Rachel se udaje/ Rachel Getting Married (2008.)

Redatelj: Jonathan Demme

Na trenutke težak, no vrlo zanimljivo napravljen film sporijeg tempa koji se bavi sukobima među članovima jedne suvremene disfunkcionalne obitelji. Stari štos okupljanja i sučeljavanja karakterno vrlo različitih članova obitelji na obiteljskom slavlju dobro je razrađen, u velikoj mjeri uz pomoć kamere iz ruke koja čitavom filmu daje patinu dokumentarističnosti, ali i dodatni dramski element.
Temeljni su element filma dijalozi kroz koje se otkrivaju slojevi obiteljske traume iz prošlosti koja je, naravno, oblikovala ili promijenila ponašanje svih. Predstojeće vjenčanje starije sestre, samo po sebi stresan događaj, vrijeme kad trebaš biti lijep, raspoložen i ljubazan prema gostima, obavija napetošću ostale sudionike koji nisu spremni za suočavanje s mlađom sestrom koja je stigla s još jednog odvikavanja od droge, a sa sobom neminovno donosi i podsjećanje na bratovu smrt koju je skrivila u prometnoj nesreći.
Izvrsna Anne Hathaway za ulogu mlađe sestre Kym nominirana je za Oscara 2009. godine.
Završetak filma, nakon gotovo dvosatnog potenciranja napetosti, iznenadio me toplinom i realističnim završetkom, usuđujem se reći, čak i neuobičajenim za američke drame.

Slađana Bukovac, Rod avetnjaka

Podaci o knjizi:
Izdavač: Fraktura
Godina izdanja: 2008.
171 stranica, tvrdi uvez

Na inteligentno i provokativno ironičan način autorica nas kroz nekoliko vješto isprepletenih priča iz psihijatrijske ordinacije suočava s mitovima našeg poslijeratnog društva. Psihijatar Pavel nije u ulozi glavnog lika jer je pokretač zbivanja, njemu se stvari samo događaju, i to uglavnom loše. Iz literarno uspostavljenog i okruženja ostalih likova izdvaja se visokom moralnošću koja povremeno zbog svoje stalnosti u sve nepoštenijim vremenima djeluje izobličeno.

Iz razgovora s prijateljem Vedranom...
- Čovjek funkcionira u nekom kontekstu, Vedrane. Čini ono što je u određenom okruženju prihvatljivo.
- Biti pošten, znači, trenutačno naprosto nije prihvatljivo?
- Ne samo što nije prihvatljivo nego je i pomalo sumanuto.
- Nevjerojatan si ti lik. Hrpu puta mi se dogodilo da upoznam ljude čiji su moralni stavovi upravo zadivljujući, ali njihovo ponašanje ni približno ne zaslužuje takve pohvale. Ti si jedini kojeg znam s upravo groznim stavovima, a vrlo moralnim djelovanjem u praksi.

Pavel je pritisnut besmislom vlastita psihijatrijskog posla koji se sveo na administrativno snalaženje u šumi šifriranih dijagnoza, a ionako svi očekuju PTSP. Ne pamti imena svojih pacijenata, ali im daje osebujne nadimke, koji su me vrlo zabavili, nakon što sam upoznala njihovu priču: Moralno Zlostavljanje, Dugin Ratnik, Loše Pamćenje...
Roman je zapravo višeglasan i stalno nas prebacuje iz jedne u drugu perspektivu. Sjajno je kako je Slađana pisanom reprodukcijom snimaka razgovora s pacijentima postigla njihovu svojevrsnu materijalizaciju.
Kratak, ali znalački napisan roman koji otvara teške teme, ali vas svojom prštavom ironijom natjera da priznate neke zablude i još na kraju ne ostavlja gorak okus.

Od čitave kozmogonije duševnih bolesti, depresija je kod njega još uvijek izazivala najveću empatiju. Jednako kao što najveći somelijeri ponekad pokazuju neobjašnjivu sklonost za vino iz djedova podruma, ili kao što se neki vlasnici kompanija mobilne telefonije neće odvojiti od svojih prvih Nokija. Unatoč svojoj prividnoj jednostavnosti, a možda djelomično upravo zbog nje, depresije su nevjerojatno komplicirane. Njihovi se podčinjeni neprestano sudaraju sa svojim različitim slojevima, kao arheolozi, i uglavnom se uvijek iznova vraćaju na jedinu stabilnu točku i samorazumljivu istinu, onu koja govori o tome kako život nije pretjerano smislen. Pobjednici depresije pomalo su kao junaci sportskih filmskih drama. Maksimalni napori za minimalne rezultate.
Depresije su poligon s kojeg se besmisao širi svijetom. 

