Majstorski ispripovijedana, maštovita, mračna, slojevita priča, temeljno preuzeta iz Biblije, ali obogaćena životnim likovima koji potresno i snažno djeluju na čitatelja.
Kakav pisac! Kakva mašta i vještina povezivanja biblijskog predloška, fantastičnih elemenata, referenci na suvremeni svijet. Presretna sam i ispunjena kad pročitam ovakav roman.
Priča o pravedniku Noi, bogobojaznom čovjeku, koji se jedini sa svojom obitelji smio spasiti nakon uništenja svijeta svima je poznata i jedna je od najdugovječnijih koje su se održale u vjerovanjima. Još kao dijete iritirale su me biblijske priče svojom linearnošću i pomanjkanjem emaptije i moralnosti, svojom naprasnom uvjetovanošću kojoj smo bili izloženi. Trenutno mi se čini da sam konačno naišla na tekst u kojem se lik Jahve poklopio s mojim slikama i uvjerenjima, ili interpretacija njegovih postupaka s mojim razmišljanjima.
Findleyjev roman prati osnovnu nit poznate nam priče. Svijet je iskvaren i izopačen, ne poštuje Zakone Stvoritelja, stvara vlastite zakone temeljene na pohlepi, taštini, to su zakoni jačega (u bilo kojem smislu) ako se uopće mogu nazvati zakonima. Dom Noine obitelji u blizini prašume, bogate svim mogućim primjercima životinjskog svijeta, u prvome dijelu romana suprotstavljen je kao mjesto radnje obližnjim Gradovima koji su leglo poroka svih vrsta. Ubrzo je jasno da među njima nema velikih razlika, osim što su Građani izravniji i ne pokušavaju licemjerno uljepšati svoje postupke. Ubija se i s jedne i s druge strane, s drugačijim motivima.
Sve ono što me i inače smetalo u biblijskim tekstovima, ovdje je dovedeno do maksimuma, dakle Findley i ja razmišljamo isto, samo što se njegov spisateljski dar razlio kroz nekoliko stotina stranica romana. Jahve Noi daje Ukaz koji sadrži upute za preživljavanje kaznenog potopa. Iako je od početka moralno upitan lik, od tog trenutka Noa se pretvara u tiranina koji je osjetio što znači imati moć. Zanimljivo je što se nitko od likova ne pita zašto su baš oni izabrana obitelj; svjesni su vlastitih mana i dubokog jaza između čalnova obitelji. Premda slijede razne okrutnosti među njima, vidljivo je da je jedino Noa sposoban svaki svoj postupak preokrenuti u njegovo naličje, da jedino njemu nedostaje barem mala trunčica plemenitosti koja bi povremeno preispitala posljedice strašnih odluka.
Noa kroz roman postaje utjelovljenje svih poznatih i manje poznatih koji su kroz stoljeća nanosili bol i prolijevali krv u Jahvino ime. Jahve je samo umorni starac (ipak muškarac bijele brade), razočaran svime što je stvorio, ali ipak dovoljno jak da poželi i ispuni strašnu osvetu. Dualnost njegova lika sjajno je ocrtana.
Može potopiti i uništiti sve što postoji, ali nije u stanju prepoznati i nagraditi dobrotu - onu stvarnu, svakodnevnu dobrotu koja se događa kao posljedica uzvišenog duha i karaktera i očituje u malim stvarima. Jahve, čini se, vidi samo ono što se čini u njegovo ime i za njegovu slavu, čime njegove namjere, postupci i sama bit postaju upitni na sve načine. I sama sam puno puta razmišljala zašto vjera traži od nas bespogovorno štovanje nekoga tko dopušta sve što se događa (svevremenski prezent). Je li sve što se događa posljedica naših krivih odluka i svega proizašlog od ljudi. Znači, trebamo ispravno odlučivati i postupati, stalno vagati vlastite misli, riječi i djela da ga ne bismo uvrijedili, ali nikakvo vaganje ne dolazi u obzir kad je o njemu riječ - već griješimo. Stvoritelj nas je obdario slobodnom voljom i razumom da bismo birali Dobro i Njega, ali nemojmo pitati, tražiti razloge i objašnjenja za njegove postupke i izbore.
Ideja uništenja onoga što si stvorio (u ljubavi/ iz ljubavi) Findleyju je u potpunosti neprihvatljiva i nesklad Božje odluke doveo je do kraja romana u područje antiutopijskog apsurda nevjerojatnih razmjera. I Noa kao stvoritelj svoje djece ponaša se poput Boga. Ja sam vas stvorio, mogu vas i uništiti!
Okrutnost je samo prikriveni strah, rečeno je u romanu,
a strah nije ništa drugo nego neuspjeh mašte. Iz toga proizlazi i podjela likova u romanu, svi se boje, samo neki imaju mašte iz koje se rađa ustrajnost, hrabrost, nove ideje o oslobođenju... drugi jednostavno nanesu bol, povrijede psihički ili fizički - u Jahvino ime.
Ne znam što me više oduševilo - Findleyjevi opisi ili gradnja likova kasnije svrstanih u dva tabora - Tlačitelje i Potlačene.
Noini sinovi: Šem - radnik koji ne razmišlja, a njegovi su obzori zatvoreni dnevno obavljenim poslovima. Ham - znanstvenik koji pita, analizira, povezuje i prihvaća čak i ono što ne razumije, ali spreman je učiti i predati se novom. To se najbolje vidi u njegovom odnosu sa suprugom Lucy, koja je zapravo Pali Anđeo (Lucifer). Jafet - psihički istraumatiziran susretom s ljudožderima i seksualno zbog stalnih odbijanja koje doživljava od svoje supruge - djevojčice. Mala Emma - Jafetova supruga, koja pokazuje veću maštovitost u svojoj ulozi stalne žrtve, nego Noa u svojoj vjeri. Hannah - Hamova supruga, spremna snositi posljedice svoje odluke da preživi pod svaku cijenu.
Gospođa Noyes, Noina supruga, oličenje plemenitosti i požrtvovnosti. Po meni, premda zauzima velik dio naracije, nije osobito upečatljiv lik; više je antipod Noi, i to je sve.
Oduševile su me Lucy (Lucifer) koji uopće ne utjelovljuje Zlo, već znatiželju, odlučnost, inteligenciju... i Šarena, mačka gospođe Noyes, koja je zapravo i glavni lik. Tu je Findleyjeva ironija i poigravanje kanonima doseglo vrhunac. Mačka je jedna od životinja koje se u Bibliji uopće ne pojavljuju.
Čitetelju preostaje razmisliti o svemu i propitati se, a možda na kraju i odlučiti - tko bi bio na korablji (arci). Oni koji pročitaju roman, a poznaju me i osobno, shvatit će zašto se prepoznajem u liku Lucy. :)
