Valhalla se budi/ Valhalla Rising (2009.)

Redatelj: Nicolas Windig Refn

Drugačiji film, definitivno.

Čudan i pomalo iritantan jer nas je veći dio filmske industrije od njenih početaka navikao na akciju, razvoj radnje, dijaloge, pitkost.... ovdje toga nema i treba biti strpljiv. Dijalozi su svedeni na minimum, kamera je spora, nijedan element vam ne olakšava razumijevanje.

Ipak, prividna sporost i meditativnost postignuti načinom snimanja iznenadno se prekidaju naturalističkim, brutalnim, ali kratkim scenama ubijanja. Film je vrlo vrlo inteligentno podijeljen na 7 dijelova intrigantnih kratkih naslova, koji pružaju osjećaj knjiške naracije, ali još važnije, ne dopuštaju gledatelju da se umrtvi.
Škotski pejzaži fascinantni su i surovost prirode maksimalno je isprovocirana kamerom i tempom.
I na kraju, strpljivost biva nagrađena neobičnim gledateljskim iskustvom. Sjajno posloženi elementi koji ruše uspostavljene filmske kanone. Povijesni artistički film smješten u 11. stoljeće, doba migracija nordijskih plemena, ogoljen na nekoliko rečenica. Sad sve djeluje tako jasno. Čemu razgovor u surovom vremenu i prostoru gdje su i pojedinac i kolektiv (utjelovljen kroz samo nekoliko osoba) potpuno nevažni i kratkotrajni.

Sjajan film, definitivno.

Antonio Garrido, Pisarica/ La escriba

Nasjela sam. Ne marketinškim hvalospjevima na poleđini romana koji se ponavljaju na brojnim internetskim stranicama koje predstavljaju knjige; nasjela sam na elegantnu opremu romana (svaka čast Frakturi), meni izazovan naslov i činjenicu da se na petstotinjak stranica obrađuje srednji vijek. Pa još s glavnom junakinjom koja zna čitati i pisati.
Međutim, od početka, doslovno od prve stranice, nešto me kočilo. Opet sažetak na poleđini romana koji upućuje da je riječ o napetom povijesnom krimiću. Zašto me to podsjećalo na meni mrskog Dana Browna?! Sad znam zašto. Ako je zaplet ono što nosi djelo, ništa od toga. Što sad imam od romana Dana Browna? Sve sam zaboravila, zaintrigiralo me nakratko dok sam čitala, previše činjenica, obrata, nizanja svega i svačega uz odsustvo stila i istinskih emocija koji bi udahnuli dušu plošnim likovima. Čista uzročno-posljedična linearnost teksta koju autor prilagođava svojim mogućnostima.
Jednako kao i s ovim romanom.

Antoniju Garridu, inače profesoru na Politehničkom sveučilištu u Valenciji, ovo je prvi roman koji je pisao sedam godina. Nije brusio stil, nego je učio o srednjem vijeku. U listopadu 1999. nazočio je kongresu o automobilskoj industriji u blizini Frankfurta. Tamo je upoznao jednog kolegu, nebitno kojeg, završio na večeri kod njega, a supruga domaćina bila je zauzeta svojom doktorskom disertacijom o vladavini Karla Velikoga i nije sudjelovala u pripremi večere. U razgovoru koji je uslijedio Garrido se zainteresirao za tematiku srednjeg vijeka kao malo dijete, i rodila se ideja o pisanju romana. Oduvijek je želio napisati roman, kaže u pogovoru. Eh, pa želim i ja, ali ne usuđujem se. Mislim da ne pišem dovoljno dobro. Je li on faca jer se usudio, još mu je postao bestseler :), ili sam ja faca? :) Ja sam.

Nije ovo loš roman, ništa lošiji od mnogih drugih povijesnih romana, žanra koji obožavam, ali mi se i jako zamjerio u suvremenom dobu. Jeste li primijetili poplavu "povijesnih romana" proteklih godina? Kao da mnogi koji se žele igrati pisca uzmu pod tipke povijesnu materiju i vježbaju. A mnoštvo čitatelja gladnih laganini prikupljenog znanja o nekom razdoblju - plus marketing - proizvode bestselere.

