Marina Vujčić, Susjed

Marina Vujčić sjajno piše. Marina Vujčić piše kako bih ja htjela. A činilo mi se nakon čitanja kao da mi je otela temu i način obrade, ma sve. Iz toga je jasno koliko mi odgovara Marinino pisanje.
O "Susjedu" ne znam što bih mogla sama reći nakon tolikih osvrta koji su se zaredali po časopisima, novinama, portalima i književnim grupama. "Susjed" je znalački napisan roman koji ima pravu mjeru u velikom spektru emocija koje tekst provocira - svega je koliko treba da se složi u jako dobar osjećaj tijekom i nakon čitanja i da izazove želju da ga ponovno pročitaš.
Prenosim mišljenje žirija sa stranice VBZ-a:

Žiri o pobjedničkom romanu "Susjed"Marine Vujčić

Obrazloženje žirija za Nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2015.

Marina Vujčić - Susjed

     U filmu „Misery“, što ga je Rob Reiner režirao prema romanesknom predlošku Stephena Kinga, medicinska sestra Annie patološki je zaljubljena u pisca Paula, toliko patološki da ga je spremna ozlijediti, trovati, čak i natjerati na ono što je piscima vjerojatno najgore, da nastavak njegova romana bude onakav kakav ona želi. Glavna junakinja romana Marine Vujčić, tridesetsedmogodišnja Katarina Bauković, nije takav patološki slučaj, niti je roman, koji je među više od stotinu rukopisa pristiglih na natječaj ocjenjivački sud ocijenio najboljim, po žanru horor, premda je to jedan od žanrova s kojim lagano koketira, ali ga, kao i mnoge druge, istovremeno i iznevjeruje. Glavna junakinja je 'obična' usamljena žena, zaposlena u jednoj od onih bezbojnih tvrtki koja dosadne dane čini još malo dosadnijim i sivijim, neudata jer joj je jedna duga veza neslavno propala, premda bi članovi njezine obitelji, po tipičnom patrijarhalnom obrascu voljeli da je sve završilo 'normalno' - brakom i djecom. Katarina Bauković je jednostavno 'nevidljiva cura' iz susjedstva kakvu svakodnevno susrećete na stubištu ili liftu dok odlazite na posao. Susretao ju je tako i njezin susjed i sve bi bilo posve uobičajeno, da on nije postao objektom njezine opsesije, a ona odlučila svoju 'nevidljivost' učiniti okidačem intrigantnog fabularnog zapleta.  

     To je inicijalna situacija romana „Susjed“ Marine Vujčić, romana kojeg osim suverenog pripovijedanja i istančanog osjećaja za gradnju dinamične i dramatične fabule, zbog koje ga morate jednostavno pročitati u dahu, obilježava i humor koji je povremeno autohumor kojim pripovjedačica karakterizira samu sebe, a povremeno i crni humor jer je situacija mnogo ozbiljnija no što se to na prvi pogled čini. Dodirnula je Marina Vujčić u „Susjedu“ mnoge teme urbanih paranoja – od otuđenosti i samoće, preko egzistencijalnih problema podstanarstva, do čežnje za nečijim tuđim životom u kojem je sve onako kako nam serviraju medijski posredovane slike sretnog para i obitelji. Čežnje koja postaje izmaštani svijet, a na kraju i patologija. Katarina će oko lika svog susjeda isplesti priču sa sobom u glavnoj ulozi u kojoj će biti sve ono što nije – špijunka, voljena žena, dobra domaćica, pa i posve rastrojena psihopatica fokusirana još samo na objekt svoje opsesije, a čitatelj će s pažnjom biti uvučen u mrežu duhovitog ludila čija gradacija ima i svoje jezovite momente. Atmosfera romana razvijat će se od benigne i duhovite do patološke i potencijalno opasne, a istovremeno s njom razvijat će se i portret glavne junakinje, registar njezinih emocija i kontekstualizacija razloga i okolnosti koje su je dovele do trenutka kad za nju više ne postoji drugi život, osim onoga koji je njezina vlastita fikcija. Marina Vujčić uspjela je u ležernoj priči iz susjedstva preplesti vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čije elemente koristi i iznevjeruje – od chicklita bridgetjonesovskog tipa u kojem treba donijeti ženske novogodišnje odluke, preko socijalnog i ljubavnog romana, pa i egzistencijalističkog, do romana enigme s natruhama horora, u onom trenutku kad se učini da je sve prešlo granicu normalnog i susjedskog. U svakom slučaju, taj napet i vrlo čitak roman, u svojoj pozadini sadrži onu težinu koja ga odvaja od lakih književnih nota, a to je težina naših privatnih i kolektivnih ludila zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču, svoj život. Makar u njega upleli i nekoga koji o tome nema pojma.

     Profesionalnost pristupa pripovijedanju, osjećaj za mjeru i gradaciju fabularne napetosti, kao i atraktivna tema potencijalno iz svačijeg susjedstva, razlog su što je žiri ove nagrade s radošću odlučio da ona ove godine pripadne upravo Marini Vujčić i njezinom „Susjedu“.   

David Mitchell, Koštani satovi

Nekad je čarolija samo normalno stanje stvari na koje se još niste privikli.

Tom Rob Smith, Farma

Pročitan još jedan triler, koji ću pamtiti neko vrijeme, možda ga se i prisjetiti jer sam o njemu nešto zapisala, ali nema tu za mene ničega što bi me vuklo da ga ponovno čitam, osim labavih niti priče koju ću maglovito pamtiti.

