Manolete: krv i strast/ A Matador's Mistress (2008.)

              Romantična drama ne mora biti sladunjava i plitka?! Ili ja precjenjujem žanr. Ova je inspirirana životom slavnog španjolskog matadora Manoletea i njegovom, u to vrijeme prilično skandaloznom, vezom s glumicom Lupe Sino. Samo, prave inspiracije zanimljvim likovima i njihovom osobnom dramom baš i nije bilo. Film je jadno sklopljen. Naracija nije loša, bilo je i dramatike jer je veza bila takva, ali redateljsko-scenarističko inzistiranje na naglašavanju  pojedinih trenutaka do kraja filma totalno me iziritiralo, osobito završetak. Manolete na vrhuncu slave upoznaje ljubav svog života s kojom ostaje u vezi do prerane smrti u 30-oj godini.
Šteta sjajnih glumaca Adriena Brodyja i Penelope Cruz. Zašto je cjelina toliko isforsirana kad je postojala sjajna biografska priča i odlični glumci? Njima ništa ne zamjeram, oboje su dali vjerojatno i više nego što je traženo. Nemam baš puno znanja o koridi, ali čak je i tu falilo prave dramatike. A onda prenapuhani Manoleteovi posljednji trenuci u bolnici, Lupina vožnja automobilom koja je trebala poslužiti ne znam čemu (rastu dramatike? kao da činjenica da nije bila na posljednjem nastupu voljenog muškarca koji će umrijeti mlad nije sama po sebi dovoljna...) - uglavnom posljednjih petnaestak minuta bih sigurno bolje osmislila i izrealizirala, i ne mislim da pretjerujem. Ljute me takve stvari.

Ipak, nije da nisam uživala u licu i tijelu Penelope Cruz, kao i uvijek - prelijepa mi je, uz to što je uistinu sjajna glumica. Adrien Brody - uvijek pouzdano dobar i sugestivan. Pohvale barem za krupne kadrove tih izražajnih lica.

Maksim Cristan, BEMTEUMOZAK (fanculopensiero)

          Imam je! Ganjala sam je više od šest mjeseci. Večeras i tijekom noći, možda i jutra (ipak je sutra subota) počastit ću se  uz Arsenovu diskografiju.
Bez grižnje savjesti malo sam ostavila sa strane čak dvije koje trenutno čitam. :) Maksimov čin tisućama je svjetlosnih godina daleko od mog načina života i razmišljanja. Možda sam je baš zato toliko iščekivala i tražila.
Evo, nek bude zapisano: počinjem čitati znajući da će biti zanimljivo, duhovito, provokativno, lucidno, ali s dozom rezerviranosti koja je pratila i uranjanje u Into the Wild. Lako je sve odje*** i biti lud i hrabar na ovaj način kad si odgovoran samo sebi i za sebe. Odgovornost za tuđe živote koji o tebi ovise podrazumijeva drugačiju svakodnevnu hrabrost.
Već me sad zanima što ću napisati u nastavku sutra ili prekosutra kad završim. Trenutno sam na trećoj stranici.
Tako ja kažem sad... Maksim kaže i slažem se s njim (zasad) :)

"Mislim da u beskućnicima vidimo sebe, vjerojatno podsvjesno. Vidimo sebe jer znamo da u dubini duše nismo ništa bolji ni vredniji od odrpanca. Njihov način života i njihova prisutnost nam stvara nelagodu."

Dakle, Maksim jednog dana u svibnju 2001. napušta svoj uhodan život mladog menadžera u brzom usponu i sjeda na prvi vlak koji ide prema Zapadu (bio je jedan prije za Vukovar, ali tamo nije želio ići - ruševine i ostaci rata, možda grižnja savjesti zbog prodaje slavonskog drva Talijanima dok je vodio svoje poslove?!); bio je to vlak za Milano. Potaknut nekim iznenadnim lomom u duši, zovom koji je osjetio i prepustio mu se (o takvom nečem upravo čitam u The Soul's Code, mada nije skroz identično), mijenja način života i postaje stanar milanskih trgova i parkova. Postaje ulični pisac, što ističe s velikim ponosom.
Oko 120. stranice nastavljam uz osjećaj da mi je Maksim sve draži. Onu početnu rezerviranost prema još jednom egopoduzetniku koji će raditi samo što želi i kad želi zamjenjuje određeno poštovanje. Prerano je još za konačni sud. Ali veoma zanimljivo.

