Akvarij/ Fish Tank (2009.)

Redateljica: Andrea Arnold

Nagrada žirija u Cannesu i pobjeda na Motovunskom filmskom festivalu. Britansko-nizozemska produkcija.

Mučan, ali izvrstan prikaz disfunkcionalne obitelji s visoko postignutom realističnošću. Uglavnom sniman kamerom iz ruke, čime nas uvlači u perspektivu tinejdžerke Mije, ali je taj element vrsno izbalansiran pa gledatelj ne upada u zamku jednostranosti.
Svi glumci odlično su i uvjerljivo odigrali svoje uloge, bez američkog klišejiziranja i nepotrebnog dotjerivanja - od vanjskog izgleda protagonista do interijera. Premda na trenutke čak i naturalističan i mučan, film ipak nudi nadu, ali upitnu, naznačenu negdje u budućnosti nakon završetka naracije, podložnu različitim osobnim interpretacijama. Ja sam je tako protumačila, ali zapravo ne mora biti - baš kao život - ne znamo što slijedi. Sadržaj namjerno ne spominjem jer onima koji ga nisu gledali ne želim pokvariti doživljaj, a osim navedenih elemenata, najveća je vrijednost filma baš u neizvjesnosti do samog kraja, a i poslije njega.

Azar Nafisi, Lolita u Teheranu/ Reading Lolita in Teheran

Podaci o knjizi:
Izdavač: Naklada Ljevak
Godina izdanja: 2004.
360 stranica, meki uvez

Azar Nafisi, doktorica književnosti, odrasla u Iranu, dijelom školovana u Americi u svojem (auto)biografskom romanu pokušava čitateljima prenijeti ozračje osamdesetih i devedesetih godina, prije i poslije građanske revolucije i rata s Irakom. Čitav je roman protkan dvojnošću s kojom se Azar bori - srazom Perzije i Zapada, islamskog i "onog drugog svijeta". Sama konstrukcija romana podijeljena je na četiri velika dijela, naslovljena imenima likova ili književnicima koje je autorica obrađivala sa svojim iranskim studentima: Lolita, Gatsby, James (Henry James) i Austen (Jane Austen). To ga je i učinilo posebnim, a ne samo još jednom biografijom žrtve islamskog totalitarizma i fanatizma. Tijekom brojnih opisa predavanja koja je održala i razgovora sa studentima Azar nas podsjeća zašto uopće čitamo i koja je uloga književnosti, neovisno o tome u kojem smo dijelu svijeta. Za nju je književnost neiscrpan instrumentarij kojim upoznajemo sve vidove osobnosti različitih pojedinaca.

Jedino nam književnost omogućava da uđemo pod kožu druge osobe i shvatimo njezine različite i proturječne strane te da prema njoj ne budemo odveć nemilosrdni. Izvan područja književnosti otkriva se samo jedan aspekt ličnosti. Ali ako razumijete različite dimenzije osobe, nećete se lako odlučiti na smrtnu presudu...

Ključni pojam i nosivi element romana je pobuna, na što već upućuje i višeznačni naslov.

U to je vrijeme u Iranu gotovo sve, osim golog preživljavanja, a i  to mnogima nije uspjelo, bilo zabranjeno. Ćudoredna policija kružila je gradom u svojim paradoksalno modernim toyotama i odvodila djevojke u zatvor jer su prebrzo hodale, djelovale koketno ili nešto nepostojeće. Tamo su dobivale tretman koji zaslužuju lake žene kojima se sviđa zapadnjački stil. One koje su bile višestruko silovane, a zatim puštene, smatrale su da su dobro prošle jer su preživjele. U predavaonici sa studenticama sjedio je i student koji je prijavio svoju kolegicu jer ju je vidio kako je potrčala zbog kašnjenja na predavanje. "Izvukla" se sa strogim ukorom pred isključenje sa sveučilišta. Jedan drugi student tražio je premještaj kolegice kojoj se ispod čadora i zara vidio samo djelić bijelog vrata, a ona ga je time seksualno uznemiravala i odvlačila mu pažnju od nastave. U vrijeme ludila koje je na vlasti provodio ajatolah Homeini dobna granica za stupanje u brak pomaknuta je na 9 godina za djevojčice.
Dakle, pokrivene i obespravljene žene u potpunoj su vlasti muškaraca, koji mogu imati  i nekoliko supruga. Kazna za nedolično ponašanje bili su zakonski regulirani udarci bičem ili kamenovanje.

