Zlatko Crnković, Knjigositnice (2)

Iz pogovora knjizi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog "Braća Karamazovi", Otokar Keršovani, Rijeka, 1997.

Karamazovi su posljednji roman Dostojevskoga, posvećen njegovoj supruzi Ani Grigorjevnoj. Kao osnovni motiv za roman poslužio mu je istinit događaj koji je opisao još u Zapisima iz Mrtvoga doma. Na samom početku te knjige pojavljuje se  bivši potporučnik Iljinski iz Tobolska koji je bio osuđen na dvadeset godina robije zbog ubojstva oca. Dostojevski je bio pod snažnim dojmom sudbine i psihe tog mladića i nikako mu nije išao iz glave jedan ocoubojica. Pisac je doznao od mještana da je Iljinski živio raskalašenim životom, zadužen i javno nepoćudan. Oca je navodno ubio zbog nasljedstva, ali nikada, čak ni na robiji nije to priznao. Zapisi iz Mrtvoga doma izlazili su u nastavcima pa je prvo poglavlje doprlo i do Tobolska, rodnoga grada Iljinskoga, i to prije nego je objavljena cijela knjiga. Netko je javio Dostojevskome da je u međuvremenu dokazana nevinost optuženika koji je pušten na slobodu. Ta je vijest prenerazila Dostojevskoga, koji je odmah u 7. poglavlju drugoga dijela Zapisa, priopćio svojim čitateljima da je ocoubojica deset godina uzalud patio na robiji te da ga je sud  proglasio nedužnim. Na temelju vjerodostojnih podataka može se zaključiti da je staroga Iljinskoga ubio mlađi sin, vješto podmetnuvši dokaze protiv brata.

Nakon dvije godine izlaženja u nastavcima roman je objavljen kao knjiga u prosincu 1880. Nekoliko je tisuća primjeraka prodano u nekoliko dana, ali Dostojevski se nije mogao dugo radovati tome uspjehu jer je umro 28. siječnja 1881. U Braći Karamazovima Dostojevski je izmišljao ili nadograđivao stvarnost mnogo manje nego u ostalim svojim djelima. Većina likova građena je na temelju stvarnih osoba, Fjodor Karamazov nalik na piščeva oca, Ivan Karamazov na samog Dostojevskog. Moglo bi se čak reći da sva tri brata predstavljaju tri različita aspekta piščeve ličnosti: Dmitrij podsjeća na prvo, romantično razdoblje, koje je također završilo robijom, Ivan na godine u kojima je pisac bio bliži ateizmu i socijalizmu, a Aljoša na konačni povratak ruskom narodu i pravoslavlju.

Iz neobjavljenog predgovora romanu J.D. Salingera "Lovac u žitu", ABC naklada, 1998.

Salinger je vješto odnjegovao percepciju sebe kao jednog od najzagonetnijih književnika 20. stoljeća. Otac mu je bio Židov, a majka Irkinja, živio je u New Yorku, školovao se na trima koledžima i ni na jednom nije diplomirao. Sudjelovao je u ratnim operacijama Drugoga svjetskog rata i u iskrcavanju na Normandiji.
Prvu priču objavio je u 21. godini, što je sam smatrao kasnim početkom književne karijere. Jedini roman Lovac u žitu objavio je 1951. godine, što ga je katapultiralo u orbitu svjetske slave i suvremene ikone tadašnje američke mladeži.
Salinger je otpočetka zazirao od publiciteta, a nakon objavljivanja četvrte knjige odao se čudaštvu, svjevoljno zatočen u vili na osami, što mnogi pripisuju psihičkoj neuravnoteženosti koju je rano počeo ispoljavati.
Da je Salinger vrlo čudan, osvjedočio se i sam Zlatko Crnković kada je kontaktirao s njim povodom izdavanja četiriju knjiga u Nakladnom zavodu Znanje. Među čudnim uvjetima koje je postavio da bi odobrio izdavanje svojih djela u hrvatskom prijevodu bili su i sljedeći: uz relativno visok honorar, tražio je da na koricama knjiga ne bude nikakvih crteža ni fotografija, osobito ne njegove, da mu ime bude otisnuto manjim slovima od naslova djela, a zabranio je i svoje puno ime Jerome David, dopustivši samo inicijale J.D. Salinger. Naravno, jedan od uvjeta bio je i da u knjigama ništa ne smije pisati o njihovu autoru. Stoga je ABC naklada otisnula ograničen broj letaka s Crnkovićevim predgovorom koje su dijelili kupcima svog izdanja.
Hrvati će te uvijek preveslati :).

Iz prikaza petoga sveska Proustova ciklusa "U traženju izgubljena vremena", Zora, Zagreb, 1963.; objavljeno u "Telegramu"

Kod nas su se prevođenjem Proustova ciklusa romana bavili Tin Ujević (preveo sedam svezaka od petnaest), Miroslav Brandt (preveo početak ciklusa) i Vinko Tecilazić (nastavio prevoditi ostatak).
Crnković nastavlja: Usporedimo li malo Ujevićev prijevod s prijevodima njegova prethodnika i njegova nastavljača, uvjerit ćemo se da je pokojni pjesnik bio kudikamo pogodnija ličnost od ostale dvojice da uspješno obavi tako složen i delikatan zadatak. On se možda i nije uvijek držao dovoljno strogo izvornika, možda je koji put nepotrebno nešto izostavio ili dodao (iz nepažnje ili hira), možda se katkad nije ni trudio koliko je trebalo, ali je uspio u glavnoj zadaći prevodioca: prenio je smisao i duh originalnog djela u tečan izraz jezika na koji je prevodio. Kad čitamo njegov prijevod, na mahove nam se čini da čitamo original, što je u prevođenju svakako najteže postići.

