Donna Woolfolk Cross, Papisa Ivana

         Autorica je tečnim pripovijedanjem sjajno oživjela mračni srednji vijek, u ovome slučaju njegovu raniju fazu u 9. stoljeću. Europa kakvu poznajemo danas još nije postojala, osim Italije i vječnog grada Rima koji su bili i ostali na svom mjestu. Francuska, Njemačka i Španjolska nisu funkcionirale kao zasebne države, a nisu bili razvijeni niti nacionalni jezici. Puk se služio različitim iskrivljenim oblicima lokalnih narječja, uglavnom proizašlih iz latinskog jezika.
Sjaj antičkog Rima sve više blijedi, i u estetskom, a osobito u znanstveno-umjetničkom smislu. Ljudi tog doba znatno su zaostajali za svojim precima i sve su više sličili barbarima sa Sjevera (Vikinzi) od kojih su se stalno branili. Srednjovjekovna Crkva leglo je poroka i namjerno oživljenih i distribuiranih predrasuda kojima se neuki puk držao u ropstvu. Prosječni ljudski život nije trajao dulje od 4-5 desetljeća, što je već bila starost, prolazio je u bespogovornom štovanju crkvenih dogmi, gladovanju te neprestanim borbama. "Doba mača, vihora, vukova" prema jednom kroničaru na kojeg se poziva autorica. Ženama je život u to doba bio osobito težak, iz današnje perspektive dopuštene su bile nevjerojatne i šokantne stvari. Bez ikakvih prava, u potpunosti podčinjene muškarcima, bile su proklete i od Crkvenih predrasuda i od vlastitih obitelji. Zakoni su dopuštali da muževi tuku žene do smrti ako su kao njihovi gospodari zaključili (a to se događalo redovito) da je to potrebno, silovanje se smatralo manjim prijestupom.

Ivana iz Ingelheima, tj. papa Ivan Engleski jedna je od najtajnovitijih i najosporavanijih povijesnih ličnosti. Rođena je kao kći seoskog svećenika, okrutnog i ogrezlog u vjerske predrasude. Kažnjavao je i Ivanu i njezinu majku zbog vlastitih grijeha koje nije mogao podnijeti. Grijehom je prvenstveno smatrao vlastitu žudnju prema prelijepoj supruzi saskog podrijetla, dakle krivovjernici koja je štovala ratničke bogove iz legendi vlastitog naroda. Slijedom raznih događaja Ivana se svrstala u minimalan postotak žena koje su se obrazovale. Nakon divljeg i krvavog napada Vikinga preuzima identitet ubijenog brata i nastavlja živjeti kao muškarac. Prirodna inteligencija i glad za učenjem osiguravaju joj poštovanje braće redovnika, a dovode je i do Rima. Gradski liječnik za sirotinju, osobni liječnik i savjetnik papa Sergija i Leona, papa izabran voljom naroda (papa populi). Crkveni kroničari potrudili su se izbrisati Ivanino "sramotno" ime i njezin dvogodišnji mandat iz bilježaka o tom vremenu, a to se sustavno nastavljalo činiti stoljećima. Ženski papa koji je rodio mrtvorođenče nasred ulice (Via Sacra) tijekom uskršnje procesije i danas je neprihvatljiv Crkvenoj povijesti.
Zbog pomanjkanja dokumenata Ivanino postojanje i priča nisu stopostotno povijesno potvrđeni, ali i sama autorica objašnjava da izvori do kojih je uspjela doći u velikoj mjeri dokazuju tu mogućnost.
Iskreno se nadam da je postojala uz ostale rijetke žene koje su do obrazovanja došle prerušivši se u muškarce. Njihov popis i kratke biografske natuknice navedeni su na kraju romana.

Sjene/ Senki (2008.)

