Suzana Matić, Koliko sam puta okidala s boka (anatomija promašenog)

 

Ali svejedno – ...nikada neću degradirati riječi, i pisat ću iznad svog života... a život neka se potrudi da to dosegne, i ići ću na vodu bez lonca, i trčat ću bez gležnja... jer ja sam mogla voljeti bez nade i znala ljubiti bez čovjeka.

Jesam li tom misli anticipirala prvi kraj? Ne znam, najnejasniji nam ostaju obrisi onih ljudi u kojima smo se jednom izgubili. Jesam li prvim pogotkom u leđa anticipirala drugi kraj? Ne znam ni to. Ali – pucala sam u ta leđa. Ja, beskrupulozna vladarica prizora kojeg uzimam, propisno zaklonjena i već potpuno, potpuno nezaštićena.

 

Sve do ovih dana – sve što nemam nosim sa sobom. Nekad je to san. Nekad je to – u snu.

Ali ako su sredstvo i cilj isti, motiv i nije bitan.

Svi snovi imaju granice koje buđenjem postaju nepremostive.

 

Na mojim su frontovima riječi uvijek jače od njih, ali i od mene: one su ono što najtvrđe ostaje u mom sjećanju. Slabe me, ali njih ne puštam, ni na kraju dana, niti ikad, ni svoje, niti tuđe: držim ih čvrsto, spremna za kršiti i njih i sebe u nekoj borbi oko onog što se ono jednom doista zbilo na nekoj od
pustopoljina prošlosti.  

 

Ingrid Divković, J..e li vas ego?

 ... I ništa nije bez rizika. To znamo. To osjećamo. Tako živimo... 

Život je jebeno prekratak. Ne bi smio biti uništen tako ludim igrama kao što su igre EGA. I ja sam se s vremena na vrijeme znala uloviti u tim surovim ig-ricama ega. I nesvjesna stvari koje su tim igricama prouzročene, najednom bih se zaplela u tu nevidljivu mrežu. A sve je bilo samo pitanje shvaćanja. I prihvaćanja.

EGO?! Tko/što je to?

EGO (Ja) = središnja instanca ličnosti

= doživljaj i percepcija vlastitog JA

= svijest o sebi (predmetima i realitetu), svojoj aktivnosti, je-

dinstvenosti i kontinuitetu u vremenu

Ego organizira svjesne i nesvjesne funkcije.

Ego je intrapsihički regulator koji organizira naša iskustva i

omogućava adaptaciju na realitet.

Ego je osjećaj povezanosti svih individualnih psihičkih do-

življaja + kontrola + adaptacija.

Ego, to je naše mišljenje, pamćenje, inteligencija, učenje, govor,

percepcija doživljaja, motorika, emocije, samoodržanje, osjećaj

realiteta, testiranje realiteta (razlikovanje unutarnjeg od vanj-

skog), sposobnost predviđanja posljedica akcije, objektni odnosi.

 

Priča o Narcisu zapravo je moralna priča u kojoj su ponosnog i

bezosjećajnog Narcisa bogovi kaznili zato što je prijezirno odbio

sve svoje muške udvarače.

Mladić Aminija volio je Narcisa, ali ovaj ga je odbio. Da bi ga

izgrdio, dao mu je mač kao dar. Aminija ga je iskoristio te se ubio

na Narcisovu kućnom pragu i molio se Nemezidi da Narcis jed-

nog dana osjeti bol neuzvraćene ljubavi.

Ta je kletva ispunjena kad je Narcis bio očaran svojim odra-

zom u jezeru te je pokušavao zavesti prekrasnog dječaka, ne

shvaćajući da je to on. To je shvatio kad je pokušao poljubiti svoj

odraz. Potom je uzeo svoj mač i ubio se zbog tuge, a njegovo se

truplo pretvorilo u cvijet narcis.

 

 

Narcisi koje sada poznajem većinom se odlikuju zapostav-

ljanjem drugih, kao i verbalnim i emocionalnim nasiljem nad

drugima. S obzirom da nemaju ama baš nikakvu ulogu u mome

životu, promatram ih samo sa strane, kao da su pokusni kunići

i kao da su živi primjer jedne nesretne ljudske sudbine per se.

 

Idemo skupa učiniti mali eksperiment i otvoriti svatko za sebe

svoju Pandorinu kutiju. Za početak, dobro uočite sve ono što se

nalazi u njoj. Neću ni spominjati kako je moja nekoliko godina,

u ranim dvadesetima, bila doista prepuna i da sam se u jednom

trenutku osjećala imaginarno teža nego što sam to doista i bila.

