Suzana Matić, Koliko sam puta okidala s boka (anatomija promašenog)

 

Ali svejedno – ...nikada neću degradirati riječi, i pisat ću iznad svog života... a život neka se potrudi da to dosegne, i ići ću na vodu bez lonca, i trčat ću bez gležnja... jer ja sam mogla voljeti bez nade i znala ljubiti bez čovjeka.

Jesam li tom misli anticipirala prvi kraj? Ne znam, najnejasniji nam ostaju obrisi onih ljudi u kojima smo se jednom izgubili. Jesam li prvim pogotkom u leđa anticipirala drugi kraj? Ne znam ni to. Ali – pucala sam u ta leđa. Ja, beskrupulozna vladarica prizora kojeg uzimam, propisno zaklonjena i već potpuno, potpuno nezaštićena.

 

Sve do ovih dana – sve što nemam nosim sa sobom. Nekad je to san. Nekad je to – u snu.

Ali ako su sredstvo i cilj isti, motiv i nije bitan.

Svi snovi imaju granice koje buđenjem postaju nepremostive.

 

Na mojim su frontovima riječi uvijek jače od njih, ali i od mene: one su ono što najtvrđe ostaje u mom sjećanju. Slabe me, ali njih ne puštam, ni na kraju dana, niti ikad, ni svoje, niti tuđe: držim ih čvrsto, spremna za kršiti i njih i sebe u nekoj borbi oko onog što se ono jednom doista zbilo na nekoj od
pustopoljina prošlosti.  

 

Ingrid Divković, J..e li vas ego?

 ... I ništa nije bez rizika. To znamo. To osjećamo. Tako živimo... 

Život je jebeno prekratak. Ne bi smio biti uništen tako ludim igrama kao što su igre EGA. I ja sam se s vremena na vrijeme znala uloviti u tim surovim ig-ricama ega. I nesvjesna stvari koje su tim igricama prouzročene, najednom bih se zaplela u tu nevidljivu mrežu. A sve je bilo samo pitanje shvaćanja. I prihvaćanja.

EGO?! Tko/što je to?

EGO (Ja) = središnja instanca ličnosti

= doživljaj i percepcija vlastitog JA

= svijest o sebi (predmetima i realitetu), svojoj aktivnosti, je-

dinstvenosti i kontinuitetu u vremenu

Ego organizira svjesne i nesvjesne funkcije.

Ego je intrapsihički regulator koji organizira naša iskustva i

omogućava adaptaciju na realitet.

Ego je osjećaj povezanosti svih individualnih psihičkih do-

življaja + kontrola + adaptacija.

Ego, to je naše mišljenje, pamćenje, inteligencija, učenje, govor,

percepcija doživljaja, motorika, emocije, samoodržanje, osjećaj

realiteta, testiranje realiteta (razlikovanje unutarnjeg od vanj-

skog), sposobnost predviđanja posljedica akcije, objektni odnosi.

 

Priča o Narcisu zapravo je moralna priča u kojoj su ponosnog i

bezosjećajnog Narcisa bogovi kaznili zato što je prijezirno odbio

sve svoje muške udvarače.

Mladić Aminija volio je Narcisa, ali ovaj ga je odbio. Da bi ga

izgrdio, dao mu je mač kao dar. Aminija ga je iskoristio te se ubio

na Narcisovu kućnom pragu i molio se Nemezidi da Narcis jed-

nog dana osjeti bol neuzvraćene ljubavi.

Ta je kletva ispunjena kad je Narcis bio očaran svojim odra-

zom u jezeru te je pokušavao zavesti prekrasnog dječaka, ne

shvaćajući da je to on. To je shvatio kad je pokušao poljubiti svoj

odraz. Potom je uzeo svoj mač i ubio se zbog tuge, a njegovo se

truplo pretvorilo u cvijet narcis.

 

 

Narcisi koje sada poznajem većinom se odlikuju zapostav-

ljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad

drugima. S obzirom da nemaju ama baš nikakvu ulogu u mome

životu, promatram ih samo sa strane, kao da su pokusni kunići

i kao da su živi primjer jedne nesretne ljudske sudbine per se.

 

Idemo skupa učiniti mali eksperiment i otvoriti svatko za sebe

svoju Pandorinu kutiju. Za početak, dobro uočite sve ono što se

nalazi u njoj. Neću ni spominjati kako je moja nekoliko godina,

u ranim dvadesetima, bila doista prepuna i da sam se u jednom

trenutku osjećala imaginarno teža nego što sam to doista i bila.

Imala sam osjećaj da svakoga dana za sobom vučem tu tešku

kutiju. Kakav psihofizički napor.

Iako je prema grčkoj mitologiji Pandorina kutija izvor svih zala

koju je Zeus poslao Prometeju za kaznu, ovdje Pandorinu kutiju

koristim kao metaforu našega uma i svega onoga što se nalazi u

njemu. Jedan od ključnih razloga zašto je nekima od nas Pando-

rina kutija toliko teška je količina ega koja se nalazi u njoj.

