Dnevnik Anne Frank

"Papir sve podnosi", zapisala je Anna u jednome od svojih zapisa, a dodala je i ovo: "Smirujem se mišlju da su teške riječi bolje na papiru nego da ih mama nosi u srcu."
Prethodna se rečenica tiče Annina uglavnom lošeg odnosa s hladnom i nervoznom majkom, koji se u izolaciji još više produbio.
Anna je svoj dnevnik počela voditi 12. lipnja 1942., na svoj trinaesti rođendan. Na prvim je stranicama zapisala povijest svoje obitelji i ozračje između najužih članova. Jasno je da nema osobe kojoj bi mogla povjeriti svoje trinaestogodšnje probleme, pitanja, nedoumice. Dnevniku daje ulogu najbolje prijateljice i naziva ga Kitty. U srpnju 1942. njezina se obitelj skriva pred opasnostima koje čekaju Židove diljem Europe, pa tako i u Nizozemskoj. U ulici Prinsengracht 263 Annin je otac iznad svog ureda uz pomoć najbližih suradnika pripremio obiteljsko Tajno skrovište, kako ga u dnevniku naziva Anna, u kojem je obitelj bila sakrivena iduće gotovo dvije godine. Sklonište su pružili još jednoj tročlanoj obitelji van Pels te Fritzu Pfefferu, zubaru koji im se pridružio u studenome '42. godine. Plemenito i širokogrudno.
Za čitave izolacije pomagali su im suradnici Otta Franka, Annina oca, donoseći im namirnice, najnužnije higijenske potrepštine, knjige. Dane su provodili u tišini da ih netko od susjeda ne bi čuo, ispod njihova skloništa i sa strane bili su uredi i poslovni prostori, tako da su popodne, nakon prestanka radnog vremena, mogli barem hodati. Pazilo se na sve - puštanje vode, strogi raspored korištenja kupaonice, podjelu poslova, zamračenje...
Radio i očevi suradnici jedina su im veza s vanjskim svijetom, od kojeg očekuju samo vijesti o napredovanju saveznika. Svakodnevno saznaju o sve gorim postupcima prema Židovima u Amsterdamu. Osobito su potresni Annini opisi straha u skloništu tijekom bombardiranja grada. Zatvoreni na katu poslovne zgrade, bez mogućnosti gledanja van, izloženi auditivnim podražajima visokih frekfencija....
Suživot s osatlim stanarima skloništa zauzima velik dio dnevničkih zapisa, kao i Annin odnos s majkom koji sam već spomenula. Neminovno su se pojavile nepravde, ljubomora, sebičnost, čak i međusobno potkradanje.
I moja učenica Lucija s kojom sam jučer na nastavi porazgovarala o knjizi primijetila je kako se ton Annina pisanja s vremenom mijenja, kako je sazrijevala u izolaciji. Čitano i doživljeno iz Annine perspektive, strašno je bilo najmlađoj stanarki skloništa nositi se sa sve težim uvjetima suživota, nerazumijevanjem okoline, nepoštivanjem njezina odrastanja koje se nije moglo zaustaviti.

Anna je svoje zapise počela preuređivati i dopunjavati u proljeće 1944. nakon što je čula na londonskom radiju nizozemskog ministra obrazovanja u progonstvu koji je govorio kako se sav pisani materijal mora nakon rata sakupiti kao svjedočanstvo o patnjama nizozemskog naroda. Odlučila je svoj dnevnik objaviti kao knjigu. Zadivljena sam i ganuta načinom na koji se mlada djevojka nosila sa situacijom i liječila pisanjem.
Ipak sam se najviše saživjela sa završnim dijelom Annina dnevnika kad se zaljubila u svog sustanara Petera, sina druge obitelji koju su primili, nešto starijeg od nje. Svaki nijansa tog stanja koju smo svi iskusili, ovdje je pojačana činjenicom da se to Anni događa prvi put u sasvim izvrnutim okolnostima. Neprestano je uz objekt svoje čežnje, ali izložena i pogledima odraslih od kojih se inače možeš kaoliko-toliko skloniti. Ovi su odrasli bili dodatno uzrujani, oprezni i posebnog raspoloženja.

Nažalost, čitava je obitelj u kolovozu 1944. zbog izdaje otkrivena (osumnjičen je skladištar u poslovnom prostoru ispod skloništa) i deportirana s ostalim stanarima u koncentracijske logore. Anna i njezina starija sestra umrle su od tifusa u Bergen-Belsenu u rano proljeće 1945., mjesec dana prije oslobođenja logora.
Jedini je preživio otac Otto Frank. Nakon uhićenja i deportacije obitelji, očeva suradnica Anne v. Santen (u knjizi Miep) pronašla je Annin dnevnik i čuvala ga do kraja rata te ga nepročitanog uručila preživjelom Ottu Franku.
U prvome izdanju u Nizozemskoj 1947. ispušteni su neki dijelovi u kojima Anna opisuje svoje tjelesne frustracije, buđenje seksualnosti i slične stvari o kojima još nije bilo uobičajeno slobodno govoriti.
Pedesetih godina dnevnik je prošao provjeru autentičnosti te je nakon toga u cijelosti objavljen, s promijenjenim imenima stanara, kako je Anna planirala i zamišljala dok je tijekom završnog dijela izolacije sređivala bilješke za mir.

Sa sadašnjim sam razredom planirala ove godine odlazak na maturalac u Amsterdam i Bruxellles, ali ipak smo se na kraju dogovorili za Bratislavu, Prag i Krakow. Nadam se da ću jednom obići muzej posvećen Anni Frank, sad sam se dodatno zainteresirala. Zato me ove godine čeka Auschwitz po treći put. 