LiDraNo 2014.

Od 25. do 27. ožujka u Primoštenu je održana državna smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva učenika srednjih škola LiDraNo 2014. Literarni rad moje učenice Sandre uvršten je u 15 najboljih u državi i otputovasmo dijete i ja. Od mora i slatkog Primoštena u klimatološkom smislu nismo baš ništa imale, osim jedne šetnje obalom jer je ludo puhalo, zahladilo, kišilo...
Ipak sam uživala, a vjerujem i Sandra. Vratila sam se doslovno prepuna dojmova, stihova, rečenica, ideja... Ispunjena književnošću u svim oblicima, a za tim nikad neću prestati gladovati koliko god konzumirala. Obje smo poput malih djevojčica rekle pijući kavu na povratku: Idemo opet, i opet, i opet... još tri godine. Sandra je tek prvi razred, a trenutno bih idejama, koje uključuju još neke učenike, brda pomicala.
Naravno, za to treba puno raditi jer uistinu tamo dođu najbolji. Svi su ti klinci zaista sjajni i vraćaju vjeru u ono što radiš. Znam da to nije realna slika onoga s čime se svakodnevno susrećemo u nastavi, ali današnji mi je dan bio tako drugačiji, prolepršala sam kroz sate s 1.R i 1.G1, premda umorna od puta, kasnovečernjeg povratka i ranog ustajanja.

Uglavnom, u tri dana predstavljeno nam je 15 literarnih radova, 36 pojedinačnih scenskih nastupa (kazivanja poezije i monologa), 15 skupnih scenskih nastupa, 10 novinarskih radova i 5 radijskih emisija.
Pjesme koje su me dobile na prvu već sam jučer navečer objavila, a mogu samo reći da je Na podu u kuhinji leži čovjek nevjerojatan gorko-poetski komadić koji se može mjeriti s renomiranim pjesničkim ostvarenjima zgusnutošću značenja, kontrastiranjem i cjelokupnim učinkom. Predobro i tužno kad pomisliš o čemu zapravo pišu neki tinejdžeri. Ohrabrujuće kad to usporediš s polupismenim, nezainteresiranim, neoriginalnim i egocentričnim cajkarošima koji kupuju vino za 8 kuna u Konzumu i jure u zlatarski park potrošiti zadnja dva slobodna sata.

Tea Radović iz SŠ Mate Balote (Poreč) prva me oduševila uvjerljivim i snažnim kazivanjem čakavske pjesme "Gospodor od prstena". Fantastična malena. Duboka pjesma o brigama  koje svi dijelimo u nesigurnoj vožnji zvanoj život.

Filip Grgić iz Prirodoslovne škole Vladimira Preloga (Zagreb) nikoga nije ostavio nezačuđenim "Parabolom" Tristana Tzare. Uživala sam, a ne podnosim avangardnu poeziju. Svaka čast. Oponašali smo ga na povratku i smijali se...

Ipak, najbolja među najboljima bila mi je Ines Topalović iz bjelovarske gimnazije s pjesmom/monologom Ivane Sajko "Nikada nećete saznati koliko vas volim". Na otvorenju me je rasplakala prenoseći emocije jedne umorne majke, ta mlada djevojka koja još ne poznaje iskustvo o kojem govori. Presnažno.

Izbor i raznovrsnost tekstova bili su sjajni.
Pobrojat ću si samo neke koji su mi osobito "sjeli" ukupnim scenskim dojmom.

Samuel Beckett, O, divni dani!
Ivana Sajko, Rio Bar
Munchausen
Vesna Parun, Ropstvo
Ladislav Radek, Idu ljudi
Jean Anouilh, Antigona
Aco Karamanov, Psalam za mademoisselle Lili 

 A Državno povjerenstvo, tj. povjerenstva? Hm.. bilo je tu svega. Vlasta Ramljak vrlo draga, jednostavna, topla; trudila se objasniti svakome učeniku kako raditi na sebi, ali nije propustila pohvaliti sve što je bilo dobro, originalno, uvjerljivo. Odličan odabir za članicu Povjerenstva za pojedinačni scenski izraz.
Zoran Ferić me iživcirao prve večeri jer je doslovno zaspao na otvorenju. Bio je nekoliko mjesta udaljen od mene, u mojoj ravnini, tj. redu, i odgovorno tvrdim da je zaspao. Dosadno do bola, a čovjek je bio umoran od jela i pića. Užas. Dojam je koliko-toliko popravio idući dan na okruglom stolu za literate kad je sve što je savjetovao mojoj Sandri i ostalima itekako imalo smisla, čak je pokazao volju za radom.
Damir Miloš i Dubravko Jelačić Bužimski ostavljali su dojam vrlo pristojnih, starijih frajera u pozitivnom smislu. Načitani, elokventni i fokusirani na ono zbog čega su na LiDraNu.
A Enes Kišević... eh, Enes. Nije mi prvi put da sam mu blizu, i uvijek mislim isto. Stari, stari poeta koji se teško miri s godinama na leđima, ali ima onu neku zanesenost u sebi, premda pomiješanu sa šoumenstvom koje mi smeta. Ipak, volim njegove pjesme, jako ih volim, ali bez njega u društvu na dulje vrijeme.
Ajde, Ferić i ja smo se složili oko Alice Munro i genijalnosti pripovijetke Zimski vrt. Barem nešto. Definitivno pozdravljam njegov savjet Sandri da što više čita pripovijetke i kratke priče i iz toga uči o ekonomičnosti izraza, jačini pojedinih riječi i brušenju odabira. Tjednima, ako treba.