Nedavno sam gledala "Prije kiše" Milče Mančevskog kojim sam bila oduševljena pa su očekivanja i od ovog filma bila velika. Nisam razočarana. Milčo je redatelj po mom ukusu. Način razvijanja priče, vizualna estetika, uvijek sjajni glumci (mada mnoge susrećem prvi put), građenje napetosti, stalna iznenađenja za gledatelja. Na trenutke teško shvatljivo, osobito oko sredine filma, ali definitivno sjajno.
"Vrati što nije tvoje" poručuju sjene umrlih glavnom liku Lazaru (simbolika imena - uskrsnuo od mrtvih), mladom liječniku koji je preživio tešku automobilsku nesreću i vratio se u život nakon 4 dana kliničke smrti. O priči neću više pisati da ne pokvarim gledanje onima koji se zainteresiraju.
Drugačiji horor od uobičajenog američkog smeća. Prekrasno Ohridsko jezero očito je Mančevskom stalni motiv, jako je efektno uklapanje egejskog dijalekta, a o glazbi se moram prointeresirati, prepoznala sam Toma Waitsa, međutim zanimaju me makedonski izvođači. Sjajan je osjećaj gledati makedonski film i slušati taj topli jezik neobičnih oblika riječi. Prisjetiti se druge godine faksa i spremanja ispita iz makedonskog jezika. Njihova naglašavanja višesložnih riječi koje mi je zadavalo mnogo muke.
2012. mi je donijela u filmskom smislu Aronofskog, Dragojevića i sada Mančevskog, jer ih prije nisam poznavala. Odlični su.

David Gilmour, Mahnite noći/ Sparrow Nights

 Relativno zanimljivo štivo dok čitaš, ali sve u svemu, ništa posebno. Definitivno nije roman koji ću zapamtiti, preporučivati drugima, spominjati ga u razgovorima. Nema ono što ja tražim i na što reagiram u tekstu. Dijelova koje želim zapamtiti, ponovno čitati pa ih prepisujem... sve djeluje nekako, ne znam, plitko i iritantno. Možda nekome drugome ne bi, ali mene takvi romani ne dotiču posebno. Imam osjećaj da sam takvim sebičnim i egocentričnim ljudima ionako okružena u velikoj mjeri pa mi smetaju u knjigama. Glavni lik, profesor francuske književnosti Darius Halloway, proživljava krizu srednjih godina nakon što ga je napustila znatno mlađa ljubavnica Emma. Sve se vrti oko njegova osjećaja čežnje i gubitka, ali za Emminim tijelom. Je li to isto kao i za samom Emmom? Ne znam. Ovako predočeno ispada da su glavni "protagonisti" romana njegov spolni organ i mozak kojim vladaju opscene slike njihovih intimnih trenutaka. Darrius se osvećuje Emmi mahnitim noćima s prostitutkama i time si olakšava čežnju, prazninu i seksualnu napetost. Ima dijelova, uglavnom dijaloških, koji su me nasmijali finom ironijom, ipak je on intelektualac koji zna s nijansama riječi. Ostalo mi je još nekoliko stranica pa ću vidjeti kad se doživljaj slegne. Ne vjerujem da će se nešto promijeniti. Zapravo mi je taj Darrius toliko antipatičan da je to utjecalo na ostalo. Seksualno opterećen, profesor književnosti kojemu to nije pomoglo da se uzigne iznad tjelesnosti i usmjerenosti na samoga sebe. Naravno, autor je sjajno uronio u njegova stanja, pripovijedanje je pitko, imamo ga pred sobom jasnog i neuljepšanog, ali stvarno, ne mogu si pomoći što postavljam takva pitanja na kojima bi mi neki moji kolege s boljim osjećajem za recepciju postmodernističkih djela zamjerili - što čitatelju donosi takvo štivo? Meni baš ništa. Film bi sigurno bio bolji, još nisam provjeravala postoji li. Koliko rečenica potrošenih na njegova planirana pijanstva, buljenje u žene u metrou i na ulici (žene su samo objekti na koje projicira svoju neutaženu napetost i nesigurnost), na odustajanje od jela koja je naručio u restoranima. Usamljenost modernog intelektualca, pomalo pijanca, opsjednutog spolnošću?!