Stilske vježbe

      Jako sam se veselila današnjim Stilskim vježbama u Zlataru. Činilo mi se sjajnim da naši učenici vide u Sokolani najdugovječniju predstavu na svijetu s istom glumačkom postavom, koja je pod tom odrednicom 2009. uvrštena i u Guinnessovu knjigu rekorda (od 1970. zajedno su i konstantno iz godine u godinu Pero Kvrgić i Lela Margitić).
Pa sam sada "blago" razočarana. Zašto mi se čini kad nešto dugo očekujem, da to nije to? Ili je tako sa svima? Negdje sam čula, pročitala... da ne treba puno očekivati da se ne razočaraš. Uopće nije u skladu s mojom prirodom, očekujem uvijek puno i od ljudi i od događanja (opet povezano s ljudima), često se razočaram, trenuci koji ispadnu boljima od zamišljanoga - neprocjenjivi su - hrana za dušu, tijelo... bla bla... stvarno... Samu sebe neću smirivati i utišavati u sebi ono što jesam, već će to učiniti drugi, a ja se s razočaranjima znam nositi. Sve će to jednom biti jučer, kaže moja Astrid, i tako je. Sve jednom postane jučer, malo ili veliko razočaranje, a danas traje, a sutra čeka :)

Predstava...
Nije mi bilo prvi put, u ponedjeljak ću opet sa smjenom trećih i četvrtih razreda.
Sjajna je to predstava u svim elementima - zato i toliko traje. Tekst Raymonda Queneaua odlično prilagođen hrvatskoj publici i jezičnim mogućnostima, tj. bogatstvu, a glumački par profesionalan i bez mane u predstavi. Pero Kvrgić je nevjerojatan u 85. godini, ljudi moji! Ipak, uvijek mi se činilo da je Lela ta koja dominira. Njezini su monolozi raznovrsniji, izražajno bogatiji, transformacije na kojima je i utemeljena čitava ideja očitije, iznenađujuće. Jednostavno mi se čini da ona može više, da daje više u toj glumačkoj simbiozi. Ne zato što Pero nešto radi nedovoljno dobro, nipošto, ali mislim da su ga izgled i glas na neki način odredili i suzili mu mogućnosti. Lelin čokoladni glas i izgled omogućuju joj prštave i bogatije transformacije.

Banalan događaj u zagrebačkom tramvaju br. 11, i kasnije u Jurišićevoj, prepričava se 99 puta na sve moguće načine, iz svih kutova i perspektiva, životnih uloga i situacija, načina, osobnosti, poziva i vokacija. Razočaranje je nastupilo kad sam shvatila da su predstavu skratili i nismo dobili sve. Gledala sam ih zadnji put u Krapini prije dvije godine i odmah mi se sve srušilo.
!!! Zašto? Objašnjenje koje su nam dali nakon predstave nipošto me nije zadovoljilo. Kao predstava ima više scenarija, različite je duljine, prilagođava se publici, uključuje interakciju s njom ili ne.
Zapravo sam ljuta. Oko svake organizacije odlaska u kazalište ili dovođenja gostiju u Zlatar naradim se žestoko, jer treba zadovoljiti 450 učenika i 40-ak profesora, sve organizirati, a problem može nastati iz svega.
Čekam ponedjeljak za konačni sud.
Dakle, Stilske vježbe su sjajne i mogla bih ih gledati još puno puta, a Pero i Lela su me na svakodnevnoljudskoj razini ovaj puta razočarali. Idem čitati - lijek za sve.

Grupa

Redatelj: Mario Kovač
Prema tekstu Borivoja Radakovića

Upravo sam se vratila od svoje neprežaljene ljubavi - iz kazališta.

Predstava "Grupa" dramskog kazališta KNAP s Peščenice drugi je dio zamišljene trilogije Borivoja Radakovića. I prva predstava "Amateri" još je na repertoaru.
Ranko Zidarić, Sreten Mokrović i Ivica Zadro zvučali su obećavajuće. Nisam razočarana, mada se ne mogu oteti dojmu da ipak nešto nedostaje.
Treba li to pripisati Mariju Kovaču, tekstopiscu Radakoviću ili ipak glumcima?
Predstava je dovoljno dobra da osjećaš zadovoljstvo što si je pogledao, ali ne mogu reći da su me zatravili. Humor je bio svakako preslab za crnu komediju urbanog štiha. Bilo je sjajnih trenutaka, ali i nepotrebno labavih.
Sad dok razmišljam, mislim da je problem u svemu pomalo. Možda najviše u nedorađenom tekstu ili ipak režiji. Trebalo je udariti jače.
Uglavnom, grupu čine tri sredovječna, ma ne, tri postarija ocvala rokera, kojima se pridružuje mlada i nadarena pjevačica, djevojka iz susjedstva željna uspjeha i love.
Dečki se ponovo okupljaju ne bi li dali novi vjetar uglavnom promašenim životima i barem na neko vrijeme proživjeli neka bolja vremena.
Generacijski sraz koji je trebao biti gorivo za mnoge potencijalne nabrijanije dramske situacije preslabo je naglašen. Jasno je jedino da njih trojica i Maja ne žele isto. Maja želi naprijed, a oni žive od sjećanja na dane kad su bili mladi, ludi i seksualno aktivni.
Danas jedan od njih vodi mali dućančić, drugi je aktivist iz nevladine udruge kojeg hrani mama dok on čuva drveće na Zrinjevcu od sječe, a treći opterećen drugom suprugom s bipolarnim poremećajem, radi u Ministarstvu kulture s arheolozima i upravo je postao djed. Ljubav nije sposoban voditi već 5 godina, što uzrokuje dodatne frustracije.

Glazba je također preslaba, s obzirom da je trebala evocirati "dane ponosa i slave". Iva Visković u ulozi Maje više je nego solidna, jako dobro pjeva, oborila me Milvinom Guarda Che Luna u čvršćem rokerskom ruhu.
Sinatrin My Way na početku i na kraju predstave poseban je doživljaj s obzirom na čudnu glazbenu podlogu koja bi trebala simbolizirati ponovno okupljanje bivših rokera i mlade nabrijane pjevačice. To je bilo odlično, definitivno.

Uglavnom, dobra priča, nekoliko sjajnih fora, atmosfera crnila i besperspektivnosti dosta dobro predstavljena - ali nedostajalo je čvrstine u svakom smislu. Zadnjih pola sata najbolji su dio - tek je tad sve dobilo jasnije obrise i postalo životno.
Grupa opet propada, ali propao je i Rim, Grčka čak dvaput, propala je Mezopotamija, Jugoslavija... pa što ne bi jedna grupa, kako kaže Ranko Zidarić pred kraj.
Meni je najbolji stari Mick (ali ne po Micku Jaggeru), to jest, Sreten Mokrović. On me dobio do kraja, simpatičan i najuvjerljiviji.