"Moje je ime Maksim Cristan i ne izigravam oduvijek budalu na milanskim ulicama. Mada me danas tako naziva još samo većina mojih nekadašnjih znanaca, onih koji su me znali samo površno, onako u prolazu. Prema njima, ja sam jednoga dana jednostavno skrenuo pameću, onako bez nekog jasnog razloga. Događa se, život je zajeban.
Za razliku od njih, oni koji me dobro poznaju i vole (moja uža rodbina) uvjereni su da se drogiram. A što drugo? Oduvijek sam bio previše inteligentan da bih odjednom samo tako bezrazložno skrenuo.
Ipak, i jedni i drugi se slažu da sam još prije dvije godine bio posve normalan mladi poslovni čovjek pred kojim je bila više negoli blistava budućnost.
To mi se vrijeme sad čini dalekim. U međuvremenu se toliko toga dogodilo...
Svi ovdašnji znanci me pak znaju kao uličnog pisca, lo scrittore di strada. Pristojan, inteligentan i trezven mladić, mada s Balkana. Pitajte koga hoćete. A najmanje jedna me više negoli jednom nazvala lijepim. (Napokon sam uspio.)" 

U svakom slučaju, knjiga me trenutno ponijela. Osnovni joj je motiv ljudska dobrota u pojavnim oblicima koje bi najmanje očekivao i sviđa mi se što je naglašavao zahvalnost svima koji su mu pomagali.
Iskrena, detaljistička, tečno pisana... Imao je ludu sreću, a to je jako važno. Divim mu se zbog izdržljivosti, fizičke osobito. Samo...??? !!!
I dalje je ostala određena rezerviranost prema čitavom eksperimentu. To je ključno - eksperiment. Okej, nije znao kako sve to može završiti, svašta se moglo zakomplicirati, ali i dalje tvrdim da je jedno otići iz Hrvatske, dok te ipak čeka situirana obitelj, igrati se beskućnika u europskoj Italiji, ogromnom i bogatom Milanu naviklom na multikulturalnost i ekscentričnost, a nešto sasvim drugo je otići, recimo, u Etiopiju ili tko zna kamo, gdje se nećeš moći oprati u pristojnim toaletima raznih birceva, izložiti se bijedi, gladi, bolestima, nepravdi, neljudskosti... umjesto čudaštvu i lucidnosti otkvačenih beskućnika-umjetnika na peristilu di San Lorenzo prepunom prebogatih turista.
Dobar si, Maksime, ali samo to.

U Milanu sam 1997. provela nekih 7-8 sati, na putu prema Parizu. Grad mi se nije nimalo svidio, pamtim hrpe smeća, modernih zgrada i najezdu komaraca. Maksimov Milano daje jednu životnu sliku, koliko je tekst može dočarati - a može dosta.

http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/video-od-menadzera-preko-beskucnika-do-pisca-kroz-cetiri-godine-lutanja.html

