Drago Britvić, Fališ mi

Bi te našel, da otideš
v belu meglu, v črni lug,
da na zadnjoj zvezdi zideš,
da te tam otpela cug...
Vse živlenje bi te iskal.
Stoput preputoval svet.
Bi te našel, da se skriješ
i za lasi sedih let...

Bi te našel lepu, mladu,
kak si navek bila ti.
Pitala bi: "Kak je v gradu?"
Bi ti rekel: "Fališ mi"

V pesek reke bi zaronil,
spuzal bi na vsaki breg,
iskal bi pod križnim drevom,
gdi je vse zametal sneg...
Z črne zemle bi te zvlekel,
bi oživel vse kaj spi.
I čez nebo i čez pekel,
da te najdem, prešel bi...

Bi te našel lepu, mladu,
kak si navek bila ti.
Pitala bi: "Kak je v gradu?"
Bi ti rekel: "Fališ mi"

Modigliani (2004.)

Redatelj: Mick Davis

Budućnost umjetnosti na licu je žene, tvrdio je ludi talijanski slikar židovskog podrijetla Amadeo Modigliani, a malo zatim u boemskoj pariškoj kavani dobacuje Pablu Picassu: Reci, Pablo, kako vodiš ljubav s kockom?

Dvojica velikana živjeli su u isto vrijeme i na istom mjestu, ne samo za potrebe ovoga filma, nego i u stvarnosti. Pariz kao okupljalište "preživjelih" boema i ekscentrika odupire se, premda sve slabije, industrijsko-militarističko-kapitalističkom svjetonazoru, a u njemu su privremeni dom našli i Diego Rivera, Maurice Utrillo, Moise Kisling... 
Filmska priča razvija se u dvama isprepletenim narativnim smjerovima prateći Modiglianijevu zadnju godinu života i njegovo intelektualno rivalstvo s Picassom. Modi, kako ga prijatelji zovu, onaj je koji uvijek biva ispraćen ovacijama iz svake kavane, svi obožavaju njegov duh i britak jezik, njegovu spremnost na "javno ludilo", ali slike ne kupuje nitko. Modijev organizam oslabljen je nepreboljenom tuberkulozom, siromaštvom, alkoholom i drogama. Ni fatalni susret s mladom Jeanne neće ga smiriti, premda ju je jako volio. Jeanne je  djevojka iz krute katoličke i snobovske obitelji i Modiglijanijeva muza. Nakon njegove smrti bacila se, trudna s drugim djetetom, s balkona.

Film je sjajan, prvenstveno zbog odlične glumačke postave. Andy Garcia je dokazano briljantan, a Elsa Zylberstein, koja je utjelovila Jeanne, možda je i najjači dio filma. Od njezina profinjenog, kockastog lica naglašenih crta i mekih očiju do uvjerljive glume lišene izvještačenosti - sve se poklopilo s pomno odabranim lokacijama, pogođenom atmosferom te Modiglianijevim ekspresionističkim portretima izduženih vratova i tamnih boja.

Modigliani pleše oko Balzacova spomenika.

Nastajanje slavne "Jeanne".

Modigliani i Picasso kojeg glumi sjajan Omid Djalili.

Boris Dežulović, Jebo sad hiljadu dinara

- Jesil čuo?
- Šta?
- Ništa sad, šuti.
....
....
- Šta jesam čuo?
- Ništa, bog ga jebo, jesam ti reko da šutiš?
- Pa šta me pitaš?
- Da si čuo, reko bi da jesi. Pošto me pitaš šta, znači da nisi. Sad šuti.

