Najbitnija sudbina u životu ona je koja se tiče ljubavi.
Na kraju krajeva, život je jednostavno niz malih života, od kojih se svaki doživi u jednom danu, a svaki od tih dana nosi sa sobom izbore i posljedice.
...tajanstvene sile kojima ljubav može utjecati na nečiji život...
Kineski filozof Cao-ce rekao je da nam duboka ljubav druge osobe daje snagu, a kad nekog duboko volimo, dobivamo hrabrost.
Ne možeš biti više od sebe - a ponekad mi se čini da se sama na to tjeram. Kao da mi i moje prave granice nisu previše.
Nije uvijek lako održati na životu svijet koji izmisliš. Povremeno mu treba umjetno disanje.
Napišem novi datum ovdje nakon duljeg vremena i onda to bude mala tužna svečanost: evo me, vratila sam se - ali nema pravde u tome što me dugo nije bilo. Nema ni isprike za sve ono svjetovno što je u međuvremenu nadglasalo ovaj mentalni šapat, ovaj mir, ovo tiho pretjerivanje.
Učini mi se (meni, koja stalno brkam život i literaturu) da sam i sama proizvod nečije metafore, rečenice, misaona inventura. Ustvari, kao da sam proizvod svoje vlastite metafore, odaslana u postojanje iz ideje koja se u meni začela... U tom osjećaju vidim daleko moćniju vezu između svijeta i sebe, daleko stvarniju podlogu sebe od biološke veze koju bih trebala imati sa svojom obitelji i podnebljem iz kojeg sam potekla.
Kao da sam izmislila stvarniju sebe od one koja je trebala postojati u svim tim okolnostima koje su me namjeravale odrediti.
... ako sam izmislila sebe i život koji živim, koliko je sve to što živim (ne)stvarno i koliko sam ta ja u svojoj priči zapravo autentična? Je li to samo literarna verzija mene, ili se ta verzija mene, sa silnim imunitetom prema onom bivšem, NEDOSTATNOM potencijalu, uspjela izboriti za svoje ravnopravno sudjelovanje u stvarnosti...?
Kad si nezaljubljen u čovjeka, zaljubljuješ se u drugo. U knjigu, u prizor, u jelo na tanjuru, u neku lijepu fotografiju. Stotine malih ljubavi od kojih se ne gine zamjenjuje onu jednu veliku, za koju bi poginuo...
Moj je otac volio biti praktičan.
Najčešće mislim kako je književnost alat za pojačavanje stvarnosti, za podizanje na višu razinu postojanja, koje na javi obično nema... Onda me stvarnost demantira pa mislim kako književnost služi za svođenje stvarnosti na nižu mjeru jer bi mnoge stvari koje se u njoj dogode, u književnosti zvučale pretjerano i neuvjerljivo.
Osjećaj da je sve potrošivo.
Pisanje je na neki uvrnuti način uvijek autobiografija, bez obzira na sadržaj jer kad se to što smo pisali objavi, kao da smo drugima dali na uvid sve svoje vrijeme u samoći. Oni sada znaju što smo radili tisuće svojih samotnih sati. Kad bi se duh mogao odijevati, pisanje bi bilo njegova zastrašujuća golotinja.
Književnost je najugodniji način da se zanemari život, znao je Pessoa što govori.
Usvajam tužno gradivo buduće hrabrosti.
Nekoga život kazni službeno, a nekoga neslužbeno.
Počela sam vjerovati u kemiju s knjigama. Zbog neke naslovnice zatreperim drugačije. Zavibrira nešto iznutra čemu samo trebam povjerovati, prije nego što sam je prelistala ili pročitala tekst na koricama. Događa se rjeđe od kemije s ljudima, ali kad se dogodi, nikad ne pogriješim.
Dugouzlazni osjećaji - u njima se želim zadržavati.
TA STVAR S KNJIGAMA POPRIMA NEKE NAZNAKE BOLESTI ČIJI JE OSNOVNI SIMPTOM PREVIŠE ZAPOČINJANJA.
Možda dignem vlastitu malu revoluciju. Ne bi mi bio prvi put.
Tražim udobno mjesto u sebi.