Massimo u Tvornici

Sjajan koncert sinoć u rokerskom prostoru i ozračju Tvornice kulture u Šubićevoj.
Prepuna pozornica vrsnih glazbenika s različitim instrumentima. Osobito su mi pasale violina, viola i udaraljke u bogatim akustičnim aranžmanima.
Upravo sam pročitala na netu kako je Massimo vlasnik glasa "koji volite ili ne volite". Kao i svi uostalom, a dodajem - i stila. Meni odgovara i puno ga slušam. Štoviše, smatram ga jednim od najkvalitetnijih hrvatskih intrepretatora, tu, naravno, ne ubrajam kantautore poput Arsena koji su zasebna kategorija. 
Od početne "Gdje smo sad" koja je morala svakoga tko voli glazbu opčiniti svojom dubinom i jednostavnošću, dakle paradoksalnošću interpretacije, do "Kruga u žitu" punog dramatike za kraj, koncert je čitavo vrijeme samo rastao.
"Tišina" i savršena "Da mogu" koju mu je napisao Majstor (Arsen) - a samo dvojicu bezrezervno častim tim nazivom - meni su bile trenuci za trajnu uspomenu. One minute koje ti ostanu u glavi, mada je čitav događaj ugodan i dobro se osjećaš.
Bilo je i nekoliko obrada, a znamo da Massimo to radi jako dobro. "Gracija", "Sve je to zbog lošeg vina" i "Stine", bez "Ostala si uvijek ista" kojoj sam se, baš onako jako jako, nadala. 
Nekolikominutni instrumentalni uvod u "Indiju" također je bio poseban, a onda Massimov prigušen glas "Indija u zraku, vinsens miriše u mraku..."

Massimu mnogi zamjeraju neobičan stil, uštogljenost, najčešće opisujući to kao "ženskast, čudan". Ali glas i interpretacije mu priznaju. Kad stojite praktički pred njim, kao ja jučer, vidite da taj čovjek svaku notu poprati mimikom, njegovi trzaji lica i tijela potpuna su posvećenost trenutku i glazbi. Okej, ne priča urnebesne viceve, ne izvodi verbalne vratolomije i ne napada nas neprirodnom duhovitošću - to mu ne ide i toga se kloni. Pošteno. Ali u ophođenju s publikom djeluje iskreno i jednostavno, meni se sviđa njegova pristojnost i trud da svima zahvali. Ima sjajan i veoma uspješan novi album, kojem su prethodili i prošli isto takvi, svjestan je da nije kantautor, očito nije podlegnuo taštini i vlastitoj veličini i ima potrebu izraziti zahvalnost i poštovanje tekstopiscima i ostalim suradnicima bez kojih svega toga ne bi bilo. To znači biti gospodin!

Zaboravila sam spomenuti, drugu po redu, "Traži me", meni jako dragu, s odličnim tekstom na koji uvijek emocionalno odreagiram.

Ovaj je koncert bio uranjeni poklon za moj rođendan. Draga moja Nataša,  još jednom hvala za sve naše lijepe trenutke druženja u kojima se tako dobro poklapamo i za ovo iznenađenje.

David Mitchell, Atlas oblaka/ Cloud Atlas

                 Premda me inače iritiraju preporuke na stranicama knjiga, osobito suvremenih romana, uglavnom svedene na oduševljeno (vjerojatno i plaćeno) dizanje u nebesa dotičnog uratka, i to uz pomanjkanje bilo kakvog dubljeg nadahnuća pročitanom knjigom, ovaj ću put početi baš hvalama s korica jer se, eto, u potpunosti s njima slažem.
Poseban virtualni pozdrav šaljem nakladničkoj kući Vuković&Runjić te prevoditelju Saši Stančinu koji je i iz prijevoda napravio remek djelo - a ovo je roman u kojem moć jezika i naracije igraju ključnu ulogu.

"David Mitchell je genij. Piše kao da vozi neiscrpni stroj za snove, s riječima može što hoće, a njegov dar razlijeva se poput lave svakom stranicom romana."

" Kao postmoderni žongler koji s lakoćom rukuje s pregršt žanrova, David Mitchell ujedinjuje dar za čistu pustolovinu, enigmatski um dostojan Nabokova, oštro oko za ocrtavanje likova, a sklon je i smjelim filozofskim i znanstvenim promišljanjima na tragu Harukija Murakamija, Umberta Eca ili Philipa K. Dicka."

