Robert Perišić, Naš čovjek na terenu

Čudna je moja priča, nazovimo to tako, mada nije "priča", s Perišićem. Dogodila mi glupa pogreška, kritičko-čitateljska zamka u koju sam se sama bez razmišljanja poslala pa u njoj ostala dugo vremena.

Roberta sam upoznala davne 1993. u vlaku prema Zlatar Bistrici. Moje zlatarsko društvo vraćalo se krajem tjedna iz Zagreba u naš mali grad, trebao je to biti veseo vikend vjenčanja Nine i Jure, prijatelja s kojima smo odrasli. Izvjesni bučni Ante o kojem su već onda kružile usmene legende, Jurin najbolji prijatelj, bio je u tom vlaku u ulozi budućeg kuma, i to ga je jako ponijelo. Sve je odjekivalo. S njim je bio i njegov prijatelj Robert. Ovaj Robert iz naslova. Ante je bio sjajan, ali valjda ja nisam bila baš nekakve volje, ne sjećam se točno, uglavnom, začas mi ga je bilo previše. Totalno previše! Premjestila sam se iz bučne grupe do susjednih sjedala i naoko mirnog Roberta. Netko mi je rekao da je pri kraju sa studijem kroatistike, znači, kolege smo, isto studiramo, miran je, što mi trenutno odgovara... Što reći. Brzo sam se vratila Bučnima (već sam onda bila pomalo divlja - to se kod mene razvijalo sa sazrijevanjem, u tinejdžerkim sam danima bila među mirnijima i nikako nisam iskakala, a kasnije sve više... do trenutne sadašnjosti kad bez problema iskačem i skačem ako mi nešto ne odgovara). Dojam koji je na mene ostavilo polusatno sjedenje i pokušaj razgovora s Robertom očito je bio loš. Djelovao je vrlo bahato, otvoreno cinično (što ne podnosim i dalje), iščuđavao se jadnom vlaku i Zagorju, našim stanicama, kućicama, kokošima... Mislila sam si onda i kasnije godinama, odi ti lijepo vrit, napuhani frajeru... Digla sam se. Muving po vlaku, drmusanje, Ante se dere.... Di ćeš ti? pita Robert. Dosadan si. I antipatičan, zadnje je što sam mu rekla. Nikad više nismo razgovarali, ne znam jesmo li se uopće pozdravili kad smo sišli s vlaka. Na svadbi nisam bila, više se nismo viđali.

Sretala sam mu lice po novinama i časopisima, na internetu, znala sam da piše, da je uspješan... Tvrdila sam i dalje da me uopće ne zanima što radi i kako piše jer je bahat. Ne volim bahate ljude, a njega sam, eto, upoznala. Tvrdili su mi da su mu tekstovi sjajni, a ja opet isto. Nećuuu, bahat je. Nije mi se svidio kao čovjek, zašto da ga čitam? Možda ti se učinilo, možda si krivo procijenila, uvjeravali su me tu i tamo kad smo došli na njega.

Nedavno sam posudila njegov roman u knjižnici, i to samo zato što je moj Ljac (suprug) već nekoliko puta rekao da je izvrstan (on ga je čitao brzo nakon što je objavljen). Baš zato. Uz Ljaca sam dvadeset godina i znam da ne tvrdi bez veze da je nešto dobro. Rekoh si, ajde, da vidimo...

Sad više ne stignem, čekaju me kontrolne, osvrt na roman slijedi kasnije, ali...
Napuhanko, napisao si izvrstan roman. 
____________________________________

Lagano i tečno pripovijedanje, vrckav humor, naglašena autoironija, lucidnost i kritičnost, dezintegracija pripovjedačkog "ja", osjećajnost... sve dozirano u pravoj mjeri. Perišiću, svaka čast. Priznajem da sam oduševljena i da je bilo glupo i nezrelo izbjegavati tvoj roman.
Proteklih nekoliko dana imala sam pred sobom slojevito i znalački sastavljeno štivo, istodobno toplo i iskreno.

Dvoje mladih ljudi, Sanja, glumica u usponu, i autorski pripovjedač Tin, novinar, grade svoje karijere i međusobni odnos. Baš to isprepletanje javno-kritičkog i osobno-ispovjednog diskurza romanu daje već spomenutu slojevitost. Osjećaj pri čitanju ne pruža sklonište od stvarnosti, već involviranje u paralelni svijet koji je odraz naše svakodnevice. Društveni problemi u koje je Perišić zagrizao aktualni su od početka takozvane tranzicije iz socijalističkog u kapitalistički svjetonazor kojoj je moja generacija (u širem smislu te riječi) bila izložena. Objeručke smo prihvatili zapadnjačke "šarene laže", ali zadržali domaći plemenski instrumentarij.

Roman je zreo zbog toga što kroz naoko opuštenu i duhovitu naraciju propituje temelje raznih odnosa u koje stupamo. Obiteljski, prijateljski, poslovni i intimni odnosi pokazuju svoje slabosti kada kola krenu nizbrdo. Dakle, baš onda kad bi trebali biti utvrde. Netko će reći da je to samo stvar osobnog doživljavanja, kao i kod glavnog junaka Tina, ali ne slažem se. Kao što se ne slažem niti s čestim tvrdnjama da nismo odgovorni kako je netko nešto shvatio. Itekako jesmo. Samo nam se lakše uvjeravati da nismo. Mene je itekako briga kako me ljudi shvaćaju, i tek kada znam da sam pokušala objasniti na sve moguće načine, odustajem od kamenih glava i prepuštam ih njihovim uvjerenjima.

Negdje sam pročitala zamjerku da se angažirani i britki stil društvene satire pred sam kraj pretvorio u ogorčenu ispovijed razočaranog i neuspjelog mužjaka. Kraj je, po meni, izvrstan i veoma jak. Činjenica da osoba koju si istinski volio u trenucima tvoje krize pomodno sudjeluje u glupavom i beskorisnom performansu, koji je i slika stanja u društvu, sublimira sve kritičarske elemente u gorko završno prihvaćanje. Neoštećeni nastavljaju oni koji se prilagođavaju i bez žaljenja žurno udaljavaju od prošlosti.