Dakle, iz ovog se romana može saznati dosta činjenica o pisarskom umijeću u srednjem vijeku, i to mu je najjači dio. Likovi i događaji su bezizražajni, svejedno je čitate li dio o pokušaju silovanja, ubojstvu, pripremama za smaknuće, prejedanju, gladi... sve je isto. Pročitali ste, idemo dalje.

Vjerojatno sam već i dosadna, ali čvrsto stojim iza svog uvjerenja, potkrijepljenog tisućama pročitanih stranica. Uzmite si bilo koji Šenoin ili Zagorkin roman i naučit ćete više o povijesti (pri tome nije bitno što se radi o hrvatskoj povijesti), a uz to ćete se uživjeti u atmosferu i likove toliko da ćete biti istinski žalosni kad završite druženje s knjigom. Talent je u pitanju, a kod ovo dvoje i ono nešto što nedostaje današnjem vremenu i tržišnom izdavaštvu - rodoljubna iskra iz koje se zapali vatra iskrenog nagnuća da se čitatelja pouči i zabavi. Da, oni su znali pisati, i pisali su s plemenitim namjerama, koje nemaju baš ništa s pojmovima bestseler, ludilo, obavezno kupite i pročitajte. Pa odložite i zaboravite.

Nekoliko sati poslije (13.56): Možda sam ipak bila prestroga, ali ljuti me kad se netko razbaca na 500 stranica, a nije to to.

Ja sam Sam/ I Am Sam (2002.)

Redatelj: Jessie Nelson

Duhovit, inteligentan pristup obradi teške teme. Opraštam neke nelogičnosti (kao i često u američkim filmovima, tu je super pametno dijete) zbog izuzetno tople poruke i sjajno uklopljene glazbe Beatlesa u scenarij i cjelinu. Sean Penn je fascinantan u ulozi mentalno zaostalog Sama Dawsona koji se bori sa sustavom za skrbništvo nad sedmogodišnjom kćeri.
Priča je dovoljno razradila ono što bi trebalo nagnati gledatelja na razmišljanje - kako je moguće da se samohranog oca na mentalnoj razini sedmogodišnjaka smatra podobnim za podizanje bebe, a postaje neprihvatljivim kad dijete prijeđe njegov kvocijent inteligencije i mentalnu dob? Kontrastno oblikovana naracija koja prati Samov život i borbu uz život bogate i frustrirane odvjetnice (Michelle Pfeiffer) jasno nameće pitanja koja se obrađuju i tijekom postupka za oduzimanje roditeljske skrbi: koji to čimbenici roditelja  kvalificiraju kao podobnog, točnije koji je prevladavajući u kombinaciji s ostalima? S naglaskom na kvocijent inteligencije i ljubav kao suprotstavljene parametre za nešto prirodno poput roditeljstva.
Sam je to lijepo i jednostavno sažeo u All you need is love.

Najintenzivnije su mi bile scene zajedničkog čitanja prije spavanja. Sam obožava čitati kćeri slikovnicu koju zna napamet i u kojoj je glavni lik jedan Sam, a mala se Lucy skanjuje ocu čitati riječi za koje zna da ih ni on ne bi mogao pročitati (poput different). Dijete ne želi povrijediti izvor ljubavi i skrbi - oca. Mentalno zaostali otac prirodno osjeća odgovornost za napredak djeteta i inzistira na tome da ona pročita tu riječ. Predivno.

Bijeli očnjak/ White Fang (1991.)

Redatelj: Randal Kleiser

Idealno božićno, ili bilo koje mirno jutro, prvo s povijesnim romanom Pisarica koji upravo čitam, a zatim s filmom o životinjama. Baš onako za dušu.