Odlična fora: "Nekad je  akcija značila djelovanje, a danas je to rasprodaja!"

Žarko Laušević; Godina prođe, dan nikad (4)

Prije nego vratim knjigu, još malo... baš sam se prethodnog mjeseca bavila Camusovim "Strancem" jer je zadan za esej na višoj razini mature.
Suđenje Mersaultu pokazuje apsurd pravnog sustava temeljenog ipak na subjektivnosti onih koji mogu odlučivati za drugoga. Budući da Mersault ne može ponuditi nikakvo logično objašnjenje zašto je ubio Arapina na plaži, pa samim time i svoju krivicu dovodi u apsurd, mada to ne čini namjerno - postaje krivim zbog svega što je prethodilo ubojstvu, zbog načina vlastitog postojanja. Uporno je naglašavano da je uz majčin odar pio bijelu kavu koju mu je ponudio vratar ubožnice.

Slijedi Žarkov tristoti dan u zatvoru, trenutno je u Beogradu na medicinskom promatranju....

- Kad biste vi, Žarko, bili spostveni sudija, kako biste presudili?
- Ako vam kažem da sam nevin i da bih sebi dao oslobađajuću presudu - rekli biste da sam neiskren i neobjektivan. Ako kažem da bih sebi dao najstrožu kaznu, onda biste rekli: iskren je. Prema tome, šta god da kažem - apsurdno je!
- Koliko je vaša uloga u filmu "Crni bombarder" utjecala na vaš život?
- Ne razumem pitanje.
- Koliko se vi u privatnome životu poistovjećujete s ulogom koju trenutno igrate?
- Igrao sam i neke duhovnike, poput vladike Danila, Svetog Save, i nisam nameravao da se zamonašim... zasad... a igrao sam i neke homoseksualce, pa sam, mislim, ostao straight...
- ...da, ali uloga Šmajsera u ovom filmu je dosta... zanimljiva, prekida me profesor, a možda i doktor.
- Po čemu je to vama zanimljiva uloga, Profesore (doktore)?
- Pa vi tu pucate po prolaznicima..., okrene se od mene, široko se osmehujući auditorijumu.
- Da, znači, ipak će biti reči o beloj kafi, odadoh se.
- Izvinite?, našao je nekog zanimljivog u publici.
- A, oprostite, to ja nešto drugo... Kami... ništa, izvinite.
- I, osmehnu se, tragajući po publici, niste nam odgovorili.
- Pa ne volim ja tu ulogu, ja ne volim svoje uloge. Većinu svojih uloga nisam gledao.
- A, ZAŠTO?, ovo pitanje nije bilo meni upućeno nego ostatku sveta. I imalo je ton pretposlednjeg izazova, nakon čega sledi katartični, i toliko logičan zaključak porote. Ja jedini nisam imao razloga da brinem o odgovoru. I oćutah.

_______________________________________________________
Ovaj gospodin preko puta rekao je svoju titulu i dobar je, moram priznati, u javnom nastupu. Ja nisam mogao da odbranim Šmajsera. Jednom sam i Bajiću (Darku, redatelju) rekao da mi se čini da je to, onako - malo na prvu loptu, da je možda trebalo malo više da produbimo taj moj karakter. Sad, šta je - tu je. Izgleda da je uloga - stvarno problematična. Ovaj gospodin to zna, ja sam to razoružan prihvatio, pa sad, šta mi bog da!
I još sam trljao nos!

Žarko Laušević; Godina prođe, dan nikad

 Ovu sam knjigu čitala, za mene, iznenađujuće polako. Strašna, jeziva priča, izvrsno napisana autobiografija.
Nepredvidivost svakog pojedinačnog života pri čitanju ovakve ispovijesti prestaje biti često korištena fraza kad želimo onako uopćeno, a "mudro" zaključiti neki razgovor. Uistinu ni u što čovjek ne može biti siguran - sve što danas imamo, sutra može biti izvrnuto, sve što smo godinama gradili i slagali može se polako ili iznenada pretvoriti u svoju suprotnost. Osim nas samih. Ako smo odlučili ostati ono što uistinu jesmo. Kao što je i rekla Mira Furlan u predgovoru hrvatskom izdanju  "U svemu što nas zadesi jedino je vrijedno ostati čovjek. Ostati dobar čovjek. Fin čovjek. Plemenit čovjek. Žarko je sve to. I mnogo više."
Žarko Laušević bio je u 33. godini jedan od najpopularnijih jugoslavenskih glumaca. Uloge je mogao birati, željeli su ga na filmu, u kazalištima, na televiziji. Osobno ga smatram sjajnim glumcem i pratim ga od Sivog doma. Imao je obitelj, suprugu, djecu, karijeru. Posložen i uspješan život s tendencijom daljnjeg napretka.
I onda jedne noći u rodnom Titogradu (Podgorici) prije ponoći tražiš mjesto na kojem bi pojeo sendvič i u nepunih pola sata postaneš dvostruki ubojica, zatvorenik, zatim emigrant, čovjek koji više nikada, kako sam kaže, neće biti slobodan.
Žarka i njegovog brata Branimira (u knjizi mu je nadimak Mili) napala je grupa huligana isprovocirana Žarkovim pitanjem upućenim konobarici "Kakva je to graja?" Oba su brata sa sobom nosili pištolje. Bila je 1993. godina, u bivšim republikama cvalo je nasilje, osveta, kriminal i šverc. Lauševići su često bili meta raznim negativnim tipovima. Mili je radio za Elektru i morao se osigurati kad je nosio utržak s posla, a Žarko je i inače često napadan i pokraden jer je smatran jednim od onih koji imaju novaca.
Lako je reći - da nemaš pištolj, ne bi ni mogao pucati. Sve je lako reći kad se ne događa tebi.