Pa što je bolje - zamrznuti starog sebe i biti kopija vremena ili se svjesno izlagati ranjavanju? Svatko zna za sebe.

Robert Perišić, Naš čovjek na terenu (3)

Publika je kupovala to ludilo. To napuhavanje vlastite važnosti narodu je imponiralo, davalo mu osjećaj dostojanstva. To se non-stop događalo. U maloj zemlji gotovo svaki je naslov prenapuhan. Napuhavanje nas je valjda i održalo. U svakom slučaju, sve bi novine propale kad bi bile realne.
_________________________________________________
Kad iz dana u dan gledaš lude naslovnice, ni o čemu više ne možeš misliti, pomislih. Postaješ to. Unutra si. Idiotski naslovi, amoralne moralne rasprave, luđaci u vijestima, narod koji žudi za laži, ljudi koji traže događaje, koji ih komentiraju od ranog jutra, masa koja glavinja nakljukana tim riječima, sveopći talk show, frustracije koje se pretvaraju u moral, lude naslovnice... Svaki dan, godinama, taj besmisao se taloži u jeziku na kojem mislim. Sve se s vremenom utabori na krivim premisama. Teško se uopće izraziti kad nešto posve krivo postane općepoznato.

Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Braća Karamazovi (4)

Poznat je način Dostojevskoga da se često prisno obraća čitatelju kao sudrugu i suputniku kroz knjigu (u nastajanju jer je to činio dok je pisao), međutim, nekad me iznenadi pojedinim opaskama koje su mi u kontradikciji s duhovnošću i dubinom analiza koje gradi. Recimo, na kraju 11. poglavlja, naslovljenog Lizaveta Smerdjašča, Dostojevski piše o Lizavetinu sinu Smerdjakovu: Trebalo bi i o njemu još koju kazati, ali mi je neugodno toliko zadržavati pozornost čitatelja na običnim lakajima, pa se stoga vraćam svojoj pripovijesti uzdajući se da će se svi važniji podaci o Smerdjakovu već nekako sami po sebi uklopiti u daljnji tok kazivanja.
Premda veoma cijenim Dostojevskog i uvijek sam pri čitanju zatravljena detaljističnošću i dubinom koju je postizao u oslikavanju karaktera i situacija, ponekad ga ne razumijem. Nemam još cjelinu pred sobom, tj. imam, ali po sjećanju jer se nisam već dugo družila s Karamazovima, vjerojatno je to neki njegov zahvat s odgodom, ali trenutno me iziritirao s obzirom da nekim drugim likovima daje ogroman prostor, što me ne smeta, ali zaškripalo mi je ono običan lakaj... Hm...

Tu (2003.)

Redatelj: Zrinko Ogresta

Premda sam i sama često sudionicom predrasude ili činjenice da hrvatskim filmovima nešto ključno nedostaje, ponekad me neki dobro prodrmaju, i nikad od njih generalno ne odustanem kao neki ljudi s kojima razgovaram o filmskoj umjetnosti.
"Tu" je kvalitetna i jaka drama u maniri europskih filmova takve vrste. Ništa mu ne nedostaje. Ominibus sastavljen od naoko nepovezanih kratkih priča o besperspektivnosti i unutarnjim slomovima u poslijeratnoj Hrvatskoj, pojedinim dijelovima žestoko udara, zahvaljujući prvenstveno dobro razrađenoj redateljevoj ideji, a zatim i sjajnim uvjerljivim glumcima.
Prva priča o retardiranom mladiću koji u nekakvoj zabiti druguje s moralno slomljenim i okrutnim braniteljima koji nešto čekaju? najjača mi je. Scene s ranjenim vrapcem i njegovim pokušajima hranjenja ptičice smatram antologijskima. Pokojni Zlatko Crnković, Ivo Gregurević i Ivan Herceg također sjajni u svojim dijelovima. Odlično preklapanje glazbenih motiva s cjelinom priče, gorko poantiranje.
Hrvatski film velike vrijednosti. 

Robert Perišić, Naš čovjek na terenu (2)