Jesam. Opet sam proplakala, ne mogu si pomoći. Ne mogu čak ni objektivno sagledati sve elemente filma i ne nalazim mu zamjerke. Filmovi (uglavnom kategorizirani kao obiteljski) sa životinjama u glavnim ulogama smatraju se srcedrapateljnima i naglašeno emocionalnima. Obožavam ih i ne smatram obradu teme povjerenja koje se uspostavi između primjerka ljudske vrste i životinje jefitnim sentimentalizmom. To je ogromna stvar koja ne polazi svakome za rukom. Životinju treba razumjeti, poštivati njezin genetski ustroj i instinkte, naučiti iščitavati znakove i uložiti veliku ljubav i ogromno strpljenje da bi se uspostavio odnos. Osobito ako se radi o divljoj životinji.
Namjerno sam čovjeka ovdje nazvala primjerkom ljudske vrste, jer mi upadamo u njihov svijet i prirodni poredak zbog svojih interesa, a kad naiđeš na slučaj - u životu ili na filmu - plemenitog i nekoristoljubivog postupanja sa životinjom, kako da se ne raznježiš ako si čovjek koji voli i poštuje životinje -divna, jednostavna živa bića, a opet toliko fascinantna. Kod njih su stvari, ponavljam, jednostavne: upoznam te - dobar si prema meni - vjerujem ti - moj si - za čitav život (što se životinje tiče). Inače si neprijatelj i uzurpator. To je prirodno.

Bijeli očnjak iz filma je križanac vuka i psa, čija je majka nastradala i on ostaje sam u divljini snježne Aljaske. Pronalazi ga par pozitivaca, ali im ga ubrzo ukrade čovjek koji ga namjerava izdresirati za borbe pasa. Od pitomog poludivljeg psića svojom okrutnošću i grubošću učini bjesomučnog borca. Kad se ipak ranjen vrati prijašnjem vlasniku slijedi razvoj odnosa i uspostava povjerenja s odraslim vukom, napaćenim i nepovjerljivim prema čovjeku.

Borbe pasa prikazane su vrlo uvjerljivo, znam po tome što sam se sledila na nekim prizorima.

Ranjen u borbi.

Povjerenje.

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (4)

BRIAN JONES, IZMUČENI NARCIS

Osnivač The Rolling Stonesa i njihov prvi izdajica. Talentirani instrumentalist i bahati mladić. Šarmantan i socijalno neprilagođen. Hodajući kontrast. Dogovarao je bonus zarade mimo ostalih članova benda, tračao, uzvisivao se, neredovito radio, ali pomno planirao svoje šminkerske nastupe i ulaske u londonske klubove. Ostali su ga se članovi Stonesa vrlo brzo htjeli riješiti smatrajući ga najslabijom karikom grupe, ali publika je padala na lijepog zlatokosog mladića s licem Malog Princa. Želju im je ispunio sam Jones utopivši se u bazenu pod utjecajem velikih količina opijata i nerazjašnjenim okolnostima, čime je stekao i slavu osnivača Kluba 27. Stonesi su nastavili jačati, svirajući uz njegov kartonski lik na pozornici, ali bez velike tuge.
Još jedan od talentiranih mladića čiji je ego narastao do puknuća u doticaju sa slavom i popularnim drogama šezdesetih. Premda će mnogi pamtiti njegov sitar u Paint It Black, njegova je prava ostavština idejni temelj na kojem su izrasli Stonesi - sumanuti način života uklete mladosti u punoj snazi koja brzo kopni.

SUMRAK U BABILONU: THE ROLLING STONES NAKON ŠEZDESETIH

Jagger je oduvijek bio sklon bahaćenju i precjenjivanju, mršavo egocentrično glumatalo koje je od tko zna kuda crpilo nevjerojatnu snagu za deranje i skakanje po pozornici. Odgovorniji od preminulog Jonesa, ali loš loš čovjek. Razdoblje dok je bio u vezi s Biancom Jagger, kojoj je presudan bio imidž, još ga je više udaljlo od stvarnosti. Prepunom maski za svaku priliku i izuzetno prepredenom, treba mu odati čast zbog povremenih nadahnutih izvedbi uživo i nevjerojatne životne energije.

_______________________________________________________
I sad mi se više ne da...
Premda je knjiga odlična, onako iz prve ruke, danas je vraćam i prelazim na neke druge stvari. Jednostavno mi je previše te tamne strane glazbe na kojoj sam odrasla. Oduvijek pokušavam odvojiti egotripove pojedinih glazbenika od onoga što mi njihova glazba radi, i to mi je zasad uspijevalo. Premda sam znatiželjna, dosta sam toga znala i prije, osim što mi je mučno čitati, moja naivna priroda ne može se stopiti s tim biografijama na dulje vrijeme (koliko treba da dovršim sve eseje; pokušat ću opet po ljeti). Premda su me Stonesi pratili u odrastanju jer ih je slušalo cijelo moje društvo, s njihovom se glazbom nikada nisam istinski povezala baš zbog toga što su mi kao ljudi bili užasno antipatični. Što opet ne znači da Paint It Black nije popratio brojne faze u životu kad se sjajno uklapao.
Uglavnom, ta drogiranja i grupnjaci mi se gade i elegantno ih zaobilazim.