"Ubio sam dva momka što su tek zakoračila u život!
Da nisam, mi bismo bili mrtvi! I Mili i ja. Da mi je oteo pištolj, ubio bi me! A onaj drugi - klao je Milog kao životinju preda mnom. S kolenima na njegovim grudima, mog brata onesvešćenog i nepomičnog - kolje slomljenom flašom! Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam umeo ništa drugo. Nikad to sebi neću oprostiti."

Poslije ovoga barem ja nemam što dodati. Nagon za preživljavanjem najjači je od svih. Svjesno ga opravdavam. On nije bio osoba koja je ubila iz zločinačke potrebe.
Bilješke po kojima je nastala knjiga pisao je u zatvoru braneći se tako od ludila i svega što ga je okruživalo.
Planira izdati i 2. dio o teškom životu u Americi.

Osim strašne životne priče koja me vezala uz tekst, oduševljena sam Žarkovim pripovjedačkim talentom. Jer to je neupitni talent. Bolno iskreno, živopisno, humoristično, lucidno. Sjajan tekst. Ponavljam - užasna sudbina. Naravno da si u zatvoru okružen čitavim malim svijetom raznolikosti iz čega proizlaze mnoge tragikomične epizode. Jedna od njih:

"A mog Milog još drži njegov humor, ili se samo pretvara. Tražio mi je da mu pošaljem neke knjige, što i uradih ne znajući što će se desiti. Među knjigama bio je i "Mladić" Dostojevskog. Kaže da mu se dopao. Dok je čitao, pita ga Risto, radikal iz sobe, u istrazi zbog nekog saobraćaja:
- Mili, šta čitaš to?
Mili mu pokazuje korice plave knjige na kojima piše MLADIĆ i kao uzgred dodade:
- Biografiju Ratka Mladića.
- Nemoj zajebavat, ko je napiso?
- Nemam pojma... neki Rus.
- Pa normalno, ko bi drugi? Daj da vidim, molim te!
- Ne može, sad ja čitam.
Danima ga je Risto moljakao, požurivao, a Milog opet nije mrzelo da mu samo povećava apetit.
- Uf, ovo je strašno! ponekad bi prokomentarisao pročitano.
Na kraju mu je dao i gledao ga kako se muči, mršti, hvatao mu iz prikrajka pogled. Na kraju ga Risto pita:
- A šta ovo nema ništa o JNA?
- Dokle si stiga?
- Do četrnaeste strane.
- A to je rano još, to će tek kasnije.
Risto još čita knjigu. I čeka našu slavnu armiju."

Ono što najviše cijenim u Žarkovu pripovijedanju je izostanak negativnog ogorčenja.To samo govori koliko je duhovno jak i dubok.
Žarko je osuđen na 13 godina zatvora zbog prekoračenja nužne obrane (u napadače je ispalio 13 metaka, dvojicu je ubio, a trećeg teško ranio). Kanije mu je kazna smanjena na 4 godine. Pušten je iz zatvora nakon četiri i pol godine. Proces se obnavljao devet puta zbog zahtjeva obitelji poginulih mladića. Za boravka u Americi za njim je raspisana međunarodna tjeralica, ali mu je dopušteno da tamo ostane zbog drugog braka. Predsjednik Boris Tadić pomilovao ga je 2011. godine, ali Žarko nastavlja svoju borbu jer želi da ga sud oslobodi. U Americi uglavnom zarađuje kao soboslikar i majstor za kućne popravke.
Ovom je knjigom uspio vratiti nagomilane dugove.

Iz filma "Stela"

Video poruka iz New Yorka (s dijelovima iz knjige)
 


"Nedo ti Bog da se požališ na zlo onome tko ti zlo želi - većega mu dobra ne možeš napraviti."

Miladin Berić, Tetovirana jesen

 1.
Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.

Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tuđi.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar luđi.

A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojiš.
A ako već budeš bodež
i napraviš nekakvu ranu,
i tad ću da budem sretan
što još uvijek negdje postojiš.

2.

Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.

Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerođenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.

Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Neću ti reći hvala, a neću ni da ti platim
jer si najveći krivac što sam nežan i ranjiv.

3.

Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.

4.

A kada ostavim zvezde
hoću da budeš kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
Duboko ispod vode
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
još
malo.

Jer kada odeš iz rime
u noć jezivo strašnu
ja ću manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.

5.

Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir, i jedna jesen daleka.

Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
  U praskozorje između smreka
naći će uplašene zvezde
i upaljene sveće
veče, i jedan komadić bola.

Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola,
al više nikog nema
da ih natoči.

6.

TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA

Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dođu, još manje kada odu.

VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU

Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi, a dalje, tko zna kada će smjeti.

MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA

Ne budi me, u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s anđelima ići u školu.

I LAĐE KAD POTONU, JOŠ DUGO SANJAJU LUKU

Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i lađe kad potonu, još dugo sanjaju luku.
 

 7.

Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.

Ti i ne znaš
da već danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.

Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog,
ponekad znaju tako divno da šute.

Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena,
mada još uvijek mogu sam sebe da ubedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ćeš ti?

8.

Da li se ponekad seti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvijek voli.

Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.

Ja sam najlepšu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.

Ko zna... možda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u životu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.

Da li se ponekad seti gledajući kroz tuđa okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me još uvek voli.

9.

Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noć se sklopila crna.
Sećam se, bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se, bio sam svitac manji od makova zrna.

I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
K'o zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.

Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.

Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetiš miris nara,
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.

Žarko Laušević; Godina prođe, dan nikad (2)

"Kako je tužno, čini mi se, što čovek nije bivao svestan svojih najlepših trenutaka u životu. U tim trenucima obično neskromno svoju sreću smatra tek jednim od stepenika ka nekom vrhuncu, koji tek treba da mu se dogodi. Na kraju, kad spozna da posle tog stepenika ne ide nikud više, može samo da žali što se uludo nadao boljem i još lepšem stepeniku i što makar trenutak nije proživeo sa svešću o njegovoj punoći i konačnosti.
S druge strane, kad bi mu neko sveznajući nagovestio tu kulminaciju rečima - ovo će ti biti najsrećniji trenuci u životu - da li bi umeo više da im se raduje, ili bi, zbog toga, postao nesrećniji, pronalazio u svojoj najvećoj životnoj sreći mane i nesavršenosti, usput shvatajući da se boljem od toga više ne može nadati?
Valjda je bogom dano neznanje o tom trenutku bolji izbor, jer ipak ostavlja prostor za nadu. Ma kako nerealna ona bila.