Što sam ja, što si ti, moj živote... Netko je pustio taj domaći narodnjak, a Čarli je upitno pogledao prema meni i složio izraz gađenja. S druge strane, Markatović je podigao ruke u zrak.
"Što sam ja, što si ti, moj živote...", urlao je i krenuo prema podiju.
"Prijatelj ti je nešto nesretn", reče Čarli za Markatovića kao da mu ne zna ime.
A, eto...", rekoh.
Bilo nas je još, pomislih. Ali pazili smo da ne priznamo nesreću. To je jedan od kodova zagrebačkog društva.U tome smo dosta disciplinirani. Nekako osjećamo da nas to dijeli od raje i Balkana. Oni tamo zato misle da smo hladni, ali neka misle... Sve dok nas ne satre kao Markatovića, mi ne priznajemo... Ne i ne! Nesreću nisi smio pokazati u društvu, ali zato su se mogle razmahati njezine pokrajnje izvedbe: mrzovolja, zavist, trač...
"Što mu se dogodilo?" upita Čarli za Markatovića.
"Ma ništa", kažem.
Već smo bili na pola puta prema traču. Čarlija je zanimala Markatovićeva nesreća.
"Što sam ja, što si ti, moj živote...", urlao je Markatović tamo, kao u nekoj katarzi. S nekog stola u uglu dograbio je bocu mineralne i krenuo se polijevati po glavi. Oko njega stvorio se krug. Bile su tamo i Sanja i Ela koje su umirale od smijeha. I na Markatovićevu licu bilo je nečega što je nalikovalo sreći. Kao da je odustao od svega i tako riješio sve probleme.
"Raspad sistema", kažem Čarliju i nacerim se.
"Jebote, čovječe, šta je ovo, hrvatsko kazalište ili srpska kafana?!", kaže Čarli.
"Nema veze", kažem. "Vidiš da briju."
"Ne mogu ja to podnijeti", reče Čarli iznervirano.
Uh, opet smo na toj vječnoj temi, pomislih.
Što nam smije biti zabavno, a što ne? Koja glazba pripada u naše društvo, a koja ne? Što će biti s nama ako se prestanemo razlikovati od seljaka? Da li ćemo izgubiti um, imidž i dignitet? Tko smo mi? Oh, ta teška pitanja! Mozak mi je pod kokainom radio sto na sat i jasno sam skenirao tu kulturno-zabavnu traumu.
Ne, ne smijemo pasti ispod određenih kriterija, pomislih. Inače odosmo na Balkan.
Srećom, bio je tu Čarli i čuvao nas od propasti. Vidim ga kako bdije iznad naše urbane kulture. Tu stoji, praktički sam, na zadnjoj liniji obrane. Da li ću mu ja priskočiti upomoć ili ću izdati našu stvar, pitanje je sad. On me tako gleda. Vidi da nisam siguran. Ne može vjerovati da ja sve to toleriram, da sam izgubio svaku borbenu spremnost.
______________________________________
Eto čime se mi bavimo kad zabava krene. Pazimo da stvar ne izmakne kontroli. Ovdje na skliskom rubu Balkana, to je uvijek moguće. Ovdje uvijek lomimo koplja oko toga u čemu smijemo uživati, a u čemu ne. To je dio naše kulture. Imamo visoke kriterije, zato da se razgraničimo od primitivaca. Ima nas malo, nas koji držimo kriterije i osjećamo se ugroženo. Držimo se čvrsto na okupu. Održavamo unutarnju disciplinu. Goli užitak je ispod našeg nivoa. Skrivamo ga, kao i nesreću. Sve dok se ne razbijemo kao Markatović.

Branimir Štulić, Duboko u tebi

duboko u tebi
možda sam ostavio trag svjetla
u noći između zidova
ni svi dobri ljudi
ni svi oni koje znaš
ni bijeg od samoće
u koju se povlačiš
kada provali očaj
jedva da su dovoljni
pred surovom snagom
krajnjom i konačnom
duboko u tebi
strasti slamaju
i ono što je preostalo
i ono što ne postoji
čežnju za smrću
želju za opstankom
žudnju za slobodom
i volju da se pokloniš sudbini
kao na dlanu
duboko u tebi
tisuće dobošara
fanfare iz daljine
zastave na pola koplja
koga oplakuješ, ljubavi moja
crno znamenje na licu svog dragog
sjetu u riječima
jednom u životu
dat ću da me zarobi
muškarac hladnog stiska
i čeličnog pogleda

Robert Perišić, Naš čovjek na terenu (1)

...Jer naše društvo ima veliku vertikalnu protočnost. Nemamo stabilne elite... Socijalizam je uništio stare elite - ono nešto buržoazije i provincijske aristokracije - zatim su rat i nacionalizam devedesetih uništili socijalističku elitu, a onda se na koncu, dogodila i demokracija, pa se trebalo riješti i nacionalističke elite.
Poražene elite mogle su preživjeti u zavjetrini... O, da, mogli su voditi svoje biznise i iz sjene povlačiti konce, ali na svjetlu dana, u našim reprezentativnim medijima, koji su, u svakom trenutku, morali biti "ogledalo novog vremena", štoviše, "trenutka" - mi smo stalno trebali nove ljude! Nove kolumniste i opinion makere, nova lica, nove fotke. U desetak godina promijenili smo tako, užurbanim tempom tri medijske paradigme - socijalističku, pa ratnu, pa demokratsku - što će reći: potrošilo se par generacija pametnjakovića, tako je sad naša medijska elita bila neobično mlada.
Nedostajalo je ljudi koji se nisu kompromitirali. Ako si donedavno slušao Lou Reeda, radio kao konobar ili studirao vinarstvo, sad si imao priliku zastupati nove vrijednosti... Demokraciju, pop-kulturu, slow food... Ne dovodeći u pitanje kapitalizam, naravno - ta nismo komunjare - tako da protiv te privatizacije koju su devedesetih obavili odabranici sreće i nacionalnog vođe, nisi mogao ništa. Lova se povukla u zavjetrinu, a mlade medijske snage stigle su da oslikaju kulise europskog puta i normalizacije... Uostalom, što drugo raditi nakon što je revolucija provedena i lova pospremljena? Sad trebamo harmoniju, sigurnost, potrošača, slobodnog individualca koji otplaćuje kredite; možemo promovirati i malo hedonizma, neka ljudi uživaju, naravno u granicama, toliko da se crkva ne naljuti.
Bilo je za svakog ponešto. Ne može se reći da nije dinamično: mi smo novo društvo, društvo stalno novih kulisa i nove iluzije. Svi smo praktički odjučer... Nema ovdje doma lordova, ni stare buržoazije, nego samo bivši socijalistički radni narod koji se svlači i preoblači, te se hrpimice, u karnevalskom naporu, uspinje prema zvijezdama. Svi se pokušavaju lansirati: neki padaju na glavu, ali... Tranzicijska varijanta američkog sna stvarno postoji, s tim da u općem metežu i brzinskom repozicioniranju uspjeh ovisi o slučaju. Sve je kao u Big Brotheru. Netko od prosječnih će biti lansiran, ali tko? Ovo je vrijeme otvorenog neba. Svi osjećamo da ne može potrajati dugo. Nebo će se zatvoriti. Društvo će se stabilizirati, proći će tranzicija, onda ćemo znati tko je ušao, a tko nije. Jednom ćemo i mi imati dom lordova, naravno lažnih, ali nebitno...

Majka asfalta (2010.)