Znam da je nekima i to dio života, ali čitava stranica posvećena stolu za masažu sumnjive čistoće, tome da je uvaženi profesor relativno brzo svršio, a Passion (maserka) je nonšalantno odbacila papirnatu maramicu u koš prepun takvih maramica. Rekoh već, možda bi u vizualnom mediju to dobilo zasluženu naturalističku vrijednost, ali u tekstu mi ne odgovara. Fučkaš to, čekaju me dublja štiva i filmovi.

Alessandro D'Avenia; Bijela kao mlijeko, crvena kao krv

 Sve je već obavljeno, samo nisam stigla pisati. Roman je pročitan, preporučen učenicima u nekoliko razreda.
Već drugi put ugodno sam iznenađena mladim talijanskim autorima. Ne mogu zasad generalizirati, premalo poznajem njihovu noviju književnost, ali izgleda da ih u književnosti za mlade nije obuzelo vampirsko ludilo. Ovo je drugo djelo talijanskog autora (pod prvim mislim na Samoću primarnih brojeva) u kojem su majstorski ocrtane emocionalna kaotičnost i krhkost mladih ljudi na pragu sazrijevanja.
Strukturiran u formi dnevnika mladića Lea, roman nam lagano, isprva čak i iritantno, predstavlja njegove uobičajene navike. Leo vozi motor, ne voli učiti, a roditelji inzistiraju da pohađa klasičnu gimnaziju. Ponosan je na svoju dugu kosu, često glumi frajera pred nastavnicima koji dođu kao zamjena, guši se u smeću iz McDonald'sa i Colama. Sportaš je. Taj je dio pisan jednostavnim jezikom i rečenicama i pitala sam se što mi to treba, pa znam dobro kako razmišljaju tinejdžeri.
Ipak, posegnula sam za knjigom zbog naslova, tako mi se dopao. Prijelaz u dramatiku života koju nam donose neočekivani događaji i neočekivani ljudi majstorski je protkan složenijim rečenicama i formom. Diskurz se radikalno mijenja, jednako kako nas mijenjaju takve situacije. Leovi zapisi više nisu kratke, frajerske, samodopadljive rečenice. U njegov život ulaze Beatrice, djevojčica vatrenocrvene kose i bijele krvi (ubrzo saznajemo da boluje od leukemije) i nastavnik filozofije - još jedna zamjena na kojoj se Leo slama. Nastavnik ubrzo među učenicima biva prozvan Sanjar zbog svog idealizma od kojeg ne odstupa.

Provjerio sam Sanjarov blog. Da, zamjenik iz povijesti i filozofije ima svoj blog i bio sam radoznao što piše. Profesori nemaju stvaran život izvan škole. Izvan škole ne postoje. Htio sam vidjeti o čemu govori netko tko ni o čemu ne zna ništa. Raspredao je o filmu koji je po tko zna koji put gledao... Kaže da osjeća istu strast za podučavanjem kao i protagonist filma... Tekst završava tajanstvenom, krasnom rečenicom: "Pronaći ljepotu ma gdje bila i darovati je onomu pokraj sebe..."

Sanjar je ušao u razred s nekom knjižicom u ruci. Stotinjak stranica. "Knjiga koja će ti promijeniti život", najavio ju je.
Nikada nisam pomislio da knjige mogu bilo što promijeniti, a najmanje život. Odnosno, mijenjaju ga utoliko što bi radije radio nešto drugo negoli čitao. Sanjar je ipak sanjar i ne može bez snova.

Muči me samo jedna stvar. Sanjar naočigled svih prepotentno izlazi iz položaja bezveznog pripovjedača pričica. Što je najgore, i u mojim očima, što mi nikako ne paše... Trebam nešto poduzeti i vratiti se na njegovo mjesto: moram mu naći slabu točku i tamo usmjeriti gusarski napad...