Jednom mi je, u rano jutro, iguman nikšićkog manastira, stari Koprivica, nazdravio rečima:
'Dabogda se cijeli život penjao uz brdo i da Bog da jaki da NIKAD na vrh ne izađeš!'
U prvom trenu beh zatečen, kao da čuh kletvu, a onda shvatih plemenitost želje. S vrha se nema kud više, može samo nadole."

Sonja i bik (2012.)

Redateljica: Vlatka Vorkapić

Hrvatski sam kino-hit odgledala prošlog vikenda, i sad ispada da bih si i inače trebala dati malo vremena prije pisanja, nekakav međuprostor za "sređivanje dojmova". Neposredno nakon gledanja bila sam zadovoljna, nasmijala sam se, odmorila mozak i misli od radnih obaveza - ne mogu reći da sam bila oduševljena, ali vrlo zadovoljna - da. Budući da nisam stigla prije nešto napisati o filmu, do sad se sve nekako promijenilo. Nisam više vrlo zadovoljna.
Zapravo, nema se što puno reći. Simpatična komedija na prvu loptu, bez dubine, bez originalnosti, nekoliko jako dobrih verbalnih doskočica temeljenih na etnološkim karakteristikama hrvatskih regija - i to je sve.

Radnja filma počinje na granici Dalmatinske zagore i Hercegovine, kraju u kojem se sve vrti oko borbi bikova. Stanovnici sela u Zagori povrijeđeni su medijskim istupom mlade aktivistice Sonje iz Zagreba koja skuplja potpise kao prilog izglasavanju saborskog Zakona o zabrani borbi životinja.
Mladić Ante, Vlaj s bečkim štihom (obitelj je jedno vrijeme živjela tamo), prodavatelj polica osiguranja, dobiva zadatak da pod svaku cijenu dovede Sonju među seljane i pred bika Garonju. Naime, seljani su uvjereni da će Sonja promijeniti razmišljanje kad vidi kako se oni dobro odnose prema životinjama. Ima tu i neukusnih oklada, psovki, verbalnih doskočica.

Dalje film sve više slabi. Naravno, razvija se romansa između dvoje posve oprečnih karaktera (ljubav pobjeđuje sve razlike). Osnovni sukob na relaciji selo - grad prikazan je posve klišejizirano, pokriveno samo plitkim naslagama humora. U gradu ne znaju kako izgleda krava, a kamoli bik, ne jede se meso, svi su nervozni, površni, neopredjeljeni ili opredjeljeni iz krivih razloga (poput Sonje za koju nije jasno što je zapravo vodi u njezinom aktivizmu - uvjerenje ili neprežaljeni Bivši). U gradu žive čudaci umjetnici koji u boju za slike miješaju vlastitu spermu, jedu tofu, saborske zastupnice s dvanaestcentimetarskim potpeticama koje se bore za prava životinja. Grad je i glazbeni kič, dok je na selu jasno što se pjeva - ojkalice i samo ojkalice...

Pod dojmom vijesti o smrti Bigasa Lune, čak sam u jednom trenutku pomislila za scenu kojom se i inače reklamira film - kako je španjolski nadrealistična. Moj grijeh, moj grijeh!

Daleko je to od Šunke, šunke, recimo. A moglo je biti slično, ne originalno, ali barem na tragu toga, što bi u hrvatskim okvirima bilo sjajno. Naravno, Goran Bogdan nije Javier Bardem, ali dobar je.
Ne mogu dokučiti što to nedostaje hrvatskom filmu od devedestih pa nadalje. Istinsko nadahnuće, izlazak iz zadanih okvira. Trenutno mi se javlja Šuma summarum  kao dobar dobar pokušaj, ali stanje je loše. Mnogi me osuđuju što prednost uvijek dajem srpskim filmovima čiji sam veliki ljubitelj.
Budući da sam cijepljena (ne znam tko me i kada cijepio) od nacionalnih predrasuda, uživam otvorena srca i uma u njima. U činjenici da su od psovke napravili fantastično filmsko izražajno sredstvo koje produbljuje radnju, a ne popunjava rupe u dijalozima.
Rane, Do koske, Lepa sela lepo gore, Mehanizam - koji su to filmski giganti! I "Parada". Koliko god bila temeljena na predrasudama i također svojevrsnim regionalnim klišejiima, Parada je zabavila, prenijela poruku, potaknula na razmišljanje onoga tko želi razmišljati.
Nedavno sam gledala Mehanizam i Do koske - i usuđujem se pitati u bespuća interneta - kad ćemo u Hrvatskoj imati takve filmove? Vrhunski crni humor, groteska, prodrma te na sve načine.


Eto, pišući o hrvatskoj hit komediji, završih na srpskim filmovima. Pitam se zašto. Ne moram se pitati zašto je Sonja i bik hit u kinima.



Sad sam se sjetila još jednog srpskog, meni presjajnog, filma - Nebeske udice - kako sam uživala, a ima već dosta godina otkad sam ga gledala. Ovo ću ga ljeto ponoviti.   

Albert Camus, Kuga

Albert Camus dobitik je
Nobelove nagrade za
književnost 1957.,
tri godine prije iznenadne smrti
u prometnoj nesreći.

Sutra konačno s maturantima radim Kugu, premda su je prije mjesec dana imali za lektiru, i ja s njima po treći put.
Nisam obožavatelj filozofije apsurda koju utjelovljuje Stranac, tj. glavni lik Mersault, ali Kugu čitam već ne znam koji put i uvijek me iznova oduševljava atmosferom, detaljističkim pristupom ljudima i  okolnostima, filozosko-esejističkim dijelovima.


Kuga je zaišljena i nazvana romanom-kronikom, dakle proznim objektivnim bilježenjem određenih događaja. Međutim, Camus vješto odstupa od vlastitog zadanog okvira navodeći kao godinu 194*. Time je otvorio mogućnost drugačijeg, tj. alegorijskog čitanja romana. Kuga koja je iznenada zahvatila gradić Oran, posvemašnja pošast koja raste i uzrokuje nevjerojatnu patnju zapravo može biti i nacistički režim, na što krnja godina vremena radnje jasno upućuje - bilo koja godina trajanja Drugog svjetskog rata.

