Limun/ Etz Limon (2008.)

Redatelj: Eran Riklis

Sjajan izraelski film sporijeg ritma, zanimljive i vješte naracije, uvjerljivih glumaca i razvijene dramatike s jasnom porukom koja zaokružuje cjelinu. 
Svakodnevica obične žene, kućanice koja živi od uzgoja limuna na Zapadnoj Obali, isprepleće se s političkim previranjima na nestabilnom teritoriju Izraela i Palestine. Izraelska glumica, prekrasna  Hiam Abbass sjajno je utjelovila Salmu Zidane, udovicu s troje odrasle djece, koja živi od voćnjaka limuna i za plodove kojima treba svakodnevna briga. U njezino susjedstvo doseljava izraelski ministar obrane i voćnjak limuna odjednom, prema procjeni Tajne službe, postaje potencijalna prijetnja sigurnosti ministrove obitelji i nacionalnoj siurnosti jer bi se u njemu mogli sakriti snajperisti i palestinski pobunjenici. Salmin voćnjak vojska ograđuje ogradom dok se ne dovrši gradnja velikog zida, nad područjem voćnjaka svakodnevno dežuraju vojnici s osmatračnice između ministrova i Salminog dvorišta, a njoj odlukom suda biva ponuđena naknada. Nepismena Salma ne pristaje na naknadu i počinje sudsku borbu za svoje pravo i za limune - koji su njezina prošlost, sadašnjost i budućnost. Njezin život. 
Suski procesi na sve višim i višim instancama pokazuju potpuno nerazumijevanje za obične ljude, oni su samo produžetak kompliciranih izraelsko-palestinskih odnosa, a ljudska prava nebitna su komponenta u političkim nadmudrivanjima. Plodovi limuna padaju na zemlju, lišće žuti, voćnjak propada, Salmin se život mijenja pod osudom konzervativnog domaćeg stanovništva i nerazumijevanjem moćnika s obiju strana. Mladi odvjetnik Ziad Daud djeluje kao tračak svjetla neko vrijeme. Osjećaji i stavovi jedne žene također su potpuno nebitni. 
Osim jasnog kritičkog prikaza izraelsko-palestinskih odnosa, film razrađuje i ljudsku (žensku) dramu na više razina. Zanimljiv je prikaz žena i muškaraca s obiju strana i uspostavljeni antitetički parovi, Mira Navon (ministrova supruga) - Salma Zidane te ministar - odvjetnik, postaju akteri s iste strane. 
Pravda je spora i na koncu je nema!   

Noćni vlak za Lisabon/ Night Train to Lisbon (2013.)

Redatelj: Billie August

Solidan film složen kao romansa. Ali kako nekome tko nije pročitao Bierijevu knjigu, napisanu pod pseudonimom Pascal Mercier, objasiti o kakvom se sjajnom književnom tekstu radi? Bierijev je tekst neprenosiv u filmski medij jer vizualnost ne može nadomjestiti poetičko bogatstvo i slojevitost teksta koji prerastaju u roman ideja. Negdje sam pročitala da ga žanrovski određuju kao filozofski triler pa se pitam kakvog ima smisla tako detaljizirati i spajati elemente. 
Roman se temelji na ideji da riječi mogu nešto uzrokovati i pokrenuti. Tako su tuđe riječi ukoričene u knjižicu maloga formata pokrenule u sredovječnom profesoru Gregoriusu potrebu da izađe iz svakodnevne rutine i potraži drugačijeg sebe. Ne zna što traži, gdje su mu granice i koje će biti posljedice, ali pokrenuo se je, a to za njega znači mnogo. Već uvodni dijelovi romana i filma u velikom su raskoraku koji se kasnije još povećava. Filmska motivacija Gregoriusovih postupaka slabašna je i neuvjerljiva, koliko god Jeremy Irons nosio svoju karizmu. U filmu Gregorius šljapka po pljusku prema školi u kojoj radi, na mostu susreće mladu ženu u crvenom kaputu koja namjerava skočiti, sprječava ju i bez puno riječi odvodi sa sobom u razred. Ona tijekom predavanja odlazi, ostavljajući kaput na vješalici i knjigu u džepu kaputa. Gregorius prelista knjigu, pronalazi kartu za vlak, tempo njegovih postupaka pred kamerom se ubrzava - knjižara, informacije o knjizi i ženi, nalaženje karte za vlak koji uskoro kreće za Lisabon, željeznička stanica, ulazak u vlak. Vlak kreće, Gregoriusu zvoni mobitel, sugovorniku ne objašnjava mnogo i brzo prekida razgovor. To sve dobro filmski izgleda, ali nemamo neposredan uvid, usprkos monološkim sekvencama filma u kojima se prenose pojedine misli iz knjige Zlatar riječi, u ljepotu i snagu tih riječi. Zato zahtjevnijem gledatelju ostaje nejasno što je tako pokrenulo Gregoriusa.
Premda Jeremy Irons dobro nosi ulogu, kako sam već rekla, ne uspijeva prenijeti svu Gregoriusovu izgubljenost, nalaženja, rast, promjene - sve što se u njemu događalo dok je otkrivao život jednog visoko moralnog čovjeka koji leži na lisabonskom groblju. Svijest o ograničenom vremenu, o odgovornosti za vlastiti život i kako ga koristimo, o snazi zakletve i morala koji želimo slijediti - film daje samo na površini. Ostatak filma romantiziran je prikaz političkih previranja u Lisabonu i najdugovječnije europske diktature u 20. stoljeću.

Jeremy Irons, Lena Olin, Jack Huston, Bruno Ganz, Christopher Lee i Charlotte Rampling ostvarili su kvalitetne uloge, uvjerljivi su za ono što se tražilo od njih i film funkcionira ako zaboravimo na knjigu. Ili je ne poznajemo. Ja je ne mogu zaboraviti.

Anđelo Jurkas, Ljudi su koridori šutnje

Ljudi su zidine.
Predgrađa slutnje.
I ljubavna su pisma bez parafa
Nakon kojih tek plač odjekuje.

Ljudi su i hridi i magla.
Aveti, sjene, zvijeri i ljušture.
I ožiljci su i brazde s dlanova iz kojih piješ.
Gutljaj neće ugasiti žeđ.

Ljudi su postavljeni da njihovim mrakom tumaraš.
Satrat će te od umora prije ili poslije.
Upast ćeš u pješčani sat od tamo se ne čuje ni upomoć ni hvala.
Smrvit će te bez jecaja partijom tog jebenog šaha.

Ljudi su koridori šutnje.
U koje se sudaraš.
I ne događaju se samo ujesen već ti se sporo uvlače pod bore
Jer je netko koga voliš zaboravio ispružiti ruke...

I nije pjesma, koju viču mnozi.

(Antun Gustav Matoš)

Suzana Matić, Kako sam te pobijedila (Samosanacije)

Tebe nisam pobijedila zaboravom. Nisam. Ja takve ne zaboravljam.
Ja sam tebe pobijedila svojim vremenom. Naslagao se od lijepih dana bedem ogromni, nema tog diva koji bi ga prekoračio, nema tog lopova koji bi ga zajašio, nema tog glasa koji bi ga nadvisio.

Ja sam tebe pobijedila odlukom. Moja je odluka munja što para, moja je odluka jauk Atlasa slomljenog bedra koji je pogriješio da se naruga nebu, ona je urota noći i oluje, i ja sam joj žedno otvorila sve prozore i gledala omađijana kako se nebo s bljeskom cijepa na dva dijela svaki puta kada ti u mrak prošapćem - Ne.

Ja sam tebe pobijedila ljepotom. Uzimala sam je od svijeta i gutala i hranila se njome i ugrađivala je u sebe i vraćala je svijetu, jer to je jedini zavjet koji nisam izdala, jedini zavjet koji izdajica nisam pogazila, i stala sam na toj posljednoj liniji obrane i nisam pogledala u svijet s greškom u oku. A svijet je onda zahvalno, pažljivo iz mog pogleda izvadio sve prazne lupine nerodnih želja i pustio da ih na šest njegovih strana raznese bezimeni vjetar.

Ja sam tebe pobijedila plamenom. Ja se znam sama u vatru pretvoriti, ja se mogu sama razboljeti, ja ću febrilna i bez pomoći noću gorjeti. Svi moji krijesovi već jesu u meni.

Ja sam tebe pobijedila snagom. I ne traži je u zglobovima... Misao je moja ubojita, misao je moja oštra, misao nesmiljena. Ona je hvat kojim ću i lijepu mušku ruku oboriti, pa i onu ruku koja zna sve staze do mog grla, gdje ne bih tvoju. Strašna je to misao. Od nje hladni bunari u srcima klokoću, riječi prešućuju, grla presušuju, a sve čini i mantre se zauvijek razbiju.

Ja sam tebe pobijedila drugim. S njim sam ruke u tristo čvorova vezala, pa ih onda noćima rasplitala, i vidio je boju mojih očiju i otimao mi uzdahe i ispravljao tipfelere gledajući u linije na mom dlanu, u kraste na koljenima, u opekotine koje sam dobila dodirujući hladno – i pokupio je suzu s mog obraza i okusio je i rekao - ovo miriše na šumu i livadu, i gledao je u moje tijelo i budio ga, i utoplio u njemu ono dijete koje ispod mojih kostiju spava čvrsto sklupčano u sebe da bi samo sebe ugrijalo, a kad sam nas iz sna probudila - on je znao kako me pustiti.

Ja sam tebe pobijedila pobjedonosno. Bila sam vojska s razvijenim zastavama, bila sam da nisi mogao oka odvojiti od mene, bila sam da si se protivnik na mene kladio, bila sam bez tebe najbolja.

Ja sam tebe pobijedila nježnošću. I dalje od ovoga ne treba. Ja sam svoj nadimak životom potkrijepila.