Eva Zonenberg (2)

SKALA OSJETLJIVOSTI

Poslije onog što se dogodilo
ne umijem razgovarati s mrtvima
a ni sa živima
ne umijem dijeliti život na dan i noć
a ni na sate
ne polazi mi za rukom molitva šapatom
a ni glasna
neću da gledam u ogledalo
a ni u ljude

poslije onog
od vjere je ostalo nekoliko zrnaca brojanica
od snova nekoliko bijelih tabletica
od stihova jedan kompromitujući naslov
od razgovora gađanje mesom
od prijateljstva jeza poslije prvih slova imena
od znanja smrad lakiranih omota
od sjećanja uvijek svježi ugrušci

odučila sam se od istinskog života
zaboravila sam čemu služi tijelo
bojim se biti voljena

poslije onoga što se dogodilo
ne koristim dodir

Dobro sam

Dobro sam.
Dobro sam.
Dobro sam.
Govorim.
Vježbam.
Ponavljam.

Na svako
postavljeno
pitanje
"Kako si?"
automatski
odgovaram
"Dobro sam."

Dobro sam.
Dobro sam.
Dobro sam.
Govorim.
Vježbam.
Ponavljam.
Ponekad me
oči izdaju,
ali tada
samo dodam:
"Umorna sam."

Dobro sam.
Dobro sam.
Dobro sam.
Ponavljam kao naviku.
Ponavljam dok se raspadam.
Ponavljam varku.
Dok laž ne savladam.

Dobro sam.
Dobro sam.
Dobro sam.
Govorim.
Vježbam.
Ponavljam.

(Anja Kurelić, 4. razred; SŠ Markantuna de Dominisa, Rab)

Tata

sinoć sam sreo
tatu u tramvaju

primijetio me tek nakon tri stanice
one prethodne tri ja sam se trudio
da me ne primijeti

sjeo je nasuprot mene i mahnuo mi
rekao je da je jako hladno

malotko bi rekao
da smo otac i sin

mutno je gledao prema naprijed,
a ja unazad

iako je trebalo biti obrnuto

(Hrvoje Korbar, 4. razred; XIV. gimnazija, Zagreb)

Na podu u kuhinji leži mrtav čovjek

Na podu u kuhinji leži mrtav čovjek.
Ne trune, već odmara,
ne krvari, već razmišlja,
ubi ga riječ, ne oštrica,
ne kljucaju ga vrane, nego pitanja,
ne smrdi trulež, nego izdaja.
Nevažno.
Na podu u kuhinji leži mrtav čovjek.

(Lovro Maretić, 3. razred; Opća privatna gimnazija, Zagreb)

Gilles Leroy, Alabama Song

 

Što osjećam?... pri pomisli da trune između četiri daske od mahagonija?... nježnost, doktore. Užasnu nježnost. Ali to ludilo udvoje nije bila ljubav.

...riječi su Zelde Sayre Fitzgerald, pred kraj romana, na vijest o smrti njenog slavnog supruga koju je primila u psihijatrijskoj klinici. Romansirana Leroyeva biografija, popunjena nekim fikcionalnim elementima, iznosi u vremenski ispremiješanim dnevničkim bilješkama, razgovorima s psihijatrima i unutrašnjim monolozima to zajedničko ludilo koje je zabavljalo i sablažnjavalo američku javnost dvedesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Kroz čitanje slojevi teksta slažu se u bolnu i iskrenu (zamišljenu) ispovijed žene koju je javnost licemjerno mrzila okrivljujući je za pad kvalitete pisanja njezinog supruga, njihovog obožavanog zlatnog dečka. Uz alkohol, naravno, kojem je pribjegao razočaran Zeldom. Ili sobom.

Početak priče predstavlja Zeldu Sayre, sučevu kćer i guvernerovu unuku, južnjačku ljepoticu i divljakušu sputanu malim gradićem u Alabami u kojem jedna od dviju ulica nosi prezime njezine slavne obitelji. Dvadesetjednogodišnji vojni časnik iz osiromašene obitelji, ulaštenih čizama, sjajno skrojene uniforme, čist i elegantan, samouvjeren zbog stečenih manira i obrazovanja, postaje svojim udvaranjem labavo jamstvo izlaska iz učmale sredine i nadzora starih roditelja. Buduća vjerenica budućeg velikog pisca - tako su stvari izgledale 1918.

Scott se nikad nije rimovao s hot, nekoliko puta ponavlja Zelda. Njihov brak i njezin bijeg iz Alabame, isprva se sjajno uklapaju u zajedničke želje za mondenim svijetom, slobodom i slavom. Međutim, ljubavi nije bilo. Zelda je voljela više nego on, shvaćajući ženski intuitivno da je on samo duboko nesiguran posrnuli jenki kojem je potrebna društvena iluzija koju gradi brakom s divljakušom. Bila mu je inspiracija, bebica, objekt mračnih poriva, robinja i izgovor za punu neostvarenost u jednom burnom vremenu općeg intelektualno-hedonističkog uzleta između dvaju svjetskih ratova.
Nije bilo ni seksualne privlačnosti, jer se Zeldi počela gaditi njegova nesigurnost i okrutnost obavijene neugodnim alkoholnim zadahom.