Redatelj: Dalibor Matanić

Prije svega, jezični problem!!! Na što sam posebno osjetljiva kad se nešto pušta u javnost, a sve manje tolerantna i inače. Usporedite, molim vas, sljedeće sintagme: predsjednik razreda, heroj ulice, voditelj radionice... pa razmislite je li genitiv, kako je upotrijebljen, primjeren u naslovu filma? Je li to majka koja na neki način "upravlja" asfaltom ili je to, prema sadržaju, majka na asfaltu? Inače, junakinja Mare iz filma majka je sedmogodišnjeg Brune, a ne asfalta.
 ------------------------------------------------
 Film koji je skoro jako dobar. To svakako znači da je dobar, ali baš ono što mu nedostaje čini ga u većem dijelu iritantnim. A opet. Čak sam se na kraju i rasplakala. Zapravo film svoju snagu postiže tek u zadnjoj četvrtini (a traje dva sata). Ne smeta me sporiji tempo, to nikako, ali s glumcima nešto nije štimalo. Mislim da čak nije problem u njima, nego opet u redatelju. On je taj koji je trebao izvući iz njih čvrstinu i uvjerljivost, a ne oscilacije navedenog. Nije li, uostalom, redatelj odgovoran za cjelinu?

Mare (Marija Škaričić) i Janko (Janko Popović Volarić) mladi su bračni par sa sedmogodišnjim dječakom (ili tu negdje). Među njih se uvukla šutnja i nerazumijevanje. S prošlošću nismo upoznati; film se čitavo vrijeme razvija u sadašnjosti, kroz nekoliko dana i noći od Božića do Nove godine. Nakon iznenadnog fizičkog nasilja Mare ostavlja muža i odlazi s djetetom bez ikakvih planova u noć. Osim najnužnijih stvari u torbi, uzima jedino auto. Nakon što shvati da u blagdanskim danima nije dobrodošla kod prijateljice, koja i sama ima nasilnog partnera, Mare s djetetom provodi dane po tržnicama, dječjim igralištima i šoping centrima. Noći provode u autu, osim jedne u kojoj su se počastili hotelom. Dječak je nevjerojatno strpljiv i veoma vezan uz majku, a njihov kvalitetan odnos dobro je prikazan.

Lik "čudaka", čuvara u šoping centru, sjajno je odigrao Krešimir Mikić. Čudakom u navodnicima nazvala sam ga jer je tako i dočaran. Čudak je danas nepotrošački usamljenik koji pati zbog neostvarenosti kroz obitelj, a ne nemogućnosti odlaska na skijanje kao prijateljski par s kojim su se družili Mare i Janko.
Njegov je lik najjači.

Osim na trenutke isforsirane i neuvjerljive glume (što ne ide Mikića), film nerealno dočarava stanje u Hrvatskoj, premda mu to nije tema. Ispada da smo država srednjeklasnih, razmaženih obitelji, a naznake prave hrvatske stvarnosti vidljive su tek u činjenici da je Mare nedavno dobila otkaz.
Ma ne znam. Više nego solidan film, ali , ali, ali... daj, Mataniću, nisi od jučer... zašto ga nisi učinio stopostotno pitkim i uvjerljivim? A u pojedinim elementima je izvrstan... Šteta.

Haruki Murakami; Južno od granice, zapadno od sunca

Jednom kad oluja prođe, nećeš se sjećati kako si je preživio. Nećeš biti siguran ni da li je oluja zaista prošla. Ali jedna će stvar biti sigurna. Kad preživiš oluju, nećeš biti ista osoba kao prije oluje. Upravo zbog toga oluje i postoje.

Samim time što sam ga svrstala u kategoriju Prijatelji, jasno je da je ovo jedan od mojih pisaca. Ima u toj kategoriji svega, naizgled nepovezivih osobnosti, a i još se puni jer iza mene je više od trideset godina intenzivnog čitanja, a samo dvije godine vođenja bloga, to jest ovakvog načina bilježenja dojmova.
Što to pisca čini mojim? Odgovor je jednostavan, a višeslojan na drugoj razini. Želja da se vratim njegovim knjigama, to ga definitivno čini mojim.
Prije četiri godine prvi sam puta čitala Murakamija, i eto, vratila sam se. Zanimljivo mi je što na nekim blogovima ne koje slučajno naletim, a otprilike su kao i moj, virtualni dnevnici čitanja (i još koječega), vidim da ljudi planski čitaju. Jedna je djevojka, recimo, početkom siječnja navela popis knjiga koje svakako namjerava pročitati ove godine. Ja ne čitam tako, mogu planirati samo kratkoročno, recimo, prije zimskih ili ljetnih praznika (školskih), kad znam da ću imati barem nešto vremena  provesti dio plana u djelo. Čitam impulzivno, prema raspoloženju i mogućnostima.

Murakamijev mi se stil jako sviđa. Lagan je, neopterećujuć, ali ne plitak, štoviše, veoma duboko, razvijajući odnose među likovima, secira suvremeno japansko društvo te sraz modernog načina života i tradicionalnih vrijednosti koje su se još zadržale.
U ovome je romanu vrlo vješto dočarao atmosferu megalomanskog Tokija i duboku nesigurnost mladih ljudi, osobito glavnog lika Hajimea. Možda čak nesigurnost niti nije prava riječ. Problem identiteta je ono s čime se Hajime bori. Prihvaćanja sebe.

Hajime je u dobi kad se tek počinje upoznavati vlastito tijelo i razvijati znatiželja za suprotnim spolom, kao dvanaestogodišnjak zreliji od okoline, obilježen činjenicom da je jedinac, spoznao ljepotu duboke povezanosti s drugim ljudskim bićem. Umjesto seksualnosti, njega je zarobila bliskost i duhovna intimnost. Tek kasnije počinje živjeti punim intenzitetom uobičajen život tinejdžera i mladića u divljim dvadesetima. Sebičnost, znatiželja, nepropuštanje prilika... sve ono čega su nesvjesni zarobljenici većina mladih, kod Hajimea ostavlja nekakv gorak okus jer je upoznao nešto što drugi nisu. I to mu je nedostajalo. Pa kad već nema ono što želi, onda će iskoristiti ono što može. I odbaciti. Ipak, spoznaja da je u stanju povrijediti drugo ljudsko biće, kao i spoznaja da bi to ponovio, udaljava ga od sebe samoga. Težak je put do prihvaćanja svega što jesmo, jer je samozavaravanje uvijek lakša opcija.