Imala sam osjećaj da svakoga dana za sobom vučem tu tešku

kutiju. Kakav psihofizički napor.

Iako je prema grčkoj mitologiji Pandorina kutija izvor svih zala

koju je Zeus poslao Prometeju za kaznu, ovdje Pandorinu kutiju

koristim kao metaforu našega uma i svega onoga što se nalazi u

njemu. Jedan od ključnih razloga zašto je nekima od nas Pando-

rina kutija toliko teška je količina ega koja se nalazi u njoj.

Gospodinu Egu to zasigurno ne smeta. On je po prirodi

snalažljiv i oportunistički nastrojen. Vrijeme je da mu damo ot-

kaz i da ga pomalo rebelski pošaljemo u ono no mjesto.

Jednom kada uistinu popričamo sami sa sobom, kada do-

taknemo srž svoje osobnosti i kada si priznamo stvari za koje

smo sami odgovorni, duboko vjerujem u to, mirnije ćemo spa-

vati. 

 

Rodili smo se kao jedinstvena bića.

Nigdje na svijetu ne postoji otisak ruke kao što je moj. Nigdje

na svijetu ne postoji identično lice kao što je naše (vaše i moje).

Zašto onda, u toj silnoj različitosti, težimo biti isti i i identični?

Zašto se tako silovito trudimo osigurati si dnevnu porciju patnje

pokušavajući se uklopiti u kalupe, standarde, pravila i norme?

 

 

 

 

 

Josip Šarec (7. 1. 1933. - 19. 12. 1997.)

 

KNJIGA, ŠTUKA, TELE

(mom lijepom muškarcu s imendanom na Dan očeva

...tati)

 

Od trenutka poimanja sebe

kroz prva smijanja, plakanja,

pjevanja, igre i bebe

(ajoj ona velika ćelava),

kroz odrastanje i školovanje,

kroz životne borbe i

trenutke najčišće sreće,

IMALA sam i SJEĆAM se

TEBE...

 

U prastarim fotografijama

dalekog djetinjstva,

nema magle,

sjećanja su jasna,

nema sjena,

nestala je i poneka nezrela mijena...

ispod tvog smirenog lica,

slike pokazuju koljena

na kojima uvijek

sjedi tvoja malena

 

Ti si moj sendvič, čvarak,

kakao, moj prvi kelj,

po slavonski rađena kobasica,

moje si prvo slovo,

flomaster, bojica, crtanka i bilježnica...

sve su smiješne princeze

prošle tvoje provjere,

gotovo svaki papir mog djetinjstva

našao se u tvojim rukama

 

Divila sam se tim rukama,

preciznima, smirenima,

lijepo oblikovanima,

uvijek zaposlenima

 

Ti si ona bijela ploča

sa šarenim "čavlićima"

uz koju sam upoznala

slova i buduće igre riječima,

moj si prvi "Čovječe, ne ljuti se"

i onaj na kojeg sam se zbog matematike plačući derala

ne shvaćajući brojnike i nazivnike

(dosta si ih popušio dok sam tvrdoglavo tvrdila

iznad tablice s primjerima iz udžbenika

da samo te i te brojke imaju ulogu

brojnika i nazivnika... baš samo te, s drugima mi ne možeš objašnjavati...)

 

Ti si oni raščišćeni i shvaćeni

meridijani i paralele,

možda ne ide zajedno,

nismo ga imali,

ali točno znam kako

si mi objašnjavao što je tele

...da, tele...

 

Moj si prvi poni

i pravi bicikl,

moj prvi tvoj Tomos,

onaj si crni u šahu,

praznovjerno sam htjela biti bijela,

ti si ona štuka koju sam morala čuvati

pa smo ju ponosno donijeli s bajera

 

Slušao si ponavljanje recitacija,

naučio me s godinama da nije bitna regija,

a ni nacija,

raščistio si glupe probleme

sa susjedima dečkima,

meni djetetu "baš za pet",

slagao da, iako umirovljen,

još imaš pištolj

i djevojčice smiju igrati nogomet

 

Ono si prekrasno dvorište

i kuća s vojnički precizno

posloženim gredicama,

sve su bile u cvijeću

iako smo već živjeli i nesreću

Onaj si stari kauč

na kojem smo čitali Globuse,

gledali filmove,

MESAME, Eurovizije i raspad Jugoslavije,

bila sam tinejdžerka, velika,

noge su se prebacile

u ležećem položaju

na, naravno, tvoja koljena 

 

O osjećajima nismo govorili,

znao si kad sam patila,

ne znam što si mislio o dečkima,

al' savjet je bio

(samo jednom) jasno dan

- mora biti dobar i pametan

 