Kao da je bilo nekad

Redatelj: Dušan Vesić

Film je naslovljen prema jednoj od pjesama  grupe Ekatarina Velika s albuma  S vetrom u lice iz 1986., a redatelj, koji je očito bio njihov veliki poštovatelj, pokušao je kronološki obuhvatiti njihovo desetogodišnje trajanje na sceni i ujedno na neki način ispričati svoju generacijsku priču.
Poznata je žalosna sudbina petoro članova grupe, ali nekako se ne mogu oteti dojmu da je dobro iskorištena i za promociju filma, a da ne govorim o tome koliko su ljudi, osobito mladi slušatelji koji su stasali nakon novovalnog glazbenog razdoblja, podložni toj nekakvoj fami i aureoli tragičnosti koja je obavila taj bend.
Mene to nikad nije posebno doticalo, naravno, žao mi je svakoga tko umre, ali zaboga, nema tu ničeg fatalnog i ne treba cijelu stvar stalno pumpati i mistificirati. Umrli su uglavnom od posljedica konzumiranja heroina, i to je to.
Budući da je, kao što sam već napisala, redatelj obilježen i zaražen njihovom glazbom, a i osobno je poznavao članove grupe, film je, naravno, napravljen u panegiričnom tonu, što je u redu - snimio ga je da im oda počast.
Sviđa mi se kronološka kompozicija za kakvu se odlučio, s pregledom svih albuma, počevši od Katarine ll., članova koji su se mijenjali i osvrta na pojedine pjesme koje su obilježile određeno razdoblje.

Ono što me posebno iritiralo bio je, ne izbor sugovornika (mnogo njih), već njihov način, nazvat ću to, "obraćanja" budućim gledateljima filma. Većina ih je bila toliko bahato iritantna u naglašavanju činjenice da su bili dio tog vremena, i nekako su djelovali posprdno te iznad svih i svega, a zapravo su sadržajno vrlo malo rekli. Osobito mislim na Koju (koji mi je i inače neprobavljiv) i Sonju Savić koja je isforsirano glumatala u stilu "ne razumijete vi taj bol, nitko to ne može razumjeti osim nas nekolicine".  
To je i moja glavna zamjerka filmu. Za kvalitetan dokumentarac nije dovoljno imati temu (u ovome slučaju važnu novovalnu grupu) i vojsku sebeljubivih sugovornika. Premda, bez obzira na njihov stil komunikacije, glavnim krivcem smatram redatelja i njegovu koscenristicu Sandru Rančić koji kroz jednoipostani film nisu dublje razradili drugu ideju, osim da je EKV bila sjajan bend. Nevjerojatna mi je izjava Zorana Predina, kojeg inače vrlo poštujem, da je EKV bila jedan od najboljih svjetskih bendova?!? Pred kraj film je dobio određenu jačinu, za koju je šteta da nije postignuta prije, vjerojatno zbog tragičnih okolnosti Magine i Milanove smrti, ali i referenci na Milanove antiratne i kritičke stavove prema srpskoj politici tog doba.

Pitanje kojim se svakako trebalo dublje pozabaviti jest zašto su autodestruktivni vjetrovi toliko poharali članove benda koji su mahom potjecali iz situiranih građanskih ili vojnih obitelji, školovani i širokih pogleda. Teza da su do kraja živjeli svoju umjetnost neprihvatljiva mi je i u njihovu i ostalim slučajevima. Takvu uopćenu postavku može se razraditi jedino na konkretnim primjerima, što je ovdje bilo moguće uz toliko živućih svjedoka, a nije učinjeno. Uvijek volim istaknuti primjer Gorana Bareta koji nikako ne živi svoju umjetnost, nego usprkos tome što se fizički i psihički urušio, ipak još uspijeva zabljesnuti svojim glazbenim talentom. Za umjetnost bilo koje vrste gorivo je talent. Imaš ga ili nemaš.

Osobno nikad nisam duboko uronila u glazbu EKV i možda je to dijelom utjecalo na ovaj osvrt, ali uistinu malim dijelom. Ima pjesama koje su mi drage, ali istinski me ne dotiču. Margita Stefanović dobro je to rezimirala u jednome od svojih intervjua rekavši da se netko pronalazi u njihovim artističkim i hermetičnim strukturama, visoko formalno izbrušenim i uvježbanim, a netko jednostavno ne. Meni je kod njih, baš zbog navedenih elemenata, uvijek nedostajala ona prirodna neušminkana emocija.

