...jedino u mislima male stvari mogu poprimiti velike razmjere, i jedino se u njima velike stvari mogu smanjiti do nepostojanja.
Tako je to s mislima - izvana je nemoguće vidjeti koliko su moćne.
U matematici gubljenja, nepravednoj koliko i gubljenje samo, i s ove i s one strane oceana zjapi velika praznina...
KATKAD SAMO TREBA OBNOVITI SADRŽAJ VLASTITOG POSTOJANJA.
Kad upoznam neku osobu koja mi se učini zanimljivom, očekujem svemir u njoj. Ono duboko, moćno i nepregledno što se može vječno otkrivati i upoznavati. Onda prebrzo dođem do dna tuđeg bića i naslutim prazninu. To je uvijek tužno, shvatim da ispod tog dna nema više ničega.
Moj pravi svijet je nepokaziv. Ponekad me spopada tuga što me nitko ne pokušava odgonetnuti.
Ponekad me ima više nego što mogu podnijeti.
Može se biti u simbiozi sa sobom. Kad zagubiš sebe na neko vrijeme pa se opet pronađeš, onda s tom pronađenom osobom dijeliš uzajamnost kakvu mogu dijeliti samo dvije persone, zapravo, osuđene jedna na drugu.
Nisam u neprijateljstvu sa stvarnim životom, samo ga volim izbjeći.
Sudbina nema smisla za kontekst. Sudbina nema poetike.
