Ivo Andrić, Prokleta avlija

Kod ljudi koji nam postanu dragi, mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne nekad samo neka nepovezana slika.


Mi smo uvek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalima. A pri tom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima koje nismo nikada videli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su videli i čuli, i što su s tim u vezi doživeli ili mislili? Malo, vrlo malo. A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena ličnim strastima i potrebama, ili čak netačna, zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimično ili u celosti. Tako, nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.


Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (5)

Kad iz neke knjige ispisujem dijelove koji me posebno taknu, kasnije je obično ubrajam u svoje knjige, što je i dalje posebna kategorija. Toliko je osvrta već napisano o Marininom Boži i ovome romanu da stvarno ne znam što novoga mogu reći. Ovaj je blog ionako zamišljen kao dnevnik čitanja i gledanja, podsjetnik na trenutke u kojima sam se pronašla, a s vremenom se pretvorio i u podsjetnik za preporuke učenicima za izbornu lektiru.
Marinin je tekst dubok, slojevit, i najvažnije od svega, iskren i proživljen. I najtužnije. Stil je pitak, a misli duboke. Ne, nisu to misli za roman, to su spoznate životne istine nakon proživljenog gubitka i ponovnog sastavljanja same sebe. Likovi nisu likovi već pripovjedni glasovi na koje je Marina rastavila  sebe i svoju bol. Vrlo brzo, čitajući, tako ih i počinjemo percipirati jer sami sebe verbalno oblikuju, ali ostaju bestjelesni. Bol zbog gubitka voljene osobe prikazana je različitim glasovima i iz različitih perspektiva u psihijatrijskoj ordinaciji, ali bol nema oblik, intimna je i ne podliježe vizualizaciji. U nekim sam djelima dosad naišla na tvrdnju da riječi, verbalizacija i pripovijedanje liječe s kojom se posve slažem. Derviš i smrt, Glazba s plaže,  Ništa se ne opire noći, Božanska dječica... Nadam se da bol postane podnošljivija uz pomoć pisanja i pripovijedanja, a čitateljima ostaju potresni, duboki i poučni tekstovi.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (4)

Velike revolucije koje broje stotine tisuća mrtvih, i male, sasvim osobne odluke koje su samo zrnce pijeska u pustinji cjeline, u osnovi imaju zajednički nazivnik: u posezanju za slobodom uvijek netko strada.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (3)

I prije petsto i prije sto godina ljudi su patili zbog istih stvari zbog kojih pate i danas. Nema razlike između žene koja plače ispirući rublje u potoku i one koja plače dok stavlja rublje u najnoviji model digitalne perilice...

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (2)

...jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja

Ako ste ikad i gajili iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol, nakon mene ćete tu iluziju lako sahraniti... Čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren - koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se, na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati.

David Mitchell, Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta (2)

Treći Mitchellov roman koji sam pročitala od šest koliko ih je ukupno napisao. Fascinirao me Atlasom oblaka, potvrdio se kao sjajan pripovjedač u Livadi Crnog Labuda, a nakon ovoga romana uvrstila sam ga među ljude na mojoj frekvenciji, posebnu kategoriju na blogu koja mi je važna i često ju čitam i pretražujem. Raznovrsnost tema također me privlači jer samu sebe iznenadim kad tijekom čitanja shvatim da sam opet ulovljena. Od distopijskog omnibusa preko mješavine fikcije i autobiografije do povijesnog romana, Mitchell stranicu po stranicu, roman po roman, gradi pripovjedni svijet u kojem nailazimo na loše, prevrtljive, zlobne i licemjerne spodobe kakve i sami poznajemo, ali zarobe nas idealisti čvrstoga karaktera, naoko mali ljudi ako gledamo njihovu povijesnu ili društvenu važnost, a toliko uvjerljivo kreirani da živimo s njima i pamtimo ih. I tu je taj klik koji se svaki put pojavi. Mitchell je idealist i piše o idealistima, vjeruje u dobrotu, koja treba biti smisao i cilj, ali i hrana. Idealizam nas spaja. Trezveni, osviješteni idealizam - jer Mitchell je svjestan (kao i ja) da ljudi mogu biti jako sebični i loši, ali nužan su paravan i gorivo za dobrotu koja u njegovim romanima nema patetičan i melodramatičan prizvuk i odjek, nego se događa i traje kroz niz svakodnevnih postupaka i razmišljanja iz kojih na kraju romana izrastu giganti dobrote, ali i skromnosti. Uistinu dobar čovjek nema potrebu isticati i predstavljati svoju dobrotu kao nešto posebno jer ona je sastavni dio njegova etičkog sklopa i ne predstavlja izbor između dviju ili više mogućnosti. Jednostavna je, jasna i samorazumljiva. Postaje obična i svakodnevna, toliko daleko od apstraktnog ideala, i materijalizirana na najbanalnije a najvažnije načine.
Vidite kakav je to pisac kad me osvrt na pročitani roman odvede u razmišljanje o dobroti.

Mitchell inače piše jedan veliki nadroman (über-roman) koji će biti sastavljen od svega što je dosad napisao i onoga što slijedi. U posebnu bilježnicu bilježi likove i njihove situacije, pa čak i živote jer su neki besmrtni poput doktora Marinusa iz Tisuću jeseni... Naišla sam na podatak da je u ovome romanu Marinus u svojem 28. životu. Na japanskome otočiću Dejimi, svojevrsnom ulazu u grad Nagasaki, krajem 18. stoljeća u najizoliranijoj zemlji svijeta razgovaraju doktor Marinus i mladi činovnik Jacob. Obojica su stranci u Japanu, ali poštovani i prihvaćeni. Jacob pita mnogo starijeg Marinusa dok razgledavaju ljudski kostur gdje je duša. Marinus mu odgovara da je duša glagol, a ne imenica. Duša je djelovanje, naše svakodnevno djelovanje, a ne nešto što nam je netko viši usadio. Dušu gradimo sami.

Prostor u koji je smještena radnja romana, dakle Nagasaki s trgovačkim punktom Dejimom u izoliranom Japanu, uz još neke lokalitete poput zastrašujuće gore Shiranui, fascinantno je uvjerljiv  okvir djelovanju opisanih likova. Namjerno se ne dotičem sadržaja i ostavljam ga onima koji žele čitati roman. Napominjem samo da vas čekaju prepredeni trgovci i činovnici, lukavi i okrutni moreplovci, magistrat i njegova svita, konkubine, časne sestre, redovnici, psihopati, jedna obrazovana japanska primalja, dojmljivi tumači, tj. prevoditelji s japanskog na nizozemski i jedan majmun.