Put do iskrenosti prema sebi, a onda i drugima, Murakami je nenapadno, ali temeljito razvio kroz svoj pitak stil, ispreplevši tu duhovnu dimenziju s atmosferičnošću modernog Japana i  glazbom kao provodnim motivom.
Poznato je da je glazba važan element u njegovim djelima, kao i činjenica da je bio vlasnik jazz kluba prije nego se ozbiljno posvetio pisanju.

Krupni otpad (2008.)

Redatelj: Igor Mirković

Ljubavni trokut čiji protagonisti ne razgovaraju, nego si šalju sms poruke. Ili se ignoriraju. Propitivanje suvremenih načina komunikacije uz naznaku socijalnih problema i razlika u društvu (skinsi, Romi, biznismeni).
Što nam rade mobiteli (a mogu to biti i mailovi i virtualne poruke svih vrsta) kad stvari krenu nizbrdo? Jednostranost suvremene komunikacije bez gledanja u oči. Sjajno uspostavljen kontrast u kojem glavni junak uspostavlja kontakt s romskom djevojčicom, premda ih dijeli jezična barijera (ona ne zna hrvatski, on ne zna romski), samim time što su fizički blizu.

Bure baruta (1998.)

Redatelj: Goran Paskaljević
Najbolji film na Venecijanskom filmskom festivalu 1998.

Što je bilo prije, izreka ili naslov filma, ne znam i ne tražim, ali Balkan je to - bure baruta. Svi su pametni, samodopadni, najsposobniji, mržnje na izvoz, razumijevanja i slušanja drugog u deficitu.
Bure baruta visoko kotira među najznačajnijim filmovima s prostora bivše Jugoslavije.
Drama Dejana Dukovskog kao predstava je prikazivana deset godina u Jugoslavenskom dramskom pozorištu. Zatim je nastao film. Ne film, remek djelo.

Fascinirana sam, premda ga nisam prvi put gledala.
Jedna noć u Beogradu. Živopisni likovi svih vrsta i prošlosti, s jednom zajedničkom crtom - samo čekaju iskru pa da se zapale, da eksplodiraju, da sve svoje frustracije saspu na prvu žrtvu. Nezadovoljstvo, mržnja, bol, kajanje, sram...
Nekoliko paralelnih priča stopljenih u jednoj noći eskalacije nasilja. Nasilja koje je ionako u genima. Ne bježe, prepuštaju mu se. Uživaju u njemu beskrajno pateći.

A gluma fantastična. Ekspresivnost i naturalizam. Svi redom totalne face: Miki Manojlović, Dragan Nikolić, Bogdan Diklić, Mira Banjac, Milena Dravić, Lazar Ristovski, Nebojša Glogovac, Mirjana Karanović, Bata Živojinović....

Savršenstvo od filma. I da smo živi i zdravi!

Haruki Murakami; Južno od granice, zapadno od sunca (1)

Ali nisam onda još shvaćao. Da mogu povrijediti nekoga tako strašno da se nikad ne oporavi. Da osoba može samo svojim životom nepovratno oštetiti drugo ljudsko biće.

Nije original, nego sjajna obrada, a nije tajna da jako volim Willijev glas, izgled, način interpretacije. A Murakami se u svojim romanima fino poigrava naslovima evergrina i ulogom glazbe u sazrijevanju i životima junaka. Južno od granice, zapadno od sunca čitala sam prvi put prije nekoliko godina, sjetila sam se da tad još nisam uređivala blog i da ga nema ovdje. Svima toplo preporučujem Norvešku šumu.

Nije samo Izumi bila povrijeđena. I sebe sam duboko povrijedio, premda u to vrijeme nisam ni slutio koliko duboko. Morao sam iz tog doživljaja izvući mnoge pouke, ali kad pogledam unatrag, od svega sam izvukao tek jednu jedincatu neporecivu činjenicu. Da sam na kraju krajeva čovjek koji može učiniti zlo. Nikad svjesno nisam htio nikome nanijeti bol, ali bez obzira na dobre namjere, kad vrag dođe po svoje, mogao sam se ponijeti potpuno sebično, štoviše okrutno. Bio sam sposoban, služeći se kakvim uvjerljivim izgovorom, nanijeti osobi koju volim ranu koja nikad neće zacijeliti.

Branimir (Johnny) Štulić, Naizgled lijepa

kažeš, sanjala sam te sinoć
pitaš me kad ću ti doć
kažeš, željela sam te pred zoru
osjećam ljubav je to

hej, stidljiva ženo,
na licu sjeta ostavlja trag
hej, stidljiva ženo,
izdaje te iz očiju sjaj

razgovaraš ni mnogo, ni malo
sve onako slučajno
igra svjetla u tvojoj kosi
naizgled lijepa si

Sedamdeset i dva dana (2010.)

Redatelj: Danilo Šerbedžija

REDATELJSKA IZJAVA: Potaknut anegdotom kojoj sam svjedočio u mariborskoj vojarni 1989. kada je crnogorski vojnik rekao da njegova obitelj ne radi ništa nego brine da baba ne umre jer ima američku mirovinu, 1999. napisao sam scenarij koji je postao film "Sedamdeset i dva dana". Prvotno zamišljen kao komedija, scenarij je po ulasku u fazu snimanja postajao sve mračniji i kompleksniji, sa nekim novim situacijama i odnosima likova, što je dijelom i zasluga predivne glumačke ekipe koju sam imao sreću okupiti na projektu. Ipak, smatram da je ostalo mnogo komičnih elemenata koji će nasmijati publiku i ne previše onih mračnih, koji će nas podsjetiti što se događa nekoliko kilometara od naših bezbrižnih domova.