Pa dobro, znam: nisam netko za koga kažu da je ljubazan i dobar. Ostajem uvijek Sučeva kći. Besramnica koju su svi jebali, osim što sam do noći vjenčanja spavala samo s dvojicom muškaraca, drugi je bio moj muž. Fitz se nije oženio mnome zbog seksa: okusio je i nije očekivao vatromet, jedva da je imao od čega zadrhtati. Cjepanica, bila sam cjepanica koja se dugo pali, kao što se godinama tužio kasnije sjajnom drugu i subratu (Ernest Hemingway). Što mi je taj ponovio sutradan kako bi izrazio svoju moć nad mojim mužem. Gledala sam tog ratobornog pedera i rekla: "Ne umišljajte si. Scott se baš ne rimuje s hot."
Francuski avijatičar: u njegovom zagrljaju bila sam iskra, šibica.

Nakon burne Zeldine izvanbračne veze u kojoj je spoznala ljubav u punom obliku, za nju je sve krenulo nizbrdo. Scott nastavlja održavati iluziju bračnog mučenika i odgađati svoj pad zatvarajući je u poznate i skupe psihijatrijske klinike. Tako smo ostali među slavnima, kaže Zelda.
A zatim pada pod Hemingwayev utjecaj, a kasnije i u nikad potvrđenu vezu s Debelim, kako ga je zvala Zelda.

Onda je debeli ušao u naš život. Ljubitelj korida i snažnih uzbuđenja. Najkurvarskiji pisac i rastuća slava u našoj zemlji. Tada nije bio ni tako debeo, a ni tako slavan. Nije čak ništa ni bio objavio... Mlad, ali hvalisavost ga je već gušila; mitomanija nadimala... Čim smo se rukovali, poželjela sam ga pljusnuti.

Zelda propada, kljukana sedativima, elektroškovima, inzulinom. Zabranjeno joj je sve u čemu je dobra, osobito pisanje, na koje je Fitz bio ljubomoran i ranije. Na sceni nije bilo mjesta za dvoje supružnika, i to svakako nije bila uloga koju joj je na početku braka dodijelio. Liječnici joj nisu vjerovali kad je tvrdila da je uzimao njezine rukopise, preuređivao ih i objavljivao pod svojim imenom. Da ju je potkradao.

"Trinaest mjeseci u svojem životu - izgleda malo, ali ipak je previše - morala sam se skrivati da bih pisala. Imala sam trideset i jednu godinu. Prihvatila sam ipak vladavinu i moć ljubomornog, neurotičnog i propalog supruga. Sve do dana kad je to postalo neizdrživo."
I napokon jednom, nakon deset godina, nakon najmanje dvadeset klinika na dva kontinenta, mladi doktor napokon mi je rekao: "Vjerujem vam!"

Francis Scott Fitzgerald, najslavniji po romanu Veliki Gatsby, pripadao je književnicima tzv. izgubljene generacije, književno stasalima nakon Prvog svjetskog rata u Parizu (Ezra Pound, Ernest Hemingway, Gertrude Stein, John Dos Passos...). Umro je 1940. godine, tijela načeta tuberkulozom i alkoholom, od srčanog udara. Zelda je umrla u požaru u umobolnici nekoliko godina kasnije, zarobljena s ostalim pacijenticama na zadnjem, zaključanom, katu. 

Esi Edugyan, Blues miješane krvi

Izvrstan roman koji mi je zapeo za oko na prošlom Interliberu (2013.), tj. dok sam kopala po objavama novih izdanja.
Postupkom retrospekcije toplo je ispričana priča o prijateljstvu u teškim i opasnim vremenima neposredno uoči Drugog svjetskog rata. Osim sjajno postignute atmosferičnosti nadolazeće ratne opasnosti i raspoloženja straha, nesigurnosti i opijenosti glazbom kao smislom života, svaka čast i prevoditeljici Vidi Živković koja je znalački prenijela sleng i hibrid baltimorsko-njemačkog govora kojim se služe likovi.

Bez namjere da iznosim sadržaj romana, osvrt sadrži samo moja razmišljanja.

Uništava li izdaja prijateljstvo? Kolika je snaga izdaje ako je prijateljstvo sazdano na zajedničkim teškim trenucima i istoj pokretačkoj životnoj strasti? Dokazuje li izdaja da je čovjek loš ili samo (ponekad) slab? Sve su to pitanja koja su mi se nametala tijekom i nakon čitanja, a na koja nema univerzalnog odgovora. U ovome slučaju, fiktivnom životu romanesknih likova, izdaja je podrazumijevala teret savjesti kroz nekoliko desetljeća, ali i samo poimanje prijateljstva kao aktivnog odnosa dovedeno je u pitanje. Prijateljstvo jest duhovna bliskost koju ne uništavaju godine neviđanja, različiti životi, osobnosti - pa ni izdaja. Prijateljstvo je ovdje prikazano kao nešto što nema veze ni sa kakvim, ponavljam, aktivnim odnosom, i osjeti se samo prema rijetkima - onima koji u nama nešto pokrenu, čine nas živima ili boljima. Živjeti iznutra, premda si ruševina izvana, sasvim su različite perspektive.
Ili malo banalnije - što je uopće izdaja u ranim mladim godinama, što je taj trenutak čovjekove slabosti i krive procjene, koliko god promijenio tijek nečijeg života, prema činjenici da si s nekim provodio dane pune straha, međusobnog pomaganja, brige, fizičkog i duhovnog zajedništva?