Glavna junakinja Nabokovljeva djela ovdje ima višestruku ulogu. Osvrti na lik koketne, tek procvale djevojčice, o kojem studenti razgovaraju s profesoricom Nafisi mala su pobuna protiv svega što im je zabranjeno, a to je prvenstveno bila svijest o vlastitom tijelu. Međutim, profesorica na kasnijim predavanjima usmjerava svoje studente da razmišljaju i iščitavaju Lolitu kao žrtvu manipulatora Humberta. Ni sa čime se ne može opravdati zatočeništvo u kojem ju je držao i njegovi postupci, pa ni njezinom koketnošću. Kroz takav pristup neminovno su se provlačile reference na njihove živote u Islamskoj Republici, gdje su žene tretirane kao zlo i stalna prijetnja vjeri i muškarcima, što im se vraćalo brojnim okrutnostima.

Život u Islamskoj Republici ravan je vođenju ljubavi s muškarcem kojeg mrziš - rekla sam Bijanu te večeri nakon radionice četvrtkom...
... ako si prisiljen voditi ljubav s nekim tko ti se ne sviđa, pokušavaš ne misliti na to - gradiš se da si negdje drugdje, nastojiš zaboraviti na svoje tijelo, mrziš svoje tijelo. Upravo to mi ovdje radimo. Neprekidno hinimo da smo negdje drugdje - ili to planiramo ili o tome sanjamo...

Nekako me najjače dotaknuo opis jednog završnog ispita na kojem su studentice u odgovorima na postavljena esejistička pitanja od riječi do riječi, dakle doslovno, ispisale sveku riječ profesorice Nafisi s predavanja. Ona je, naravno poludjela, onako pedgoški, i kasnije ih pitala kako je to moguće. Sve redom od riječi do riječi. Zar nijedna od njih nema mišljenje o likovima iz obrađenih djela ili vlastiti stav prema problemima? Izdvojila se samo jedna studentica, nešto hrabrija od ostalih, koja je objasnila da one uvijek tako uče - napamet - tako su ih učili učiti. Na ženama nije da razmišljaju i razvijaju kritičke stavove prema pročitanom.

Nakon prestanka rada na sveučilištu profesorica Nafisi nastavlja protestirati protiv režima i okuplja svakog četvrtka u svome stanu odabrane studentice s kojima u književnoj radionici raspravlja o klasicima zapadnjačke književnosti. Svoje bavljenje književnošću mogle su skupo platiti oštrim kaznama i svaki su put riskirale. Na tim se sastancima razvijao njihov kritički stav prema teokraciji i nasilnoj stvarnosti, s time da ih pokušava držati podalje i od iluzije o Zapadu kao rajskom mjestu.

Veoma je bitan i lik Čarobnjaka, kako Nafisi naziva svog prijatelja - bivšeg sveučilišnog profesora, koji je njoj ono što je ona svojim studenticama: učitelj, smjerokaz, vaga. Riječ je o intelektualcu koji se posve povukao iz javnog života i na taj način pruža pasivni otpor režimu. Azar Nafisi puno je pomogao jer je bila svjesna da je i ona samo obespravljena žena pritisnuta suludim zakonskim odredbama, što je ujedno bila i zamka u koju je mogla upasti tijekom svog poučavanja.

Svaki čarobnjak, svaki pravi, poput mojega, uspije u nama probuditi zapretenog opsjenara i izvući na površinu čudesne sposobnosti za koje uopće nismo znali da ih posjedujemo.