Jednom sam vodila razgovor o poznavanju glazbe, u kojem je ispalo da znam puno i ništa. Ne znam biografije, ne znam po redu albume, pikanterije i anegdote... ??? Selektivna sam i uzimam ono što mi treba. Pravim se da iza pojedinih skladbi ne stoje stvarni ljudi. I to je istina na neki način. Uistinu živim neke pjesme (mnogo njih) od prvog do posljednjeg stiha, puštam da mi tonovi bude nešto samo moje, briga me koja je to stvar na kojem albumu i čiji su sve utjecaji prepoznatljivi u određenom razdoblju. Kod većine onih koje slušam često je tako. Neminovno je znati određene majmunarije koje su činili članovi raznih rok bendova, Dylan i još mnogi... ali ne želim znati odviše. To bi me samo udaljilo od onoga što svakodnevno radim - slušanja glazbe, prepuštanja glazbi... Umjetnička djela nastavljaju u jednom trenutku živjeti i bez svojih tvoraca, otvorena svemu što ih spaja sa slušateljima. Nekoliko je onih s čijom se životnom i glazbenom filozofijom mogu u potpunosti poistovjetiti i oni su mi - (ajmo u naivnom dječjem tonu) - zbog kojih plačem ako nemam karte i prijeti opasnost da ću propustiti koncert. Tiče se živih, naravno. Mrtvi mi tu ne stvaraju problem. :) Na te koncerte želim ići zbog cjelovitog doživljaja susreta s umjetnikom kojeg poštujem, a ne samo zbog glazbe koju ionako mogu svakodnevno slušati.

Meni bliski ljudi znaju da mi ne trebaju kupovati biografije glazbenika i da postoje mnoge druge stvari kojima ću se razveseliti. Zato moj suprug traži Arsenove ili Cohenove zbirke pjesama, a ja ih čuvam kao svetinju. Za one koji nisu kao ja, ovo će biti sjajna knjiga, ali uistinu ne želim ovo malo slobodnih dana čitati koliko se puta tko onesvijestio, mokrio pred publikom ošamućenog pogleda, pogriješio na koncertu, prebio neku grupie...

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (3)

DUG PUT U PROPAST PHILA SPECTORA

Sestra mi je u ludnici, a ona je jedina normalna u obitelji, rečenica je kojom je dvadesetogodišnji Phil Spector zaprijetio Geneu Pitneyju dok su surađivali.
Drugi su se u vezi sa Spectorom spremno ujedinjavali u rečenici Bio je talentiran, ali je bio govno od čovjeka.
Fizički neugledan mladić koji je vrlo rano počeo gubiti kosu, iznimno talentiran glazbeni vizionar koji je iskusio nagli uspon u ranim dvadesetima, opterećen samoubojstvom oca, izgledom i astmom, majkom i sestrom koje su ga kontrolirale, dotakao je u šezdesetima vrh svojim zvučnim zidom, a u kasnijim je desetljećima platio ceh svojoj bahatosti, grubosti i ekscentričnosti iza koje nije stajala umjetnička kreativnost, nego potpuna odsutnost savjesti i empatije prema bilo kome.
Krao je tuđe pjesme, izvođače, prava svojim suradnicima, bogatio se ne plaćajući osnovne ugovorne obaveze glazbenicima s kojima je surađivao. Uvjeren da je genij, prelazio je preko svih gazeći ih riječima, dugovanjima ili šakama svojih tjelohranitelja.
Duboko iskompleksiran i bolestan čovjek koji je svojevremeno načinio revoluciju u snimanju glazbe, ali smučilo mi se u želucu dok sam čitala esej o njemu. Nick Kent pisao ga je dok je Spector čekao suđenje za ubojstvo Lane Clarkson, starlete i glumice, koja je u Spectorovoj kući ustrijeljena u glavu iz velike blizine.