Ja sam tebe pobijedila jer sam te nekad jako voljela...
Zato si ne možeš oprostiti.

Nobelovke

1909. Selma Lagerlöf (Švedska)
1926. Grazia Deledda (Italija)
1928. Singrid Undset (Norveška)
1938. Pearl Buck (SAD)
1945. Gabriela Mistral (Čile)
1966. Nelly Sachs (Njemačka)
1991. Nadine Gordimer (Južnoafrička Republika)
1993. Toni Morrison (SAD)
1996. Wislawa Szymborska (Poljska)
2004. Elfride Jelinek (Austrija)
2007. Doris Lessing (Ujedinjeno Kraljevstvo)
2009. Herta Müller (Njemačka)
2013. Alice Munro (Kanada)
2015. Svetlana Aleksievič (Bjelorusija)

Kristina Košutić, Pakleni šund

Rad moje učenice Kristine, maturantice u smjeru upravnih referenata. Sastavak je otputovao u Zabok na natječaj za nagradu Gjalski za učenike srednjih škola. Kristina puno piše i nadam se da će dobiti potvrdu i motivaciju za dalje. Nije ovo prvi sastavak koji nekamo šaljemo, ali ovaj me se posebno dojmio. Sjajan prikaz unutarnje borbe - najteže borbe.

            Još jedan nastavni sat. Sjedim ukipljeno u zadnjoj klupi. Položaj koji sam zauzela na početku sata nastojim održati dok ne zvoni. Još 43 minute. Nisam sigurna hoću li uspjeti. Previše sam se stisla i ne znam kako ću izvući desnu ruku za pisanje. Kako izvući desnu  ruku, a da ne izazovem pozornost? Bez pomicanja? Trebam ju izvući veoma polako, bez naglih pokreta i bez ikakvih zvukova. Nadam  se da neću privući poglede. Mrzim poglede  jer me bole. Nek' poglede troše na bitnije stvari poput tuđih ispita ili svojih mobitela. Odlučila sam ne izvući ruku, osim ako ne bude krajnje potrebno. Nadam se da neće doći do takve situacije jer se profesorica ionako zapričala. Nitko ju ne sluša. Zašto? Volim slušati ono što priča, zanimljiva je. Uvijek kaže nešto novo i nastoji nas nešto naučiti ispričavši neku anegdotu. Ali nitko ju ne sluša. Svi su tako nemarni i opsjednuti sobom. Ne upijaju inofrmacije, znanje ih ne zanima. Zašto su ovdje? Ionako bi mi bilo ugodnije da nisu ovdje. Čine me nervoznom. Njihovo šaputanje me ubija. Osjećam da šapuću o meni, osjećam da sam glavna tema. Ne želim biti glavna tema. Ne želim uopće biti tema. Zašto bi pričali o meni? Ne znaju ništa o meni. Ne poznaju me. Osuđuju me, a ne znaju čitati. Možda ne žele ili im se ne da. Ne da im se čitati lektiru, a kamoli osobu. To je kompliciranije i zahtijeva više vremena. Vremena koje posvećuju društvenim mrežama i ljubavnim problemima. 

         Neudobno mi je, ali ne mogu se pomaknuti. Dvojica su se okrenula prema meni kao da žele nešto vidjeti. Kao da žele vidjeti kako se pomičem i crvenim. Ukipljena gledam u klupu. Ruka me boli. Ne mislim na bol, ne osjećam je. Barem ne fizičku. Okrenuli su se naprijed. Možda me nisu gledali. Ionako se zabavljaju, imaju svog posla. Zašto bi gledali mene? Nisam toliko zanimljiva. Uopće nisam zanimljiva. Profesorica je pitala je li netko čuo za Quentina Tarantina. Srce mi se ubrzalo. Znala sam da me se TO tiče. Znala sam da se trebam javiti. Nisam mogla progutati slinu. Gledala sam u profesoricu i nečujno se gušila pokušavajući ispustiti glas. Bilo kakav zvuk. Samo da se čujem. Možda bi profesorica shvatila da obožavam Tarantina samo da izustim nešto. A  možda i ne bi. Pitala je opet i iščuđavala se kako se nitko ne javlja. Znala sam da neće nitko osim mene. A možda ni ja. Ali trebam. Osjećam da mi je to dužnost jer nitko nije ni čuo za njega, a kamoli da osjeća i proživljava sve to što ja proživljavam u ovom trenutku. Borim se. Riječi žele van. Želim da profesorica zna da ga obožavam, želim da i drugi znaju. Iako se toga sutra nitko neće sjećati, barem bih imala trenutak. Ali ne želim trenutak. Ne želim pažnju. Ajme, ne želim poglede. A ipak želim da znaju da sam strastveni obožavatelj Tarantinovih filmova. Zašto želim da to znaju? Ne znam. Nemam odgovor na to. Očito niti nemam odgovor na profesoričino pitanje jer se nisam oglasila. Pokrenula je drugu temu pomalo razočarana. I ja sam bila razočarana. U sebe. Više nego ikad. Trebala sam samo reći da sam čula za njega, pogledala sve njegove filmove i da ga obožavam. To je to. To je jedino što sam trebala reći. Dok me osobno razočaranje preplavljivalo i zauzimalo svaki djelić mog uma, još jedna misao pala mi je na pamet. Što ako je jedino što trebam reći da postanem vidljiva i slobodnija upravo to da sam čula za Tarantina i što ako mi to pobjegne? Prilika da profesorica i razred čuju moj glas. Čuju i vide mene u mom najhrabrijem činu. U mom najmazohističnijem dijelu koji radim zbog njih. Ali i zbog sebe. Borim se. Mučim se. Proždirem samu sebe. Opet se gušim. Veoma tiho i veoma glasno. Moj svijet se ruši tako brzo i tako destruktivno, nemilosrdno, a u razredu je sada sve tako tiho. Svi pišu osim mene, ja nisam izvukla ruku. Imala sam osjećaj kako me svi primjećuju. Sve bi bilo gotovo samo da progovorim. Hajde, progovori. Odvuci pažnju u smjeru koji ti želiš. Ali ne želim pažnju. Želiš. Što? Tko je to? Želiš. Razgovaram sama sa sobom. Ludim. Sve u meni vri. Nepomična sam i ne pišem. Gledam u prazno. Vidim kroz ljude kao što i oni vide kroz mene svaki dan. Nisam dorasla ovome. Nisam dorasla sama sebi. Ne želim razgovarati sama sa sobom. Na to sam spala. Osim ako ne kažem nešto. Osim ako ne kažem da volim Tarantina. Zbilja ga obožavam i kad odrastem, želim napisati scenarij za film koji bi on režirao. To su samo snovi. Što ako ostali ne mare za moje snove? Zašto bi marili za njih? Slušala sam tuđe snove jer su svi tako glasni i svaki dan samo pričaju i pričaju, izlažu sebe na pladnju pred drugima tako olako. To nikad nisam shvaćala. Kako se netko može toliko ogoliti pred nekim drugim? To su duboke stvari koje zadržavaš za sebe. Ali imam ih previše. Gušim se u njima. Možda trebam isprazniti prostor tako da kažem nešto naglas. Jednom u životu. Iz čista mira. Sad su već svi zaboravili profesoričino pitanje. Svi osim mene. Meni još odzvanja u ušima i tišti me toliko da boli. 

              Izvukla sam ruku. Odjednom. Bez razmišljanja. Samo sam ju izvukla onako ukočenu. Sad je na klupi s olovkom u ruci i zapisuje riječi s ploče. Moja me je ruka iznenadila. Ne događa se često i trenutak je poseban. Inače sve prvo prođem u glavi i savršeno matematički izračunam, a tek onda učinim nešto. Ne ide mi matematika, ali to računanje u glavi postalo je dio moje rutine i funkcioniranja kao osobe. Reći ću. To je to. Reći ću da obožavam Tarantina. Ali tu ću stati. Dovoljno je da znaju to. Preskočit ću dio o snovima, to je već pomalo pretjerano. Hajde, učini to! Neću. Ne mogu. Odlučila si malo prije. A sad učini to. Ne mogu, mislila sam da će spontano doći. Ali, nije. Opet se analiziram. Ti analiziraš. Tko ja? Ja sam ja. Ti nas kočiš svaki dan. Hajde, učini to ili odlazi i ne vraćaj se! Ne mogu otići od same sebe. Možeš, ali to ne bi ispalo dobro za nas. Stresla sam se. Tako naglo i tako čudno da mi je zaškripao stolac i udarila sam rukom o klupu. Profesorica je prestala pričati i cijeli razred se na trenutak okrenuo prema meni. Svi me gledaju. Bum-bum!  Osjećam kako mi se lice topi od vrućine. Ja… Ja obožavam Quentina Tarantina, zamucala sam.