Kroz mene,

ne razmaženu, već osjetljivu,

prolazila su razna stvarna i umišljena bića,

ali bezuslovno si prihvatio

Balaševića,

puštao me sa Silvijom

biciklom ispred banke,

nakon jedne "Nove"

odrezao "drži se ti Branke"

 

Moj oduvijek nemir

(s tvojim naslijeđenim nosom, čelom i crtama lica)

nikad nisu umirili tvoja strpljivost i mir,

tu se i nisi trudio

na vrijeme si prihvatio i dobro prosudio,

ali i sam ojađen, često nesretan,

u tom čudnom odrastanju,

od Zlatara do Županje,

dao si mi KNJIGE i od sebe najbolje sve,

moj Kapetanu Prve Klase

 

(M. S.)

 

DEVOJKA S ČARDAŠ NOGAMA

 

 

i dalje krckam dane k'o orase

što zagorči - mora se

al' marim ja...

tu je mali svitac srebrni

da me prati

i kad mi lome bagrenje

imam Tvoju religiju - sanjarenje

moj mali zaklon ispod neba

uz drvene konjiće i jata razigranih belih leptira

poučio si me da bez crne bela ne bi vredela

a Tebi i dalje kane čaj

i prospeš sjaj

i kad lepo neće dalje...

 

i opet teram po svom

u svoj plavičasti dom

a taman sam nadomak smisla

kao kad kažeš - piksla

i kažu mi - beži, mani se

al' badava... 

 

i ćutim i galamim u tom spektaklu

joj... kad me dohvate samo

derat ću se "javi se, pojavi se!"

bit će to humoreska i pesma gnjavanka

Ti ćeš dodati malo boje

Čudo Moje

u srcu ću biti paor s jelekom svilenim

a te pokretne spužve neće znati

ono što mi znamo...

eeeeeeeeeeej!

 

(M.S.)

Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ (2)

Ništa tada nisam znao razumjeti! Trebao sam je cijeniti prema djelima, ne prema riječima. Obavijala me mirisom i svjetlom. Nikako nisam trebao pobjeći. Trebao sam naslutiti nježnost iza njezinih sitnih lukavština... Cvijeće je toliko proturječno! No bio sam previše mlad da bih je znao voljeti.

Zbilja, kad je u Sjedinjenim Državama podne, sunce, kao što svatko zna, zalazi u Francuskoj. Bilo bi dovoljno na trenutak otići u Francusku da bi se vidjelo zalazak sunca. Nažalost, Francuska je predaleko. No tebi je, na tvojem toliko sićušnom planetu, bilo dovoljno da povučeš stolac nekoliko koraka. I gledao bi suton kad god bi želio...

- Jednoga sam dana četrdeset i četiri puta promatrao sunce kako zalazi!

Nije znao da je za kraljeve svijet vrlo jednostavan. Svi su ljudi podanici. 

Kod kuće sam imao ružu, ona je uvijek započinjala razgovor...

-------------------------------------------------------------------------------------------- 

No zatim se lisac vratio svojoj misli: - Moj je život jednoličan. Lovim kokoši, ljudi love mene. Sve su kokoši slične, svi su ljudi slični. Pomalo mi je dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj će život biti kao obasjan suncem. Poznat ću zvuk koraka koji će biti različit od svih drugih.

Lisac ušuti i zagleda se u maloga princa: - Molim te... pripitomi me! - reče. - Volio bih - odgovori mali princ - ali nemam baš mnogo vremena. Moram naći prijatelje i upoznati još mnogo toga. - Poznajemo samo ono što smo pripitomili - reče lisac. - Ljudi više nemaju vremena išta upoznati. Kupuju gotove stvari kod trgovaca. No, kako ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Ako želiš prijatelja, pripitomi me!

---------------------------------------------------------------------------------------------

Mali princ pođe ponovno pogledati ruže. - Niste nimalo slične mojoj ruži, niste još uopće ništa - reče im. - Nitko vas nije pripitomio, ni vi niste pripitomile nikoga. Onakve ste kakav je bio moj lisac. Samo jedan lisac sličan tisućama drugih. No ja sam ga učinio svojim prijateljem, i sad je jedinstven na svijetu.

I ružama je bilo prilično neugodno. - Lijepe ste, ali prazne - reče im još. - Za vas se ne može umrijeti. Naravno, običan prolaznik mislio bi da vam moja ruža sliči. No ona je, sama, važnija no sve vi zajedno jer sam samo nju zalijevao. Jer sam je stavljao pod stakleno zvono. Jer sam je zaklanjao vjetrobranom. Jer sam joj ubijao gusjenice (osim dvije-tri radi leptira). Jer sam baš nju slušao kako se žali, i hvali, ili čak ponekad šuti. Jer je to moja ruža.