Danteova ljubavna priča koju mu je preporučio mudri nastavnik Sanjar obuzima Lea, prvenstveno zato što se i ljubav Danteova života zvala Beatrice. Kažem, mudri nastavnik - jer je očito prije svih i samog Lea ispod napuhnute tinejdžerske fasade spoznao unutarnje bogatstvo kojim raspolaže taj mladić. U nadolazećim mjesecima Leo odrasta, spremno daje krv za Beatrice, voli, iako zna da smrt samo što nije nastupila, prestaje mu biti bitan djevojčin izgled (Baetrice je izgubila svu svoju bujnu crvenu kosu), slobodno vrijeme više ne provodi na motoru, nego piše Beatricin dnevnik jer je ona preslaba za to... Nezreli tinejdžer sazrijeva kroz ljubav i zbog ljubavi. Njegov strah od bijele boje, koju u mislima povezuje s negativnim, postaje hrabrost i spremnost prihvaćanja svega što nam život nosi. Gubi Beatrice, ali dobiva Silviju i nevjerojatno prijateljstvo s profesorom. Njegov strah da će ga osjećaji i otvorenost učiniti slabijim, manje frajerom, pretvara se u snagu koju donosi supostojanje s drugima, nesebično pomaganje, spremnost na davanje ljubavi.
  Dragi Leo,
vraćam ti rukopis...
Leo, katkad se bojimo neprijatelja koji ni približno nije jak kako se čini. Samo ga bjelina kojom se prekrio u mrkloj noći čini tajanstvenim i strašnim. Pravi neprijatelj nisu vojnici premazani kredom, nego strah.
Treba nam bijelo.
Kao što nam treba crveno.
Možda ne znaš da novija antropološka istraživanja pokazuju da su u većini kultura prvi nazivi što su se odnosili na boje bili svijetlo i tamno. Kad se neki jezik toliko razvio da je imao tri naziva za boje, gotovo je uvijek treći naziv bio crveno. Nazivi za ostale boje dolazili su postupno, nakon što je naziv za crveno već bio općeprihvaćen i često je termin 'crveno' bio vezan za riječ što je označavala krv.
Učenjaci potvrđuju ono do čega si ti došao iskustvom. Kulture i civilizacija desetljećima su otkrivale ono što si ti otkrio u jednoj školskoj godini. Hvala ti što si svoje otkriće podijelio sa mnom...
Počašćen sam što sam dio ove pustolovine i ponosim se tobom.

                                                                Neizlječivo profesor,
                                                                      Sanjar
       

Alessandro D'Avenia; Bijela kao mlijeko, crvena kao krv (1)

 " Ljubav je dati krv. Ljubav je crvene boje krvi."

"Prirodno je bojati se. Kao što je prirodno plakati. Ne znači to da smo kukavice. Kukavica si kad se ponašaš kao da se ništa ne događa, kad okrećeš glavu na drugu stranu. Kad te nije briga."

"Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu."

"Snovi pokazuju ljude onakvima kakvi jesu. Čine ih velikima."

"Svi se zbog nečega stidimo. Svi smo jednom pobjegli. Po tome smo ljudi. Tek kad smo na lice urezali nešto zbog čega se sramimo, naše lice poprima prirodan izraz..."

"Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti."

"Sve ima svoju boju. Svaka stvar ima svoju boju. Svaki osjećaj ima svoju boju. Tišina je bijela. Zapravo ne podnosim bijelu boju: ona je prostorno neomeđena. Bijela je boja ključna u nekoliko izreka, provesti bijelu noć znači ne spavati, drugi izraz kaže da ne postižeš željeno, vitlaš li bijelom zastavom znači da se predaješ, onda kad ostavljaš prazan, bijeli papir, onda pak da imaš bijelu, odnosno sijedu vlas...
Dapače, bijela uopće nije boja. Nije ništa, poput tišine. Bez riječi, bezglasna. Tiho, bijelo. ne podnosim ni tišinu, ni samoću, što je isto...
Beatrice je crvena. Kao što je ljubav crvena. Oluja. Uragan koji te pomete. Potres koji ti tijelo raznese u komadiće. Ona to još ne zna, ali jednog od ovih dana ću joj svakako reći..."