Ljudi valjda nisu stvoreni da ičemu ostanu vjerni, čak ni boli. Čak ni kad je bol njihova.

Alice Munro; Služba, družba, prošnja, ljubav, brak

Ali život u koji je povela samu sebe možda joj neće dati nikoga na koga će se ljutiti, nikoga tko joj bilo što duguje, nikoga koga bi njezini postupci, što god radila, razdragali ili kažnjavali ili na bilo koji način istinski na njega utjecali. Njezini bi osjećaji mogli postati nevažni bilo kome osim njoj samoj, a opet bi bujali u njoj, stežući joj srce i dah. 

Antun Gustav Matoš, Serenada

(13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)

Ja te volim, jer si fantasta
Ko žuta Luna i stara gitara,
Ko slatka nježnost slavujeve pjesme,
Što majsko veče bojom tuge šara.

Ja te volim, jer si ko zvijezda:
Visoko - sama, i suze jer tvoje,
što krišom plačeš, ko kajanje truju.
I more budne, mučne noći moje.

Ja te volim, jer si ljubav Zemlje
Iz koje niknuh, Hrvatice draga:
Ko Bogomajka na Kamenih vratih
Što dušom sija kada preko praga
Gričkog bruji i mračni Angelus.

Ja te ljubim! Zašto? Ne znam. - Jer si
Mi draga, dušo, ko nada što vara,
Ko sjetne pjesme i sjene što veze -
Ta žuta Luna i gitara stara.

Novo punjenje u starom pakungu

Pitanjem Zašto volimo profesoricu Opačić?, koje je postavila publici i sebi profesorica Ivančica Tomorad, moja kolegica iz škole, jučer je otvoreno predavanje u organizaciji Ogranka Matice hrvatske u Mariji Bistrici. Uslijedio je i odgovor s kojim se u potpunosti slažem, a nekako je ipak najviše vrijedio za bivše studente drage profesorice kojih je u dvorani bilo dosta. Volimo je zato što je jednostavna, uvijek spremna dati savjet i objašnjenje, ali bez uzvisivanja, volimo je i poštujemo zato što puno zna i spremno to dijeli.

Nives Opačić kao da i nije u mirovini. Piše i objavljuje jezične savjetnike i putopise, surađuje s časopisima i izdavačkim kućama, gostuje gdje god je pozovu. I nama je jučer zahvalila što smo je slušali jer joj nedostaje predavanje, obraćanje publici, ali ne zato što uživa biti u središtu pozornosti, već zato što voli govoriti o jeziku i dijeliti sa zainteresiranim ljudima sve što je naučila. Ne srami se priznati da nešto ne zna, ali i dok je predavala na fakultetu, uvijek je odgovarala: Ne znam, ali potražit ću. Hvala što ste me pitali, naučit ćemo još novoga.

Objasnila nam je zašto je svoje predavanje nazvala Novim punjenjem u starom pakungu. Pakung. Kako baš pakung koji je germanizam. Zato da misaono uputi na pakovanje, a ne pakiranje. Pakiranje je nešto u nastajanju, a pakovanje je dovršeno.

Hrvatski jezik usporedila je s lakmus papirom koji nekritički upija sve u blizini, premda se, naravno, radi o metonimiji za Hrvate koji oduvijek nose u sebi nesigurnost prema autohtonom doživljujući ga kao nešto nazadno i goru varijantu, a sve tuđe zanimljivim i boljim. Današnjim raspravama i povišenim tonovima u vezi s jezičnim prijeporima zapravo se propituje nešto izvan jezika kao lingvističke činjenice. Svojim ideološkim projekcijama jezik smo nesvjesno smjestili u brisani prostor u kojem ga šibaju vjetrovi raznih mišljenja i raspoloženja, a njegovo se tkivo propituje kroz pripadnost nekom taboru. Hrvati se boje svog jezika i njegove povijesti pa dežurni progonitelji/izgonitelji riječi ne miruju, ali lampica savjesti samo tinja kad se neprestano samoranjavamo novouvezenim engleskim riječima. Sretni stanovi i kofi tejbl buks su tako prijemčivi, ali imamo problema s radnicima i djelatnicima, čistačicama i spremačicama, upotrebom i uporabom, Evropom i Europom, s dozvoliti i dopustiti. Rusizmi su nepoželjni, anglizmi ne smetaju.

Kad smo već kod danas popularnih djelatnika, podsjetila nas je na Kovačićev roman U registraturi u kojem Ivica i njegov otac posjećuju učitelja kojeg nema taj tren kod kuće jer je bio djelatnik. Radni dan. I na Kranjčevićevu pjesmu  Radniku, a ne djelatniku! I dok radnike ove države pretvaramo u radne dane ne bismo li im time jezično uzvisili položaj i svakako se udaljili od prošlosti, draga naša profesorica poželjela nam je da imamo red u glavi, govorimo iz tog reda i živimo u skladu s tim redom.