...samo se srcem dobro vidi; bitno je očima nevidljivo.

Pustinju čini lijepom to što negdje čini izvor... Oči su slijepe. Treba tražiti srcem.

AKO DOPUSTIŠ DA TE NETKO PRIPITOMI, MOŽE TI SE DOGODITI I DA MORAŠ MALO PLAKATI... 

Veliki Gatsby / The Great Gatsby (2013.)

Emocije su u filmu za mene izrazito jake, pomiješane u kratkim i duljim kadrovima. Odabir je glumaca  savršen jer su vrsni i iskusni - osobito Leonardo DiCaprio i Tobey Maguire. Obojica su ponajviše mimikom, a zatim i zajedničkim glumačkim preklapanjem ostvarili jake i upečatljive likove u redateljevu razbarušenom cirkusu koji je na svoj način oslikao atmosferičnost razdoblja. 

Pitanje koje me intrigira jest upitnost prijateljeve fascinacije Gatsbyjem jer sam njime i ja fascinirana. Tajnovitost koja obavija Gatsbyja svakom negovu postupku daje težinu. Gatsby ima san - Gatsby je hrabar, odlučan da ga ostvari. Jest eksentričan, ali to ide uz životne sne, hrabrost i novac. Gatsby se itekako razlikuje od blaziranih bogataša jer VOLI. Gatsby prošlost nosi u sebi kao nedovršeni cilj i temelj svog postojanja - dakle, razlika je izrazito vidljiva. A od blaziranih bogataša razlikuje ga siromašno podrijetlo, prerana zrelost i smisao trošenja novca, ma koliko eksentrično bilo i djelovalo. Možda film nije pokazao sve nijanse Fitzgeraldova romana, ali tako je s adaptacijama i redateljskim vizijama. Snagu mu nitko ne može poreći.

Pitanje koje si sama postavljam, iako imam odgovor, jest: Zašto Gatsby toliko troši da bi pridobio neprežaljenu ljubav? Osvaja li se žena novcem? 

Ako znamo da su dvadesete, ludilo novonastalih bogataša, odgoj djevojaka i kultura postojanja mjereni novcem, ako se prisjetimo da je Gatsby ostvario intimni trenutak kao još siromašan časnik s bogatom djevojkom iz ugledne obitelji i zatim je nije vidio niz godina - pitam se je li ju upoznao? Naravno da nije U njemu je ostao osjećaj koji ga je prikovao za nju. Kako osvojiti i pridobiti njezinu pažnju, pažnju bogato udane, ali i nesretne žene, nego na takav neuobičajen i ekscentričan način? Ta djevojka iz Gatsbyjeve prošlosti, sada žena, ne poznaje drugačiji način života. I u drugim su se filmovima jake i intimne emocije ostvarivale takvim načinima.

 Moja ocjena: 9,5/10 

Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ (1)

 Asteroid B 612 (Samo jednom ga je, 1909., teleskopom primijetio neki turski astronom.)

Vjerujem da je za svoj bijeg iskoristio jednu seobu divljih ptica.

Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. (Ali se malo njih toga sjeća.)

Dugo sam živio među odraslima. To nije bitno popravilo moje mišljenje o njima.

Idući ravno naprijed, ne može se baš daleko stići...

Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas ne pitaju ništa o onome što je bitno. Nikad vam ne kažu: Kakav je zvuk njegovog glasa? Koje igre voli? Skuplja li leptire? Pitaju vas: Koliko mu je godina? Koliko ima braće Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac? I tek tada će povjerovati da su ga upoznali.  Ako kažete odraslim osobama: Vidio sam lijepu kuću od ružičaste opeke, s geranijama na prozorima i golubovima na krovu..., one neće moći zamisliti tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću od sto tisuća franaka. Tada uzvikuju: Kako lijepo!  

Žalosno je zaboraviti prijatelja. Nije baš svatko imao prijatelja.

No ja, nažalost, ne znam vidjeti ovce kroz kutije. Možda sam pomalo nalik odraslim osobama. Bit će da sam ostario.

Trnje ne služi ničemu. Ono je čista zločestoća cvijeća.

Cvijeće je slabo. Cvijeće je bezazleno. Brani se kako može. Vjeruje da je strašno sa svojim trnjem.

Toliko je zagonetne zemlja suza.