Ovaj roman nije samo oda književnosti i njezinim učincima. To je i socijalno-društvena kritika, kao i dnevnik osobnih lomova i promišljanja.
Azar Nafisi s obitelji je napustila Teheran 1997. godine. Nije regresirala, kao što sam pročitala u jednom osvrtu na knjigu. Netko tko je proveo desetak godina aktivnog profesionalnog života u takvome ozračju, pokušavajući biti svjetlo, učitelj i majka mladim izgubljenim ženama učeći ih da nije grijeh smijati se, priznati da te privlači neki muškarac, plesati ili jesti sladoled, ne regresira, što dokazuje i ovaj roman koji je napisala. Za to joj je bio potreban fizički odmak od Islamske Republike, u čemu je, srećom, imala suprugovu podršku.
Azar Nafisi danas radi u Školi naprednih međunarodnih studija Paula H. Nitzea na Sveučilištu John Hopkins. S bivšim studenticama povremeno održava vezu elektronskom poštom ili telefonom. Mnoge su također otišle iz Irana, a one koje su ostale, na neki se način bave književnošću i sudjeluju u javnom životu koliko im to okolnosti dopuštaju.

Iz prve ruke o Iranu...

Sirene/ Sirens (1994.)

Redatelj: John Duigan

Dakle, ovo je bilo ugodno noćno iznanađenje, a uopće nisam namjeravala gledati film niti sam što znala o njemu. Jednostavno sam bila pred TV-om baš kad je krenula najavna špica i zainteresirao me popis glumaca: Hugh Grant, Sam Neill... i supermodel Elle MacPherson?! Hm... samo da virnem malo, poslije ću čitati....
I odgledala sam cijeli s užitkom, baš mi je onako "sjeo".

Krajem 19. stoljeća mladi anglikanski pastor i njegova supruga (Hugh Grant i Tara Fitzgerald) dolaze na australski ranč ekscentričnog slikara Normana Lindsaya (Sam Neill). Pastora je poslao biskup sa zadatkom da uvjeri slikara da povuče s izložbe u Engleskoj jednu od svojih šokantnih slika. Naime, Lindsayeve slike uglavnom su kombinacija sakralnih motiva i naglašeno erotičnih modela koji utjelovljuju svete osobe.
Ozračje na ranču drugačije je od svega što su dotad poznavali i kako su živjeli. Mladi modeli zaposleni kod Lindsaya šeću polugoli prelijepom prirodom, dok ne rade, zabavljaju se međusobno erotičnim igricama.
Osvojio me hedonizam koji pršti na sve strane, ali bez neukusa i pornografije. Svi na Lindsayevoj strani toliko su spontani, životni i iskreni da privlače simpatije gledatelja, barem je tako bilo sa mnom.
Pastor i supruga lome se tijekom boravka, zarobljeni u svoje krute običaje i predrasude, a suočeni sa životom i umjetnošću te oslobođenjem vlastite prirode.

Alan Benett, Suverena čitateljica/ The Uncommon Reader

Podaci o knjizi:
Izdavač: Fraktura
Godina izdanja: 2010.
139 stranica, tvrdi uvez

Knjižica ukoričena u podatan crveni pliš istinski me razveselila jučer i noćas. Prava literarna poslastica za koju u Hrvatskoj možemo zahvaliti Frakturi.

Jednostavnim i pitkim jezikom autor gradi simpatičnu priču o novoj strasti osamdesetogodišnje britanske kraljice Elizabete, s osvrtom na teško promjenjive dvorske običaje i način razmišljanja. Premda je od početka jasno da se radi o fikciji, Benett nas svojim stilom toliko uvlači u tekst da nam se sve čini mogućim.
Kraljica je tijekom jedne od svojih šetnji s psima u vrtu naišla na pokretnu knjižnicu grada Westminstera, furgon prepun knjiga. Suočena sa, za nju neugodnim pitanjem, što voli čitati, našla se u situaciji na koju kao vladarica nije bila navikla - da ne zna što odgovoriti, i to pred nižima od sebe, knjižničarem i pomoćnikom u kuhinji kojeg je tamo zatekla.