MJESEC, SLIVNIK I SHANE MACGOWAN

Danju je pod neprestanim utjecajem opijata i alkohola, a noću koliko-toliko živne, hodajući londonskim ulicama i dijeleći novac prosjacima i probisvijetima.
Nije mi to kao neki ritual. Ja to radim da me puste na miru... ali i zato što sam, kužiš, jako jako svjestan činjenice da ulicom hodam samo zbog milosti Božje. Jednostavno imam sreće. Nisam ništa drukčiji od njih. Jedina je razlika u tome što se ja mogu ponašati poput njih pred 24 tisuće ljudi, to je sve.

Odgovor na pitanje zašto se Shane MacGowan drogira i ubija svim mogućim sredstvima nitko ne zna i ne može  pronaći u njegovoj prošlosti, premda je u umobolnici u Dublinu prvi puta boravio u šesnaestoj godini. On je prihvatio svoju karmu gubitnika, ne bori se protiv nje, željno tone sve dublje. I dobio je više nego se usudio pomisliti. Trijezan (što je rijetko) ili opijen, ponosan je na svoje keltsko naslijeđe, otupljenost i opijenost njegove su muze pomoću kojih stvara duboke, čežnjive pjesme koje ismijavaju svakodnevnu jeftinoću. Priznaje da je slab i neprilagođen, ali prihvaća takav život i daje maksimalno. To je njegova (već sad) ostavština. Ne glumata, ne bahati se, smatra da ima pravo činiti sebi zlo, naravno, nedostaje tu šire perspektive, ali iskrenosti svakako ne.

Tatjana Gromača, Božanska dječica

Fraktura, 2012.

Razmišljajući u koju ću kategoriju svrstati ovo djelo, suočila sam se s problemom "određivanja" koji sam si sama natovarila otvarajući brojne podkategorije. Odabrala sam autobiografiju pri čemu naglašavam šire značenje i kontekst, osobito u postmodernističkom diskurzu u kojem se zaigranošću i eksperimentiranjem tekstu daju nove mogućnosti.

Ovo, dakle, nije autobiografija u klasičnom smislu, ali može biti i moja autobiografija ili svakoga tko se prepozna. Ovo jest neki oblik ispovjedne proze, ali u trećem licu. Ispovijest preko pripovijedanja o drugome, ali i britka sociološka studija našeg vremena kojom se kroz analizu pojavljivanja i napredovanja majčine psihičke bolesti istovremeno raščlanjuju i komentiraju prije i poslijeratni društveni postulati devedesetih. Pri tome, Tatjanina je proza lišena mržnje i osude usmjerene prema određenom "klanu"; ona čak svakom svojom ogoljenom rečenicom ispoljava takav stupanj pomirenosti s obiteljskom sudbinom i životom uopće da neminovno ostavlja izrazito gorak okus shvaćanja.

Majka boluje od bolesti od koje su bolovali mnogi poznati umjetnici. Majka je manično-depresivna. Rođena je s pogrešne strane granice i obilježena kao Tuđa. Bolest je čini Drugačijom.Tuđem i Drugačijem nema mira ni spokoja u ovome našem društvu; on neprestano mora nešto dokazivati, i to se prokletstvo prenosi i na ostale članove obitelji. Premda kroz analizu uzroka i posljedica majčine bolesti autorica sjajno upućuje na skrivene probleme društva, ipak su me se osobito dojmili opisi majčina stanja. Iskreno to nazivam prepoznavanjem.

Majka je bila pravi primjer posve zarobljene i neslobodne osobe, okovane u strahovima svojih predaka, napose roditelja, čije se vrhunaravne, autoritativne dominacije nad vlastitim životom nije uspjela osloboditi ni nakon njihove smrti, što je dokaz da nije ni najmanje bitno je li onaj tko je ovladao čovjekovim mišljenjem i djelovanjem živ ili ne, je li on blizu njega ili nije, je li u kontaktu s njime ili ne.