"Ovo je moderni klasik, u to nema sumnje, i knjiga nad kojom se pitamo kako, zaboga, kako mu je to uspjelo? Obavezno štivo za svakog studenta suvremene književnosti."

Roman je uistinu prozno čudo, prvenstveno zbog bogatog jezika. Povijesno-znanstveno-filozofsko djelo, bogato pripovijedanje s velikom dozom lepršavog humora. Osim što zna pripovijedati, pisati, otjeloviti bogatstvo jezika na papiru, David Mitchell ponudio je i sjajnu ideju zaodjenutu u začudnu strukturu.
Roman se sastoji od zasebnih priča koje nam nude povijest čovječanstva kroz poglede i pripovjedne jezike šestoro glavnih likova. Ne poznaju se, vremenski i prostorno su odijeljeni, ponekad i stoljećima, ali svi su svojevrsne žrtve diktatora u raznim oblicima, ali uvijek s istom idejom grabeži na tuđi račun, račun malog čovjeka s velikim talentom, idealima ili hrabrošću.

Redom, strukturu djela čine sljedeće priče, s time da se prekidaju, pa nastavljaju nakon središnje:
1. Pacifički dnevnik Adama Ewinga 
Amerikanac, istraživač, idealist sreće tijekom iscrpljujuće plovidbe Tihim oceanom grubost i divljaštvo u iskonskim oblicima, ali i onim sofisticiranijim, u liku misionara na pacifičkim otocima. Dalje ne smijem, ne bi bilo fer :)

2. Pisma iz Zedelghema
Mladi talentirani glazbenik ne slaže se s obitelji, razbaštinjen je i osuđen na preživljavanje kao glazbeni daktilograf ekscentričnom, starom sifiličaru, nekad sjajnom glazbenom majstoru...
 

3. Poluživoti - prvi slučaj Luise Rey
Mlada novinarka otkriva međunarodnu urotu vezanu uz gradnju opasne nuklearke...

4. Jeziva muka Timothyja Cavendisha  
Meni najduhovitiji dio. Nevažni nakladnik stjecajem okolnosti postaje važan igrač, ali prisiljen je bježati pred razjarenim polukriminalcima i vlastitim pokvarenim bratom...

Dijelovi 5 i 6 uistinu su remek djela u jezičnom smislu.
5. Orison - Sonmi 451
Klonirana poslužiteljica čeka osudu zbog djelovanja protiv korporacije. Radnja je smještena u budućnost, umjetno izgrađen novi poredak u Koreji...

6. Slooshin priljelaz i šta je poslije bilo
Zachary, mladić s postapokaliptičnih Havaja... središnja priča, jedina cjelovita, pročitala sam je dva puta i mogla bih svaki dan još neko vrijeme...
Ponavljam već rečeni dio "Kako, zaboga, kako mu je to uspjelo?" Njima! Autoru i prevoditelju.  

Sve su priče povezane, likovima ili njihovom ostavštinom, a simultanizam radnje u prošlosti, sadašnjosti i dalekoj budućnosti samo pospješuje autorovu osnovnu ideju - prikaz diktature i totalitarizma u različitim oblicima. Jači tlači svim dostupnim sredstvima.

Pogledat ću film, ali ne odmah. Čula sam da ne prati vjerno knjigu i da je bilo slobodnijih scenarističkih zahvata pa si ne želim odmah kvariti zadovoljstvo pročitanim, mada slovi za jedan od iščekivanijih prošle godine.

Babettina gozba/ Babette's Feast (1987.)