Dežulović je svoj smisao za farsu, grotesku te izazovno karikiranje već dokazao u eri Ferala, a sad me pridobio i kao romanopisac.
Ovo je sjajan roman, prije svega zbog fascinantnog humora, ne onog jeftinog čija oštrica otupi nakon nekoliko desetaka stranica... Ne, ovo je od prve do zadnje stranice uvjerljiv i prštav prikaz rata kroz likove, kako nego "običnih ljudi". I ne bi to bilo ništa novo, osobito u desetljećima nakon Domovinskog rata kad se rodio novi žanr ratne proze, sjećanja, svjedočenja, da Dežulović nema taj prirodan talent za humor, ironiju, grotesku, koji je s vremenom dodatno izbrusio. Nasmijati čitatelje obrađujući tragičan događaj, udahnuti likovima život tako da ih u krnjim dijalozima prepoznaješ, uvjerljivo ocrtati zemljopisno-povijesni kontekst, mogu majstori. Uvijek mi se činilo, bez obzira na naše književne velikane, da smo nekako stegnuti, u grču, da nedostaje prave i neukaljane svježine i slobode u izričaju, osobito kad je riječ o mučnim temama (i u književnosti i na filmu). Dežulović s time nije imao problema, i to ga izdvaja od ostalih koji su se dohvatili ratnih tema. Naravno, on rat nije iskusio izravno na svojoj koži pa mu je lakše prštati nego onima koji jesu, ali poruka je jaka. Netko bi mogao reći, okej, ima smisla za humor, to već znamo, to je i sad prodao, ništa više. Ja sam doživjela više - i zato sam oduševljena. Osim svega dosad navedenog - u dubljim slojevima prisutna je tragika koja zahvaća sve likove i djelo u cjelini, zato ovo i jest uspjela groteska, ali i antiratna proza. Ovo je možda ispalo i više od onog što je autor namjeravao, ne znam...

S poleđine romana...
"Jebo sad hiljadu dinara" - roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko- bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini - još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale.

ili

Odijelo ne čini čovjeka.
(narodna poslovica)

Već obrnuto.
(autor)

Dvanaestorica mladića, pripadnici dvaju diverzantskih vodova, zahvaćeni su klasičnim postupkom "komedije zabune". I jedni i drugi trebaju obaviti svoje zadatke, a nalogodavci su došli na sjajnu ideju da ih preobuku u uniforme onih "drugih" kako bi zamaskirali zadatak i namjere. I kako sad dalje kad se nađu u blizini i pred ciljnicima, jedni u pogrešnim uniformama, a drugi ne znaju da su to zapravo "njihovi"? Apsurd situacije pojačan je nesnosno vrućim danom negdje u bosanskoj zabiti oko napuštenog sela Muzaferove Kuće. I jedni i drugi čekaju reakciju s "protivničke" strane i pri tome se nižu njihova sjećanja na predratne dane ispunjene lokalnim nogometnim kupom i seksualnim sazrijevanjem.

Osim uvjerljive tragike, roman je obogaćen i kompleksnom studijom o ulozi slučajnosti u čovjekovu životu. Svima nam se mnogo puta u nekim dramatičnim trenucima nametao taj vražičak pod nazivom Da sam... Neizgovorena rečenica, koja je poslužila za naslov, promijenila je tijek života jednog od junaka, a kroz rasute epizode mogućih "da je..." intenzitet tragike raste, kao i produbljivanje karaktera.

Sretnog kraja nema, niti se očekuje. Živjeli su punim plućima, poginuli bez veze. Rat jest besmislen, ali već iscrpljenu temu može se svježe obraditi.
Dečki kažu:
Naši smo!
Hvala bogu, i mi! odgovaraju oni prijeko.

Zvijeri južnih divljina/ Beasts of the Southern Wild (2012.)

Redatelj: Benh Zeitlin

"Hushpuppy, šestogodišnja djevojčica, živi s tatom Winkom u zajednici Delta na samom rubu svijeta. Wink iznenada oboli od tajanstvene bolesti. Istovremeno, val nesnosnih vrućina otapa ledenjake, što oslobodi drevna pretpovijesna bića. Razina mora raste, stvorenja dolaze, Wink polako umire a Hushpuppy kreće u potragu za davno nestalom majkom..."

Prethodni dio teksta prenesen je s jednog od TV i filmskih portala, a na iste sam nebuloze naišla na još nekima. Potpuno krivi sažetak sadržaja, tj. prikaz filma kojim se valjda želi pojačati fantastična nota te time privući gledatelje. Ili oni koji su to osmislili (a to im je i posao) ne razumiju osnovnu fabularnu nit filma?!