Marija Jurić Zagorka, Grička vještica lll. (Malleus Maleficarum)

Treći dio svog romanesknog ciklusa Zagorka je naslovila po sadržajno okrutnoj i bolesnoj knjizi koju je izdala njemačka Inkvizicija u 15. stoljeću, a postala je temeljni zakonik za progon vještica.
Prijevod sintagme s latinskog glasi "malj za vještice", što s obzirom na sadržaj trećeg romana shvaćam kao teški stupanj ironije. Ovim dijelom zaokružena je radnja smještena u Zagreb i okolicu, u čijem je središtu progon hrvatskih vještica te njihovo kažnjavanje. Zagrebački "malj" predstavlja šizofreni sudac Krajačić kojem zapravo najmanje zamjeramo sve što čini jer je jasno da je praznovjerje zavladalo njegovim umom i posve ga udaljilo od racionalnosti. On je ujedno i igračka u rukama niže rangiranih gradskih dužnosnika koji u održavanju mita o vješticama vide naoko nepresušan izvor zarade i niskih zadovoljstava, a
vidljivo je i da većina protagonista koji pripadaju plemstvu i obrazovanim građanima zapravo ne vjeruje u postojanje vještica. Osim europske mode i načina pripravljanja jela, u Zagreb je stigao i novi način zabave utjelovljen u društvu takozvanih Lucifera. Kostimirane bogataške zabave u podrumima dvoraca na kojima se mlade, naivne i pohlepne pučanke uvjeri da su primljene u vještičji ceh, osim zadovoljavanja požude navedenih protagonista iz višeg sloja, rezultiraju i jačanjem praznovjerja te čestim priznavanjem počinjenih zločina kad žene završe u zloglasnom tornju u Mesničkoj.

Službena politika carice Marije Terezije nije negirala postojanje vještica zbog povezanosti s crkvom i jezuitskim redom koji joj je bio veliki oslonac, ali je sama carica pod utjecajem svog sina i nasljednika Josipa ll. te prosvjetiteljskih strujanja pokušavala ublažiti posljedice progona i bezumnih presuda, što je prikazano i u slučaju triju zagrebačkih vještica na čelu s kontesom Nerom Keglević.
Ustroj zakona po kojima su osuđivane brojne žene diljem Europe nevjerojatan je, čak i za ono doba. Neupitnim dokazom smatralo se priznanje osuđene, i to na mučilima! Uz to, dovoljna su bila dva svjedoka koji su uglavnom navodili identične razloge vlastitog uvjerenja da je njihova, recimo, susjeda vještica -  poput iznenadne tuče, poslovnog uspjeha neke purgarice ili njezine ženske poželjnosti.
Dobar primjer je slučaj samostanskog vrtlara koji se zaljubio u mladu redovnicu, pa je povrijeđen njenim odbijanjem, uvjerio i sebe i gradske oce da je ona vještica jer neprestano misli na nju. Kad su je zatvorili u toranj, i dalje mu nije izlazila iz glave, bilo mu je još teže, što je, naravno, samo potvrđivalo njezinu tobožnju "osvetu". Suočen s njezinim tragičnim svršetkom na lomači i razložnim uvjeravanjem njezine zaštitnice kontese da ju je trebao zaprositi, umjesto da traži da mu bude ljubavnica, objesio se i tako postao još jedna neizravna žrtva bolesnog mita.

Hrvatsko je plemstvo, s rijetkim iznimkama, uglavnom negativno prikazano. Lijeno, sklono pijankama i zabavama, a često i kriminalu. Na kraju ovoga dijela radnja je prebačena u Beč, na dvor Marije Terezije, s najavom budućih događanja temeljenih na nezdravim idejama i dvorskim spletkama.

Samo sada - ne, hvala

Meskalero je jezik u kojem nema glagolskih vremena.
Čini mi se strašnim ne moći nekoga ili nešto kategorizirati u prošlost (ili budućnost).
Produljivati trajanje na jezično-misaonoj razini... do čega? Što može slijediti nakon što je nešto gotovo? Ili još nije ni bilo?
Naše su misli i osjećaji složeniji od izražajnih mogućnosti, a opet oblikovani njima, u neprestanoj prilagodbi, ali osnovne nam vremenske kategorije trebaju. Ili se može drugačije? Ali kako?
Imati na raspolaganju samo sadašnjosti, ne moći volim te izraziti prošlošću već me kao ideja užasava.