Camusova kronika obogaćena psihološkim portretima, esejistički dijelovi prožeti filozofskim osvrtima na temeljne ljudske vrijednosti, ozračje, bogatstvo i pitkost pripovijedanja savršeno su sklopljeni u cjelinu. Kuga je pri tom samo vanjski okvir zbivanjima, moglo je to biti i bilo što drugo (rat naprimjer) što izokreće rutinu i svakodnevni poredak te natjera ljude da se suoče s nepredvidljivošću, nesigurnošću, strahom, sobom samima.
Ovo je roman koji nakon nekoliko desetaka stranica doslovno zatvara svoje protagoniste u okruženje svega navedenog, tekst prepun smrti, tjelesa, ali istovremeno toliko životan i bogat.

Etičke dileme likova i njihove mijene najbolji su mi dio, i to je ono što ovu kroniku čini sjajnim djelom.
Dr. Bernard Rieux je požrtvovan, stavlja na stranu osobnu bol zbog teško bolesne supruge izvan grada i u potpunosti se posvećuje oboljelima. Možda me se i zato nije dojmio. Savršen je.

Novinar Raymond Rambert zatočen je u gradu koji je zahvatila kuga, mada nije njegov stanovnik.U grad je stigao zbog posla, a okolnosti koje su ga zadesile u njemu izazivaju paniku zbog odvojenosti od žene s kojom je počeo vezu, a kojoj se nikako ne može javiti... traži načine da iziđe iz grada, ali ne uspijeva.
Doktor Rieux ga tješi da sad barem ima materijala za izvrsnu novinarsku reportažu... Raymond sumnja u svoj životni poziv, ali ne i u osjećaje pojačane odvojenošću. I ostali stanovnici grada počinju revidirati sustav životnih vrijednosti u izvanrednoj i zastrašujućoj situaciji.

R. Rambert: "Nisam se rodio da pišem reportaže. No možda sam se rodio da budem s jednom ženom."
Kasnije se pita ima li pravo biti sretan (grad više nije zatvoren, kuga je prošla) dok ostali oplakuju mrtve.
"Da, no čovjek se može stidjeti ako je sretan samo on."

Jean Tarrou svojevrstan je pripovjedač, također stranac u gradu, tajnovit i visokomoralan, vrijedno iz dana u dan vodi dnevnik događanja u kužnom okruženju prateći bilježenje činjenica i statističkih podataka svojim razmišljanjima. Njegov nam dnevnik pruža uvid u stanje iz druge perspektive, vješto umetnute u cjelinu romana.
Novinar Rambert toliko je zaokupljen pokušajima postizanja dogovora s raznim tipovima iz kriminalnog miljea da je na neko vrijeme čak zaboravio povod svojoj bjesomučnoj želji da ode iz grada pod svaku cijenu - zaboravio je misliti na voljenu ženu. Camus propituje opsesiju i čežnju za nekim/nečim te navodi na razmišljanje koliko je stvarna ikakva čežnja ili ideja dok je god zamjenjiva drugom, samo dovoljno jakom da nas zaokupi. Upravo slušam St. James' Infirmary kojom se jedan dan drogirao Rambert... (pa se sjetih da moram od svoje Sarice opet uzeti Atlas oblaka jer nisam ispisala "soundtrack" a željela sam to - ili još bolje, po ljeti ću mu se vratiti i tada preslušavati što je spomenuto).

Cottard, među najživotniim likovima, čovjek koji na početku romana pokušava samoubojstvo zbog činjenice da će biti sudski gonjen i vjerojatno osuđen za neko počinjeno zlodjelo, dakle, čovjek koji se spreman odreći života - kukavica? - možda je i najživotniji i najuvjerljiviji od svih likova. Njegov život dobiva smisao i novu dimenziju s jačanjem bolesti, zastrašujućim širenjem epidemije i zatvaranjem grada. Cottard, kukavica, počeo je rasti. Oslobođenje, barem privremeno, od tereta koji ga je pritiskao, daje mu uzlet, plemenitost, nesebičnost, ali i određenu nadmoć. Vuk samotnjak usmjeren samo na svoj kukavni život danonoćno pomaže, obnavlja društvene veze, sjaji. I pri tome misli: "Ja sam je imao prije vas."

"On je dakako ugrožen, kao i svi drugi, ali je ugrožen kao svi drugi s drugima, a ne sam. A zatim, uvjeren sam da ne misli ozbiljno da bi mogao biti pogođen kugom. Čini se da se hrani idejom koja na kraju nije ni glupa: da je čovjek koji pati od teške bolesti ili duboke tjeskobe, oslobođen time svih ostalih bolesti i tjeskoba. 
'Jeste liprimijetili', reče mi on, ' da se bolesti ne mogu gomilati? Pretpostavimo da bolujete od teške i neizlječive bolesti, ozbiljan rak ili čestita tuberkuloza; nemoguće je u tom slučaju da poberete kugu ili tifus. Uostalom, to ide i dalje, jer nitko nije nikada vidio da bi onaj koji boluje od raka poginuo u automobilskoj nesreći.' 
Ta ideja, bila ispravna ili neispravna, čini Cottarda zadovoljnim i dobre volje. Jedino što nikako neće da bude odijeljen od drugih. Više voli da bude opsjedan s drugima nego da bude sam zatvoren...
Zalud sam mu govorio da je jedini način da čovjek ne bude odijeljen od drugih da ima čistu savjest; pogledao me pakosno i rekao: 'Po tom računu nije nikada nitko ni s kim.'

Ipak, pisar i općinski službenik Grand mi je najdraži. Smušenjak, sanjar, pouzdan danju, lud noću. Svoj dosadni statistički posao i jednoličan neprimjetljiv život obogaćuje pisanjem i sjećanjima na voljenu ženu. U pisanju nije dospio daleko, ima samo prvu rečenicu budućeg djela - ili je dospio dublje od svih sanjajući o savršenoj rečenici koja će prikovati svakoga odmah na početku. Godinama je preuređuje, pati zbog toga, ima dana kad naprosto blista. Obožavam ga dok čitam!