Anđelo Jurkas, Ništa te nije vodilo k meni

Ništa te nije vodilo meni.
Iz daljine. I mraka. Od prvih koraka.
Rekla si "osmijehu gdje si". I vrijeme je stalo.
I da si prešutjela, već sam te znao, dovoljno je tako malo.
A kako se iskopava nada?
Kada je raka preduboka i golim ću rukama do dna.
Srušiti Mostove okruga Zagreb i Madison,
gdje god ih nađemo pa zatreba.
Ništa te nije vodilo meni.
Ništa osim tih tužnih očiju iza osmijeha samoće.
Grada noću,
lika koji te osjeća i poprilično mu je jasno što od života hoće.
Scene iz onog bljutavog "Marley i ja" u kojem pseto ipak nije glavna uloga.
Dvoje postanu svijet u kojem se ori smijeh jedne male glave, dvije, pa tri...
Kad te odlete krila konačno preko moga praga.
Želim zalediti taj moment, prešutjeti da si savršena, šapnuti tek moja draga.
Tvoji nježni dodiri i ruke,
ona meka, meka, meka, ispucana usta.
Tvoje grešne bivše ljubavi i moja mrtva iskustva.
Nit vinom nit strahom nit ičim sličnim opijeni.
Krivim putima uhodani,
ništa te nije vodilo meni.
Ni fejzbuk noći zajedno u različitim gradovima
nit tuđe ruke,
niti pogled ranijeg ti falšog glumca
nit gomila koja te guši
pa prošara opet pogledom preko volje i kurca.
Ništa te nije vodilo meni.
Ništa te nije vodilo meni.
Ni jedan od tvojih opreznih plesnih koraka.
Ni pjesmice bez rime, nit priče antijunaka
ni ranjava prošlost.
Tek jedan mali bljesak koji će zažgati n od nas...
Jedna zora i jedan vjetar i njihova divota
i piščeva može bit zadnja: "...i živjeli su sretno do kraja života..."
Jedna zora i jedan vjetar, jedno drugom razneseni
sve, ali sve na svijetu mila, baš sve te je vodilo k meni.

Suzana Matić, Ono što smo dali ljubavi

bez obzira na završni obračun ili srednje prolazno vrijeme
bez obzira jesmo li pronašli pravog... pravu
ili nam se naša čežnja uvijek smijala s jednog horizonta ispred,
bez obzira na to jesu li nas vidjeli onakvima kakvi vjerujemo da jesmo
ili smo uvjereni da su nas krivo čitali u baš svakom redu ,
bez obzira na slomove, razvode, prevare...
sve čvrste odluke koje su bile lažne uzbune,
bez obzira jesmo li mogli razumjeti...
jesu li nas razumjeli...
jesmo li imali priliku dati što smo htjeli,
jesmo li primili za čim smo žudjeli,
bez obzira jesmo li sebi dopustili da nas zavole
ili smo njima gadno otežavali,
bez obzira jesmo li htjeli zalijepiti slomljeno
jesmo li u tome uspjeli...
ili smo ga smrvili u prah i zabili nogom u tlo
nekoliko puta,
bez obzira jesmo li ikada vratili što smo dugo uzimali,
bez obzira na sve što smo bespovratno izgubili,
bez obzira na sve...
ono što smo dali ljubavi... zauvijek je naše.

Točka

Every word has consequences. Every silence, too.
 
(Jean Paul Sartre)

Ex Machina (2015.)

Redatelj: Alex Garland

SF-triler, drama, ambiciozna i pretenciozna mješavina, u realizaciji slab film, ali iznadprosječno iritantan.
Vrlo je jednostavno kad malo posložiš stvari i ne upadneš u zamku vizualne izbrušenosti i nazovi-filozofije. Što je to umjetna inteligencija? Napredni sustav koji je (zasad) kreirao čovjek implementirajući mu ona svojstva ljudskoga ponašanja koja se smatraju inteligentnima i teže ekspanziji i prilagodbi: jezična djelatnost, automatsko zaključivanje, učenje, pa čak i izražavanje osjećaja. Film nam nudi A.I. u vidu robota - žene. Čitav je scenarij sagrađen oko izvrnute ideje Turingova testa koji je osmišljen u prvoj polovini 20. stoljeća. Stvaran test koncipiran je kao igra u kojoj sudjeluju dva ispitanika (čovjek i računalo) te ispitivač (čovjek) koji je odvojen od ispitanika i na temelju njihovih odgovora treba procijeniti radi li se o čovjeku ili računalu. Naišla sam na podatak da do danas nijedno računalo nije prošlo navedeni test - dakle nijedan stroj zasad ne možemo smatrati inteligentnim, bez obzira na složenost i brzinu kojom procesuiraju i obrađuju podatke na način na koji to čovjek ne može.
U filmu je Turingov test posložen tako što ispitivač Nathan dovodi u interakciju Caleba i Avu (robota), s time da oboje znaju da ih Nathan promatra, a u konačnici Avinog tvorca zanima da provjeri može li ona osjećati.  To jest, može li Ava uvjeriti ispitivača Caleba da osjeća. Bitan je pojam samosvijesti. Je li Ava svjesna svog postojanja? Jest. Ona nije plod evolucije kako je mi poimamo, stvorena je, ali nije samo postojanje nego i život. Ima nagon za preživljavanjem i želju za slobodom i rastom, što možda jesu neprecizni pojmovi jer su vezani uz čovjeka. Jedina dobra ideja/ teza filma jest da će kad-tad evolucija prestati biti biološka, a umjetna inteligencija kad (i ako) evoluira, bit će posebna vrsta.
Međutim, sam film ne nudi ništa originalno što već nije obrađeno. Strah čovjeka-tvorca pred vlastitom kreacijom i njezinim mogućnostima, brzina i način na koji umjetna inteligencija evoluira, odnos moći...

Sve to posloženo je u ovome filmu na, ponavljam, iznimno iritantan način. Ovo je muški film, nesvjesno isfrustriran i šovinistički s vrlo izraženom namjerom da bude inteligentan. A to nije. Ne može ni biti kad se nije pomaknuo od tipiziranih obrazaca različitih odnosa. Dva geeka stvaraju i spašavaju idealno građenu ženu, posloženu po njihovim manipulacijsko-štreberskim genijalnim šablonama i elementima internetskih pretraživanja pornografskih sadržaja koja ih, ma zamisli, iznenadi.

Sveukupno - niti je originalno niti je izazovno. Vizualnost također iritira. Uf. Genijalan je i bogat i ima bunker u netaknutoj prirodi. Sugerira nam se vizualna klaustrofobičnost s povremenim kadrovima prelijepih pejzaža. Vau - stvorili smo kontrast. Joj joj kako me iživcirao film s idealnom ženom-robotom posloženom na muški način. Ne, nisam feministkinja. Isto bih pisala i da su uloge bile obrnute.
Inače, najbolji trenutak mi je kad Caleb provjerava je li android. E to je bilo zabavno. Ostalo - mršava dvica.

A umjetna inteligencija?! Pa nek' nas rasturi jednoga dana kad se volimo igrati. Stvarno to mislim.

Serpico (1973.)

Redatelj: Sidney Lumet

Al Pacino jedan je od mojih omiljenih glumaca. Istom uvjerljivošću utjelovljuje policajce i kriminalce, premda mu zamjeraju da se isprofilirao samo za takve uloge. Preuzima film kroz svoju ulogu, a sve redom riječ je o jakim individualcima s ove ili one strane zakona. Obožavam njegov način glume jer nema pretencioznosti ni forsiranja. Koliko god uloga bila teška, mračna i slojevita, on je posve opušten, a na momente dovoljno živčan i intenzivan da sve bude kako treba biti. Opuštenost i pripremljenost za ulogu ne mogu se odglumiti, one su dio njegova talenta i promišljanja posla kojim se bavi. Vrhunski glumac.

Frank Serpico stvarni je njujorški policajac koji zbog poštenja i idealizma dolazi u sukob s kolegama i čitavim sustavom. Filmski scenarij napravljen je u suradnji s njim, a djelomično je prisustvovao i snimanjima te puno razgovarao s Pacinom. Kad je dao otkaz u policiji, nastavio je živjeti u Švicarskoj.
Serpico u filmu jest izdvojeni pojedinac u borbi s vjetrenjačama i korumpiranim sustavom, međutim, izbjegnuta je površna i neuvjerljiva idealizacija, a ovo jest film o njegovu iskoraku i o njemu pa je i normalno da je bio u fokusu priče. Fizičke transformacije Ala Pacina kroz film, kako Serpico prelazi iz kadeta u policajce u civilu, s dozom bunta prema učmalosti i uspostavljenim pravilima sjajno su prikazane i omekšavaju hladnoću i gledateljevo ogorčenje. Posebna kvaliteta filma, tj. scenarija je u prirodnosti koja je postignuta oko Serpicova lika. On jest idealist i pozitivac, ali istovremeno je  neugodan i nepravedno sebičan prema ženama koje ga vole. Izbjegnuta je nepotrebna romantizacija odnosa, a prikazano koliko je teško voljeti čovjeka koji je fokusiran na svoju borbu.
Odličan film. Nedostajalo je možda više intenziteta u situacijama kad kolege zagorčavaju život Serpicu jer ne želi sudjelovati u organiziranome uzimanju mita, ali opet, baš to gledatelj očekuje - taj nekakav nabrijani intenzitet - a očito je redatelj smatrao da će sa što više prikazanih situacija postići dojam mobbinga na dovoljno kvalitetan način.

Nije mi prvo gledanje, ali sve mi je jasnije koliko mi ovaj blog pomaže da ne zaboravim dojmove i razmišljanja. Mnoge su mi stvari otprije jednostavno izbljedjele.

I razmišljam kako moram obnoviti i ostale filmove s Pacinom, ovdje na blogu imam tek dva, a odgledala sam ih sve.

Sve te vodilo k meni (Što je pjesma meni 3)

Kad umre pjesnik čije riječi živiš ili opisuju tvoj život, kad umre umjetnik s kojim te povezalo prepoznavanje, jedan od načina tugovanja  jest ispisati barem one površne, na prvu uhvatljive misli o stihovima s kojima si stopljen. A tugujem i slušam već danima. Nema ga, ali teško mi ga je trenutačno  čak i prestati slušati. Osim izleta na Špancirfest, čitavo je vrijeme u ušima Arsenova glazba.  U podnaslovu Što je pjesma meni prema još jednoj njegovoj koju sam pretočila u sve što me ispunjava, prvenstveno u knjige.