Zarobljeni čovjek može, naočigled svih, živjeti u potpunoj izvanjskoj slobodi, a da, najčešće to i ne znajući ili si takvo što ni u kojem slučaju ne želeći priznati, bude okovan teškim gvozdenim lancima, kao u najcrnjoj tamnici, a njegovi ga tamničari i kamuflirani krvnici mogu svakoga dana ispraćati i dočekivati najljubaznijim, ljubavnim pozdravima, uz sijaset ugodnih jela i pečenih kolača, baš kao u Andersenovim bajkama.

U svim kritikama koje sam pročitala osobito je hvaljen Tatjanin stil - izraz lišen svega suvišnog, ali baš time doveden do savršenstva. Kakvog? Čini mi se da sam negdje pročitala - kirurškog - i slažem se. Ona rečenicama siječe uspostavljenu općeprihvaćenu šutnju ili laž, ne zavodi lijepim riječima, ne uljuljkava vas u neki drugi bolji svijet među koricama knjige. Ne piše opuštajuću prozu koja će vas odmoriti i uljepšati vam dan. Morat ćete si priznati neke stvari onako iznutra i zbog toga ćete se osjećati bolje nakon što se smanji gorčina. Pa ipak, takav je izraz zapravo prelijep u tekstualnom smislu, kao što svaki minimalizam zapravo otvara dušu recipijenta mogućnostima njega samog.

I za kraj još malo o Majci...

Majka je postala previše naporna. Umislila je  da je na krovu svijeta, koji sve  natkriva i pokriva. Zbog toga joj nitko više nije bio ravan, jer nitko nije mogao ići toliko visoko, osim možda, u dalekoj prošlosti, pokoji vojskovđa, kralj ili car.
No svi su oni odavno bili mrtvi, a majku je zapala ta surova zadaća da na vlastitim plećima nosi ogromno breme mudrosti, veličine i znanja, kao i pravednosti i suosjećanja, samožrtvovanja i vjerojatno još  puno koječega, samo ne preispitivanja i samokritičnosti.

Pero Zubac, Jednostavna pjesma

Čitamo se bez riječi.
Bez straha do trenutka
kada ostajemo sami.
Pričamo o ljubavi,
o tajnama prirode,
o nama bivšima,
otvaramo se riječima
kao knjige na stranicama
koje smo najčešće čitali.
Radujemo se radosti
što možemo razmjenjivati
riječi kao darove.
Malo li smo sami
postajemo drugi,
oni što stvarno jesmo
i govorimo:
probudi me sutra ranije,
pričaj mi nešto obično,
kao da će upravo kiša.
Volim onu u tebi
koju nikome ne pokazuješ.

Pero Zubac, Kada govorim o tebi

Jedem podnevna pisma,
pijem rečenice.
Ljudima iz tvog svijeta
o tebi govorim.
Riječi o tebi bude pigmente,
toliko sunca u njih
unosim.
Kada govorim o tebi
onaj sam dječak na
gimnazijskoj priredbi
koji recitira srcem
koje se penje pod grlo.
Gušim se od riječi
koje ne smijem izgovoriti
a želio bih.
Što si mi
i kako.

Željko Krznarić, Bezimena pjesma

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim,
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

Unatoč neizgovorenim riječima,
unatoč tišini među nama,
"ono" što nosimo u sebi je -
još uvijek ljubav. 

Halimin put (2012.)

Redatelj: Arsen Anton Ostojić

U jednom svom kritičkom osvrtu Nenad Polimac napisao je da si nije dopustio da se redatelj njime kao gledateljem poigrava jer je bilo isuviše očito kako ga želi uvući u visokoemocionalni naboj ove melodrame.
To je, pretpostavljam, trebala biti negativnost zapravo vrlo dobrog filma. U drami u čijem je scenarističkom temelju istiniti događaj s prostora Bosne zahvaćene etničkim sukobima jake su emocije suvišne?!
Film je sjajan u svim segmentima i pošteno sam se isplakala nad uvjerljivom glumom fantastične Alme Price, Olge Pakalović i Mije Jurišića. A o mračnom i zastrašujućem Mustafi Nadareviću u sporednoj ulozi ne treba ni govoriti. Savršeno mu leže takve uloge.
Radnja je ispresijecena trima vremenskim razdobljima odlično sklopljenima u razumljivu i jasnu cjelinu, a  šminku koja je postarala određene osobe posebno pohvaljujem. Fotografija je uglavnom realistična, jasnih obrisa, tek tu i tamo prelazi u impresionističku snovitost, ali opet znalački napravljeno.