Čitanje je nikad nije posebno zanimalo. Čitala je, dakako, kao i svi, ali ljubav prema knjigama prepuštala je drugima. Bio je to hobi, a u prirodi njezina posla nije bilo mjesta za hobije...  Hobiji podrazumijevaju sklonosti, a sklonosti treba izbjegavati; sklonosti su isključive. Ne treba imati sklonosti. Njezin je posao da izrazi zanimanje, a ne da bude osobno zainteresirana. Osim toga čitati znači ne raditi. A ona je bila žena od akcije.

Ovaj se Kraljičin stav uskoro mijenja jer postaje ono što nikad nije bila - strastvena čitateljica, istraživačica njoj dotad neotkrivenog područja, ovisnica o čitanju.

Također je otkrila kako jedna knjiga vodi drugoj, kako se vrata otvaraju kamo god se okrene i kako su dani suviše kratki da bi pročitala sve što želi.
 ------
Pomislila je kako privlačnost čitanja leži u njegovoj ravnodušnosti: književnost je na neki način ohola. Knjige ne mare tko ih čita ni čita li ih tko uopće. Svi su čitatelji jednaki, uključujući nju samu.

Osim nepresušnog izvora novih spoznaja i osjećaja, Kraljica je u knjigama pronašla anonimnost koju nikad nije imala. Čitanje potiče razmišljanje, čovjek postaje dublji i osjetljiviji na sve oko sebe, a iziskuje i dosta vremena. Dvorjani na čelu s Kraljičinim privatnim tajnikom osjetili su se ugroženima zbog promjene rutine i svega nabrojenog. Udvorice i licemjeri kojima je okružen svaki vladar samo postaju aktivniji.

Dosadašnji je prostor posvećen jednoj razini romana - opsesiji čitanjem, ljubavi prema knjigama, jednoj od onih strasti koja s vremenom ne slabi.
Međutim, tekst je protkan i jetkom, simpatičnom, ali crnohumornom satirom političkih odnosa unutar monarhije, kao i kritikom mnogih "ljudi na položajima" koji su tamo dospjeli, ne zbog dubine i izraženih osobnosti, već zbog rodbinskih veza, agresivne ambicije i svega što s čitanjem, ili umjetnošću, kao (za mene!) jedinim putovima prema produhovljenosti, nema baš nikakve veze.

Što je knjiga meni (i što sam ja njoj)

Uglavnom je teško izdvojiti posljednju misao prije prelaska u drugo stanje svijesti, prije sna, ali čini mi se da sam noćas zadnje pomislila, nakon što sam odložila na stolić Suverenu čitateljicu koju dovršavam, kako su mi se proteklih mjeseci zaredale fantastične knjige do kojih sam došla sasvim slučajno.

Predivan osjećaj spokoja i ispunjenosti dok si u društvu s knjigom poznaju samo istinski zaneseni čitatelji. Oni koji ne mogu zamisliti svoje postojanje bez čitanja, oni u čiju je osobnost svaka dobra knjiga utisnula nevidljivi žig, oni koji su osjetili neku vrstu zaljubljenosti u književnog junaka ili junakinju...
Često čujem od onih koji čitaju da im je ta aktivnost svojevrstan bijeg od stvarnosti. Možda sam nekad i ja bila takva, ali svi se mijenjamo. Danas su mi knjige potvrda stvarnosti - u pozitivnom ili negativnom smislu. Mjera za sve.
Čitanje je oduvijek provociralo i pisanje. Susrete s rečenicama i odlomcima koji kao da govore o meni ili mi govore doživljavam kao i susrete s novim ljudima s kojima se prepoznam na nekoj razini onako "na prvu". Ispisivanje omiljenih dijelova, ponovno čitanje, samo su načini produljivanja trajanja nečeg zbog čega sam bolja. "Svoje knjige" volim kao "svoje ljude" - trebam ih, vraćam im se, želim ih kraj sebe.
Kad svaku novu knjigu počneš doživljavati kao iskustvo, a ne samo kao ugodnu aktivnost, bijeg ili obavezu, onda ne živiš u zamjenskom svijetu, nego živiš punije, višestruko se obogaćujući - stvarnim ljudima, iščitanim junacima, proživljenim i pročitanim.