Sve te vodilo k meni ispunjena je baš tim momentima prepoznavanja, slutnje i onog jednostavnog a snažnog osjećaja da je netko baš morao upasti u tvoj život, bez obzira na okolnosti. Da je tako jasno i normalno da je tu. Ovako ili onako. Od milijuna ili kojih već brojeva ljudi, taj netko je tu.  Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće... najsnažniji mi je stih, uvjerljiviji od istih pisaca i ploča jer će ljudi koji uživaju u književnosti i glazbi kad-tad nabasati na iste pisce i ploče. E sad, samoće, ti naši demoni kojima ne znamo imena, koje negiramo ili prihvaćamo, koje maskiramo hobijima, aktivnostima, riječima i lažima, postoje u svakome od nas. Kad naiđe netko koga prepoznamo u nekom samo svom trenutku, te samoće dobiju oblik, nejasan, ali donekle materijaliziran, i dolazimo do duhovnoga prepoznavanja.
To prepoznavanje, taj klik, ta sekunda ili više njih, nebitno, to je srž pjesme i takvih odnosa. Kasnije si tumačimo da je tako zbog nečega trebalo biti, iz daljine, iz mraka, još od prvih koraka. Kasnije osvještavam(o) oči i usta, povezujemo to s mrtvim ljubavima i lošim iskustvima, ali teško je ispisljiv i objašnjiv taj trenutak prepoznavanja. Sve kasnije složimo uključujući i razum ili subjektivnost, podjednako, slažemo svoju slagalicu koja gubi onu početnu duhovnu dimenziju. Ne naglašavam kretnje i porijeklo jer meni nisu bitni, mogu biti dio nečije slagalice. Jer ionako nama vlada osjećaj da ga/ju je ionako sve što saznamo vodilo k nama. Sve je isto, sve je kao.
Ili još jednostavnije - izbanalizirano: može li itko objasniti taj trenutak, taj osjećaj prepoznavanja nekoga kao potrebe (koju je rodila samoća)?! Ne može mislim, ja barem ne mogu. Samo staviš u pjesmu.
A ti trenutci, ta stvarnost u koju je netko ušao, to je noćni val koji je nekoga iznenada kao lađu bacio na naš prag, u naš život.
I što onda s tim prepoznavanjem, s tim tako posebnim trenutkom? Ništa. Prođe. Ostane osjećaj, koji često izblijedi ili ga posve zaboravimo. Ja ne. Volim pamtiti takve trenutke i sekunde više od eventualnog trajanja. Kasnije se uključe naplavine svega što nas je oblikovalo, razum, iskustva, strahovi, sebičnost, očekivanja, ego.... Kasnije je sve drugačije, lijepo ili manje lijepo, ali drugačije.

Goran Tribuson, Povijest pornografije

Kombinacija drugoga dijela Pjesme leda i vatre (Sraz kraljeva) i Povijesti pornografije uopće nije loša, štoviše, zabavna je i opuštajuća pred nadolazeće obaveze pisanja nastavnih planova, priprema, obnavljanja lektire i svega ostaloga.
------------------------------------------------------------------------------
Tribusonova je knjiga zabavna, nostalgična i kulerski frajerska.
Jedan od smješnijih dijelova:

Sa sigurnošću mogu ustvrditi da je seksološka literatura u ovom našem najdelikatnijem životnom periodu odigrala više edukativnu negoli pornografsku ulogu, te da smo pravom pornografijom držali djela takozvane umjetničke književnosti. E sad, mnogi će literarni čistunac uzdahnuti i zavapiti zbog ovakve zloupotrebe lijepe i uzvišene umjetničke riječi, ali neka sam porazmisli o tome nisu li druge zloupotrebe literature (kao što je politička, ideološka, odgojna), kakvih je i u tom vremenu bilo, umjetničkoj riječi mnogo više štetile od ove nedužne koju sam netom spomenuo.

Kraljica "pornografskih knjiga" tog vremena bio je slavni roman D. H. Lawrencea Ljubavnik lady Chatterley, koji je na polici gradske biblioteke bio veća rijetkost od Grofa Monte Crista, Zagorke, Tarzana i Jesenjina zajedno. Slažem se da je Ljubavnik jedna od presudnih civilizacijskih knjiga, te da je Lawrence u njoj zaronio u najskrovitije i najdublje ponore ljudske svijesti, te da je u obnovi nagonskog života žigosao hipokriziju i puritanizam, da je uopće bio pisac od formata. Ali, sve to dalo se zaključiti tek kad bi se knjiga pedantno i pametno pročitala od korice do korice. No, tu vrstu  čitanja nismo imali kada upražnjavati. Ljubavnika lady Chatterley, kao i ostale knjige s pornografskom indikacijom, uzimali smo u ruke i otvarali na onim mjestima gdje su stranice bile najpohabanije i najtamnije. Baš na tim mjestima gospođu Chatterley srhovi naslade i putenog užitka zbog imissio penisa od strane jednog lugara, koji se svim silama trudio da ispuni njenu vaginu dugu između 7,5 i 10 centimetara. Lugar je to radio vrlo uspješno, izbjegavajući u pravilu sve od onih desetak kontracepcijskih sredstava kojima je znanost u to vrijeme baratala. Ne pročitavši knjigu do kraja, nikad nismo uspjeli razabrati je li antipuritanski nastrojena dama uslijed svega toga zatrudnjela, ili se nekom srećom spasila neželjena graviditeta.
****
Kako su se sve ove knjige teško dobivale u knjižarama, širok broj konzumenata bio je prisiljen domišljati se raznim stvarima kako bi briljantne stranice spomenutih romana bile neprekidno dostupne takozvanoj kućnoj upotrebi, pa su, zahvaljujući tome, niknule čitave prepisivačke škole, koje su svoje proizvode posuđivale, razmjenjivale i prodavale. Kraj ovog široko razgranatog posla zbio se sasvim neočekivano kad je neka egoistična svinja iz posuđenih knjiga istrgnula najljepše odlomke i skraćene verzije knjiga vratila knjižnici. Tako su Ljubavnik lady Chatterley, kao i ostali primjerci ovog žanra, postali dosadna narativna nabrajanja situacija, prošarana umjetničkim opisima prirodnih i drugih ljepota, što ih je sve odreda učinilo nezanimljivima za čitanje.

Otkako te ne volim (Što je pjesma meni 2)

Kundera se u svojim djelima često bavio lakoćom.

O lakoći

Šala

Išao sam tom prašnjavom cestom i osjećao tešku lakoću praznine koja je pritiskala moj život.

Život je negdje drugdje

Jaromil je ponekad sanjao strašne snove: sanjao je da treba podići neki izuzetno lagan predmet, šalicu za čaj, žlicu, pero, a ne može; bio je sve slabiji što je predmet bio lakši, i poklekao je pred njegovom lakoćom.

Knjiga smijeha i zaborava

Taj prazan prostor u želucu, to je upravo ta nepodnošljiva odsutnost težine. I kao što jedna krajnost može u svakom trenutku prijeći u svoju suprotnost, tako je lakoća dovedena do maksimuma postala strahovita težina lakoće...

Nepodnošljiva lakoća postojanja

Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjena života. I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji. Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskoga postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su koliko slobodni toliko i nevažni.
Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?

I za kraj Kundere poanta:  Težina, nužnost i vrijednost tri su međusobno povezana pojma: teško je samo ono što je neophodno, samo ono što je teško ima vrijednost.
-------------------------------------------------------------------------------
Vjerujem u vrijednost težine jer me samo težina trajno poučila. Ili - sve što jesam (iznutra i izvana) postigla sam na teži način. Moji prijatelji znaju da me ne trebaju pitati za mišljenje ili savjet ako očekuju odgovor da odustanu i prigrle lakši način. Za ono što uistinu voliš i želiš, treba se pomučiti. Kukavički je odustati od težine da bi se poštedio - čvrsto vjerujem u to. Odustaješ od intenzivnog i zapravo neopisivog ispunjenja. Neopisivog onima koji biraju lakoću. Oduzimaš samome sebi nešto što ni na jedan drugi način ne možeš spoznati. Nikad nisam bila tako živa i ispunjena - a bavim se mnogim stvarima i nikada mi nije dosadno, i zaista mislim da imam ispunjen život na mnogim područjima - tako sretna i nesretna u isti mah, tako teška i tako laka istovremeno kao kad sam proživljavala svoju Pirovu pobjedu onih dana čijem je postojanju u meni posvećena Arsenova Otkako te ne volim. Onda sam si bila najljepša i najbolja. I nisam nikad požalila zbog svoje odluke. Naučila sam jesti i hodati, upoznavala sam iznova zvuke i boje, gnjavila ljude pitajući kol'ko će to trajati i potvrdila neke ljude jer su bili uz mene, pravila sam paniku, žmirkala i dugo dugo se privikavala na prejako svjetlo koje je isijavalo iz lakoće kad je jednom počelo umirati. Vratio mi se osmijeh i moje su šale i vrckavosti opet dio mene. O da, bilo me je strah i prije i poslije. Još kako. I tu sam - idem dalje i sretna sam što sam samom sobom, svojim karakterom odživjela osjećaj o kojem sam toliko čitala. Nema više težine, ni lakoće, živi se dalje, samo iskustvo i ponos.

Arsen je pjevao o tome. O istoj težini koju se proživjelo i o lakoći koja je bila tako teška da je zahtijevala pjesmu. Prelijepu pjesmu. Zauvijek moju.

Čovjek kao ja

Svatko tuguje na svoj način. Ja ga, eto, slušam i slušam. Prolazim kroz popise pjesama u toj ogromnoj diskografiji, u toj ljepoti i mudrosti koje ostaju. U omiljenome umjetniku prepoznaješ dio sebe. Uz mnoštvo stvari koje piskaram samo za svoju dušu evo i Arsenovih pjesama u kojima sam ja. Vjerojatno ću nešto ispustiti, ima i pjesama poput Lošeg vina i Zagrli me koje nije on izvodio, i znam da se neću svega sjetiti. Nije ni važno. Lako dopunim kad mi dođe. A tu su i prepjevi i obrade...
Redoslijed nije bitan, popisujem ih kako dođu, osim što je Otkako te ne volim ispred svih. Otkako te ne volim odživjela sam u svako slovo kao i tu ljubav.