Pripovjedačica u prvome licu je Tilde, Danielova majka, podrijetlom Šveđanka, koja se zbog poslovnih neuspjeha i financijskih problema uzrokovanih recesijom u Engleskoj vratila u rodnu Švedsku. Tilde i suprug jeftino su kupili zabačenu farmu u ruralnom dijelu Švedske odlučivši osigurati si starost uzgajanjem povrća u vlastitome vrtu i ribolovom u gotovo netaknutoj prirodi. Troškovi su im, u svakome slučaju, drastično manji nego u Engleskoj. Povratak u rodnu zemlju i u seoski pejzaž, sličan onome u kojemu je provela prvih 16 godina života, daleko je od idiličnog i smirenog starenja kakvo su zamislili Danielovi roditelji. Tilde bježi iz Švedske u kojoj je privremeno bila smještena u psihijatrijsku bolnicu i teško optužujući Danielovca oca, tijekom jednoga dana svim snagama pokušava Danielu objasniti što se događalo na farmi, inzistirajući na kronologiji zbivanja.  

Poigravanje čitateljem koji je uglavnom izložen monoperspektivi Tildina doživljaja i tumačenja događanja nije loše provedeno. U tekstu su uspostavljeni jako dobra atmosferičnost i blagi osjećaj straha koji se postupno pojačava kako Tildino pripovijedanje napreduje. Opisivanje detalja pojedinih lokaliteta također je zanimljivo i spretno složeno kao okvir napredovanju priče.

Otvorena su i brojna pitanja o lojalnosti među članovima obitelji, o tajnama koje zasjenjuju obiteljske  odnose, kao i o funkcioniranju malih izoliranih zajednica u kojima ljudi rado i često zatvaraju oči pred lošim i neprihvatljivim postupcima jačih. Član autorove obitelji imao je psihotičnu epizodu pa ta činjenica donekle pojačava dojam i možda pomaže prihvaćanju završetka romana, ali u kolikoj su mjeri autobiografski elementi zastupljeni nisam istraživala.

Sve u svemu, roman nije loš, ali kao što rekoh, ovo je ipak samo triler čiji se elementi brzo zaboravljaju. Trileri za mene nemaju dovoljno dubine i tu nema pomoći. 

David Mitchell, Koštani satovi

Četvrti Mitchellov roman koji sam pročitala i opet me fascinirao maštom, realizacijom ideja u tekstu i stilom. U kritičarskim krugovima Mitchella nazivaju piscem koji ukazuje na budućnost književnosti - a takva bi mi se budućnost itekako sviđala.
Mitchell smatra da roman ne treba biti ograničen na jedan žanr, a to mu miješanje ide odlično. Međutim, pri takvome miješanju u koje je uklopljena i fantastika, neminovno je da ona preuzima i diktira smjer, ali Mitchell je prevješt pripovjedač da bi podlegao zamkama neuvjerljivosti i rasplinutosti. Baš u tim fantastičnim dijelovima uviđam koliko je izvrstan jer ih je povezao s ispovjednim i realističkim dijelovima u čvrstu cjelinu koja funkcionira i kao društveno-filozofski traktat o prošlosti i budućnosti.
Mitchellovi su romani štivo za strpljive, a ne za odmaranje mozga. Detaljist je u pripovijedanju i opisima koji vas i vizualno uključuje u tekst i radnju, što otežava čitanje i pamćenje bitnih fabularnih elemenata pa je zato i potrebna strpljivost.
Roman je sastavljen od šest dijelova u kojima se izmjenjuju pripovjedači i perspektive, ali cjelina ostaje nakon čitanja kompaktna i logična - a to i jest ono najnevjerojatnije - dojam pripovjedne logičnosti u fantastičnom i dijelom futurističnom romanu.

Radnja romana počinje u 1984. godini kada i upoznajemo Holly Sykes kao tinejdžericu. Hollyn lik vezivno je tkivo svih dijelova romana. Završni dio smješten je u 2043. godinu kada je Holly starica koja mora spasiti dvoje djece. Između toga ona je zaposlenica u skijaškom centru u Švicarskoj, majka i supruga ratnog reportera s bliskoistočnog bojišta, spisateljica koja je uspjela svoj dar da čuje glasove opisati u knjizi, žena srednjih godina koja se bori s karcinomom. Hollyn život, kao i život njezine obitelji, obilježen je misterioznim nestankom mlađeg brata Jacka i ljudima s radija, kako ih ona zove, glasovima i vizijama kojima je u mladosti bila izložena. Na svome životnome putu Holly susreće u određenim fazama života ljude koji, baš kao i ona, nisu obični. U realističko pripovijedanje Mitchell utkiva svevremensku priču o borbi Dobra i Zla, koju bez obzira na ponuđeno fantastično obličje, možemo iščitavati i tumačiti i prema vlastitim iskustvima. Borba se u romanu odvija između Horologa i Anakoreta. Horolozi su besmrtni, ali tako da zapravo, kad dođe vrijeme, umiru u jednome tijelu i ponovno se rađaju nakon 49 dana u nekom drugom tijelu, domaćinu, nekom drugom vremenu i geografskom prostoru. Anakoreti se hrane dušama drugih ljudi kako bi održali besmrtnost. Svi su ostali likovi i sudionici ove epske priče koštani satovi - fizički domaćini besmrtnicima kojima je na raspolaganju samo određeno vrijeme. Dakle, uz brojne detalje i nevjerojatnu autorovu maštu, stvar se svodi na univerzalni ljudski problem: koliko smo i koga spremni žrtvovati za samoga sebe? Ili: koliko smo spremni žrtvovati sebe za drugoga?

I ovaj je Mitchellov roman preveo Saša Stančin, a prijevod je remek djelo svoje vrste u jednakoj mjeri kao i original.