Šestogodišnja Hushpuppy živi s ocem u izoliranom močvarnom području negdje u Americi (kasnije sam saznala da se radi o dijelu oko New Orleansa). Tamo nisu sami, nego s ostalim voljnim društvenim izopćenicima za koje uopće nije jasno zašto su se izdvojili od "civilizacije". Stječe se dojam da teže slobodi u negativnom smislu (ne zato da bi rasli), tako da se mogu do besvijesti opijati i u toj isparavajućoj magli ubijati dan za danom. Hrane se onime što ulove, često jedu sirove stvari, higijenski su uvjeti na najnižoj mogućoj razini... Film obiluje nelogičnostima koje me i inače jako smetaju. Pripadnici samoproglašene zajednice sebi svakodnevno love za preživljavanje, a mačkama kupuju ili kradu hranu u limenkama (vidljivo kad Hushpuppy pokušava sama kuhati). U jednoj od scena Hushpuppy kaže da ona i tata žive poštujući prirodu, a čitav film odiše sebičnošću članova zajednice prema svemu što ih okružuje: smeće se baca posvuda, vodene su površine zagađene... Odlučiti živjeti u prirodi ne znači poštovati prirodu!

Val nesnosnih vrućina nije odjednom otopio ledenjake, kao što se tvrdi u početnom prikazu, nego je to ono čemu djecu uči samoproglašena učiteljica, a sve da bi im ulila strah od civilizacije i duhovno ih ojačala za taj surovi život na koji su osuđeni zbog odraslih koji su tako odabrali. Kalvariju izaziva uragan koji su oni ignorirali, a posljedice traju mjesecima. Fantastična stvorenja zapravo su bikovi kao simboli smrti, propasti, promjene i dio su naracije koja pripada mašti šestogodišnjeg djeteta. Hushpuppy kreće u potragu za majkom, koja nikako nije "davno nestala" kad ona ima 6 godina!?

Uglavnom, filmska je naracija pripala šestogodišnjem djetetu, što je dobro, ali u cjelini totalno promašeno i pretjerano, kao što to samo Ameri znaju. Totalno sam alergična na tu nevjerojatno pametnu i zrelu djecu kakvu oni prikazuju u većini filmova - pa još i pjesnike. Ipak, sve pohvale idu maloj glumici koja je i ponijela cijeli film, a svakako je svojom dječjom nesputanošću, opuštenošću i egzotičnom ljepotom nesvjesno pomogla neinventivnim scenaristima i redatelju da umiješaju još jedan kino-hit.

Dobra početna ideja, koja je mogla ispasti sjajna, uhvatila se (i opet) u mrežu jeftinog igranja na gledateljeve emocije i želju za velikom zaradom koja prati svjetski uspjeh. Priča i prelijepa (i talentirana) djevojčica nudili su više mogućnosti, ali lakše je sve spetljati u patetičnu mješavinu drame i fantastike, fabularno i u cjelini vrlo prozirnu, idejno nedefiniranu i potcjenjivačku prema gledateljima. Nije cjelina dobra zbog lijepog djeteta i čarobno divljih pejzaža. Nakon ovog filma ostala sam prazna. Meni - loš film.

Krakow

Nakon trećeg posjeta Krakowu sigurna sam u dvije stvari: svakako ću se još vraćati jer je to grad u kojem bih mogla živjeti. O ljudima ne baš često pomislim – „mogla bih s ovom osobom razgovarati satima“, a to smatram jednim od najvećih komplimenata jer uključuje mnogo što – a o mjestima i gradovima koje sam posjetila također rijetko pomislim – „ovdje bih mogla živjeti“. Nije da sam svjetski putnik, ali dobar sam dio Europe upoznala i nigdje se nisam osjećala tako ugodno i opušteno kao u Krakowu.  Gotovo nalik nekom stanju sreće. Čula sam da je u arkadnom dvorištu krakovske katedrale na brdu Wawel kamen kojem je očitano povećano zračenje i smatraju ga izvorom pozitivne energije. Ne znam ima li to kakve veze s mojim raspoloženjem prema tome gradu, nije ni bitno, ovo je sasvim subjektivan prikaz jednog grada koji sam počela doživljavati svojim, lišen uobičajenih turističko-povijesnih podataka. 