I sad baš razmišljam kako je čudno da me remek djelo Ne daj se Ines nikada nije dotaklo iznutra na onaj poseban način. Neće tu biti ni nježnih godina, ni ono sve što znaš o meni... Ne prepoznajem se u njima, ali zato...

JA, moje ljubavi, moje bitke, moji pravi i krivi ljudi, sve skupljano godinama može stati u ove probrane.

Otkako te ne volim
Zagrli me
Proljeće bez tebe
Poslije ljubavi
Lutka
Zagreb i ja se volimo tajno
Kad sam te vidio
Sve te vodilo k meni
Naučila me
Una
Sine moj
Balada o prolaznosti
Znat ćeš
Lakše sam se odvikao
Ekvilibristi
Što je pjesma meni
Prva ljubav
Stara pjesma
Ti si moja ipak
Original soundtrack
Između nas je rat stao

...tako mi se čini...

Sanja Modrić, Arsenova čitanka

Naglašavam ono što živim.
 ---------------------------------------------------------------------------------------------
Da prostota nikad ne može pobijediti ma koliko vriskala, cičala i udarala. Da je gospodstvo mirno gledati laži u oči i ponavljati samo istinu. Da je konformizam prezira vrijedno utočište slabića i koristoljublja. Da je prava smrt ono stanje kad se dignu ruke od ideala i kad počnemo misliti da nema smisla ni računa kontrirati strašnoj sili većine. Da uvijek treba ići za srcem pa neka, ako treba, propadne svijet, i da se isplati ostaviti sve za ono što volimo. Da je ljubav eliksir, smisao i žrtva. Da su dva i dva jedan i da si promašio sve ostalo kad si pogodio u cilj. Da je blagost osobina najboljih i da se mrtvi broje na kraju. Da je istina zavodljiva i varljiva.
Da je život jednostavan, uzbudljiv i bolan.
Da strahu treba baciti strijelu u srce. Da na suhoj zemlji može opet izrasti trava kad je zalijemo slatkim suzama. Da ono u što većina vjeruje uglavnom nikad nije ni točno, ni ispravno. Da se banalnosti treba skloniti s puta. Da uvijek treba govoriti svoje ne pazeći tko te sluša pa će te odjednom svi slušati. Da si patio uzalud ako te patnja nije učinila boljim čovjekom. Da se ljubavlju najbolje liječi, odgaja i uči.
Da je život pjena, oblak i san.
Da ti do svega što započinješ mora biti stalo jer ćeš samo onda biti dovoljno jak da podigneš planine. Da je ljepše i ugodnije biti sam, nego s onima među  kojima se osjećaš kao stranac. Da je rad lijep i častan i da bez njega ne vrijediš ni pišljiva boba. Da su ordeni hrpa željeza i da je hrabrost ići svojim putem. Da koješta što nam se u našoj svakodnevici čini jako važnim ne treba uzimati tako ozbiljno i da se, zbog vage i ravnoteže, sebi uvijek treba znati malo podsmjehnuti.
Da je život zdjela smilja, kadulje i pelina. Da je važnije ploviti po valovima i paziti da ne ispustiš timun nego stići u mirnu luku. Da sreća ima tisuću imena i oblika koji se neprestano pretapaju i bježe oku kao u nekom ludom filmu. Da je kuća tamo gdje te čekaju tvoj naslonjač, olovka i čaj na stolu.
Da je prošlost popločena zabludama. Da ono što nam je nekad bilo obično i nevažno, s vremenom može postati divno i važno. Da su izgubljene bitke krv i meso mudrosti. Da nam često ne treba ono što mislimo da nam treba i za što smo spremni trampiti sve drugo. Da ljepota ne može biti isprazna. Da dođu vremena kad treba otpočinuti i privezati se za kraj. Da je prolaznost nešto na što se treba naviknuti kao na to da će ujesen pasti lišće. Da je bog u kapljici kiše, u očima djeteta i u bijesu valova. Da je sve i crno, i bijelo, veliko i malo, jako i slabo. Da će nam doći glave diletanti jer oni koji ništa ne znaju uvijek bijesno naturaju svoju pamet svima ostalima i jedino su oni uvijek veći pape od pape. Da je važno sačuvati u sebi zeru naivnosti pa makar nas zato nazivali budalama, kako ne bismo posve otvrdnuli i pretvorili se u kamen. Da je sebičnost refleks straha. Da je poezija kad ubereš šljivu s drveta i kad ti među prstima glasno pukne njezino sočno meso.
Da je život sloboda. Da je subjektivno objektivno. Da je život smrt. Tako nam je govorio Arsen, sve je to zapisao u svojoj čitanci i morat ćemo to sada dobro zapamtiti. Jer drugog, takvog kao što je on, mi više nemamo.

Šibenik, 28. srpnja 1938. - Zagreb, 17. kolovoza 2015.

Kakve će biti noći tamo negdje, u nekoj drugoj stvarnosti u koju nismo sigurni. Kakve pjesničke večeri kad se majstorima pridruži i Arsen. Čula sam i pročitala više puta da je bio težak čovjek. Ohol. Tašt. Slab na kritiku i na pohvalu. Suprug mi je novinar i imao ga je prilike sretati na Krapinskome festivalu. Svjedočio je njegovoj nepotrebnoj bahatosti i neugodi koju je takvo ponašanje znalo izazivati. Svjesna sam toga, i ne divim mu se na način na koji se divim, recimo, Vladi Divljanu koji je bio izuzetno drag i o tome se puno moglo pročitati. Vladini dostupni intervjui samo to potvrđuju. Drag, jednostavan, izuzetno pristojan u ophođenju, pametan i elokventan. 

Arsen je oduvijek ostavljao taj dojam težine i sarkazma usmjerenog protiv svih. Pa ipak... On nije član moje obitelji, netko koga moram trpjeti u svakodnevici. Potresena sam njegovom smrću jer se ugasilo tijelo, a s njime i um, koji me fascinirao. Na Arsenove koncerte nisam hodočastila kao na Đoletove. Kod Đoleta već skoro pa sve znam napamet, neke se priče ponavljaju iz koncerta u koncert, ali mi koji uporno dolazimo (i dolazit ćemo još) znamo što dobivamo. I tražimo i trebamo još. 

 
Arsenova je poezija duboka i intelektualna, mudrosna na svim razinama, a opet obojena patinom svakodnevice. To je talent pred kojim se već desetljećima klanjam s dubokim poštovanjem. Ta svestranost i taj rad proizveli su ljepotu koja ostaje i oplemenjuje, čini ljude boljima. Slušam ga godinama, upijam te riječi, oblikovale su me u mnogočemu. Bolja sam jer sam ga slušala i slušam. Znam i osjećam to. 
Težak?! I ja sam teška. Svi smo na svoj način. U mojoj je okolini toliko bahatih koji se precjenjuju, a ne siju ljepotu. Iz njega je izlazila ljepota. Ta je ljepota moja dok je slušam i dok me čini, rekoh već, boljom. 
Stvarno sam tužna zbog njegove smrti. I on jest moj amigo, koliko je Đole moj lični harlekin.

 Balada o prolaznosti


Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć do viđenja.

Prije ponoći/ Before Midnight (2013.)

Treći dio sjajne filmske trilogije s istim glumcima (Ethan Hawke i Julie Delpy) koji su devet godina stariji i u životu i na filmu od završetka drugoga dijela kad se činilo da ostaju zajedno dulje vrijeme. Jesse je propustio avion i znao je zbog čega ga propušta.
Da, Celine i Jesse ostali su zajedno usprkos tome što su živjeli na različitim kontinentima i tome da je Jesse u braku i ima dijete.
U trećemu dijelu zatičemo ih u Grčkoj na radnome odmoru zbog Jessijeva posla (pisanja i rada na fakultetu). Imaju dvije blizanke i pred ozbiljnom su svađom zbog napetosti koja se osjeti u odnosu. Prijatelji im poklanjaju čuvanje blizanki i noć u hotelu gdje će se moći posvetiti sebi. Naravno, iluzorno je očekivati čarobnu noć s masažom i ponavljanim vođenjem ljubavi dok nisu riješene brige koje ih muče. Vidljivo je da Celine voli Jessijeva sina i puno s njim komunicira, štoviše, želi da on živi s njima jer je svjesna da je prava majka teška i povrijeđena osoba koja dijete koristi da bi zagorčavala život bivšem mužu. Jesse se osjeća odgovornim što nije više sa sinom koji i dalje živi u Americi. Celine je pred odlukom o premještanju na novo radno mjesto na kojem bi iscrpila i realizirala zapostavljene ambicije. Sukob je neminovan.
Padaju teške riječi, naznake avantura za jednu noć od prije nekoliko godina, frustracije i nezadovoljstvo koje ne možeš svakodnevno iskazivati izlaze na površinu. Julie Delpy koja mi je djelovala pomalo izvještačeno u drugome dijelu, sada je zasjala u ljepoti i zrelosti prave žene. Scena u kojoj se polugola i obnaženih grudi diže iz kreveta i nervozno pričajući kopa po torbici životna je i dojmljiva. Riječ je o prelijepoj ženi, ali godine se vide. Prsa nisu skroz čvrsta, bokovi su prošireni, noge deblje. I prije toga bila je scena kada je Jesse ljubi po grudima. Potpuno senzualna i prirodna. Predivan trenutak. Bez ikakve namjere da stajem na njezinu stranu jer je žensko, očito je da se u Celine nakupilo više frustracija jer, kao i kod svake majke, žrtvovanje vlastitog vremena veće je. Uglavnom, Celine eksplodira i odlučna je u tome da povrijedi Jessija. Govori mu da ga više ne voli i odlazi iz sobe. Slijedi vrhunac filma i trilogije, čitavog odnosa. Jesse dolazi k njoj, nalazi je u hotelskom kafiću na obali, odlučan da je vrati - humorom, iskrenošću i samim činom dolaska.

