Paulo Coelho, Jedanaest minuta (1)

           Sve mi govori da ću donijeti pogrešnu odluku, no greške su jedini način djelovanja. Što svijet želi od mene? Da se ne izlažem opasnostima? Da se vratim odakle sam došla bez hrabrosti da kažem "da" životu?

           Već sam pogriješila kad sam imala jedanaest godina. Jedan me je dječak zatražio olovku, tada sam naučila da se ponekad ne pojavljuje i druga mogućnost, bolje je prihvatiti darove što nam ih svijet pruža...

           Ako moram biti vjerna nekome ili nečemu, ponajprije moram biti vjerna sebi. Ako tražim istinsku ljubav, prije se moram umoriti od osrednjih ljubavi koje srećem. Malo životnog iskustva što ga imam naučilo me je da nitko nije vlasnik ničega, sve je iluzija, i to od materijalnih do duhovnih dobara. Onaj tko je već izgubio nešto što je smatrao sigurnim (što mi se dogodilo već toliko puta), na kraju nauči da mu ništa ne pripada.

         I ako mi ništa ne pripada, ne moram trošiti vrijeme razmišljajući o stvarima koje nisu moje; bolje mi je živjeti kao da je danas prvi (ili posljednji) dan u mome životu.

Carl Sagan, Svijetloplava točka

 Ljepotu zalaska Sunca nećemo uništiti doznamo li nešto o tom zalasku.

25

Djevojčici treba sigurnost. 

Smiren glas. 

Lice koje podržava.

Pogled koji razumije.

Položaj glave i ramena koji pamti. 

Vrijedne Ruke s kojima uspoređuje sve ostale.

Nenametljiv Uzor koji ju oblikuje.

Dugi razgovori koje sama provocira.

Jednom rečen savjet da Drugi, Treći... 

treba biti SAMO dobar i pametan.

Živo i intenzivno

sjećanje na Prvog Muškarca.

Koji će prirodno otići prije nje,

ali ona će mu se uvijek 

vraćati i javljati.

I u ozbiljnim se godinama 

u sebi osjećati kao

njegova mala. 

Ni više. Ni manje.

------------------------------------

KOJOM, TATA? 

 

Proljetnom pokošenom travom,

divotnim dvorištem,

skupljenim s jeseni lišćem,

počišćenim snijegom

oko kućice pod brijegom

 

Pravljenjem duge

dok zalijeva vrt radeći sjaj

jer dijete viče "daj!"

Kupanjem psa,

a dijete "ha, ha"

 

Kupnjom bojica i bilježnica

djevojčici nasmiješena lica,

ušesima po knjigama

tamo gdje se ljube,

vođenjem do još jedne duge

 

Ponosom jer netko pita

"pa mala s četiri i pol čita?"

Križaljkama raznim,

davanjem stranica praznih

"crtaj princeze - nisu bezveze"

 

Mala trga stranice iz svake bilježnice,

neće ići - označava stranice,

igranjem šaha puno vremena,

mala se natječe,

a pojma nema 

 

("još samo jednu, sad sam shvatila!"

strpljenjem se slaže nova partija) 

 

Novim biciklom za velike,

žurbom, nek' je makadam,

jer nastava još traje,

a nešto većoj je rođendan

 

(al' nastava je završila

i malo veća ga je vidjela,

a tog mu je dana umrla mama)

 

Prekinutim snovima,

novim postignućima,

veća ga prati

on objašnjava,

ona po svom shvati

 

Kaučem i njenim nogama na njemu,

"kao velika" s njim raspravlja o svemu,

misli da je popušio zadnju te noći,

da gleda Mesam ta njegova moli,

jer Olivera Mandića voli

 

Pa ju uhvati Satan Panonski,

nezadovoljan kaže - "to pusti",

olovkom Loši pismo piše,

adresu je našla,

on čita i dijelove briše

(poslano - zauvijek neodgovoreno)

 

Raspada se Jugoslavija,

skoro punoljetna mu objašnjava,

bivši pilot kaže "ne! to je naša armija!"

vrijeme prolazi, i on sluti

i onda danima duuuugo šuti

(dan po dan, još jedan raskinuti san)

 

Prvi dan nastave,

mala je apsolventica,

bolnica, bolnica,

pušten relativno brzo,

kažu joj "nema pomoći, od tog ništa"

 

Mršav, skoro da ne jede,

mala plače zbog te bijede,

a on slab, ali prisutan,

jedva puši,

i kao uvijek - pomiren u duši

 

Razgovori traju, drži ju što govori,

smireno trpi, a neljudski boli,

mala je trudna,

u dnevnu mu sobu

pred televizor uleti...

 

Bliži se prvi prosinca, načas je sretna,

poklonjene prve karte i pita

"kojeg pjevača najviše volim?"

jedva prošapće - "Balaševića",

ostao je bez glasa

(još jedan šapat, "samo idi,

dobro sam, ne brini")

 

I odslušala je u Ljubljani

plačući i plačući

prvi koncert,

za osamnaest je dana

pobijedila bolest

 

Znanjem, čitanjem, svestranošću,

strpljenjem i neugasivom strašću,

slušanjem i odgovaranjem s par rečenica,

goblenima vezenim sve do večeri,

kojom se mjerom TATA mjeri???

 

(Josip Šarec - 7. 1. 1933. - 19. 12 1997.)

Martina Sviben

https://youtu.be/yL9Npmao854

 

 

 Ljepotu zalaska Sunca nećemo uništiti doznamo li nešto o tom zalasku. 

(Carl Sagan)

Phoebe Morgan, Kuća za lutke

 Moram postati bolja u ostajanju sama sa sobom. TATA mi je uvijek govorio da je moći biti sam sa sobom vještina...