Esi Edugyan, Blues miješane krvi (1)

...Onda sam prišao bliže.
Kod ovog izloška nije bilo jarka. Umjesto njega je između nas bila drvena ograda sa šiljcima do visine prsiju.
"Ovo su opasne životinje", gorko reče Hiero.
Samo sam zaprepašteno zurio. Isprva nisam čak bio siguran što to gledamo. Onda sam tiho opsovao.
Jer to su bili ljudi. Crni ljudi. Bosi, obučeni u dronjke. Grupa muškaraca čučala je na plosnatom kamenju u blatu, pušili su grube lule, diskovi su im visili iz golemih ušnih resica. Žene su sjedile u krugu malo dalje, s odjećom s uzorkom leoparda čvrsto vezanom oko intimnih dijelova. Mužarom i stupom usitnjavale su kukuruzno brašno, a prah im je padao po stopalima. I unatoč svem tom blatu, unatoč prljavštini i muhama, njihova je koža izgledala čudno sjajno. Srebrno crna, kao da su ih čuvari zoološkog vrta laštili kao onikse.
U prsima mi se rodila bol. "Ovdje drže ljude?"
"Ovo je samo afrička izložba", promrmlja Hiero. "Imaju i Samoance i Eskime." Pokušavao se nasmiješit, ko da to nije jezivo. Ili kao da je tako jezivo da je smiješno. Ali smiješak mu nije dopro do očiju.
"Ljudski zoološki", promrmljah. "Majketi."

Eva Zonenberg

Udalji se od mene podjednako u svim pravcima
„Uvijek“ u životu odbaci koliko možeš
Toga dana lakša za godinu dana ispusti ga iz ruke
Sudbinski prepusti svako „nikad“
Kraj tih vrata postat ću vlastita vrata
Kroz ta vrata izlazit ću svakodnevno

Variola vera (1982.)

Ovog se filma sjećam odmalena, čak i intenziteta osjećaja dok sam ga gledala s tatom. To je onaj doživljaj kad zaboraviš radnju, zaplet, ali pamtiš osjećaj. I jednu zamagljenu, nejasnu scenu na stubištu s Radom Šerbedžijom.
I nakon trideset godina film je odličan, a meni je bilo, usprkos poznatom osjećaju, kao da ga gledam prvi put. I svi ti glumci i ta bljedunjavost boja djeluju tako prisno.
Žanrovski film je na granici horora i filma katastrofe, što je zapravo nebitno. Dovoljno je reći da spada u one neugodne i zastrašujuće, i to ponajviše zbog realističnosti.  

Građu je redatelj pronašao u stvarnim događanjima koja su se zbila deset godina ranije kad je u Jugoslaviji zabilježena pojava Variole vere i provedeno je višednevno cijepljenje gotovo 18 milijuna ljudi. Pročitala sam da se Goran Marković dugo bavio idejom da režira Camusovu Kugu, ali je shvatio da sve to ima i ovdje, u svom podneblju.

Radnja je smještena u jednu beogradsku bolnicu i osim nekoliko scena u eksterijeru, klaustrofobičnost i sterilnost prostora potpomažu rastu neugode, a slijed izvanrednih događaja karakterizaciji likova.
Čovjek u jako lošem općem stanju, s visokom temperaturom i malaksao, stiže na hitni prijem nakon što je u transportu lutao kojekuda. Vidljive plikove nezainteresirani liječnici tumače kao alergiju na penicilin i idućih sati o bolesniku nitko posebno ne brine, a smješten je u sobi s jednim dječakom. On u bunilu baulja bolničkim hodnicima ostavljajući krvave tragove i zatim umire na rukama Radi Šerbedžiji. Naracija tog dijela priče dosta je rastegnuta i napetost raste jer gledatelj zna da je riječ o Varioli.
Slijedi zaoštravanje međuljudskih odnosa među bolničkim osobljem uz snažno portretiranje individualaca, ali i tipova. Dobri i loši ljudi. Odlično je redateljevo poigravanje kontrastima koje je uspostavio na likovima doktora Grujića (Rade Šerbedžija) i upravitelja bolnice (Rade Marković, inače redateljev otac). U prvome dijelu upravitelj djeluje kao staložen i odgovoran liječnik, a Grujić je raskalašeni potepuh, neodgovoran i sebeljubiv. Izvanredna situacija oslobađa njihove temeljne karakterne odrednice i iznenađujemo se.
Oštra kritika vlasti također je odlično uklopljena u scenarij, a završna scena s lulom pun pogodak!

John Green, Greška u našim zvijezdama

Dok se plima približavala, Nizozemski Tulipandžija okrenuo se oceanu:
"Ono što spaja, ono što povezuje, ono što truje, ono što sakriva, ono što otkriva. Pogledaj kako se podiže i spušta, i odnosi sve sa sobom."
"Što je to?" upitao sam.
"Voda", odgovorio je Nizozemac. "Pa i vrijeme."

                             PETER VAN HOUTEN, Kraljevska tuga

Sretna sam kad naiđem na ovakav roman. Sretna sam kad mi učenica doslovno donese knjigu na sat i oprezno me pita imam li možda vremena pročitati roman pa ga eventualno priznati za izbornu lektiru. Kako da je odbijem, mada sam u gužvi s kontrolnama i knigama iz knjižnice? Nisam je odbila, a sad sam jako zadovoljna... Već tri dana knjigu nosim u torbi kud god idem.
Hvala ti, Renata.