Predivna trilogija koja samo potvrđuje ono što svaka osoba spremna voljeti - istinski voljeti - zna. Ljubav nije bajka u kojoj će dobra vila riješiti nakupljene probleme samo zato što si pozitivac. Ljubav je žrtva - svaki je dublji odnos - neovisno o prirodi odnosa - žrtva. Jesse je žrtvovao za njihov odnos svoju želju i potrebu da bude prisutan i dobar otac svome sinu (a to je ono što njega tišti iz djetinjstva), Celine je žrtvovala ambicije i svjesno ušla u vezu u kojoj će biti žena koja je na neki način odvojila oca od sina (premda ona to ne želi). Ostali su zajedno nakon drugoga dijela jer se vole i ostaju zajedno nakon trećeg dijela jer se vole. Ovaj je završetak neupitno romantičniji od prvoga dijela jer nije teško prenoćiti na travi s neznancem koji ti se sviđa dok si mlad i vrtiš film nit' brige, nit' pameti. Ovo je pomirenje i osvještavanje zrelih ljudi koji znaju što osjećaju, a to nije površno ni prolazno. Romantična jednonoćna avantura ne iziskuje ništa osim malo vremena, a ozbiljna i zrela veza iziskuje sve prije navedeno.
Jessijev lik mi je i dalje sjajan i ni u jednome me trenutku nije razočarao. Dočarao je duboko emocionalnog mladića/ muškarca koji zna stati iza onoga što osjeća - i u prvome, i u drugome i u trećem dijelu.
Oboje su likovi koje voliš i od kojih učiš, ili barem ponavljaš usvojeno, a ideja trilogije da se prikažu faze i razvoj jednoga odnosa više je nego uspjela. Poruka? O da, sebičnost i manipulacije nemaju što tražiti u odnosima. Nisu relevantne u kratkotrajnim vezama pa ni ne dolaze do izražaja. Sa svakim razvojem odnosa prostor između dvoje ljudi popunjava se žrtvom, prilagodbama, kompromisima, empatijom ili sebičnošću. Prilagođavanje i smanjenje sebičnosti iziskuju emocionalnu dubinu. Nije to za svakoga, naravno.

Prije sumraka/ Before Sunset (2004.)

Redatelj: Richard Linklater (Julie Delpy, Ethan Hawke)

Što da dobijete drugu šansu s nekime iz prošlosti? moto je filma Prije sumraka. Znam za sebe, ali nema univerzalnoga odgovora. Opet bi sve ovisilo o tome o kakvim se karakterima radi. Neki ne prihvate ni prvu priliku zbog analiziranja, straha i nejasne slike u budućnosti.

Celine i Jesse ponovno se sreću 9 godina nakon zajedničke noći u Beču. Prvi dio trilogije završio je tako da su se dogovorili da se za šest mjeseci nađu na željezničkom kolodvoru, na istome mjestu s kojega kreće Celinein vlak za Pariz. Oboje su sretni i spunjeni zajednički provedenim vremenom i pred sam kraj prvoga filma ne pada im na pamet da to bude jedini zajednički dan. U drugome dijelu saznajemo da Celine nije došla, a Jesse jest. Njoj je umrla baka u Budimpešti i taj je dan bila sahrana. Brojeve telefona i adrese nisu izmijenili, a nisu si čak znali ni prezimena.
Sreću se u knjižari u kojoj Jesse promovira svoju knjigu inspiriranu susretom sa Celine. U braku je i ima sina. Celine je neudana i u vezi s fotografom koji puno izbiva. Opet šeću, ovaj puta, pariškim ulicama i razgovaraju o svemu. Celine je znala da Jesse dolazi u Pariz jer je pročitala najavu u novinama i susret nije slučajan. Željela ga je vidjeti.
Jesse, naravno, propušta večernji avion za SAD i ostaje. Kraj je nedorečen, ali izraz njegova lica dok joj govori da zna da propušta avion obećanje je predavanja osobi o kojoj je razmišljao devet godina.

Ovaj mi dio nije bio toliko dobar kao prvi (prvi mi je sjajan), premda je osjećaj nakon gledanja opet bio pozitivan. Onako, ponijelo me što propušta avion i ostaje. Što me je sve zasmetalo? Pa dosta toga zapravo. Razgovor na kojem se temelji i ovaj dio trilogije nije više tako spontan. To ne čudi s obzirom na okolnosti - nisu se vidjeli devet godina, nesigurni su, a svjesni osjećaja i kako će im biti ako se opet rastanu. Pa ipak, nekako mi vuče na manje spontanu i uvjerljivu glumu Julie Delpy. Ethan mi je opet bio presladak i uvjerljiv. Kod nje me, dakle, nešto smetalo, nešto je nedostajalo kroz veći dio filma (koji je sam po sebi kraći od uobičajenoga). On je nezadovoljan brakom, svjestan da voli drugu ženu o kojoj neprestano razmišlja i opet je želi upiti u sebe pogledom. Osjećaj da ovo nije definitivni rastanak manje je prisutan nego u prvome dijelu, i vjeujem da bi mi tako bilo i da ne znam da ima i treći dio.

Ipak sam zadovoljna. Ideja o trilogiji  s glumcima koji sudjeluju u stvaranju scenarija i realno stare kao i protagonisti odlična je kao i prikaz aktera u različitim fazama života s istim osjećajima. Vječito pitanje i inače u ljubavnim odnosima jest koliko vrijede kratkotrajni trenuci zanesenosti nekim o kome zapravo ne znaš ništa. U što bi se pretvorila ta zanesenost u srazu sa svakodnevicom? Vidjet ću u trećem dijelu, barem što se tiče filma.

Nemam iskristaliziran stav o navedenim pitanjima. Znam da razmišljam slično kao Celine u prvome dijelu kad kaže da mora upoznati nekoga, saznati puno toga da bi ga zavoljela, istinski zavoljela. Početni impuls kod mene uvijek je bio duhovan, a ne fizički i svodio se na nešto neprepričljivo, uglavnom ga nisam mogla izverbalizirati u suvislome objašnjenju nekome drugom. Dalje već kako je ispalo. Uvijek sam zazirala od popularnih, na prvu fizički dojmljivih muškaraca, frajera i ekstrovertiranih zvijezda nekoga društva ili sredine. Znam da mene fasciniraju iskrenost i problemi, patnja, onaj nečiji specifičan bol koji nosi u sebi. Onaj tko je patio, kome je bilo teško, ne može biti površan i vjerujem da je sposobniji za duboke osjećaje. Na Celininom bih mjestu i ja izašla iz vlaka, ne zato što je Jesse zgodan i uvrnut, već zato što je razgovor bio ugodan, a on je imao hrabrosti reagirati i biti iskren. Reći - želim te sa mnom do sutra ujutro jer mi pašeš. Ne znam bih li ušla na vlak za Pariz nakon vođenja ljubavi u parku, a da mi je on povjerio svoje stavove o roditeljima i osjećaje povrijeđenosti zbog propale veze te općenito da se tek ovdje na travi osjeća kao on, a inače uvijek kao lažnjak.

Sve napisano asociralo me na misli iz romana Bijela kao mlijeko, crvena kao krv:

Samo onaj tko zna postaviti pitanja o detaljima doista pokušava osjetiti što ti je na srcu.

Povjeriti svoju bol drugome najljepši je čin povjerenja što čovjek može primiti.

Prije svitanja/ Before Sunrise (1995.)

Redatelj: Richard Linklater

Pogledaj u budućnost za 10 ili 20 godina. Udana si, ali brak više nema energiju kao nekad. Počinješ kriviti supruga. Prisjećaš se svih onih tipova koje si upoznala i pitaš se što bi bilo da si s jednim od njih. Ja sam jedan od tih tipova. Tim riječima Jesse  (Ethan Hawke) nagovara Celine (Julie Delpy) da siđe iz vlaka i pridruži mu se na jednu noć u lutanju Bečom. Jesse je mladi Amerikanac koji putuje Europom pokušavaući smiriti osjećaje nakon prekinute ljubavne veze, a Celine je bila u posjetu baki u Budimpešti. Ona je mlada studentica iz Pariza. Jesse sutradan ujutro ima s bečkog aerodroma avion za SAD. Pri kraju je s novcima jer se u Europi zadržao dulje nego je planirao. Celine pristaje sići s vlaka i nastaviti puta za Pariz sutradan ujutro.
Oni su mladi, pametni i pozitivni. Ostatak filma svodi se na njihov razgovor dok čitavu noć lunjaju gradom. Razgovaraju o umjetnosti, društvenim problemima, muško-ženskim odnosima, bivšim ljubavima.... teme se izmjenjuju, a oni se fiksiraju pogledima.
Odmjeren, romantičan, inteligentan i intiman dijaloški film u kojem se svaka osjećajna osoba može prepoznati. Neopterećeni onim prije otvaraju se potpunome strancu u kojega imaju povjerenje samo zbog pozitivnih vibracija u sadašnjosti. Dijalozi dvoje glumaca su pametni i uživala sam u njima, ali njihove geste i pogledi za mene su srž filma. Naboj raste sa svakom novom lokacijom na kojoj se zateknu. Ipak u tome nema površnog avanturizma, barem ga ja nisam osjetila, nego samo iskrena emocija. Oni se ne boje jedno drugoga, nad njima samo zjapi crna rupa budućnosti koju pokušavaju stalno izbjeći zaključivanjem da im je ovo jedina noć i da će im se životi ionako razdvojiti. Od te noći provedene u razgovoru te potpunoj emocionalnoj i intelektualnoj sinergiji oboje samo mogu puno dobiti, nitko neće ništa izgubiti.
Krasan film u kojem sam baš uživala. Film dugih kadrova, pametnih dijaloga i lijepih bečkih lokacija.
Celine naglas razmišlja da svime što činimo u životu pokušavamo dobiti još ljubavi. U potpunosti se slažem s njom i za mene je ta rečenica vrh filma.