Marija Jurić Zagorka; Grička vještica (l.,ll.)

Dovršila sam drugi dio Zagorkine Gričke vještice i fantastično se osjećam. Nisam je čitala od osnovne škole, puno sam toga zaboravila, ali mi se dosta i vraća. Međutim, užitak je neopisiv. Totalno uzbuđenje kad znam da ću opet neko vrijeme čitati.
Kakva pripovjedačica, ljudi moji! Zapravo ne znam kako verbalizirati koliko joj se divim. Možda ovako: ako si nešto čitao u osnovnoj školi i bilo ti je fantastično i onda to čitaš tri desetljeća kasnije, nakon tisuća i tisuća pročitanih stranica, završenog studija književnosti, s oblikovanim čitateljskim, emocionalnim i moralnim obrascima... i opet istinski uživaš, onda je to dobro, jako dobro.

Poznato je da je Zagorku na pisanje romana potaknuo biskup Strossmayer, koji se idejno slagao s Walterom Scottom i Augustom Šenoom da u povijesnim okvirima pisac može pokrenuti dnevnu problematiku i rodoljubni aktivizam, što je hrvatskom društvu stoljećima bilo potrebno. Obzor je uvjetovao Zagorkin opstanak u listu ugovorom kojim se ona obvezuje pisati romane u nastavcima koji će izlaziti u podlisku kao zabavno i rodoljubno štivo.
Podatci o tome koliko je radila sljedećih godina vrlo su dojmljivi. Osim ispunjavanja novinarskih obveza u Obzoru, ostatak je vremena provodila u arhivima proučavajući povijesnu građu i zatim pisala dugo u noć. I tako svakodnevno.

Lakoća kojom povezuje mnogobrojne stvarne i izmišljene likove s lokalitetima i događanjima, elemente razvijanja fabule (otmice, zamjene identiteta, paleže, spletke, vjerovanja....) koji bi me inače odbijali u tolikoj količini, a kod nje su tako vješto povezani i isprepleteni, fascinantna je. Pa treba to sve ispremiješati u pitku i uzbudljivu cjelinu koja te tjera da gutaš više od stotinjak stranica dnevno.
Epizodična kompozicija diktirana je dinamikom izlaženja Obzora pa su zato svi dijelovi Gričke vještice podijeljeni na zasebno naslovljena poglavlja. Takav je način gradnje kompozicije obimnog teksta zahvalan jer omogućuje neprestano uvođenje elemenata intrige, no tu se krije i moguća zamka upadanja u fabularne i činjenične nedosljednosti. Ono što me kod Zagorke osobito oduševljava jest činjenica da ih je gotovo posve izbjegla. Trenutci na kojima se zadržala uvijek nešto znače i saznajemo što nakon nekoliko poglavlja ili njih desetak. Pokušavam se prisjetiti nemotiviranih postupaka nekih likova, ali mi zaista ništa ne pada na pamet. Napetost i iščekivanje čitatelja ne slabe s razvojem fabule, premda su nam mnoge povijesne okolnosti poznate. Majstorica je manjih i većih zapleta čije razrješenje saznajemo postupno, a zbilja i fikcija znalački su isprepletene u tečnom pripovijedanju uz ekonomično, ali pomno odabrane sintagme. Već spomenuta raslojenost i zaokruženost epizoda zbog načina objavljivanja romana zahtijevale su veliku koncentraciju i jezično-stilsku ujednačenost. U mnogim nas poglavljima jednom ili dvjema rečenicama, ili kraćim odlomkom, uvodi u ozračje budućih događaja:

Kiša je lijevala kao iz kabla, a Nera je čekala da joj se tko javi.

Tamna je i oblačna noć. Vjetar zavija šumom i lomi granje. Pod gustim stablima u debelom mraku stupa čovjek. U tami se jasno ne vidi njegovo lice niti odijelo. Izgleda tek kao crna prikaza i samo se po koracima pozna da je to muškarac. Zuri kroz šumu krčeći sebi put u gustom šikarju.

Kratki živopisni opisi prostora ili protagonista izmjenjuju se s duljim ili kraćim dijalozima, često obojenim razgovornom ironijom, kroz koje nam dozirano naznačuje karaktere likova.