"Kasno je. Vani je crna noć, a moj je mozak bijel. Pokušavam ući u kožu jednog od onih pljačkaša i pitam se štoželi postići paležom knjiga. Motam se po prašnim ulicama Rima, Aleksandrije i Bizanta, koji je, otkrio sam, postao Konstantinopol pa Istanbul, i usred opće graje i urlika palim tisuće knjiga. Rješavam se svih tih snova na papiru, pretvarajući ih u pepeo. U bijeli dim.
Evo odgovora. Snove pretvoriti u pepeo. Zapaliti snove ključ je tajne kako definitivno onemogućiti neprijatelja da više nema snage ustati i iznova početi. Da više ne sanja o ljepotama svojih gradova, tuđih života, da ne sanja tuđe priče, ispunjen slobodom i ljubavi. Da više ni o čemu ne sanja. Ne dopustiš li ljudima da sanjaju, postaju robovi. A ja, rušitelj grada, sada trebam samo roblje kako bih nesmetano i mirno vladao. I stoga neka nestane pisana riječ. Samo bijeli prah prošlih snova. Ovo je najokrutnije razaranje: ljudima ukrasti snove. Skladište spaljenih ljudi i njihovih snova. Nacisti su kradljivci snova. Kad sam nemaš snove, kradeš ih drugima da ih ni oni nemaju. Srce izgara od zavisti i ta vatra sve proždire.
Kad sam završio s pisanjem, vani je bio mrak kao i prije, iz crnine noći izvukao sam znakove koji sada ispunjaju bijeli ekran. Učeći i pišući, nešto sam otkrio.
Dakako, crna je tinta presušila, morat ću ispisivati u boji.
Crvenoj."

Gordan Nuhanović, Posljednji dani punka

 Gordanove književne recenzije u tisku i na televiziji pratim već dugo, a sad sam ga upoznala i kao romanopisca. Sinoć sam dovršila knjigu s jakim pozitivnim osjećajem i mogu reći da sam se baš uživjela u likove i događanja. Nisam očekivala ništa, jednostavno sam htjela pročitati nešto novije iz hrvatskog književnog pera, ali sad znam da moram potražiti i ostala Nuhanovićeva djela.
Roman je odličan spoj ironije i autobiografskog diskurza, vješto izgrađene fabule i ono najvažnije- psihodelične atmosfere koja povremeno graniči s apsurdom i groteskom. Oštar kritički prikaz devedesetih zavijen u ispočetka bezazlenu priču o ostacima pankerske subkulture u Nuhanovićevim rodnim Vinkovcima. Vinkovci, naravno, mogu predstavljati bilo koji gradić tranzicijske poslijeratne Hrvatske u kojem su ljudi podijeljeni na one koji žele zadržati prošlost i na one koji se uspješno prilagođavaju sadašnjosti. Međutim, Vinkovce je oduvijek pratio jedan urbani buntovni rokerski štih pomalo u suprotnosti s ostalim takvim ravničarskim gradićima. To je grad Bareta i Satana Panonskog, grad izražene pankerske scene osamdesetih na koju se referira i ovaj roman.
Glavni lik (pripovjedač) vraća se u rodne Vinkovce usred životne - emocionalne i stvaralačke krize (po struci je novinar koji je zapeo u senzacionalističkom tjedniku koji mu ubija volju za temama i plodnim životom) - ali umjesto sređivanja misli upada u nedefiniranu, ali brutalno zamišljenu borbu između dviju struja koje imaju različite vizije daljnjeg razvoja grada. Pripovjedačev prijatelj iz djetinjstva Mario pokušava oživjeti pankersku scenu u svom kafiću Mokra kifla. Navedeno mjesto postaje poprištem psihodeličnog rata između Marijevih malobrojnih sljedbenika (uglavnom ocvalih, životom razočaranih pankera) i neokapitalističkih reketara primitivaca koji "tjeraju svoj biznis". Pri tome, pank je ovdje samo imaginarna poveznica, tj. sinonim za bolje dane kada su mladi imali u glavi ideju, projekt, cilj - velike i nedostižne uzore s kojima su se poistovjećvali vođeni plemenitim vizijama buntovništva s razlogom i samoizgradnje. Reketarima je zaštitni znak seljački grah koji troše u velikim količinama smišljajući pritom zlobne inačice nekad popularnih društvenih igara od kojih su najuspjeliji u Čika Miki. Tim izokrenutim dječjim igrama pokazuju svoju nadmoć, služeći se i fizičkim zlostavljanjem, jednako kao i psihološkim igrama. Scene u kojima su opisani "happy hour" dijelovi kada Mario i njegovi prijatelji u vlastitom kafiću moraju plesati na turbo-folk hitove pod budnim okom bivšeg vinkovačkog intelektualca, profesora glazbenog i njegovih pobočnika s mitraljezom vrhunac su sjajne književne i sociološke groteske. Nižu se brojni likovi koji predstavljaju učinke tuđmanizma, amerikanizma i kapitalizma. Aktivisti koji peru rode umrljane naftom, strani mediji koji vam mogu omogućiti petnaestominutni razgovor sa Sidom Viciousom, tek stasale klinke koje pokušavaju emocionalno proživjeti svoje buntovno doba nemajući baš nikakve veze s pankom, drogom i neimaštinom uništeni dečki koji su obećavali i u intelektualnom i glazbenom smislu...Pripovjedač nakon igre Čika Mike koju je konačno i on "odradio" ne nalazi svoju veliku temu, što ga je, uz ostalo, zadržalo u gradu, ali je sretan, probuđen, riješen prošlosti i spreman okrenuti se budućnosti. 
Jako dobar žanrovski spoj proze u trapericama, alanfordovskog crnog humora i teme još jednog propalog povratka.