Glad/ Hunger (2008.)

Redatelj: Steve McQueen

Prokleto je kad ljudi mrcvare jedni druge zato što vjeruju u različite stvari. A tome nikad kraja.

Glad je naturalistički prikaz borbe pojedinca za vlastita uvjerenja. Godine 1976. irskim je zatvorenicima, bivšim pripadnicima IRE (Irska Republikanska Armija mijenjala je nazive), oduzet status političkih zatvorenika i izjednačeni su sa zločincima (kradljivcima, ubojicama, silovateljima). U jednome od težih zatvora pod britanskom upravom irski zatvorenici protestiraju i traže promjenu svog statusa. Između ostaloga, u  zatvorskome okruženju to bi bilo vidljivo tako da im se dopusti da nose vlastitu odjeću, a ne zatvorska odijela kao ostali. Započinje njihov tihi rat s britanskom vladom koja je u filmu utjelovljena samo u snimkama isječaka iz govora Margaret Thatcher čime je dokumentaristički pristup obradi teme uz statičnu kameru i duge kadrove izvrsno zaokružen.
Većini ljudi ovaj se film ne bi dopao. Mračan je i mučan. Gotovo crno-bijeli zavorski kolorit razbijaju samo scene tamne krvi (ne crvene), a statiku koja treba dočarati zgusnutost i subjektivnost vremena narušavaju mučne scene fizičkog maltretiranja zatvorenika.
Irci u zatvoru prosvjeduju i budući da im je zabranjena njihova odjeća, uglavnom su goli i zaogrnuti dekama. Čitavo vrijeme gledatelj je izložen mučnim scenama golih muških izubijanih tijela ili masovkama koje su snimljene vrlo realistično a prikazuju takvu torturu od koje ti se doslovno zgade ljudi. Zbog protesta koji uzima maha zatvorski čuvari zabranjuju Ircima korištenje toaleta pa nuždu obavljaju u ćelijama, fekalije se cijede ispod zatvorenih vrata u hodnik, a neki ih u inat razmazuju po zidovima ćelija. Čuvari se na sve načine izruguju, nasilu ih šišaju i kupaju, a pritom i dobro izmlate da bi ih zatim oblačili u šarenu odjeću te ih tako dodatno ponizili čineći od njih bespomoćne klaune na rubu snaga.
Bobby Sands kojeg je odigrao sjajni Michael Fassbender odluči u svojoj borbi iskoračiti tako što okuplja istomišljenike čelične volje s kojima započinje štrajk glađu. Bobby Sands preminuo je na 66. dan štrajka. Njegovo je gladovanje prikazano također vrlo uvjerljivo jer je glumac naočigled mršavio pred kamerama (gladovao je 10 tjedana - tako nekako). Na tijelu mu izbijaju čirevi zbog dehidracije, stanjene kože i disfunkcionalnosti jetre, bubrega i ostalih vitalnih organa.

Bobby ima roditelje koji ga redovito posjećuju i očito podržavaju, ne možda u namjeri da umre, ali svakako u namjeri da svome životu da dostojanstvo pa makar i na takav način. Vrlo je sugestivan Bobbijev razgovor sa svećenikom koji ga na sve načine pokušava odgovoriti od daljnjega gladovanja. Spočitava mu taštinu, da želi sam ispisati povijest, da želi ostati zapamćen. Bobby je nepokolebljivo uvjeren da postupa ispravno i da čuva svoje dostojanstvo. Razumijem ga i u filmu sam na mučan način uživala (oksimoron, da).  Konformistički život u kojem izbjegavaš izlaganje bilo koje vrste, ne mora biti nužno riječ o velikim političkim ili općenito društvenim problemima, nije dostojanstven život. Poštujem čvrste pojedince kojima se riječi poklapaju s razmišljanjima i djelovanjem. To su pravi ljudi i takvima se divim.  U svojim se okvirima i okolnostima i sama tako ponašam pa sam, recimo, na radnome mjestu uvijek ja ta koja se izlaže i pita za sebe i druge, govori što misli, čije se ocjene poklapaju sa stvarnim uloženim trudom kroz godinu.

Što se tiče ovakvih filmova, mračnih, mučnih, naturalističnih, filmova koji su zapravo pravi horori stvarnih situacija u prošlosti i sadašnjosti - ne izbjegavam ih. Zanima me prikaz čvrstih pojedinaca čiju žrtvu nipošto ne smatram besmislenom, kako misli jedna moja prijateljica, inače velika filmofilka. Boriti se vlastitom žrtvom za poboljšanje statusa drugih, živjeti svoje uvjerenje i na taj način ostati dostojanstven - što tu može biti besmisleno? Velika ideja da - ali i veliko djelo koje ne može shvatiti, a ni učiniti većina. 

Uvrijediti čovjeka veliki je i nepotreban grijeh. Na svijetu postoje knjige, politika, muzika, umjetnost i mnoge druge stvari o kojima se može pričati. Još mi je tužnije kad čujem kad netko nekoga sredi u dvije riječi... kao da te blesave, prazne riječi uopće nešto govore o tom čovjeku. Kao da glup čovjek ne može biti pametan, a inteligentan glup. Kao da čovjek ima samo jednu osobinu, kao da se ne razvija iz mjeseca u mjesec, kao da se ne bori sa svojim osobinama, kao da ih ne gubi i ne dobiva nove. U svakom čovjeku postoji točka gdje se sve koncentrira, sabire i preklapa. Točka u kojoj se nalazi stvarni problem tog čovjeka, živi konflikt koji mu daje život ili ga ubija. Čime ste vi zaslužili pravo da nekome kažete: ti si ružan, ti si slabić, ti ništa ne znaš.

 
Milena Jesenska, 1927.

Imati priču jače je, trajnije, moćnije i ljepše od imanja situacije zarobljene lancima nesavršene realnosti.

Una (Što je pjesma meni 1)

...Ja sam najgore škole prošao
Gledam drukčije svijet
Ja u stvari i nisam imao nikad
Dvadeset pet, tvojih dvadeset pet...

Ovih dana često slušam Arsenovu Unu. Tako mi se događa s pojedinim pjesmama, zapnem za njih zbog jednog, dva ili nekoliko stihova. Uvijek su stihovi i citati ti koji se smjenjuju u mojoj glavi ovisno o trenutačnoj situaciji. Naravno, Una je lijepa pjesma i inače. Ponekad čak u istoj pjesmi stihovi koji slijede demantiraju one za koje sam se ja uhvatila, ali to je sad nebitno. Ja u stvari nisam nikada imala 10, 16, 20 ili koliko već godina u realnome vremenu. Dugo sam već toga svjesna. I zato drugačije gledam svijet i situacije u kojima se zatičem. Već sam neko vrijeme svjesna i da je ljudima moj način, najblaže rečeno, čudan.
Na sebe sam navikla, a sve me je manje briga što ljudi misle o meni i kakvom im se činim. Ljudima koji su za mene pravi i dobri, koji zbog nečega trebaju biti ili postati moji, stvari će biti jasne jer će se potruditi shvatiti ih. Stekla sam dovoljnu razinu sigurnosti u sebe i osvještenosti da bih brinula zbog svih.
Nekima sam probala objasniti da kad proživljavaš ono što sam ja proživljavala u djetinjstvu, ne možeš u desetoj imati deset realnih godina. Možeš regresirati u raniju dob i tamo se spašavati ili biti emocionalno i psihološki zreliji. Ja sam uistinu u desetoj godini, pa i ranije, bila svjesna mnogih stvari koje su moje prijateljice spoznale (možda) u dvadesetima ili tridesetima. S obzirom da ovo nitko (ili nekoliko ljudi povremeno) ne čita, nemam se nikakvu potrebu precjenjivati niti bahatiti u ovome prostoru. Moji roditelji, a i neki nastavnici i općenito starije osobe, nisu bili svjesni koliko dijete koje još nije ni tinejdžer čita njihove manipulacije i strategije. Manijakalno čitanje knjiga u koje sam bježala samo je širilo psihološke obzore. Pamtim neke stvari koje sam zaključila o odraslim osobama u svojoj okolini kao dijete i kasnije, desetljeće-dva, pokazale su se potpuno točnima. One fine niti u razgovorima i postupcima znala sam shvaćati na ispravan način. U srazu svega navedenog i mog prirodnog temperamenta došlo je do toga da sam zadržala određenu dozu povjerenja u ljude (mnogo veću nego što je neki prirodno i s odrastanjem ikada steknu) jer sam zbog tog finog čitanja, zovimo ga tako, prepoznavala i dobrohotne i plemenite, kvalitetne osobe. Djetinjstvo nas oblikuje i od toga se ne može pobjeći. Pokušaji bjegova rezultiraju lažnim ljudima. Mijenjati se možemo ako to dovoljno jako želimo i trebamo. I ako u tome vidimo nešto dobro za sebe.