Kapetan Siniša razgovara sa svecem Rafaelom...

Malen, suh, s duguljastom glavom i oštrim crtama lica, vrlo pronicavim očima i dugom plavom bradom, naličio je nekom crkvenom svecu. Samo nos, neobično dugačak i hebrejski zavinut, kao da se ruga njegovu svetačkom licu. (O tome sam govorila, a takvih postupaka ima mnogo i potvrđuju znalačko i koncizno pripovijedanje koje ju je i proslavilo.)
- Što želiš? - upita došljaka.
- Jesi li ti Rafael kojeg ljudi drže svecem i u čije riječi svatko vjeruje kao u sveto pismo?
- Jest, ja sam taj - tako je volja gospodnja.
- Unaprijed ti kažem da ja ne vjerujem u tvoja proročanstva i gatanja.
- Što si onda došao?
- Jer ćeš mi ipak pomoći svojim svetačkim znanjem.
- Ako ne vjeruješ u boga i u svetu moć koju on dade svom službeniku, ne mogu ti pomoći.
Čovjek u plaštu segne u džep, izvadi pregršt cekina i baci ih na stol da je cijela soba zazvečala.
- Ali ti vjeruješ i u ovoga boga! - nasmije se čovjek u plaštu i pokaže cekine.
Lice se malom čovjeku oteglo, pronicave njegove oči skakale po cekinima kao oči grabežljive zvjerke.
- Slušaj me, Rafaele. Ti bi se sada želio zgražati nad onim što sam ti rekao, ali sjaj ovih cekina škaklja ti dušu. Preda mnom se ne trebaš pretvarati...
-------------------
- Nemoj misliti, gospodine - stade se ispričavati Rafael - da sam ja prosti varalica. Ja sam samo čovjek koji ima malo više pameti od drugih, pa svoju pamet unovčuje. Jednoga dana prorekao sam svojoj gazdarici da će imati veliku i dobru žetvu - a to je lako proreći. Drugi dan razglasili me po gradu da sam neko nadnaravno biće. Kad sam vidio kako ljudi vjeruju svakojakim vračarijama, stvorio sam od toga sebi zanat. To je sve naravno. Čovjek treba čizme i za to ima čizmara. Svijet hoće da se služe mise, za to treba popa, puku se hoće praznovjerja pa za to, evo, ima sveca Rafaela. Budući da me trebaju, moram, dakle, da budem. Što ljudi traže,  s onim se pazari, ja prodajem robu koju svijet treba. To je kao na dlanu - dovrši s lukavim smiješkom Rafael.
- Tako je - potvrdi stranac i udari rukom po stolu da su cekini ponovo poskočili i zazvečali, a "svecu" zaigrale oči. - Ja trebam tvoje svete robe - i to odmah.

Radnja Tajne Krvavog mosta uglavnom se odvija na današnjem Kaptolu i Griču, kao i veći dio drugog dijela, tj. Kontese Nere. Povremeno je premještena u okolne gradiće, bivše velikaške kurije i imanja poput Trakošćana, Mokrica, Medvedgrada te Varaždina u svojstvu banske prijestolnice.
Ipak, osobno najviše reagiram na prostore oko Kamenitih vrata i Gornjeg grada općenito.

U Tajni Krvavog mosta od važnijih su povijesnih događanja obuhvaćeni veliki požar u Varaždinu 1776. te način biranja hrvatskog bana. Uglavnom se opisuju velikaške zabave te odnos puka prema plemićima.
U Kontesi Neri čitava je fabula utemeljena na progonima vještica, tj. djelovanju inkvizicije  u Zagrebu, a radnja je kronološki smještena nakon radnje prvoga dijela. Često spominjan lokalitet je i Zvjezdišće (u blizini Tuškanca) na kojem su spaljivane osuđene coprnice. Najpoznatija zagrebačka "vještica" Barica Cindek, pučanka i obrtnica, koja je odbila brojne ugledne i nepoštene udvarače također je jedan od sporednih likova u ovome dijelu. Sam proces suđenja, mučenja i sprovođenja osuđenih jadnih žena više je puta fabularno naglašen, kao i razni oblici pučkog praznovjerja. Osobito su uspjeli dijelovi u kojima se opisuju reakcije zagrebačkih purgara na osude pojedinih žena, bijes mase i načini manipulacije njome.