Što je to što Krakow u mojim očima i srcu stavlja ispred Beča, Praga, Budimpešte ili Pariza, koje također poznajem?

Mislim da je u pitanju – skromnost. Ljepota i skromnost – tako ga doživljavam. Premda je riječ o kraljevskom gradu u kojem su stolovali poljski kraljevi od 11. stoljeća i  gradu crkvi kojih ima više od stotinu, ništa vas ne napada, ne forsira, ne bode u oči. Nekako ste pošteđeni povijesne, ideološke, vjerske, bilo kakve megalomanije. A ipak vam se sve nudi, sve možete, ovisno o tome što vas zanima.

Sasvim svjesna subjektivnosti svog doživljavanja, nekako mi se čini da je u Krakowu sve malo – čak i ono što površinom nije – na primjer zgrada Sukiennice na središnjem trgu, katedrala ili čitav kompleks na Wawelu. Zato što vas nijedna od tih lokacija ne ubada svojim neprimjerenim te moralno i politički upitno steknutim bogatstvom, kao što je to slučaj s, recimo, austrijskom ili mađarskom prijestolnicom. Nakon višestane šetnje Krakowom pamtite prekrasno cvijeće kojem tamo pogoduju umjerene ljetne temperature, uredne ulice, puno zelenila, živopisne, ali opet nekako neutralne boje, nasmijane i pristojne ljude, dinamiku gradskog centra, ali ne one vrste koja iritira i umara... Čak i Visla djeluje smirujuće i skromno, premda je velika i široka.

Krakow je u potpunosti pošteđen razaranja u 2. svjetskom ratu jer su u njemu vrlo lagodno i opušteno živjeli nacistički dužnosnici uposleni u obližnjem zloglasnom Auschwitzu. Površinom je otprilike velik kao Zagreb, ali ima nešto manje stanovnika. Turista je mnogo, ali nisam imala dojam gužve, vjerojatno zbog svega navedenog.  Glavni trg Rynek Glowny, inače jedan od najvećih srednjovjekovnih trgova u Europi, prepun je pantomimičara, kočija kojima možete u obilazak, glazbenika u poljskim narodnim nošnjama i slastičarnica. Dva 45-minutna sjedenja na terasi jedne od takvih slastičarnica bila su mi neopisiv užitak. Toplo sunce na licu, fini kolači i kava umjerenih, ili bolje rečeno, pristojnih cijena, ljubazni ljudi, prigušen razgovor za susjednim stolovima uz topot konja po popločenim uličicama i trgu – sve nekako neupadljivo i s mjerom. Ponavljam – sve je tamo i svi su tamo, ali nitko nikome ne smeta niti se nadmeće – kao da je nekakvo ozračje pozitive i mira nešto što nesvjesno primiš ulaskom u grad. Izvan strogoga centra grada vidljivi su ostaci komunističkog stila gradnje, ali imam osjećaj da se polako gube jer niču nove zgrade i kuće, modernih oblika, ali ukusne i pripadajuće cjelini.

Krakow nije grad za panoramski razgled autobusom, u njemu nema polukilometarskih zgrada s desetak ulaza, to je grad za smirene, pristojne pješake i mlade kojih ima puno, jer je vodeći poljski sveučilišni grad u kojem godišnje studira 180 000 studenata.

Prelijep i preugodan grad.

Sukiennice - najveća srednjovjekovna građevina na Rynek Glownyju, nekada sjedište trgovine, a danas Nacionalne umjetničke galerije na prvome katu.

Kraljevsko brdo Wawel, kompleks građevina uz obalu Visle u kojem je danas smješteno 17 fakulteta. Predivno uređeno, prepuno cvijeća i zelenila.

Meni čaroban Rynek Glowny.