Gospodinu Egu to zasigurno ne smeta. On je po prirodi

snalažljiv i oportunistički nastrojen. Vrijeme je da mu damo ot-

kaz i da ga pomalo rebelski pošaljemo u ono no mjesto.

Jednom kada uistinu popričamo sami sa sobom, kada do-

taknemo srž svoje osobnosti i kada si priznamo stvari za koje

smo sami odgovorni, duboko vjerujem u to, mirnije ćemo spa-

vati. 

 

Rodili smo se kao jedinstvena bića.

Nigdje na svijetu ne postoji otisak ruke kao što je moj. Nigdje

na svijetu ne postoji identično lice kao što je naše (vaše i moje).

Zašto onda, u toj silnoj različitosti, težimo biti isti i i identični?

Zašto se tako silovito trudimo osigurati si dnevnu porciju patnje

pokušavajući se uklopiti u kalupe, standarde, pravila i norme?

 

 

 

 

 

Josip Šarec (7. 1. 1933. - 19. 12. 1997.)

 

KNJIGA, ŠTUKA, TELE

(mom lijepom muškarcu s imendanom na Dan očeva

...tati)

 

Od trenutka poimanja sebe

kroz prva smijanja, plakanja,

pjevanja, igre i bebe

(ajoj ona velika ćelava),

kroz odrastanje i školovanje,

kroz životne borbe i

trenutke najčišće sreće,

IMALA sam i SJEĆAM se

TEBE...

 

U prastarim fotografijama

dalekog djetinjstva,

nema magle,

sjećanja su jasna,

nema sjena,

nestala je i poneka nezrela mijena...

ispod tvog smirenog lica,

slike pokazuju koljena

na kojima uvijek

sjedi tvoja malena

 

Ti si moj sendvič, čvarak,

kakao, moj prvi kelj,

po slavonski rađena kobasica,

moje si prvo slovo,

flomaster, bojica, crtanka i bilježnica...

sve su smiješne princeze

prošle tvoje provjere,

gotovo svaki papir mog djetinjstva

našao se u tvojim rukama

 

Divila sam se tim rukama,

preciznima, smirenima,

lijepo oblikovanima,

uvijek zaposlenima

 

Ti si ona bijela ploča

sa šarenim "čavlićima"

uz koju sam upoznala

slova i buduće igre riječima,

moj si prvi "Čovječe, ne ljuti se"

i onaj na kojeg sam se zbog matematike plačući derala

ne shvaćajući brojnike i nazivnike

(dosta si ih popušio dok sam tvrdoglavo tvrdila

iznad tablice s primjerima iz udžbenika

da samo te i te brojke imaju ulogu

brojnika i nazivnika... baš samo te, s drugima mi ne možeš objašnjavati...)

 

Ti si oni raščišćeni i shvaćeni

meridijani i paralele,

možda ne ide zajedno,

nismo ga imali,

ali točno znam kako

si mi objašnjavao što je tele

...da, tele...

 

Moj si prvi poni

i pravi bicikl,

moj prvi tvoj Tomos,

onaj si crni u šahu,

praznovjerno sam htjela biti bijela,

ti si ona štuka koju sam morala čuvati

pa smo ju ponosno donijeli s bajera

 

Slušao si ponavljanje recitacija,

naučio me s godinama da nije bitna regija,

a ni nacija,

raščistio si glupe probleme

sa susjedima dečkima,

meni djetetu "baš za pet",

slagao da, iako umirovljen,

još imaš pištolj

i djevojčice smiju igrati nogomet

 

Ono si prekrasno dvorište

i kuća s vojnički precizno

posloženim gredicama,

sve su bile u cvijeću

iako smo već živjeli i nesreću

Onaj si stari kauč

na kojem smo čitali Globuse,

gledali filmove,

MESAME, Eurovizije i raspad Jugoslavije,

bila sam tinejdžerka, velika,

noge su se prebacile

u ležećem položaju

na, naravno, tvoja koljena 

 

O osjećajima nismo govorili,

znao si kad sam patila,

ne znam što si mislio o dečkima,

al' savjet je bio

(samo jednom) jasno dan

- mora biti dobar i pametan

 

Kroz mene,

ne razmaženu, već osjetljivu,

prolazila su razna stvarna i umišljena bića,

ali bezuslovno si prihvatio

Balaševića,

puštao me sa Silvijom

biciklom ispred banke,

nakon jedne "Nove"

odrezao "drži se ti Branke"

 

Moj oduvijek nemir

(s tvojim naslijeđenim nosom, čelom i crtama lica)

nikad nisu umirili tvoja strpljivost i mir,

tu se i nisi trudio

na vrijeme si prihvatio i dobro prosudio,

ali i sam ojađen, često nesretan,

u tom čudnom odrastanju,

od Zlatara do Županje,

dao si mi KNJIGE i od sebe najbolje sve,

moj Kapetanu Prve Klase

 

(M. S.)