Alegorija i kronika - sve odjednom. Jedno ne oduzima drugome.
Sjajno je odabran moto romana koji i upućuje na alegorijski ključ:

"Isto je tako razumom opravdano prikazati jednu vrstu tamnovanja drugom, kao što je opravdano prikazati, ma koju stvar koja doista postoji, nekom drugom koja ne postoji."
                                                                       (Daniel Defoe) 

Žarko Laušević; Godina prođe, dan nikad (1)

Predgovor hrvatskom izdanju napisala je Mira Furlan

        "Snimali smo zajedno neke filmove i glumili u nekim predstavama. Tada nam se sve to činilo beskrajno važno. Tada još nismo znali između Fortune i sebe povući crtu krajnjeg nepovjerenja, tako prijeko potrebnu za preživljavanje. Život nas je naučio tu lekciju. Ne znam kako Žarko razmišlja, ali ja sam mu zahvalna na tom znanju. Ono je možda najvrednije što u životu imam.
        Stajali smo na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta pred sam rat, očajni. Polukostimirani, poluprivatni, sa šminkom koja se miješala sa suzama, gledali smo se oči u oči s isto tako očajnom publikom, dok je iza nas brujala sve jača i jača buka nadolazećih tenkova. Režija Slobodana Unkovskog preslikala je stvarnost. Užasnu stvarnost koja će i Žarku i meni u potpunosti promijeniti život. Sjedili smo zajedno u autobusu ono zadnje ljeto prije rata, putujući s tom istom predstavom u mirnu, tada tako nestvarnu Italiju i složili se oko toga da se treba povući od razbješnjelih pasa, da je ludilo oko nas opasno za psihičko zdravlje, da treba nekamo otići. Ja sam otišla, on je ostao. Ne mogu zaboraviti taj razgovor. Koliko sam puta poslije pomislila: Zašto, zašto nisi otišao?
        Ali život se ne da planirati. Život je kaotičan i nepredvidiv. U svemu što nas zadesi jedino je vrijedno ostati čovjek. Ostati dobar čovjek. Fin čovjek. Plemenit čovjek. Žarko je sve to. I mnogo više.
        Ova knjiga je svjedočnstvo o finoći i dobroti jednog čovjeka kojeg ni najveći potresi u njegovom životu nisu promijenili.
        On je ostao ono što je uvijek bio: dobar čovjek. Žarko."

 "Ubio sam dva momka što su tek zakoračila u život!
Da nisam, mi bismo bili mrtvi! I Mili i ja. Da mi je oteo pištolj, ubio bi me! A onaj drugi - klao je Milog kao životinju preda mnom. S kolenima na njegovim grudima, mog brata onesvešćenog i nepomičnog - kolje slomljenom flašom! Pucao sam. Nisam imao izbora. Nisam umeo ništa drugo.
Nikad to sebi neću oprostiti." 

August Šenoa, Seljačka buna (2)

Uvijek kad čitam Šenou, osvijestim nezadovoljstvo koje je u meni već dugo prisutno.
Sjećam se svoje rezerviranosti prema zanosu koji je budila hrvatska politička desnica, a ja tek postadoh punoljetnom. Ne podnosim kad se neka stranka ili politička orijentacija busa u prsa da je zaslužna za obranu Hrvatske. Isti su žrtvovali Vukovar i koju godinu kasnije uveli nas u političku i ekonomsku izolaciju. Pa su tako Izolirani krali gdje su stigli.

Meni jedan od najsnažnijih dijelova romana, gotovo svaka riječ, cjelina u svakom slučaju.
Razgovaraju ban Petar Erdodi i podban Ambroz Gregorijanec... slijede Gregorijančeve riječi, aktualne i danas...
To je ono Šenoiono plemenito hrvatstvo, vidljivo u gotovo svim njegovim povijesnim djelima.

"Ne kaže li blijedo lice krvavih lešina da smo Kainsko pleme, da nijesmo zaslužili te lijepe postojbine?
Ne kazuje li ti da smo zaslužili bič što nam ga sudbina plete?
Roblje smo, vazda tuđe roblje, jer smo robovi svoje strasti, svoje lakomosti.
Zavirio sam u starodavne knjige - u zgode našega naroda: pisane su krvlju, nadahnute bijesom; obišao sam bilo našeg plemena, prignuo uho na njegovo srce.
Strast! Bijes!
Imađasmo krunu, sami si je strgosmo s glave jer nije svak mogao kraljem biti!...
Sabljom, silom postaju narodi slavni, ali ne postaju sretni!..."

I još jedan... nakon sukoba između velikaša zbog posjeda, na jednoj strani ban i njegove čete, na drugoj podban i njegovi ljudi - a obojica bi trebali raditi za dobrobit domovine.
Ne podsjeća li to i na današnje manevre među jačim strankama, samo što nema mačeva, sablji i konja, ali ima opranih milijuna kuna, privatiziranih tvtki....

"Na humku kraj Susjeda sjedi čovjek sam usred tihe noći i bulji u dol, na krvavo razbojište - Matija Gubec. Bulji i pita se sam:
- Čija je ono krv što poput noćne rose dršće na travi?
Naša.
Čije su blijede one lešine kojih se krvavom kosom poigrava noćni vjetar, kojim se mjesečina ljeska u staklenim očima?
Naše.
Čije je ono crno zgarište gdje je pod pepelom zakopana sreća jednog cijelog života?
Naše.
Čiji je onaj krvavi mač koji u travi blisiče?
Naš.
A čije je ovo cijelo prokletstvo?
Naše.

I zaplače čovjek suzom čemernom, i zavrti glavom k'o mahnit, i stisnu lice na svoje šake, stisnu ga, bože, ni ne vidje ništa, ni ne ču ništa..."