Sjajna ekranizacija romana Karen Blixen, malog obimom (manje od 100 stranica), a velikog idejom i značenjima, koji sam pročitala prošle jeseni. Film je čekao jer uvijek pokušavam prije pročitati knjigu ako je nastao prema književnom predlošku.
Ljubiteljima književnosti i filmske umjetnosti koji još nisu upoznali ovo djelo svakako preporučujem oba uratka.
Budući da sam sadržaj romana detaljno iznijela pišući o njemu, može ga se naći na ovome linku:
http://provincijalka13.blogspot.com/2012/11/karen-blixen-babettina-gozba.html

Film vjerno prati roman, i to je sjajno. Ne podnosim kad redatelji i scenaristi mijenjaju književni predložak (zapravo ne shvćam kako se uopće usuđuju) - kao da nemaju ideja za vlastitu priču, ali nije im dovoljno prezentno ili prigodno masovnom konzumerizmu ono što uzimaju.
Rekoh već, ovdje to nije slučaj pa sam se opustila nakon prvih pola sata. Izbor glumaca je odličan jer su se poklopili sa sugestivnošću književnih karaktera. Ne nalazim zamjerke niti jednome glumcu pojedinačno ili u cjelini. Pastorovo stado (seljani), zadojeno predrasudama, uskih duhova i bezizražajnih pogleda jedan je veliki filmski karakter. Spora kamera krupnim kadrovima prati njihova ukočena lica; je li mi se to učinilo?, ali svi kao da imaju tanke usnice koje ne sugeriraju velikodušnost i otvorenost. Sjećam se da jedna od seljanki ima punije usnice, ali izrazito zločest pogled, pa ne narušava cjelinu.
Vrhunska scena mi je kad jedna od seljanki vodenastog pogleda svojim tankim usnama kuša vodu, procokće, ali pazeći da ostane ukočena, i vrati se francuskom vinu, dok krupna kamera bilježi rumenilo na uvelim obrazima.
Podjela uloga i odabir glumaca za ovaj film vjerojatno su bili zahtjevni jer je priča koncipirana tako da su likovi isprva mladi, a zatim stariji tridesetak godina. Budući da film namjeravm ponoviti, nisam sad proučavala koji su glumci obuhvatili oba aspekta. Čini mi se da je ekipa pogriješila jedino u izboru stare otmjene dame, ne sjećam se sad točno prezimena. Kad dočekuje svog nećaka na vrhu stepenica, djeluje jako staro i izborano, a takva ista je i tijekom večere tridesetak godina poslije. No dobro. Opraštam jer je sve drugo odlično.

Uloga Babette pripala je poznatoj francuskoj glumici Stéphane Audran. Ljepotica je čak i u poznijim godinama. Puna života, bogate mimike, gracioznih pokreta u jednostavnoj odjeći, hoda poput kraljice među tavama i loncima u maloj kuhinjici. A to i jest - kraljica kulinarstva i umjetnica. 
Tu je i Bibi Andersson, jedna od Bergmanovih muza. 
Hladna i škrta priroda, osim kad pljušti ili puše, hladni i skučeni ljudi te bogata trpeza velikodušne Babette nude poruku da sustezanjima u ime velikih apstraktnih ideja i gomilanjem strahova oduzimamo i sebi i svojoj okolini potpunost i ljepotu najvećeg poklona koji ćemo ikada dobiti - života.

Jedan od filmova koji su predivna vizualna nadogradnja sjajnom književnom djelu. 

Fibi (2)