Čitala sam i čitat ću uvijek, neovisno o životnoj fazi i raspoloženju jer ne čitam više ili manje kad sam euforično sretna ili jako tužna zbog nekih životnih okolnosti. Želja za čitanjem i žaljenje zbog mnoštva knjiga i premalo vremena oduvijek su kod mene postojane.

Čitanje me nadahnjuje, mijenja način razmišljanja, uči, nudi mi odgovore ili shvaćanje relativnosti...
I tako... još jedna moja oda čitanju :)

Nesanica/ Insomnia (2002.)

 Redatelj: Christopher Nolan

Obrada norveškoga trilera iz 1997. koji nisam gledala, ali ovo ću ljeto proučiti Nolanov opus jer zaslužuje moju pažnju (malo bahatosti) :)
Prestiž me oduševio, Nesanica sjajna i u ponovljenom gledanju, Batman...? (pogledat ću)... Inception bi trebao biti poslastica za moj ukus...

Uglavnom, izvrstan film bez površnosti i plitkosti, pametan zaplet i izazovan razvoj radnje, sjajni glumci, prelijepi pejzaži Aljaske.
Provodni motiv nesanice, uzrokovane polarnim danom, od koje pati detektiv Will Dormer (Al Pacino), odlično je uklopljen kroz transformaciju njegova lika od staloženog i bahato sigurnog policijskog vuka do fizički i psihički uzdrmane ličnosti koja sve teže u vlastitim postupcima razlučuje dobro od lošeg te time dovodi u pitanje svoj cjelokupan rad i reputaciju.
A Pacino, star ili mlad, uvijek me dobije. Moj najveći kompliment umjetnicima kojima se divim obično verbaliziram s "Majstore!" Robin Williams nimalo ne zaostaje sa svojim podlo-patničkim licem licemjera spremnog na kompromise.

Kuduz (1989.)

Sjajna filmska priča prema istinitom događaju koju zajedno potpisuju redatelj Ademir Kenović i suradnik na scenariju, pjesnik Abdualh Sidran. Film sam prvi put gledala prije dvadesetak godina, pa prije nekoliko godina i neki dan. Znači - tri puta dosad i opet mi je bio više nego dobar.
Tako tužan, kao i Kuduzova (promijenjeno stvarno ime) sudbina.

Bećir Kuduz (Slobodan Ćustić) vraća se iz zatvora i pokušava nastaviti živjeti bez sukoba i nevolja. Želi raditi, u čemu mu pomaže rođak. Prihvaća se teških zidarskih poslova, ali je zadovoljan. Ubrzo se vjenča s lokalnom namigušom Bademom (prekrasnog li imena) te prihvaća njezino dijete, petogodišnju djvojčicu.
Kuduz je tip tragičnog junaka, pozitivac kojem jednostavno ne ide. Badema ne može živjeti njegovim načinom života, ne odgovara joj mir. Sve završava tragično, Kuduz ubija nju i ljubavnika, a pred kraj filma skriva se po šumama od policije.

Osim što nemam nikakvih zamjerki na filmsku naraciju i uvjerljivost, dva su trenutka u filmu koja me osobito pogađaju. Jedna od svađa među supružnicima, kad se Badema nakratko vratila, nabijena je Kuduzovim emocijama dok joj govori da ne može živjeti bez nje i djevojčice. Uvjerava je da je ona, bez obzira na sve što mu radi, dobra, jer je on ne bi volio da to ne zna.
I scena pozdravljanja s Bademinom djevojčicom kroz prozorsko staklo prije bijega.... sjajno i jako. Malena je svoje vrhunski odglumila.

Film je obogaćen dobro pogođenim lokalnim koloritom bosanskog malog gradića i iskusnim glumcima poput Mustafe Nadarevića i Branka Đurića, a tu je i nezaobilazni bosanski humor koji samo pojačava konačnu tragiku. Sve je odlično, osim tona, kao i u svim ex-yu starijim filmovima. Šumovi, pozadinski glasovi i glazba stalno ometaju razumijevanje i jasnoću dijaloga, što prilično smeta, čak i razdražuje tijekom gledanja.