The U.S. vs. John Lennon (2006.)

Redatelji: David Leaf, John Scheinfeld

Zanimljiv i dinamičan dokumentarac koji se bavi Lennonovim pacifističkim stavovima i borbom s Nixonovom administracijom. Veći dio filma prati borbu obožavanog i omraženog para, Lennona i Yoko Ono, za dobivanje američke zelene karte.
Dolaskom u Ameriku, Lennon se ustoličio kao mirovni aktivist i velika prijetnja američkom državnom vrhu čija je imperijalistička i ratno-hušačka politika bila posve suprotna.
"Volim živjeti u Americi. Tu su moji glazbeni korijeni. Donio sam svoju lovu i svoje misli. Želim biti slobodan."
Neumoran je u svojim javnim istupima, a dokazuje se i kao vješt manipulator medijima - na razne je načine postizao i održavao interes za svoje mirovne poruke i kritiku vlasti. Želio je postići da se svaka američka kućanica zapita što to nije u redu kad se onaj iz Beatlesa toliko buni.
Sjajne su snimke "intervjua iz kreveta" kad su Lennon i Yoko svijetu poručili "Vodite ljubav, a ne rat!", ali još me se više dojmilo njegovo komentiranje. Ispričao je kako su novinari nahrlili uvjereni da će imati ekskluzivnu snimku vođenja ljubavi poznatog para, "ali mi smo bili poput dvoje anđela, mirni, nasmiješeni, s porukom 'Give peace a chance'.
Parnica s krajnjim ciljem deportacije koju je protiv njih pokrenuo Imigracijski ured zbog posjedovanja marihuane, a zapravo zbog njihovih javnih poruka i utjecaja koji su imali na ogromno glasačko tijelo - mlade - pokazala je još jednom licemjerje američkog pravnog sustava kafkijanski ustrojenog. Lennon je prihvatio igru uz pomoć avanturističkog odvjetnika koji je bavio takvim procesima - nije se dao ušutkati i na kraju je pobijedio.