Jedva sam dočekala vikend, ovo je bio iscrpljujuć tjedan. U istome tjednu probna matura i natjecanje iz Hrvatskog jezika, hrpa priprema i dodatnih poslova uz uobičajen raspored u školi.
Fibi mi užasno nedostaje. Usred pretrpanog tjedna doživjala sam šok jer smo je izgubili a ja sam morala funkcionirati poput stroja. Pobrinuti se za njezino malo tijelo nabrzinu jer živim u zgradi i nije u redu da mače leži na parkiralištu kojim stalno prolaze ljudi, auti, djeca (pored dječjeg smo vrtića). A nakon toga ne možeš barem dan-dva biti sam bez obaveza sa svojim mislima i uspomenama jer te čeka hrpetina papira za ispravljanje i produljeni boravak u školi. Tek smo u četvrtak Ivan i ja stigli 15 minuta razgovarati o njenim forama, o tome kako je bila luda.
Sad prolazim kroz ono intenzivno razdoblje tuge i na neki način (a ne, ne mislim da je to poremećeno) uživam u tome. Dobro, možda je "uživam" pogrešna riječ - paše mi. Teško je, ali paše. Znam da je nema, ali kao da je ipak tu. Tu je :( Bit će tu još neko vrijeme.
Mnogi to ne razumiju. Dosta me ljudi čudno gledalo u školi kad sam im objasnila zašto sam tužna. Otprilike, ako mi je to najveći problem, onda nisam baš normalna.
Rastužuje me bilo kakav gubitak. Pa i životinje. Da ne osjećam takvu povezanost sa svojom životinjom, ne bih je ni imala. Meni su mačke od djetinjstva mali, mekani, umiljati prijatelji s kojima sam razgovarala, čitala u njihovu društvu, plakala kad mi je bilo teško, uvijek držeći macu u krilu, ili skakala s macom i pjevala kad me nešto usrećilo.
Fibi sam dobila od bivše učenice Marine kojoj sam bila razrednica. Tugovala sam za Dunjom, bivšom macom, koja je doživjela moždani udar (najvjerojatnije) i samo mi je stigla poruka "Razrednice, imam male mačiće, hoćete jednoga? Vama očito treba maca."
Došla je u moj stan s pet i pol tjedana. Doslovno beba na sve načine. Kad živiš sa životinjom, a ne doživljavaš je samo kao nužni stroj za ubijanje miševa (boli me za miševe, nemam posla s njima), onda je to druga razina odnosa.
Neko vrijeme će svašta nedostajati. Često otvaram prozor u kuhinji, naslonim se na dasku i popušim cigaretu. Uvijek, ali baš uvijek, ako je bila doma, dotrčala je, popela se na dasku, obavezno se pomazila uz moju ruku ili lice (ako sam se sagnula) i onda sjela u onaj prekrasan mačji položaj - i gledale smo van.  Moji su nas znali pitati "Gledate vi, ha?" Gledale smo :) Knjige, filmovi, čak i ispravljanje kontrolnih... uvijek je bila kraj mene (nas).
Morala bih pospremiti i maknuti njezine stvari ovaj vikend, hrpice igračkica, keksiće, jastuk...
Kad se vraćamo odnekud autom, totalno je čudno. Uvijek je skočila na auto kad se zaustavio, to je bio pozdrav - a ludo je bilo i kako poznaje zvuk motora. Samo bi dotrčala, nekad iz daljine, i pričekala da auto stane, skočila na njega, kad se otvore vrata, obavezno grebanje po unutarnjoj strani (uvijek po istom mjestu) i ulazak pa istraživanje unutrašnjosti.
I njezini ludi položaji za spavanje i mjesta koja je nalazila - da nemam slika, ljudi mi ne bi vjerovali....Potpuna predanost svojem prostoru i ljudima.

Kao što vidite, dio stola za računalo koji se izvlači
i namijenjen je za tipkovnicu (i macu).

Sad ćemo okititi bor. Mačja znatiželja je nevjerojatna.

Rasturila ga je! I neka je - to je samo bor za par tjedana,
a uživancija je neopisiva.

I tako se može spavati, i to dugo.

Na ormaru u predsoblju. Tko nam to dolazi?
Naki su se znali i prestrašiti :)

 

Omiljeno mjesto za spavanje oko kojeg smo se svađale.
Na stolu u dnevnoj sobi.
Ona mora biti u centru pažnje.

Od Sabine i Željka dobila je nosilicu, rozu :)
 jer je curica, s mašnom jer je to super za natezanje.

I unutra je super.... osim kad ideš k zločestom doktoru :)

Nirvana....