Prije i poslije kiše

Jučer je u gornjostubičkome kraju u atriju dvorca Oršić održan akustični koncert Nene Belana.
Baš nam je bilo lijepo. Sam prostor atrija fenomenalan je za takva događanja, a konačno je i iskorišten otkad se svakog ljeta održavaju koncerti i recitali u sklopu Ljeta u Oršiću.
Među starim zidinama iz kojih se djelomično otvarao pogled na zelene brege i sve tamnije nebo moraš se osjećati posebnim. Živi i raspoloženi glazbenici uz Petricu Krempuha  s njegovim glazbalom. Baš onako, za dušu.
Naša Nataša slavila je rođendan i zahvaljujući njoj imali smo lijepu večer ispunjenu glazbom, prijateljstvom i smijehom. Da joj se barem malo odužimo, potrudili smo se poturiti papirić Neni Belanu da joj čestita.

A Belanu stvarno svaka čast. Pokazao se dostojnim riječi "profesionalac". Osim što uživo zvuči jako dobro, trudio se oko publike, izveo puno starih balada iz ere Đavola, ali i lijepih novih pjesama. Ono čime nas je sve dobio do kraja je činjenica da zbog obilne kiše, koja nas ipak nije poštedjela, nije odustao i publika je dobila čitav koncert. Glazbenici su se premjestili pod krov atrija, zapravo uzak prostor koji je bio natkriven, publika također i pjevali smo dalje. Kiša je pljuštala na mahove, malo se smirivala, pa opet pljuštala. Plesalo se i pjevalo i na kiši, večer je bila topla, s nekom posebnom notom i mokrom kulisom.

 

Prije kiše i "Kiše"...

Belanova lijepa "Kiša" stvarno se uklopila na sve načine i zajedno smo je otpjevali.

Znam da će kiša opet donijeti tugu,
u očima mojim izbrisati trag.
Znam da ću čekat’ sa strepnjom u sebi
…hoćeš li reći da svemu je kraj...

A tebi draga i vedra prijatelljice, još jednom sretan rođendan :))))

J. D. Salinger; Visoko podignite krovnu gredu, tesari/ Raise High the Roof Beam, Carpenters

Podaci o knjizi:
Visoko podignite krovnu gredu, tesari & Seymour uvod
Izdavač: Šareni dućan
Godina izdanja: 2005.
173 stranice, tvrdi uvez

(Još dvadesetak stranica koje ću dovršiti uz kavu... zasad ću samo reći - savršena priča i ocrtavanje lika očima drugih. Čisti užitak za čitanje.)

(Malo kasnije...)

Kroz pripovijedanje o jednom događaju iz prošlosti, odlasku na bratovo vjenčanje 1942., Buddy Glass, mladi vojnik, jedan od sedmoro djece u nekonvencionalnoj obitelji Glass, predstavlja nam svoju duboku povezanost sa starijim bratom Seymourom, koji se kasnije ubio.
Roditelji Les i Bessie Glass nemaju posebno mjesto u ovoj priči, osim što na početku saznajemo da su bili putujući umjetnici u varijeteu i kasnije pokretači radio emisije To je pametno dijete!, koja je obilježila djetinjstvo njihove djece.
Seymourov je lik čitavo vrijeme jasno odsutan iz priče, osim što možemo pratiti nekoliko stranica njegova dnevnika, ali je i sveprisutan jer su ostali likovi ocrtani kroz svoja razmišljanja i viđenje njegova postupka - privremenog nepojavljivanja na vlastitu vjenčanju.

Premda sam sklonija romanima kao književnoj formi a pročitala sam ih mnogo, mnogo, dobra me priča uvijek zadivi i dugo razmišljam o njoj, tj. o načinu građenju teksta.
Bravo, Oče Proze U Trapericama, bravo Lovče U Žitu! Genijalac. Svatko tko puno čita i cijeni ljepotu teksta, kakve god tematike bio, uživao bi u ovome djelu.

