Zašto čitam

Najmanje skupljam znanja koja će me istaknuti ili izdvojiti.
Od gomile i u njoj.

Na stranu i osjećaj papira pod prstima koji volim.
K vragu i navika.

Čitala sam kad su mi nedostajali ljudi -
bilo koji ili određeni.
Čitam i kad mi je dosta ljudi -
općenito i određenih.

Čitam i kad je to izbor
i kad ga nemam.
Jer je opasno
i najmanje je opasno.
I tužna.
I sretna.

Jer mi nikad nije dosadilo,
a potreba za popisima i hrpom kraj uzglavlja
ne smanjuje se s godinama.

Jer glupavo vjerujem da sam predodređena
za upoznavanje s tisućama knjiga.
Tek toliko. Bez jasnog razloga.

(M. S.)

Suzana Matić, Jesen se ubija pogotkom u sridu

jesen se ubija u sridu i obično u neku jesenju srijedu
samo jednim hicem.
truth to be told, ja više i ne mogu promašiti.
godinama sam jednom godišnje trenirala na jesenjoj prirodi svojih čula:
kad prestane ljeto, sjedi, piši i ubij jesen, probij svo to uvelo lišće jesenje sebe
... u a4 formatu. ljudi se isto ciljaju u sridu.

truth to be told, ja više i ne mogu promašiti.
neki drugi sami otpadnu ili ti dosadi renovirati ih u ljude
ili je to nemoguće.
o trećima sve najgore; listovi pisama koji su tvrdili da imaju ljudsku prirodu.
...
ljudi se isto ciljaju u sridu.
u srijedu dolaze novi.
sutra.

(Samosanacije, Algoritam, 2012.)

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju (2)

 

Janina Duszejko jako mi je slična. Ili ja njoj. Svejedno.
Čak mi ni meso ne prija ovih dana i iz mene polako na površinu, na mene, izlazi i materijalizira se misao o tome da sam licemjer u svojoj ljubavi prema životinjama dok god ih jedem. Ovih sam dana raspoložena razmišljati kako su određeni porivi oduvijek u nama i samo se treba polako, s vremenom, paradoksalno baš zbog toga, složiti "trenutak" kada će ojačati i postati više od"jedne od misli" koja nam u sekundi, sudarajući se s drugima, okrzne svjesnost. Okidač za "trenutak" može biti i knjiga, osobito nama koji smo ovisni o čitanju.

Janina Duszejko živi sama, ali ne i usamljena, na jednoj Visoravni blizu poljsko-češke granice. Umirovljena je inženjerka mostogradnje, što i nije toliko bitno, osim kao kontrast onome što je sad - seoska učiteljica engleskoga, čuvarica vikendica u zimskome periodu i astrologinja iz hobija. Značaj kontrasta leži u tome što nije uvijek bila "čudakinja" u neskladu sa svojom okolinom i "nekorisna nepraktičarka". Osim sjajno iznijansiranog lika junakinje Duszejsko, u romanu je uspostavljena atmosfera začudnosti koja nam približava visoravan tijekom hladnih zimskih mjeseci i uvlači nas u jedan drugi literarni svijet i prostor - sve je naoko onako kako jest i inače, civilizacija je dotaknula i taj, naoko idiličan, komadić našeg planeta na kojem se sudaraju češki i poljski signali za mobilne telefone, ali zlo je jednako. Pomislila sam kako je najlakše činiti zlo u nekome velikome gradu, utopljen u mnoštvu, ili u izoliranom mjestašcu gdje ljudi unaprijed svakome odrede njegovu ulogu. U  svakome slučaju - ili potpuna anonimnost ili potpuna vidljivost pred svega nekoliko sumještana - omogućuju nam izlazak izvan vlastitih psiholoških i društveno postavljenih granica.

Zbog snage teksta stvari su mi se nakon čitanja činile tako jednostavnima. Zlo čini čovjek. Oduvijek je bilo tako. Svoje pravo na činjenje zla upakirali smo u tradiciju i zakone, skrb za prirodu, čak i nastavne programe i udžbenike. Crkva nam pomaže, još kako. Zbog naše sposobnosti da sve iznijansiramo, izvrnemo, istumačimo ovako ili onako, zbog naše misaone nadmoćnosti nad ostalim živim bićima, čiji je rezultat posvemašnje licemjerje kojem smo se uspješno prilagodili, samoproglasili smo pravo na ubijanje i izvrtanje prirodnoga reda. Život svakoga od nas uistinu je samo tjeranje vlastitog pluga preko mrtvačkih kostiju. Dok ide.