Vrijeme me je učvrstilo u načinu na koji se nosim sa sobom. Pri površnome dojmu neozbiljna sam, dosta glasna i izrazito vesela. Ljudi kojima i inače trebaju takvi i samo takvi uz njih, vrlo se brzo udalje od mene jer ne mogu podnijeti činjenicu da je površina jedno, a ja nešto sasvim drugo. Mogu sraćkati, tako to zovem, satima (mada više nemam vremena za to kao prije), ali od svih odnosa očekujem da rastu. Očekujem ljude (naoko jednostavne i najobičnije) od kojih mogu učiti. Kod njih ostajem. Njih čuvam. Ponekad i svim snagama.
Kompromise rijetko radim. I sad prijateljujem s osobama za koje se pitam što točno od njih mogu naučiti? To jest kompromis - ne možeš nekoga udaljavati od sebe, a da ti zapravo ništa loše nije napravio. Istina, ponekad se zapitam nad smislom tih odnosa i uloženog vremena, ali to mi se čini taštim pa se prisilim prestati. Često u društvu ljudi kojima sam okružena počnem razmišljati koji su uistinu pravi, a u kojima se varam. To je moja loša strana. To neprestano, nesvjesno i svjesno, analiziranje i borba s vlastitim osjećajima. Ali ujedno je i dobra. To me analiziranje vodi ispričavanju i priznavanju vlastitih mana i pogrešaka. Ne mislim da time nešto gubim, zapravo uvjerena sam da dobivam. Čistu savjest i mir sa sobom.

Naravno, prevarim se u finim čitanjima, u ljudima. Sve više. U razgovoru s jednom pametnom i dragom ženom koju smatram vrhunskom psihologinjom, premda to nije po struci, rečeno mi je sljedeće: dok sam se trebala braniti i biti opreznija više nego što je normalno za moju dob, dakle u djetinjstvu, bila sam uspješnija u prepoznavanju ljudi. To su unutarnje obrambene sile koje mentalno pokrećeš. Danas sam odrasla žena koja može podnijeti činjenicu da su ljudi ponekad sebični, da se mijenjaju, da manipuliraju, da nisu onakvi kakvima se čine. Mogu prihvatiti i prolaznost, ali to mi je uistinu najteže.
Rekla mi je i ono čega sam sama svjesna, a potvrđuje se kroz godine sve više. Moj je put i način uvijek teži i kompliciraniji. Moja nesvjesna sklonost ranjenima i oštećenima, drugačijima, vodi me u teške odnose koji kad-tad podrazumijevaju i probleme. Možda su ti problemi vanjske prirode, dakle ni izvjesna osoba ni ja ne možemo na njih utjecati, problema i nesporazuma među nama niti nema, ali teško ih je podnositi. Ipak se događa da vanjsko ne ostaje samo vanjsko nego udara na sve pa i srž odnosa. Bila je faza kad mi se činilo naprosto nevjerojatnim kako privlačim na sebe osobe s nekom vrstom psihičkih smetnji, mada opet - tko ih danas nema u većoj ili manjoj mjeri.

Ponekad se samo nasmijem, u sebi i prema van, i parafraziram Miku Antića pa kažem: Sa mnom je teško, ali se može. A ti nemoj ako ti je preteško. Jest da tada navijam cijelom sobom iznutra da ne ispadne ono što najčešće ispada.

Moja su najveća razočaranja u ljude bila u vezi s manipulatorima. Odrasla sam s manipulatoricom koja je nebrojenim riječima živopisno prikazivala razloge svog ponašanja i postupaka. Ne trzam i ne mogu me na dulje staze izludjeti bezobrazni, proračunati (koji to ne skrivaju) i otvoreno zločesti jer se uz njih ne vežem emocionalno, a hvala bogu znam im i odgovoriti. Manipulacije me izruju na način koji se jedino može izjednačiti s duljim razdobljem patnje. Tješim se i racionaliziram stvari da su se otkrili i da im je oružje oslabilo u vezi sa mnom.

Tebe ljudi vole, pravi te ljudi vole, rekla mi je Ona. Kao i svakoga - svatko ima one prave koji ga vole. Naglasak i intenzitet značenja može se premještati s riječi na riječ, kako već ispadne u danom razdoblju. Naravno da želim da me takvi vole i da se hranim time. Nevjerojatno je kad se među učenicima nađu oni rijetki koji mi to poslije kažu. Neki i godinama poslije. 

Razgovarala sam često s ljudima s kojima to mogu o vremenu. O našem poimanju vremena.... Ne mogu se načuditi bahatosti mnogih koji misle da za sve što bi trebali, željeli, mogli... imaju vremena. Otkud im ta pomisao? Vremena nemamo, tako ja razmišljam i postupam. To nije nepromišljenost, nego obrazac razmišljanja stečen u najgorim školama, kako bi rekao Arsen. Moj smijeh i uživanje u lijepim svakodnevnim trenucima, kada se čini kao da nemam nikakve dubine u sebi, samo negdje plitko ispod kože aparat za fore i smijeh koji se napuni kroz jednu noć. Tako znam djelovati. Nema aparata, ali ima svjesnosti o tome kako sve treba objeručke prihvatiti i iskoristiti (ne u negativnom ili pejorativnom značenju). Kao dijete sam navikla uživati u trenucima mira i naoko dobroga raspoloženja svoje okoline. Bez ikakve garancije koliko će trajati. U takvim sam trenucima vrištala od smijeha, učila, radila, živjela puno i slasno. Život me uistinu naučio da se nema vremena. Stvari se mogu promijeniti začas, a naši su planovi nestalni i podložni vanjskim okolnostima. Nema se vremena biti proračunat i zločest, tvrdoglav i oprezan. Tako se i ponašam.
Zato se i mogu smijati  pod maskom svoje neozbiljnosti i kad mi je teško.
Za kraj jedna mi se prijateljica nedavno tužila i živčanila oko toga kako je truba na autu prestala raditi.  A i sve joj je nekak bez veze u posljednje vrijeme. Stalno ima osjećaj da se drugi zabavljaju bolje i više od nje (to valjda zbog fejsa). Na to se teško suzdržavam, ali jesam (ponosno). Ona ima puno pravo kukati nad svojim malim velikim problemima, a moje je hoću li se uspjeti suzdržati. Jesam, ponavljam, jer znam da nije zločesta. Ne mora biti poput mene. 

La vita è bella/ Život je lijep

Redatelj: Roberto Benigni

Jedan od najdražih mi filmova. Onih koje uvijek mogu pogledati, sretna ili tužna. Ubrajam ga u svoje filmove jer oplemenjuje i snažan je, neovisno o načinu prezentacije građe, kombinaciji žanrova, scenskim i tehničkim rješenjima. To je dobar film, film po mojoj mjeri, jer koliko god ga puta gledala, ostavlja me nekako okrjepljenom, ispunjenom, čini me sretnom. Sve mi je poznato, a opet, kad te povuku emocije, čini ti se da si bolja osoba jer si opet odreagirao na tkivo filma. Eto, to je za mene sjajan i poseban film.
Nema puno takvih, koliko god gledala. Ima, naravno, sjajnih filmova, starijih i novijih, za koje mi je drago što postoje, cijenim ih i smatram filmskom kulturom, ali ponavljam, malo je onih kojima se mogu ne znam koliko puta vraćati. Kao i nekim, ali samo nekim knjigama.

Forrest Gump, Život je lijep, Lovac na jelene, Društvo mrtvih pjesnika, Divan život, Let iznad kukavičjeg gnijezda, Sjaj u travi, Moj privatni Idaho, Betty Blue, Paris - Texas, Parada, Lepa sela lepo gore... čudna je to mješavina i slobodno se prema van može smatrati guilty pleasure kategorijom, ali to su filmovi kojima se ja punim i koje gledam, gledam i gledam... Osim Dragojevića, nema tu Aronofskog, Hitchocka, Tarantina, pa čak i Clinta Eastwooda... Tarkovskog, Verhoevena, koji mi jesu omiljeni redatelji. Ovo su moji primjerci, moje male filmske Biblije.
Sve su to filmovi s jakom emocijom i snažnom porukom, barem meni, i to im je jedino zajedničko.
Moji filmovi.


Film Život je lijep nisam svrstala u komedije, i to je valjda jasno. Koliko god se Roberto Benigni oslanjao na chaplinovsku fizičku glumu i brzi govor popraćen gestama i grimasama, koliko god po vokaciji bio komičar, ovo je drama - film koji problematizira ljubav u nehumanim uvjetima i spremnost na žrtvu.
U okupiranoj Italiji obitelj s ocem židovskoga podrijetla završava u koncentacijskom logoru. Majka svojevoljno ulazi u vlak smrti, premda nije na popisu. No to nije ono što čini dramatiku filma pamtljivom. I Milena Jesenska svjevoljno je nosila žutu zvijezdu na rukavu iz protesta prema sudbini Kafkine obitelji, što je dubokog poštovanja vrijedan osoban i human čin žene koja voli i razumije stvarnost u kojoj živi. Ono što je mene kupilo u ovome filmu, a vjerujem i još mnoge, jest dosad koliko mi je poznato neobrađena ideja da strahotu i nepravdu za koju ne znaš kako će završiti djetetu predočiš kao igru. Nevjerojatna je psihologija predstavljena u ovome filmu. Dijete je preživjelo zahvaljući očevim nadljudskim naporima da fizički izubijan iz dana u dan život u logoru pretvara u opasnu igru u kojoj je glavna nagrada pravi pravcati tenk. Svakodnevne situacije tako postaju igra, stvarnost se poništava vjerom da činiš pravu stvar za svoje dijete. Neka je nerealno, ali je plemenito  i obogaćuje. Varijacije nerealnog iz filma itekako su moguće u stvarnome životu.

Možeš li učiniti više za svoje dijete ako ga u osjetljivoj dobi poštediš surove stvarnosti koju ne možeš izbjeći pa odraste neoštećeno i kao odrasla osoba shvaća dubinu tvoje žrtve?
Otac u ovome filmu, premda karikirano na trenutke, potpuno je svjestan da svaki novi dan može biti zadnji. Mali svakodnevni uspjesi pogonsko su gorivo za sljedeći dan, pa sljedeći....