Ovo je, prije svega, vrlo inteligentan roman s raznih stajališta, perspektiva, kakogod. Pripovjedački je briljantan, s ne predugim poglavljima, linearnom, ali slojevitom naracijom, lišenom patetike u tonu, ali pune, nabijene životom. Poigravanje fiktivnom intertekstualnošću i referencama na omiljeni roman dvoje glavnih protagonista upotpunjuje njihovu priču na originalan način. Humora, ironije i tragike, ali bez jefitnih i klišejiziranih zahvata, koliko god hoćete. Ovo je roman zbog kojeg bi mnogi tinejdžeri, samo kad bi ga pročitali, mogli zavoljeti čitanje i shvatiti koliko knjiga može preuzeti na nekoliko dana, a i produženo djelovati.

Hazel i Augustus upoznaju se u grupi za potporu oboljelima od raka. On je u remisiji, ali izgubio je nogu. Ona je također u remisiji, ali pluća joj otkazuju zbog lijekova i stalno je priključena na aparat za kisik koji nosi u ruksaku. Njegova proteza i njezine cjevčice u nosu stalni su podsjetnik da svijet nije tvornica za ispunjavanje želja, da su pred njima tjedni ili mjeseci, ali punina kojom ispunjavaju svoje preostale dane nudi takav optimizam i nadu da ih zapravo ne žališ. Ne mislim da je autor pretjerao s mudrošću koja isijava iz to dvoje klinaca, jer vjerujem da svatko suočen sa smrtnom presudom, što njih dvoje jesu, ili promijeni način razmišljanja, tj. bori se, ili se preda. Njihova je veza idilična, ako uopće treba upotrijebiti takvu riječ. Ali u usporedbi sa svim ostalim modelima ljubavnih odnosa stvarno jest. Zajubljeni su, spremni učiniti jedno za drugo sve što mogu jer ih nitko ne može razumjeti onako kako se mogu međusobno, nema predbacivanja, ljubomore niti igrica. Samo dani koje treba proživjeti zajedno. Hazel, studentica, prihvaća njegove sugestije za čitanje i počinje uživati u akcijskom romanu u nastavcima, koji prati pomodna video igrica, a Augustus zavoli Kraljevsku tugu, namjerno nedovršeni roman ekscentričnog nizozemskog književnika, alkoholičara.
Fiktivni Van Houtenov roman sugerira da su neke beskonačnosti veće od drugih, i to je način kako oni gledaju na sebe. Znaju da su si posljednji u životu i ta beskonačnost, koju drugi nemaju, čini njihov odnos drugačijim. Svjesnost o svemu ograničenom pretvara se u njihovu intimnu beskonačnost. Genijalan pogled na ljubavni odnos dvoje neizlječivo bolesnih.

Ne mogu govoriti o našoj ljubavnoj priči pa ću govoriti o matematici. Nisam matematičarka, ali znam ovo: postoji neograničen broj brojeva između 0 i 1. Postoji 0,1 i 0,12 i beskonačna zbirka ostalih. Naravno, postoji veći besonačan skup brojeva između 0 i 2 ili između 0 i milijun. Neke su beskonačnosti veće od drugih beskonačnosti. Tome nas je poučio pisac kojeg smo voljeli. Ima dana, mnogo ih je, kad mi smeta veličina mojeg neograničenog skupa. Želim više brojeva nego što ću ih vjerojatno dobiti, a Bože, Augustusu Watersu želim više brojeva nego ih je on dobio...

Augustus troši svoju želju koju mu omogućava Liga za pomć oboljelima (plaćaju samo jednu želju smrtno oboljelima) na Hazel jer je ona svoju djetinjasto potrošila u trinaestoj godini na odlazak u zabavni park. Ona želi upoznati Van Houtena koji je svoj roman ostavio nedovršenim i postaviti mu neka pitanja. Njihov boravak u Amsterdamu, u pratnji Hazeline majke, susret s piscem koji je sve što nisu očekivali, Hazelino penjanje u potkrovlje kuće Anne Frank i ostajanje bez kisika, prvo vođenje ljubavi, amputirac i cjevčice, rekao bi Augustus... poseban je dio romana, meni možda i najdraži.

Hazel isprva ne želi biti s Augustusom jer smatra da je on u remisiji i da će ona umrijeti prije njega, a ne želi ga povrijediti jer mu je već jedna djevojka, koju je upoznao u bolnici, umrla od raka. Augustus želi da Hazel izdrži u fazi pogoršanja (pluća joj povremeno preplavi voda), kako bi joj dospio reći da je njegov tumor ipak metastazirao, ali ne prije nego se ona zaljubi u njega. Ona ne želi ostavljati ožiljke, on smatra da će ga zbog ožiljaka pamtiti.

Augustosovo pismo  Van Houtenu. Augustus je obećao Hazel da će dovršiti njegov roman. Samo za nju. I napisati joj posmrtni govor.

Van Houtene,
ja sam dobra osoba, ali usran pisac. Ti si usrana osoba, ali dobar pisac. Bili bismo dobar tim. Ne želim od tebe tražiti nikakve usluge, ali ako imaš vremena - a prema onome što sam vidio, imaš ga napretek - pitao sam se možeš li napisati posmrtni govor za Hazel...
Evo što je stvar s Hazel: gotovo svi su opsjednuti ostavljanjem traga u svijetu. Ostavljanjem nasljedstva. Nadjačavanjem smrti. Svi želimo da nas se pamti. I ja to želim. To me najviše muči, to da ne budem nezapamćena žrtva drevnog i neslavnog rata protiv bolesti.