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju (1)

Zatvor nije izvana, nego je u nutrini svakoga od nas. Možda ne umijemo bez njega živjeti.

U nekom su smislu osobe koje se koriste perom pogibeljne. Nameće se smjesta sumnja u neiskrenost - da takva osoba nije sama sa sobom, nego oko koje neprestano promatra, a ono što vidi pretvara u rečenice. Na taj način obrezuje sa stvarnosti sve što je u njoj najvažnije, neizrecivost.

Moguće je pomiriti se s nevažnim stvarima, koje nam smetaju jedva malo, ali ne i s besmislenom, sveprisutnom okrutnošću.

Emir Imamović Pirke, Jel' netko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

Kad dva smušena i ne previše inteligentna sitna kriminalca otmu četiri djevojčice, ali nemaju broj telefona roditelja da zatraže otkupninu, a ni novaca da ih hrane pa im djevojčice posuđuju; kad nestanu dvije konobarice iz Ukrajine, a jedna se kasnije vjenča sa svojim otmičarem; kad, uz to, počnu nestajati i ovnovi u jednome selu, a u bijegu su i dva ratna zločinca za kojima tragaju korumpirani UN-ovi časnici - i kad ste na početku romana, već na koricama, obaviješteni da je sve to istina, zbilja, realnost  - to može biti samo Bosna i Hercegovina. Zemlja čiji televizijski dnevnici završavaju vicevima koji se drugdje prepričavaju na feštama, zemlja u kojoj se državnim novcem financira petogodišnje istraživanje koje bi trebalo dokazati da je jedno brdo zapravo prastara piramida, a jedan sudski vještak službeno navodi u svom izvidu da je razlog smrti jednoga konja samoubojstvo...

O Bosni se može pisati duboko i univerzalno humano kao što su to činili Ivo Andrić, Meša Selimović i Mak Dizdar ili ovako - poput Pirkea ili Dežulovića čiji je roman Jebo sad hiljadu dinara također inspiriran istinitom pričom. Na objema razinama upoznat ćete jedan osobit svjetonazor i ljude koji izmiču svakome tumačenju. S Bosnom nemam ništa, osim što je volim i doživljavam kao svoju kroz književnu i glazbenu recepciju. I u tome se uvijek pronalazim i dobro osjećam.

Toplo ispričano štivo s urnebesnim bosanskim humorom i ludim dijalozima, temeljeno na istinitim događajima i bosanskoj zbilji koja negira svaku logiku ostatka "civiliziranog" svijeta. Uvjerljivi i živopisni likovi koje volite od prve do zadnje stranice.

Preporučila sam i učenicima.

Haruki Murakami, Moj slatki sputnik

 

S ovim se romanom baš i nisam našla. Bio mi je zanimljiv dok sam čitala, ali nisam se saživjela s likovima niti su me dotaknuli bilo čime - postupcima, razmišljanjem. Pomalo je paradoksalno da je nešto zanimljivo, ali ostaješ hladan. Zanimljivost pripisujem Murakamijevu pitkom stilu, on je vješt pripovjedač, ali ovaj puta je podbacio u građenju atmosfere i nijansiranju junaka. Sve je nekako daleko, pretenciozno, povremeno, a osobito pred kraj, pitaš se čemu zapravo sve vodi. Možda u životu nema uvijek logike i jasnoće, ali roman je može dati i bez klasičnih razrješenja.  Po meni, Murakami je s ovim romanom podbacio, ne znajući što točno želi s likovima. Pisao je ponesen dotadašnjim uspjehom? Ispucao još jedan roman dok ga žele čitati? Možda sam prestroga, ali baš me ljuti kad isti čovjek sjajno ocrta usamljenost, tjeskobu, pomodnost, grižnju savjesti i još čitavu paletu osjećaja u Južno od granice, zapadno od sunca, a zatim s istim temama podbaci u drugome romanu.

I u ovome romanu radnja je smještena u suvremeni urbani Japan. Mladi ljudi otkrivaju seksualnost te vlastite granice u ljubavi i predavanju drugome. Neću posebno izdvajati i objašnjavati likove, jer je roman ionako relativno kratak i brzo se čita, a nisam baš inspirirana zbog prije rečenog.
Dakle, dobro dok čitaš, ostala sam nezadovoljna nakon čitanja i vjerojatno ću brzo zaboraviti elemente priče.

Murakamiju ću se svakako vratiti, ali sad krećem prema Ishiguru kojeg sam rezervirala u knjižnici.