 

Medvedgrad/Björnstad/Beartown

Prema romanima suvremenog švedskog književnika i blogera - Fredricka Backmana - Medvedgrad i Mi protiv vas

Izvor/televizijski kanal: HBO GO

 

1. sezona (2020.) - drugo gledanje

Svi odrasli ljudi imaju dane u kojima se osjećaju potpuno izmoždeno. Kad više nisu sasvim sigurni za što se to bore, kad ih pregazi stvarnost i svakodnevne brige, pa se pitaju koliko će još dugo moći gurati. Divno je pritom što mogu preživjeti mnogo više takvih dana nego što misle, a da se ne slome. Grozno je, međutim, što nikad ne znaju točno koliko.

        Serija od pet epizoda u produkciji HBO-a. Ne znam. Premalo mi je epizoda, jer čini mi se da druge sezone neće biti (možda ipak?), za takve kompleksne romane. S druge stane gledano, serija dočarava gotovo sve bitno i otvoreno u literarnim predlošcima. Izbor je glumaca izvrstan, Skandinavci su poznati po prirodnosti glume, uvjerljivosti i neglamuroznim glumcima za koje nam se čini da  su ljudi iz naše svakodnevice. 

Zapravo je serija odlična ako ju - moj uobičajen problem - razdvojim od romana.

Predivni pejzaži (na kojima se nije ultimativno inzistiralo, što je pohvalno) i realna slika malog propadajućeg grada usred ničega, okruženog šumom te okovanog snijegom. Gradu daju život samo jedna tvornica i hokejaški klub.

 Ljudi su tvrdi, borbeni, ali i depresivni. Snagu pronalaze u iščekivanju sportskog uspjeha koji bi im infrastrukturno i ulagački mogao donekle olakšati život. Zajednica je istaknuta kao pokretač svega, pojedinci su samo tu da ostvare njezina nadanja. Događa se nešto što zajednici stvara višestruki problem, a jednoj obitelji duboku ranu i dramu.  

Otvaraju se brojna pitanja i isprepletene točke problematizacije: jesu li stanovnici Medvedgrada bezobzirni i zli ljudi?, kako tinejdžeri  u krutom odgoju i s povećanim obvezama razvijaju svoj individualizam?, koliko ih uopće ima svoj unutarnji svijet i oblikovan karakter izvan svakodnevnih hokejaških treninga?, čine li roditelji svojoj djeci nepravdu odgojem oblikovanim za život u takvoj zajednici ili su uvjereni da im čine dobro?

Individualizam tinejdžera osjeća se kod naoko izopćenih, donekle uklopljenih u zajednicu jer su joj od koristi - mladog i osebujnog homoseksualca, mladića stranog podrijetla te mladića čiji roditelji primjenjuju humane vrijednosti u odgoju. To je muška strana i tvrd muški odgoj koji provode i majke. Seriji zamjeram nedovoljno istaknut i objašnjen lik prerano sazrele mlade djevojke, najbolje prijateljice protagonistice, koja je takva jer se bori s očevim alkoholizmom. 

Svi koji u tom gradiću misle da štite svoju djecu, zapravo ih ne mogu zaštititi jer su uklopljeni u duh zajednice koji su prihvatili kao zaštitni obrambeni mehanizam. 

Serija je zapravo ostvarila sve, ponavljam - zahvaljujući izvrsnoj glumi te izboru glumaca. Da, u Medvedgradu se zbog zajedničke drame - izgubljenog finala važne utakmice i nepravde koju proživljava jedna obitelj - u konačnici oblikuje i predstavlja individualizam, bude se humane vrijednosti iako prisilno, uslijed općeg razočaranja i činjeničnog stanja. Neki od likova ga i otprije nose zatomljenog u sebi, zaboravljenog zbog teškog života i pristanka uklapanja u zajednicu. U toj krutoj zajednici postoje i zahvalnost, empatija, prijateljstvo.   

Serija nakon pročitanih romana, bogatih radnjom, ali i mislima koje im daju dubinu i jasno razjašnjavaju postupke likova, djeluje donekle hermetično, nekako odrezano, osobno bih dodala barem još jednu epizodu, ipak ostvaruje literarne ideje autora, što zapravo dramaturški i jest bit medijskog sadržaja nastalog po književnom predlošku. 

Naravno, sad sam objektivnija nego pri prvom gledanju. Tad sam samo iščekivala kako će sve biti prikazano, koliko će se poštovati literarni predložak i jednostavno sam uranjala u atmosferu i oživotovorene likove čekajući svaki tjedan novu epizodu. Nakon prvog je gledanja bilo prisutno razočarenje zbog slojevitosti pročitanih romana, a sad sam svjesna da su Šveđani napravili odličnu miniseriju.