A završavam s meni najdražom scenom iz Kontese Nere kad kapetan Siniša preodjeven u vraga (u crvenom uskom kostimu koji su sašili njegovi vojnici) na zapjenjenom vrancu otima Neru sa Zvjezdišća, a osupnuta svjetina bezuvjetno vjeruje da je uistinu vidjela Lucifera. Sjajno iskorišteno pučko praznovjerje.

Izmaglica/ The Mist (2008.)

Redatelj: Frank Darabon

Ovaj je film mogao biti sjajan, ali nije. Ne znam zašto si takav iskusan i uigran dvojac (King i Darabon) dopušta očite slabosti, koje čak i amateri poput mene uočavaju? Osobito me ljuti neuspjeh kad je sve na raspolaganju: izvrstan predložak, dobra glumačka ekipa, koja se baš nije potrudila... Kingova je priča sjajna za taj žanr, zna on kako  postići napetost, okarakterizirati masu i pojedince u frenetičnim situacijama, uvoditi nove elemente i fino psihologiziranje, ali ekranizacija je podlegla uobičajenim klišejima koji su od ovog, nekad cijenjenog žanra, stvorili filmski otpad.

Smještaj velik broja ljudi u skučeni prostor supermarketa koji napadaju čudovišta iz čudne magle koja obavija grad dobar je potez za razvoj likova i radnje te nijansirano karakteriziranje. Ubrzo među ljudima u identičnoj situaciji i s istim problemom - kako preživjeti - nastaju podjele i sukobi koji su dobro razrađeni i definitivno obogaćuju filmsku priču. Marcia Gay Harden u ovome je filmu briljantna i uvjerljivo bolja od ostalih u ulozi fanatične vjernice.
Ako nas je više od dvoje, biramo strane. Zato smo izmislili vjeru i politiku.
Zapisala sam si ovaj citat tijekom gledanja jer je višestruko opravdan u filmu.
Osim navedenog, kraj filma je nepredvidiv i zapanjujuć, i to također smatram velikim plusom. Međutim, sjajna ideja toliko je mlako odglumljena da je to strašno. Osim animiranih čudovišta koja ne podnosim ni inače, problem s ovim filmom je taj da sve što je moglo biti dobro unište glumci ili redatelj svojom neinventivnošću. Vraćam se čudovištima koja su neprestana prijetnja, ali tvrdim da se moglo bez animacije. Da smo samo viđali prepolovljena ljudska tijela, krv posvuda i maglu, a ne znamo što je,učinak je mogao biti višestruko jači.
Uglavnom, idejno dobro, sve ostalo, osim spomenute Marcije G. Harden, loše, klišejizirano i neuvjerljivo razrađeno. Mene uistinu nekakva smiješna čudovišta i litre umjetne krvi ne mogu uznemiriti. Možda su trebali više učiti od, recimo, Carpentera. Šteta.

Sad sam shvatila da uopće nemam motivacije za pisanje i da sam prilično nezadovoljna ovim osvrtom. Kad me ništa nije pokrenulo...

Ja sam ona druga/ Ich bin die andere (2006.)

Redateljica:
 Margarethe von Trotta

Trauma iz djetinjstva i odrastanje u nekonvencionalnoj obitelji odveli su glavnu junakinju u zamjenski svijet u kojem nije zanemarena djevojčica pod paskom sebičnog i poremećenog oca već izazovna i moćna žena koja prodaje svoje tijelo i dominira muškarcima. Katja Reimann uspješno je utjelovila dvije nesretne žene u jednoj - odvjetnicu Carolin Winter i prostitutku Carlottu. Bjegovi u život prostitutke osiguravaju joj kakav takav balans između stvarnosti u kojoj se i dalje boji dominantnog oca i potencijala koji ima kao lijepa i poželjna žena. Sve se zakomplicira kad se slučajni klijent zaljubi u nju, toliko da je spreman riskirati mirnu budućnost i oženiti se djevojkom za koju je jasno da je podvojena ličnost. Tu leži i prva velika mana filma - nedovoljno razrađena motivacija glavnog muškog lika za taj odnos.
Film je u cjelini dobar, tema je intrigantna, na trenutke i više nego dobro režirana, pri tome mislim na vizualna rješenja (boje, prostor). Dijalozi su najslabiji dio, pa čak i gluma povremeno djeluje neujednačeno. Ipak, psihološko poigravanje očekivanjima gledatelja vrlo je dobro, kao i neočekivan kraj.

Tri lica jedne žene...

Carolin, ovisna očevoj pažnji

Carolin, odvjetnica

Carlotta ili Alice