Osim toga, kroz tekst je jasno oblikovano nešto sasvim drugo, ali za to je potrebno probijati se stranicu po stranicu kroz duge monologe i solilokvije pojedinih likova. To drugo je nevjerojatna malograđanština upakirana u visokokulturne ciljeve i stremljenja. Način na koji građani sebe doživljavaju čak je i u literarnome tekstu teško podnošljiv. Premda su svi od reda poljuljani u stavovima, nesigurni i duboko nesretni, sebični, usmjereni samo na svoje iluzije i osobne dojmove, skloni osuđivanju i svakodnevnome činjenju nepravdi, kroz desetak stranica predstavljaju se kao ljubitelji umjetnosti i lokalni patrioti koji su spremni žrtvovati privatnost i velik dio sebe za javnu stvar. Kad to shvatite, već ste duboko, duboko uvučeni u splet bizarnosti koje se razvijaju i isprepleću. 
Jedan po jedan naoko bizaran lik romana izniče pred Ryderom moleći ga za pomoć, izražavajući svoje duboko poštovanje i divljenje prema njegovu umjetničkome i humanističkome djelovanju... Ryder pak neprestano kasni i zaboravlja svoje obaveze jer se unese u svaku od priča koje čuje u velikoj želji i uvjerenosti da on može pomoći, da je njegov govor na svečanosti presudan... 

Ishiguro nas polako, precizno i strpljivo vodi do spoznaje da je jedini groteskni lik ovoga romana veliki umjetnik Ryder koji je toliko zarobljen vlastitom samosviješću i veličinom te  uvjerenošću u svoje duboko humane postupke, jer nije sposoban saživjeti se s osjećajima i potrebama drugih ljudi. Pripovjedačke sadržajne intevencije pri kraju romana omogućuju nam uvid u ništavilo u takvome čovjeku koje on samozadovoljno smatra puninom. 

Poigravanje vremenom i prostorom još jedno je majstorstvo kojem se divim. Ne shvaćamo to odmah, ali uvučeni smo u Ryderovo subjektivno vrijeme te prostore ulica, hotela i šuma koje okružuju grad a zbunjujuće se mijenjaju jer je Ryder koji njima kroči potpuno i nepopravljivo usmjeren na svoje misli.  

Sebičan čovjek zatvoren u vlastitu samouvjerenost nesposoban je kvalitetno komunicirati s okolinom, osim kroz samouspostavljene uloge koje pridaje sugovornicima, i to ostavlja gorak okus nakon čitanja. Njegova takozvana intelektualna nadmoćnost duboko me ražalostila. Nema utjehe, a vrhunski umjetnički dometi, sakupljena znanja i rad na sebi neminovno mogu dovesti do potpune emocionalne izolacije koje nismo svjesni. Svijet će i dalje postojati bez naše uključenosti, ali poruka koja formira odraz jednoga takvoga čovjeka  kroz ovaj tekst zastrašujuća je. 

Ocjena 10 od 10. Prezadovoljna sam.

Zvonimir Golob, Uvijek kad pomislim na tebe

Uvijek kad pomislim na tebe
tu je onaj dječak što si ga vodila za ruku
izgubljen u mnoštvu, na uglu neke ulice,
sam kao stablo, kao cvijeće u čaši, zvono u zvoniku
sa svojom uzdrhtalom pjesmom.

Uvijek kad pomislim na tebe, približava se jesen
sa svojim grožđem i pada snijeg, i vraćaju se
zbunjene ptice na moju postelju.
Uvek kad pomislim na tebe,
netko pjeva i netko mu zatvara usta bičem ili algama
i u sobu pada lišće progonjeno i glasno.

Ono što je ostalo moglo bi stati
u cvijet maka, u ogrlicu nekog pseta što ne prestaje
da ponavlja svoju tužaljku, u presahli izvor,
u oblak nad mojom glavom i to je odviše malo
da bih te upamtio i suviše da bih mogao zaboraviti
nebo što je palo poput sive ponjave
podno mojih nogu.

Uvijek kada pomislim na tebe, ja vidim
kako gasne i tone jedno more bez obala i ostaje
samo sjena, samo njen križ koji nosim da bih ponovo pao,
ljubavi, da bih ponovo ustao u susret jutru.

Ako je bilo tvoje lice, bilo je hladno voće, kao krv,
kao ognjište siromaha uz koje sada stojim
da bih te stvorio ponovo od zemlje i blata,
od pepela koji se ruši i nestaje
uvijek kad pomislim na tebe.

I ne bih ga mijenjala...

... jer što se više zapetljam, bliže sam sebi... onakvoj kakva želim biti.

"Najljepši osmijeh prirode"

Jesen je drugo proljeće kada svaki list postane cvijet. (Albert Camus)

...tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno..." (Đorđe Balašević)

Jesen ima okus početaka.
I zvuk tihe odlučnosti.
Jesenja Ja sam odmorena razmišljanjima.
Osvježena knjigama.
Umorena šetnjama.

Jesen ima snagu koja se pretače u prazne bilježnice i otisnute udžbenike.
Jesen vole oni koji vole školu. Pa odluče ostati u njoj zauvijek.
U školi.
U jeseni.

Jesen miriše na novi papir, jabuke, kestene, mandarine.
Na pekmez i ajvar.
Na čistoću i mogućnosti.
Zlatna je.
I crvena.
Kao misli.
Kao kosa.
I tetovirana.
U pjesmi i u meni.
Izvana i iznutra.

(M. S.)

"Inventas vitam juvat excoluisse per artes" ("Onima koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim")

Novi list

Anna Gavalda, Kako sam je volio

Ovaj roman suvremene francuske spisateljice Anne Gavalda neplanski mi je "uletio" nakon što sam vidjela preporuku u Čitateljskom klubu Knjižnice Ivane Brlić-Mažuranić.

S obzirom da trenutačno čitam pozamašnog Ishigura, odlučila sam i posudila knjigu u knjižnici kad sam vidjela da nema puno stranica. Onako, zgodno je za školsku torbu s obzirom da uvijek imam knjigu u torbi, a spomenuti Ishiguro stvarno je predebeo za takva kraća svakodnevna putovanja. Odmah sam prokomentirala korice s crvenim ružama jer zaista ne volim "ljubiće", kao i krimiće, a djelovalo je tako. Pa sad, nije baš totalno plitak niti tipičan ljubić, ali najiskrenije, nije ni daleko od toga. Stotine puta prežvakana tema neuspjelih odnosa i načina nošenja s razočarenjima i pogrešnim odlukama. I ona "velika" pitanja je li hrabrije ostati ili otići iz braka u kojem nema ljubavi, osobito ako su se pojavili osjećaji prema nekome drugome.
Meni je sve to "mlaćenje prazne slame" jer svatko se sa svojim osjećajima bori i nosi na svoj način. Tu prestaju svi obrasci i pravila, a tuđi primjeri, koliko god im bili izloženi preko knjiga, filmova i ostaloga, ne pomažu. Tema ljubavi i ljubavnog razočaranja već je toliko isprežvakana da samo najveći majstori mogu ponuditi nešto originalno, pod time mislim na izraz. Anna Gavalda piše tečno, likovi nisu antipatični, lako se uneseš u tijek priče dok traje, i to je sve. Nikakav urnebes od teksta, ništa dramatično niti osobito jako.

Naslovnica mi se ne sviđa pa je ne objavljujem.