Fibi

Danas sam izgubila još jednu svoju macu. Uobičajen scenarij - maca na krivom mjestu, pred nečijim autom.
Ne događa mi se prvi put, ali osjećaj gubitka je uvijek intenzivan. Sva racionalna objašnjenja svjesno prihvaćam, ali neko vrijeme će gadno boljeti.
Svi koji imaju svoju životinju poznaju tu razinu povezanosti sa živim bićem koje smo planirano ili impulsivno odabrali za prijatelja, u mom slučaju uvijek i člana obitelji. Ta nam predivna bića uljepšavaju dane unoseći u njih radost, zaigranost, opuštenost i odanost. Znam da se pojam odanosti više povezuje sa psima, ali kad živite s mačkom, prepoznajete i njezine znakove. Vjerojatno je tako s bilo kojom životinjom uz koju se vežete, koja vas poznaje i prihvaća.
Trenutno mi stan djeluje pusto, mada smo svi u njemu.
Jedan od "onih baš mojih pisaca", Milan Kundera, rekao je u svojoj Nepodnošljivoj lakoći postojanja opisujući Terezinu bol za psićem Karenjinom da je "sreća čežnja za ponavljanjem". Djelić tog nedostižnog raja u naš život unose životinje. Bezbroj malih svakodnevnih rituala, sve one slatke predvidljivosti, ona nevjerojatna jednostavnost njihova postojanja koje se ispreplelo s našim. U ovo vrijeme uvijek još nešto pišem, čitam, ispravljam zadaće, gledam TV... Ako i nije bila u stanu, nego vani, nekakvim svojim unutarnjim satićem vođena, Fibi bi ušla u stan, ja bih ostavila to što radim, maženje, keksići, mlijeko, još malo maženja.
Neka ostane za uspomenu i napisano, a i objašnjeno eventualnim čitateljima - dio "Fibi bi ušla u stan" znači upravo to. To je ludo mače samo ulazilo u stan skakanjem na kvaku. Redovito. Nevjerojatna spretnost i gipkost mačaka poznata je, ali meni je ovo prva mačka koja je otvarala vrata sama. Naravno, to se čulo kao da slon ulazi. Naskok na kvaku, izvana ili iznutra, i buka.
Neka ostane na ovome jer sam ionako od poslijepodneva rasplakana, trenutno s podočnjacima br. 26 (minimalno). Najgora od svega mi je slika u glavi jer sam je ja micala s parkirališta pred zgradom.

Za kraj mi paše još malo Kundere i mala retrospektiva od dobi 5 tjedana do zadnjeg uslikanog trenutka.
"Homo sentimentalis ne može biti definiran kao čovjek koji osjeća (jer osjećamo svi), nego čovjek koji je osjećaj uzvisio kao vrijednost."
 

5 i pol tjedana, njezin mišek za spavanje, nedostajala joj je mama

obavezno unošenje facice u fotić ili mobitel, kao da će napasti

policu za knjige je obožavala

baš je super na TV-u, toplo, a i u centru sam pažnje

Pogled s visoka, bilo je sasvim normalno da se popenje na balkonska vrata.

prije manje od mjesec dana - snijega se bojala i frktala je na njega, ali o tome se ne smije pričati okolo ;)

Slavenka Drakulić, Optužena

        

           Svi koji su čitali Slavenkine romane znaju da je esencija njene proze BOL. Bol u svim pojavnim oblicima, manifestacijama, otjelovljenjima, bol koju nam zadaju drugi, bol koju si zadajemo sami, bol koju nismo zaslužili (poput boli koju izazivaju bolesti), bol koju smo zaslužili kao posljedicu vlastitih pogrešnih odluka, poteza, zabluda, zloće.
Njezina umjetnost pripovijedanja o boli fascinira me od prvog romana koji sam čitala, a bila je to Mramorna koža. Ona me svojim pisanjem privukla hrvatskom ženskom pismu koje je bilo i tema mog diplomskog rada.
Za mene nitko ne piše tako uvjerljivo o boli kao Slavenka. Kad želim čitati jaku, intimnu prozu nabijenu individualiziranom patnjom, uzmem nešto njezino, a uglavnom sam sve ponovila već nekoliko puta.