Film nudi i sjajan uvid u odnos Lenonna i Yoko Ono. Obožavatelji Beatlesa uvijek su je, nije pretjerano reći,  mrzili kriveći je za raspad benda. Ne znamo bi li Beatlesi potrajali još neko vrijeme da nije ušla u Johnov život, ali značila mu je više od njih. U potpunosti su se našli, bila je njegova sjena, najbolji prijatelj i dijelili su ideale zbog kojih su ih mnogi smatrali ludim narkićima. Izvadak iz razgovora s jednom novinarkom (nisam zapamtila kojom) možda najbolje ilustrira zašto su se Beatlesi raspali. Novinarka mu kaže da ga je prije jako poštovala. Sad je razočarana njegovim politikanstvom, gdje je tu glazba i umjetnost, pita. "Cijenili ste Beatlese i vesele pjesmice poput 'A Hard Days Night'. U međuvremenu, ja sam odrastao, a Vi očito niste...".

Franz Kafka, Proces

           Što je sve Franzu Kafki bilo na umu dok je pisao svoja djela, nikad nećemo saznati. Sumnjao je u veći dio svog opusa i zamolio najboljeg prijatelja da nakon njegove smrti sve što nije bilo objavljeno, spali. Čitatelji ga nisu pretjerano voljeli za života, cijenili su ga jedino u akademskim krugovima. Kad je, ubrzo nakon njegove smrti, svijet počeo sličiti onome u njegovim djelima - dehumaniziranom i paradokslanom - počeli su ga nazivati prorokom.
Ne znam je li uistinu bio toliko vidovit. Ali bio je književni genije.

Meni je jedan od omiljenih književnika, a ovih sam mu se dana vratila prvenstveno zbog nastavnog gradiva koje se tako poklopilo, i činjenice da ću iduće godine opet posjetiti Prag i Kafkin muzej, omiljeni kafić koji čuva uspomene na njegovu i Mileninu vezu...

 (Prag, 1998.; kafić Milena, kolegica Irena Labaš i ja)

I ponovo se divim intelektualnoj i književnoj veličini tog nesretnika koji je sve sumnje i previranja vlastite unutarnjosti prenio u svoja djela sagradivši u njima istodobno krajnje odbojan i magično privlačan svijet apsurda, savršeno i detaljistički posložen u tekstu koji te uvlači u vlastitu nadrealnu logiku - poput sna iz kojeg želiš pobjeći u stvarni svijet, ali ne, sanjalački zbunjeno odlučuješ ostati jer je toliko uvjerljiv da ga je šteta prekinuti.

Razvijanje tzv. kafkijanske atmosfere prisutno je od prve rečenice u tekstu.
Bit će da je Josefa K. netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije učinio nikakvo zlo...

Sam način uhićenja i tijek budućih događaja isprva u Jozefu izazivaju ogorčenje, djelujući neuvjerljivo, neozbiljno i besmisleno. Naime, Jozef je uhićen u podstanarskoj sobi svoje mlade susjede. Policajci, koji izgledom i ponašanjem odudaraju od svoje funkcije (baš kao i kasnije izgled, smještaj i atmosfera suda) pojeli su mu doručak.
- Stanite! - reče onaj pokraj prozora, baci knjigu na stolić i ustade. - Ne smijete otići jer ste uhićeni.
- Tako se nekako i meni čini - reče K. - Ali zašto? - priupita.
- Mi nismo mjerodavni da vam to priopćimo. Vratite se u svoju sobu i čekajte! Postupak je već u toku i sve ćete doznati na vrijeme. Ja prekoračujem svoja ovlaštenja kad s vama ovako prijateljski govorim...

Gazdarica želi ući u sobu, ali odustaje zbunjeno se ispričavajući.

- Zašto nije htjela ući? - upita ih.
- Ne smije - odgovori onaj viši. - Pa, vi ste uhićeni.
- Ama kako ste me mogli uhititi? I to na ovaj način?
- Eto na, opet vi tjerate svoje - reče stražar i umoči kruh namazan maslacem u posudu s medom. - Na takva pitanja ne odgovaramo.
- Morat ćete odgovarati - reče K. - Evo vam mojih isprava, a sad vi meni pokažite svoje, i to najprije nalog za uhićenje.
- O, bože sveti! - reče stražar. - Zar se zbilja ne možete uživjeti u svoj položaj i zar vam je baš stalo do toga da nas nepotrebno razdražujete, a mi smo vam sad vjerojatno od svih bližnjih najbliži!