E pa ovo je filmčina! Oduševljena sam i mogu napisati samo pohvale o svemu. Najiskrenije savjetujem svima koji ovo pročitaju, a nisu gledali film, da si ne uskrate to iskustvo.
Premda je film napravljen u hrvatsko-srpskoj koprodukciji, namjerno sam ga ovdje svrstala u kategoriju Srbija, jer sve vuče na njihov način slaganja filmske naracije: ekspresivan humor, socijalna karakterizacija, uvjerljiva naracija, izvrsni glumci - ovo zadnje s obje strane.
Nema elementa koji je podbacio - baš nema.
Možda je netko već primijetio da ne volim donekle prepričati sadržaje filmova jer to kvari gledanje drugima.
Ali zato ću još malo iskomplimentirati, na primjer, glumce.
Ne znam otkud početi.

Rade Šerbedžija, naravno. Svašta su o njemu rekli - i dobro, i loše. Nedavno sam pročitala na fejsu jedan komentar u kojem je popljuvan u stilu -njemu samo leže preglumljavanja krležijanskog tipa, psihički ubijeni i razočarani intelektualci itd. Ma da!  Njemu leži sve što treba, on jednostavno ima taj gard da bahato nosi svaki film u kojem se pojavljuje, bez obzira na podrijetlo i status lika koji mu je povjeren. Mane u ovome filmu je pravi i uvjerljivi antijunak u najboljem smislu. Čini mi se da Rade to odradi onako s pola kapaciteta ako treba.

Mira Banjac je ludilo u ulozi babe - jedne i druge. Kako sam se smijala.

Krešimir Mikić, jedan od omiljenih mlađih hrvatskih glumaca, puno bolji i uvjerljiviji nego u neki dan odgledanoj Svećenikovoj djeci. Može Krešo, kako ne bi mogao, samo treba iz njega izvući to nešto, a Danilu Šerbedžiji je to puno bolje uspjelo nego Brešanu.

Bogdan Diklić je bio i ostao glumačka faca, a tako je i u ovome filmu. Ne sjećam se da mi je negdje podbacio.

Dejan Ačimović, pokojni Predrag Vušović... uvijek jako dobri.

I na kraju, možda i najbolji u filmu, s obzirom na težinu i netipičnost uloge, Živko Anočić u ulozi čudaka Todora. Autizam na lički način i ponavljam, vrlo zahtjevna uloga. Živka sam samo jednom dosad vidjela uživo, u predstavi Shakespeare na Exit, i bio je sjajan.

Uvijek pomislim... ljudi moji, što je to, imamo tako odličnih glumaca, mlade snage obećavaju puno... koji nam je vrag s redateljima i scenaristima? Mislim da je u njima problem. To ovim filmom dokazuju i Mikić i Anočić.

Smilla osjeća snijeg/ Smilla's Sense of Snow (1997.)

Redatelj: Billie August

Solidan triler, na trenutke čak i vrlo zanimljiv, napravljen prema romanu danskog književnika Petera Hoega, koji je u Hrvatskoj i Europi bio vrlo uspješan kod publike. Ja sam roman, nažalost, propustila i nisam ga dosad čitala, tako da je ovo rijedak primjer kad sam prvo upoznala film.
Smillu Jasperson, mladu i buntovnu znanstvenicu porijeklom s Grenlanda, mnogi uspoređuju s mlađom književnom sestrom Lisbeth Salander iz trilogije Millenium. Zasad se ne mogu složiti s tom usporedbom, barem dok ne pročitam i roman, ali iz filma nisam dobila taj dojam. Roman sam jučer posudila u zlatarskoj knjižnici i sad je na noćnom ormariću u redu za čekanje. Mislim da ću ga nositi u torbi kad počne nastava, jer ga mogu čitati onako na kratko, kad imam vremena prije nastave ili pod odmorima, s obzirom da mi je sadržaj poznat iz filma. Netko bi se možda pitao zašto sad posuđujem knjigu nakon svježe odgledanog filma koji mi je tako-tako, ali ja ne čitam zbog sadržaja i napetosti (barem ne uvijek), već me zanima stil, način rada s tekstom.

Rekoh već, film mi je bio vrlo zanimljiv sa sadržajne strane jer je zaplet i slučaj oko kojeg se vrti takav da se zainteresiraš. Julia Ormond u ulozi Smille više je nego solidna, ima i tu hladno-egzotičnu ljepotu potrebnu za takvu ulogu, a kamera je fino iskorištavala njezino lice i malo ukošene oči.
Međutim, film je bio zanimljiv jer je i književni predložak zasnovan na dobrom zapletu - to je sad očito, a ono na što se trebalo paziti, pokvareno je. Opet je najslabiji dio kraj, rasplet koji je zasnovan na sukobu i pucačini, neuvjerljive scene. Stvar donekle spašavaju predivni ledeni pejzaži, ali opet mi to vuče na ono - film je krasan jer u njemu ima puno snijega i leda na što ja reagiram jako.

Zaplet temeljen na znanstvenoj špijunaži i korupciji nema smisla otkrivati. I tako... zapravo ništa posebno. Dobro za jedno gledanje, ponavljati nema potrebe.

Pad/ The Fall (2006.)

Redatelj: Tarsem Singh

Koliko god ideja priče bila dobra, manipuliranje maštom i zainteresiranošću bolesnog djeteta, ovo mi je jedan od najnapornijih filmova koje sam gledala do kraja, čekajući ne znam što.