Optuženu sam nestrpljivo čekala iz više razloga. Tema odnosa majke i kćeri osobno me zanima, a znam da će Slavenkin način probadati, izazivati uspomene, provocirati razmišljanje -  raditi mi ono što želim da mi literarni tekst "radi".
Nedavno je u Daminu gambitu, gdje je dosta vremena bilo posvećeno novom romanu, Slavenka po ne znam koji put objašanjavala da ne mora svaka priča o boli koju napiše biti osobno proživljena, što javnost uvijek intrigira na neki način. Ali poznavanje boli - jer ona ju je u životu itekako upoznala - autobiografsko je tkivo na koje nacjepljuješ fikcionalne elemente. Svaka osobna bol daje ti drugačiji uvid, nespoznatljiv onima koji, srećom, nisu proživjeli traumu(e). Ja to razumijem i zato čitam takvu prozu.

Na već isprobani način, ali nikako otrcan ili predvidljiv, žrtva u prvome licu pripovijeda svoju priču (svoju bol). Sjajna izmjena fokalizacije u jednom tijelu, od petogodišnje Djevojčice, djevojke, mlade udane žene.
Tko je Optužena? Naoko nevidljiv, ali sveprisutan jaz između promatrača u sudnici i Optužene raste kroz tekst, i na kraju se i sami pitamo Tko je Optužena? Kome se sudi? Tko je ubio svoju majku?
Suosjećamo s ubojicom i žrtvom, konfuzno je što znamo tko je ubojica, ali žrtava je više. Ubojica je žrtva, ubijena je žrtva. Nema se koga osuditi. Niti zašto.
"Optužena" (jer jedino pod navodnicima i može biti) čitavo vrijeme priča iznutra, priča drugima svojom šutnjom.

Ja sam ti dala život - ja ti ga mogu i uzeti - često joj je ponavljala majka.

Znam samo da nikada svojoj djevojčici neću ponoviti one mamine riječi koje su mi obilježile život, i da je to moj jedini dobitak. 

Ulogu staklenke na naslovnici romana otkrijte sami. Strašno.

Slavenka Drakulić, Optužena

       S mamom je bilo najgore to što je bila nepredvidljiva, a ja sam, ipak, morala predviđati njeno ponašanje jer sam o njemu ovisila. Morala sam rano naučiti iščitavati znakove njezinog raspoloženja: iz namrštenog čela ili smiješka, pognute ili zabačene glave, pospanog pogleda ili onog ispitivačkog, iz napetosti mišića koji će se od sljedećeg trenutka, poput opruge, baciti na mene. I glasa, svih nijansi njenog glasa - od onog na rubu vriska, do maznog, dubokog šapta koji je bio upućen samo ocu.
       Moj strah od nje bio je živo biće koje je živjelo u meni, nepredljivo poput duha. Strah je progrizao rupe u mome oklopu i onda su, kroz te rupe, njene riječi ulazile u mene kao pčele u košnicu, a njeni udarci boljeli još više jer su našli put duboko unutra. Poslije mi je trebalo vremena da te rupe pokrpam. Kao djevojčica zamišljala sam strah kao puno malih mrava koji napadaju moje tijelo i nikad se nisam sasvim oslobodila tog osjećaja.
       Naučila sam živjeti s lažima. Onu mene koja je tih laži bila svjesna, potiskivala sam sve dublje, dok laž nije postala poput kruha, nešto obično što možda ne voliš, ali ti napuni trbuh i ublaži ti osjećaj gladi. To više nisu bile laži, nego neka vrsta podvojenosti koja mi je omogućavala mir.

--------
       Sljedećih je deset godina ostala zalijepljena za mene. Umjesto njega, pažnju je usredotočila na mene, gušila me onim svojim ljepljivim krakovima, isisavala mi energiju, uvlačila se u svaki kutak moje intime. Kad sam postala djevojka, prezirala sam oca što joj je to dopustio.