Sve je tu, na sedamdesetak stranica. Fizička odsutnost glavnog lika dubinski psihološki ocrtanog, začudna situacija tjelesne zarobljenosti potpuno različitih ljudi u limuzini i stanu, povezanih jedino postupkom odsutnog Seymoura.
Trenutna i kratka Seymourova prisutnost kroz dnevnik koji Buddy čita u kupaonici čini ga još odsutnijim, a ipak tako jasnim i razumljivim na kraju. Čovjek koji je prirodno sklon nesreći i osami jer je pjesnik po vokaciji, a radijska zvijezda i kasnije vojnik zbog životnih okolnosti, čitavo vrijeme pred vjenčanje ima osjećaj da ga ljudi silno žele učiniti sretnim i da iz te zamke nema pravog izlaza. Pojačana osjetljivost mlađeg brata, pripovjedača Buddyja, na banalne trenutke u kojima osjeća nejasnu simboliku nesreće koja slijedi, a ne može je svjesno definirati, samo upotpunjuje mračnu atmosferu čitave priče, koju nikako nakon završetka ne bih nazvala tragičnom.

Ekscentričnog Seymoura brat je posve razumio i duboko volio, a u takvim osjećanjima nema ni trunke tragike.

Ne znam bi li se ostali čitatelji složili sa mnom, ali autorov izbor naslova priče uzet iz svadbene pjesme starogrčke pjesnikinje Sapfo, u čijem nastavku mladenac svečano prolazi kroz visko podignute krovne grede, tumačim kao želju za slobodom od konvencija i sreće koje se Seymour toliko bojao, a ne kao okvir vjenčanju.

(Nastavljam čitati drugu priču Seymour uvod...)

9. srpnja 2013.
Danas sam odustala od Seymoura..., što mi se vrlo vrlo rijetko događa. Vratila sam ga u knjižnicu kad sam išla iz škole. Dani su čekanja rezultata državne mature i završni dani u školi prije godišnjeg. Noćas sam čitala, onako štreberski se trudila prožvakati dvadesetak stranica, usprkos tome što sam negdje pročitala da je to Salingerovo najneprohodnije djelo. Jednostavno se ne mogu sad skoncentrirati na dešifriranje njegova misaonog toka i na veličanje Seymoura koje mi je potpuno nejasno. Svjesna sam da je sve to ključ nečega, ali koliko su me Tesari oduševili, ovo me mentalno ubilo s prvih dvadesetak stranica. Nije mi jasno, a nemam živaca za dubinsku analizu...
Naravno, kao pasionirani čitatelj, ne osjećam se dobro kad nešto ne dovršim, ali eto... Za Salingerove priče očito treba vremena za dubinsku analizu i pripremu. Nisam zasad čak ni istražila kako su se u odvojenom izdanju našli Tesari i Seymour - uvod, toliko različiti...

Lijepi moj sine/ My Beautiful Son (2001.)

Redatelj: Paul Seed

Film nikako ne bih svrstala u komedije, kao što nalazim na netu, samo za to što je lagan, pitak, zabavan i s finom dozom humora. Nije to tipična komedija, nego topla priča o teškim temama ispričana na neopterećujuć način. Dobar osjećaj nakon gledanja.

Jerry Lipman (odličan Paul Reiser) bogati je psihijatar za klijente iz više klase. Neopterećen životom, radi, troši novac, mijenja djevojke. Laganini trajanje, sve dok ne sazna da boluje od leukemije. Naravno, presađivanje koštane srži moglo bi pomoći, a najbolji su davatelji braća ili sestre. Budući da je jedinac, osuđen je na čekanje za red u Nacionalnom programu, što mu ne daje baš velike šanse.
Saznaje da je posvojen i odlučno traži svoju biološku majku u Engleskoj. Premda početak djeluje neuvjerljivo i klišejizirano, ubrzo dobivamo dobar razvoj radnje temeljen na razlikama između više američke i niže engleske klase, obiteljskoj mučnoj prošlosti i sadašnjosti, ali i na toplim međuljudskim odnosima.

Film ima svojih slabosti i predvidljivosti, ali meni se osim atmosfere, dopala poruka da u teškim životnim situacijama pomoć može doći od onih totalno nesličnih nama, koje smo inače skloni osuđivati ili barem ne pokušavati razumjeti.