Prikazati maštu djeteta u filmskom izričaju vrlo je zahtjevno i vjerojatno se događa ovo što se dogodilo - granični slučaj gledljivosti. U Panovom labirintu fantastične scene iz dječje mašte ipak nisu zauzimale toliki dio filmske naracije, a ostali su dijelovi bili izvrsno brutalni i realistični pa je i rezultat bio jako dobar, a ovdje se pretjeralo do iznemoglosti. Možda jest vizualno atraktivan, mada meni čak i nije, možda ja ne razumijem sve to, ali meni je ovo djelovalo kao isfuravanje dobre početne ideje bez razrađenih nijansi pa se otišlo u fantaziju i izgubilo u njoj. Ne leže mi takvi hibridni žanrovi, možda zato što nisam naišla na odličan uradak. Fantazija je sama po sebi zapravo nezahtjevna u sadržajnom smislu jer si možeš dopustiti sve, ništa te ne drži, sve je labavo..., a u produkcijskom skupa (film je sniman više od dvije godine na raznim lokacijama) i naporna - meni (naporna, ne skupa :) )

Ne ide mi baš danas.

Povijest nasilja /A History of Violence (2005.)

Ovo je 3/4, ne, 4/5 sjajan film (sve čitatelje savjesno upozoravam da sam Ovo je dodala naknadno sjetivši se k'o pravi fah-idiot da rečenicu nikada ne valja počinjati brojkama).

Izvrstan naslov koji provocira, početak koji je gadan i pamtljiv, fino iznijansiran razvoj radnje temeljen na kontrastu, izvrsni glumci, prvenstveno Viggo Mortensen, čak i djeca nisu ispala super pametna ili naivno slatka, obrada teme s psihološke strane također vrlo jasna i uvjerljiva... Što smeta? Pa scene nasilja u Povijesti nasilja. Realizirane su tipično holivudski, pljas, dum, zločesti su na podu, krupni kadar pobjednika/pravednika. I to što sam sad navela, po mom je ukusu i više nego klišejizirano. I kvari izvrstan film. Zašto se iskusnjaku poput Cronenberga to dogodilo, ne znam, ali baš mi je nevjerojatno. Je li uopće bilo potrebno prikazivati izravne sukobe loših momaka i bivšeg lošeg? Pada mi na pamet ideja da se film koji problematizira povijest nasilja jedne osobe i samu ideju kako se odmaknuti od nasilja u sebi mogao itekako realizirati bez nasilnih scena.
Ne, ne smeta me nasilje na ekranu samo po sebi (zadnje čega se mogu sjetiti su fantastične scene u Panovom labirintu), ali filmski eksperimentatori i pokretači novoga, u koje se Cronenberg uvijek ubrajao, trebali bi ga se kloniti jer sve je već viđeno. Realizirati tuču uz upotrebu vatrenog oružja, skokove i brzinu nije nešto čemu bi trebao pribjegavati slojevit film.
Naravno, Tarantino nek' se samo drži krvi i pucačine uz fantastičnu glazbenu podlogu - kod njega su scene nasilja element zabave i izražajno sredstvo kojim se sjajno služi.

Ipak, ovo je zaista dobar film. Ne želim spominjati sadržaj ako netko nije gledao, ali pitanja koja se nameću i obrađuju su sljedeća: Može li se pobjeći od sebe bivšeg?  Hoćeš li u kriznim situacijama u sadašnjosti reagirati kao sadašnje ili bivše ja? Postoji li uopće bivše ja u istom fizičkom tijelu?

O da, i scena vođenja ljubavi, točnije, razvikana poza 69 izvrsna je s obzirom da su supružnici još odjeveni, a brutalan odnos na stepenicama je malo filmsko remek djelo. Tu svakako ubrajam i završne scene za obiteljskim stolom nabijene strahom, nelagodom, mržnjom, gađenjem, i ljubavlju. 

Naši dani - priče o hrvatskom rocku

Serija od 10 epizoda snimljena je tijekom 2012. godine u koprodukciji Instituta hrvatske glazbe i HRT-a; redatelj je Andrija Vrdoljak.

 Premda svaki petak gledam dokumentarni serijal Naši dani - priče o hrvatskom rocku, koji je dobio ime po prvom hrvatskom autorskom rock albumu Grupe 220 iz 1968., istinski sam se uživjela tek u epizode o novom valu i današnju o domoljubnoj glazbi devedesetih jer je to vrijeme kojeg se sjećam - osamdesete i devedesete. S vremenskim odmakom, kao i svako nostalgično prisjećanje, dobiva jednu posebnu auru i dimenziju u uspomenama.
Naravno da je bilo zanimljivo čuti sjećanja i ispovijesti starijih glazbenika o počecima rocka u bivšoj Jugoslaviji (štogod tko mislio, nismo previše kasnili), ali ovo sam odgledala otvorenih usta, a kad ih malo i zatvorim, rastegnu se u smješak.