Želim ostaviti trag.

Ali Van Houtene: tragovi koje ljudi ostavljaju prečesto su ožiljci...
Mi smo poput pasa koji pišaju po hidrantu. Trujemo podzemne vode svojom toksičnom pišalinom, označavamo sve kao MOJE u smiješnom pokušaju da nadživimo smrti. I ne možemo prestati zapišavati hidrante. Znam da je to smiješno i beskorisno - epski beskorisno u mojem sadašnjem stanju - ali ja sam životinja poput svih ostalih.

Hazel je drugačija. Ona hoda lagano, starče. Ona po zemlji hoda lagano...
Ljudi će reći da je tužno što ona ostavlja manji ožiljak, da će se manje ljudi nje sjećati, da je bila voljena duboko, ali ne i naširoko. Ali to nije tužno, Van Houtene. To je trijumfalno. To je junački. Nije li to pravo junaštvo? Kao što liječnici kažu: kao prvo, ne radi zlo.

Stvarni junaci vjerojatno nisu ljudi koji rade stvari; stvarni junaci su ljudi koji PRIMJEĆUJU stvari, koji su budni...

U glib

Obnavljam Novakovu pripovijetku U glib jer moram ispraviti lektire... i pitam se kako današnji učenici pred svojim ekranima, u toplim stanovima i kućama, uz čips, kolu i ostatke pizze reagiraju na nju... koliko ih uopće dotaknu opisi bijede?

 Jakov i Jerko, siromašni i gladni studenti, razgledavaju jedini smještaj  koji si čak ni ne mogu priuštiti, ali snaći će se...

Ušli su kroz tijesnu kuhinju u neveliku, tamnu i neveselu sobu u kojoj je bio pomiješan zapah vlage s vonjem izgorjeloga duhana i čađe iz kuhinje. Iz sobe je gledao jedan prozor u dvorište, a kraći zid do njega bio je pokrit tamnim ljagama od vlage koje su bile nalik ogromnim bubrezima. Nad ljagama visile su o zidu svijetle kapljice kao suze.

- Zidovi plaču... - rekao je Pavličević Jakovu koji se zagledao u rosne kapljice po zidu... - A molim vas, što da bude veselo u siromaha? - Časak je šutio, a onda je opet uzeo govoriti glasom i načinom kako naučaju stariji mlađe: - Loši imitatori nekih pjesnika koji su pjevali u drugo doba, vele: Srce veselo... vedar um, zalud će htjeti bijeda biti kum... i tako dalje... A tako bih znao pjevati i ja: riječi, rime, napuhavanje - al ovdje virni, braco!... Vlažno je, dašto... A kako hoćete! slegao je ramenima - ja vas ne silim... Samo velim: Za te novce - deset novčića na dan - nećete stanovati u Zagrebu... Eto, imate ipak svoj krevet, pokrivala je dosta, imamo stol, svaki svoj stolac - a vode koliko god hoćete! - dodao je veselo pokazavši na zemljani vrč odbita kljuna što je stajao na niskoj stolici kraj male željezne peći. Ta je pećica imala lik dugačkog i vrlo začuđenog lica, a luknje nad vratašcima gledale su jadoliko iz tog prezačuđenog lica i davale mu izraz kao da bi ono najvoljelo proplakati.

- Radite kako mislite - govorio je opet Pavličević... - A ja vam velim još jednom - jeftinije u Zagrebu nećete stanovati.

- Pa dobro, ostat ću... - rekao je odlučno Jakov i pogledao s pouzdanjem u oči mršavom čovjeku.

Još jedno prisjećanje :)

Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873., sto godina prije mene, nažalost.

Liga džentlemena/ The League of Gentlemen (1960.)

Redatelj: Basil Dearden

Prvi puta pišem o filmu koji sam gledala samo polovično, recimo, zadnjih 45 minuta. Međutim, i to što sam vidjela, bilo mi je sjajno. Počela sam kad je grupa sredovječnih muškaraca, osim dvojice nešto mlađih i jednog starijeg kojeg zovu Ocem, u završnoj pripremi za pljačku banke. Ubrzo počinje "operacija", detaljno razrađena i isto tako prikazana. Svi su bili tako staloženi i decentni u svojim ulogama (ne mislim samo doslovno), izražajnih lica usprkos hladnokrvnosti kojom zrače. Baš su me dečki dobili da gledam do kraja, premda sam si pripremila kontrolne uz jutarnju kavu. Naravno, banku su opljačkali bez današnjih krvavih scena, elegantno i brzo. Malo dima i puno časti i povjerenja. Čast je ono što ih drži na okupu, premda su s druge strane zakona. Čast prema zajedničkom dogovoru i zadanoj riječi. Kasnije sam, čitajući o filmu, saznala da su svi nečasno otpušteni iz vojske, tako nešto. Novac dijele na jednake dijelove, bez svađa, bez teških riječi, i odlaze jedan po jedan svatko svojim putem uz dogovor da se više neće javljati jedni drugima.
Stvari su se, naravno, zakomplicirale i u završnoj sceni zajedno su u policijskom kombiju.
Krasan jutarnji, može i večernji, filmić bez velikih i nabrijanih scena, ali s uvjerljivim i jako simpatičnim glumcima. Pardon, pola filmića.