A čije je sve ovo danas što nas okružuje?
Naše.
Tko nas je pokrao?
Naši.
Tko dobiva izljev Domovine u glavu i srce samo kad su utakmice i slične masovne zabave (Thompsonovi koncerti)?
Naši.
Tko baca krupni otpad i smeće kraj potoka, voda, uz obalu, na obroncima, po šumama?
Naši.
Tko baca opuške posvuda, pljuje prema prosjaku i na asfalt po kojem hoda?
Naši.
I tako dalje... ne kažem da nema i drugačijih, ima, ima, ali o hrvatstvu (na način kako ga demonstriramo danas) imam vrlo nisko mišljenje. Ova moja privatna kritika ne zahvaća mnoge plemenite devedesetih, o tome se ne bih usudila ništa takvoga reći.

August Šenoa, Seljačka buna (1)

Ovaj Šenoin roman kritika, i to ne samo književna, nego i povijesno-znanstvena, smatra najuspjelijim primjerom povijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Poznat je Šenoin pristup stvaranju djela, koji je usvojila i Zagorka, iscrpne pripreme, često i dugogodišnje, u arhivima grada Zagreba, osobni posjeti lokalitetima, mnoštvo obavljenih razgovora.

Ferdo Šišić: "Njegov je roman u tolikoj mjeri historijski, da bismo ga mogli nazvati historijskom monografijom u formi romana. Ne samo glavne ličnosti i krupniji događaji nego i sporedne ličnosti i omanje epizode odgovaraju zbilji."

- završetak romana, ljepota tijeka Šenoinih rečenica, kombiniranja glagolskih vremena, opisa i ironije, optativa i eliptične rečenice....

"Sred mjesta Stubice stoji stara crkva, a u njoj pod svodom na lijevoj strani velika kamena ploča. To je nečiji grob. Da. Na kamenu stoji pod tvrdim oklopom krupan čovjek. Duga mu brada, brkovi dugi, čudna rudasta kosa, debele usne, debeo nos. Nagni glavu i čitaj! (Šenoin običaj izravnog prisnog obraćanja čitatelju) 
Tu počiva Ferko Tahi, tu Jelena gospa. Slavna li čovjeka! Kamen bar veli. Proslavio se pod tri kralja za Mađarsku, veli kamen - ali gnjavio hrvatski puk. Bijaše vrijedan, pošten, sretan, veli kamen.
Oh, ne dao bog nikomu takove sreće!"

Panov labirint/ El Laberinto del fauno (2006.)

Redatelj: Gulliermo del Toro

Mračan, nasilan, psihološki izazovan film čija je radnja smještena u fašističku Španjolsku 1944. Djevojčica Ofelija i njezina majka u visokoj trudnoći preseljavaju na imanje u šumskim brdovitim predjelima gdje kapetan Vidal, Ofelijin očuh, vodi rat s gerilcima i iživljava se na svima koji ga okružuju.
 Duboko me se dojmio, premda sam ga počela gledati sa zadrškom zbog kombiniranja žanrova drame i fantastike, a fantastici i inače nisam sklona, osobito današnjim modernim rješenjima. Međutim, ovdje je fantastična razina sjajno uklopljena kao paralelni svijet koji u glavi gradi djevojčica Ofelija, kao njezina podsvijest i bijeg od stvarnosti u kojoj je bespomoćna žrtva i sve manje bitan čimbenik u majčinu životu.
Dakle, ovakvo korištenje fantastičnih elemenata ima mi smisla, nisu sami sebi svrhom kao u čistom fantasyju, jer sve čime se poigravamo u glavi, sve naše konstrukcije, mogućnosti koje se prepleću, sav taj drugi svijet u kojem također postojimo kao glavni akteri naših mogućih priča - može biti i ovako prikazan, osobito iz kuta jednog djeteta koje uranjajući u bajke, materijalnu realnost čini podnošljivijom.

Ipak, ono što me oduševilo i protreslo pripada realističnoj razini. Nakon mnogo odgledanih filmova, vrlo sam zadovoljna kad me neke scene uspiju šokirati, a ovdje ih je bilo nekoliko.
Pretpostavljam da je većina gledatelja reagirala na scenu kad Vidal razbija lice jednog gerilca staklenom bocom. Meni je puno žešći trenutak kad ga liječnik pita kako može biti tako siguran da će dijete biti muško. "Don't fuck with me" (ne znam španjolski, a ionako sam gledala s engleskim titlom), kaže mu Vidal uz takav pogled i izraz lica da sam se smrzla. Kakav uvjerljivi negativac s tankim usnicama - totalno me opčinio.
Osim navedene kratke scene, još su me dva dijela "ščepala za grlo" i napravila trenutni čvor u želucu.
Prema faunovu savjetu, Ofelija uranja korijen mandragore (biljke koja bi željela postati ljudskim bićem) u zdjelicu mlijeka. Svakodnevno korištenje kapi te otopine trebalo bi pomoći njezinoj majci čiji je život u opasnosti zbog komplicirane trudnoće. Savršeno napravljeno! Mandragora ciči i podsjeća na ljudski plod. Strašno.
Vidalove fizičke i verbalne pripreme za mučenje zarobljenog gerilca strašnije su od samog mučenja jer uključuju stalnu gradaciju napetosti prikazanu kroz izmjenu krupnih kadrova alatki koje će koristiti i priču o izgradnji povjerenja. Uvijek reagiram na provociranje dramatike a ovdje je sve vrunski napravljeno, uistinu ne možeš predvidjeti što slijedi, nema naivnih klišeja i otrcanih predvidljivih scena s puno krvi na koje smo navikli. No, krvi ima, ali kažem, ono što joj prethodi meni je izazivalo strašnu napetost.

Inače film je toliko slojevit da definitivno zahtijeva ponovljena gledanja. Idući ću se put posvetiti simbolici mitskih likova, mandragori i njezinim konotacijama, očevu satu koji muči Vidala.... ima tu svega.

Sjajan sjajan film, mada bih voljela da je fantastična razina riješena drugačije. Ne mogu si pomoći, jednostavno ne reagiram na tako dočarane likove, koliko god šminka, kostimografija i animacija bili vrhunski.
Lik fauna bio mi je jako iritantan i on je zaista klišejizirani promašaj.

Umjesto fauna ili Blijedog s očima na rukama čije maske svi hvale, ja ću staviti Vidala. Strašniji mi je.