Neke od anegdota koje sam zapamtila iz proteklih epizoda (jer ništa ne zapisujem, opustim se i pratim):
Krunoslav Kićo Slabinac duhovito se prisjetio svoje prve gitare koju je izradio uz pomoć stolara. Naravno, nisam zapamtila čitav proces izrade, ali sve je bilo po sistemu sam svoj majstor.
Kasnih pedesetih i šezdesetih hrvatskom rock scenom u nastajanju vladali su sastavi koji su na plesnjacima izvodili strane hitove aktualnih svjetskih izvođača, uglavnom američkih, koje su skidali slušajući ih na Radio Luxembourgu. Bilo ih je mnogo, svi su bili puni entuzijazma koji je rock glazba unosila među mlade, odlučni da promijene učmalost male komunističke državice. Saznala sam da su postojali splitski i zagrebački Delfini, što nisam znala. Bijele strijele, Crveni koralji, Uragani, Dinamiti, Sjene, Lotosi... glazbom i imenima oponašali su se strani uzori.
Arsen Dedić i Ivica Krajač ispričali su kako je planula ljubav između tada već face Karla Metikoša i Josipe Lisac.
Mnoge od spomenutih glazbenika i grupa slušam od tinejdžerskih dana, rasli smo zajedno, a i danas ih smatram vrhunskima, a oni traju. Tu se definitivno ubrajaju Prljavci, Parni valjak i Daleka obala. Sjajno je bilo čuti kako se Marijan Ban, ludi Ban, prisjeća kako nitko nije htio svirati s njima jer nisu imali pravog "pjevača" nego Bana, a kad su konačno uspjeli objaviti album, pjesma Daleka obala postala je sumnjiva nekakvoj komisiji (ne znam točan naziv) koja se bavila provjerom podobnosti tekstova. Postoji obala gdje more je čisto - daleka obala... zvučalo je vrlo sumnjivo i antiideološki. I legendarna Tonka s kojom su nastupili na Splitskom festivalu - festivalu zabavne glazbe. No, nije se moglo drugačije, a dečki su sve prihvatili, kao i danas, uz zezanciju. Dali su nam apsolutnu himnu osamdesetih - Osamdesete.
Sedamdesetih smo imali prvu hrvatsku rock operu Gubec beg, tek treću u svijetu.
Osamdesete su donijele novi val na kojem sam odrasla... Patrolu, Atomsko sklonište, Vruće igre Parnog valjka i neponovljiv Crno-bijeli svijet Prljavog kazališta. O razlazu s neozbiljnom zvijezdom Bogovićem pričao je i sam Bogović, uz Jasenka Houru. Prateći vokal Mladen Bodalec dobiva priliku života.
U Splitu u to vrijeme praše Metak i Stijene. S time da je grupi Metak zabranjen nastup na Splitskom festivalu pod tim imenom. 
Davor Gobac objasnio je "naciji" zašto se prvi put skinuo i zašto se i dalje skida na pozornici. Tu sam čast i osobno doživjela tijekom studiranja u Domu sportova na velikom koncertu povodom 200. izdanja emisije Hit Depo.
Animatori, ITD band... glazba moje mladosti i duše. :))))))) Hrvatskoj sceni nedostajali su lagani ljetni tekstovi kakve su na početku ponudili Krešimir Blažević i dečki. Premda je Krešo htio da ga se ozbiljnije shvati, zbog toga su počeli nositi i odijela, Animatori su ostali laganini bend, što ga je jako frustriralo. 
S Johnnyjem svatko ima svoju verziju priče, sve je rečeno i ništa se ne može.

Jučerašnja epizoda evocirala je jedva održan prvi koncert Prljavaca na Trgu - ludilo kojim su kasnije još nekoliko puta počastili publiku.
A zatim neprikosnoveni hit i neslužbena himna devedesetih - Thompsonove Čavoglave. Sjećam se kao danas kako mi je taj sirovi momak u uniformi bio sjajan i simpatičan s tom pjesmom, koja je puno značila i dala našim momcima na frontovima. I u što se pretvorio danas i koliko je zaradio na prodaji jeftinog nacionalizma, manipuliranju klinacima, vjerom i ustaštvom.
A zatim službena himna devedesetih Moja domovina i Hrvatski Band Aid iz kojeg je izostavljena, nikad objašnjeno, Radojka Šverko.

Svećenikova djeca (2013.)

Prije godinu dana ovaj se film počeo prikazivati u hrvatskim kinima (tamo gdje ih još ima, uglavnom u većim gradovima), najavljen kao komedija godine, kao hit... S obzirom da od svih žanrova najmanje volim komedije, a hitove redovito ignoriram dok su aktualni, sve što sam do jučerašnjeg gledanja znala o filmu jest da ga je režirao Vinko Brešan i da nekakav svećenik buši kondome kako bi povećao natalitet na svom otoku (u svojoj župi). Nije mi padalo na pamet da odem u kino, jednako kao i s filmom Sonja i bik, koji sam slučajno gledala kod prijatelja kad su ga "nabavili". Naravno, kad je jučer premijerno prikazan na TV-u, iskoristila sam priliku i mirnu novogodišnju večer da vidim o čemu je riječ. Bila sam spermna na laganu komediju na hrvatski način, bez velikih očekivanja.

Ostala sam zbunjena, priznajem. Premda sam se tu i tamo nasmijala, pošalice baš i nisu urnebesne (po tome je Sonja i bik daleko bolji), veći dio vremena komentirala sam da me iritira sve to i ljutila se. Sam kraj filma šokirao me na neki način i otvorio mi oči jer sam shvatila da se uopće ne radi o komediji, kako je marketinški najavljivano, već o farsi, čak i kvalitetnoj farsi za hrvatske navike.

Priča s radnjom na malome otoku, koji živi svojim ritmom svi zanju o svima sve i obaveznom neiskrenom sakralnom fasadom svim važnijim zbivanjima, uokvirena je ispoviješću don Florijana koji je u bolnici, a olakšanje svoje duše prenijet će kroz ispovijed na drugoga svećenika. Element ispovjedne tajne sjajno je ukomponiran i upotrijebljen kako bi pokazao dvoličnost vjerskih dogmi. Ali jednako tako, očito je da je Brešan temi pristupio manipulativno i jednostrano, jer čak i glavni junak nakon suočavanja s tragičnim posljedicama svojih dobrih namjera i dvoličnošću institucije kojoj se zavjetovao ostaje samo slabić koji je ispovješću pomogao sebi. On ima svoj rak, kako kaže, pa se još usuđuje pitati kolegu kako će se on nositi s onime što je saznao. Tu je ta Brešanova jednostranost očita (svi su unutar Crkve loši), a tome pribrajam i marketinški trik promoviranja filma kao komedije, na što je redatelj očito pristao iz raznih razloga, a mislim da je jedan od njih i određena vrsta kukavičluka. Lakše je sve zaodjenuti u ruho komedije. Film definitivno pokreće na razmišljanje, ali pitam se koliko je ljudi istinski razmislilo o gotovo devedeset postotnoj katoličkoj Hrvatskoj i prepoznalo sebe u nekome od tipiziranih likova, a koliko ih je samo odmahnulo rukom i zaključilo - promašena komedija.

Scena s Goranom Bogdanom koji pijan pjeva Mišu Kovača na stupu sjajna je i pošteno me nasmijala.
Moj omiljeni Krešimir Mikić nekako mi je bljedunjav i neiskorišten.