- Evo vam mojih papira!
- A što će nam? - prodere se onaj visoki. - Vladate se kao kakvo derište. Što zapravo hoćete? Mislite li da ćete taj svoj veliki, prokleti PROCES brže dokončati ako s nama, stražarima, budete raspravljali o iskaznicama i nalogu za uhićenje? Mi smo niži službenici, slabo se razumijemo u isprave i nemamo s vašim predmetom nikakva drugog posla nego da kod vas stražarimo po deset sati na dan, i za to smo plaćeni. To je sve što radimo, ali svejedno znamo toliko da se viša vlast, u čijoj smo službi, uvijek dobro raspita o razlozima uhićenja, i o ličnosti uhićenog, prije nego što izda nalog za takvo uhićenje. Tu ne može biti zabune. Naša vlast, koliko je pozanjem, a poznajem samo njezine najniže stupnjeve, ne traži valjda krivnju među građanima nego je, kao što u zakonu stoji, krivnja sama privuče, pa onda šalje nas, stražare. Takav je zakon. Gdje bi tu mogla biti zabuna?
- Taj zakon ja ne poznajem - reče K.
- To gore po vas - reče stražar. 
- Bit će da on postoji samo u vašim glavama - reče K. Htio se nekako uvući u misli stražara, preokrenuti ih u svoju korist ili se ugnijezditi u njima. Ali mu stražar nabusito odbrusi:
- Osjetit ćete ga već na vlastitoj koži.
Tada se uplete Franz:
- Pazi, Willeme, priznaje da ne poznaje zakon, a u isti mah tvrdi da nije kriv.
- Imaš potpuno pravo, ali njemu ne možeš ništa rastumačiti - potvrdi onaj drugi...

Dakle, apsurd je izrastao već kroz nekoliko prvih stranica do svog maksimuma koji Kafka uspješno održava do kraja djela, varirajući elemente, nove likove i svjetonazore u korist suda nad Jozefovim nadanjima da će biti oslobođen. Ne znajući, opisao je okružje budućih koncentracijskih logora u kojima su se ljudi, bez obzira na sve što je govorilo tome uprotiv, nadali da su tamo zbog neke pogreške koja će biti ispravljena.
No to je samo jedno od mogućih tumačenja.
Svi likovi u romanu, pa u konačnici i Jozef K., prihvaćaju prije ili kasnije opravdanost postojanja "suda" i počinju ravnati svoje živote prema njemu. Neki su u tome iščitavali tumačenje "suda" kroz religijske konotacije.
Osobno se ne zamaram tumačenjima te vrste jer ono što mi i ovo Kafkino djelo pokazuje jest krajnja otuđenost pojedinca prema okolini, institucijama i u konačnici prema samome sebi. Kafkin svijet jede vlastite sudionike - i to je istaknuto svugdje i na svim razinama. Gubitak ljudskosti, ljudi marionete  samo kao instrumenti zadanih funkcija, ljudi usmjereni na vlastite živote kroz njihove procese, ljudi koji odustaju - jer borba je ionako besmislena. Najuspjelije prikazana umjetnost otuđenja - po meni, svi su tek iza Kafke - Camus, Ionesco...
Osobito su impresivni dijelovi u kojima sudski slikar Tintorelli tumači Jozefu mogućnosti oslobođenja - potpuno oslobođenje (koje je zapravo nemoguće jer njemu nije poznato da je itko ikada tako oslobođen), privremeno oslobođenje (koje je samo prividno - optužba i dalje visi nad glavom kao cjeloživotna prijetnja) i odugovlačenje (proces se neprestano održava u početnoj fazi). Parabola "Pred Zakonom", koja je umetnuta u roman, ali je i samostalno objavljena, malo je remek djelo kojem ću posvetiti poseban osvrt.