A najboljim elementom smatram poruku filma. Svaki sukob na etničkoj razini besmislen je do apsurda, i to ovaj film na snažan umjetnički način (neka to zovu melodramom) jasno daje do znanja. Redatelj ne optužuje nikoga, i Srbi i Muslimani uhvaćeni su u isti vrtlog mržnje koji uništava pojedinačne živote. Sa svake su strane samo ljudi koji gube kontrolu nad svojim sudbinama. Pred kraj filma možda se malo zabrzalo s razrješenjem, ali ovo ipak nije život nego umjetnost koja zgusnutim elementima pokušava prenijeti poruku i ne doživljavam to kao veliki minus.
Na početku spomenuti Nenad Polimac uočio je poveznice s patosom grčke tragedije, a ja vidim tragičku krivnju - znači sudbinsku određenost čovjeka da bude igračkom vremena i volje drugih, gdje svaka individualna (ljudska) odluka može biti pogrešna. Likovi ovog filma, kao i stvarni ljudi, živjeli su na usranim prostorima obilježeni etničkom pripadnošću i suludim ideologijama. Melodrama i patetika? Ne. Tragedija.

Večernji list (Arsen Oremović)

Fenomen Balašević: Ne morate ga voljeti, ali ga morate cijeniti

I najokorjeliji cinici koji žele biti objektivni trebali bi moći vidjeti da je Balašević vrhunski pjesnik

 Pišući nedavno o prvom albumu Vlade Kreslina na hrvatskom jeziku, primijetio sam da smo u nedostatku velikih domaćih kantautora prisiljeni uvoziti tuđe. Nekada smo u toj formi stajali jako dobro; ponajprije zahvaljujući i danas nenadmašnom Arsenu Dediću i prerano samoumirovljenom Dragi Mlinarcu, no u posljednjih dvadesetak godina ta nam je kategorija deficitarna. A nedostatak kategorije pravih kantautora nije nimalo bezazlena pojava, kao što bi netko mogao pomisliti: pa što, ima pjevača!?

Drukčija identifikacija
Imamo raznorazne pjevače, istina, imamo i pjevače koji pjevaju vlastite pjesme – što bi bila najšira definicija kantautora – ali važniji su kantautori u “užem smislu”: to su ljudi koji ne tretiraju stihove u svojoj glazbi samo kao nužno zlo, tako da pjevaju o bilo čemu samo da popune formu. Tekstovi koje pjevaju izravno odražavaju njihove stavove, oni su način umjetničkog uobličavanja svijeta i društva kako ga vide. S najboljim kantautorima takvoga kova publika ostvaruje drukčiju, često osobniju vrstu identifikacije nego kod jednako omiljenih bendova. Ovaj uvod važan je za razumijevanje “fenomena Đorđa Balaševića” – čovjeka koji je u svega nekoliko sati rasprodao prvo dva, a onda još jedan dodatni koncert u zagrebačkoj dvorani Lisinski Zagrebu (15., 16. i 17. prosinca), ostavljajući stotine ljudi u redovima ispred blagajni praznih džepova. I tako je svaki put kad Balašević dođe u Zagreb bez obzira na prostor u kojem nastupa.

Netko će njegovu patetiku, srcedrapateljske stihove ili gard “al’ sam simpatičan, pa k tome još i lala”, doživjeti kao nepodnošljivo prenemaganje. No, to doista nije stvar kvalitete, nego ukusa onoga koji sadržaj prima; ako vas oduševljavaju iskričavost, ironija i satiričnost Dedića, vrlo je vjerojatno da će vam Balaševićev stil djelovati previše slatkast, ali i najokorjeliji cinici koji žele biti objektivni trebali bi moći vidjeti da je Balašević jednostavno vrhunski pjesnik i skladatelj – svakako u kategoriji kojom se bavi. Ne morate ga voljeti, ali nikako ga se ne može ne cijeniti i ne priznavati mu veličinu.

Faktor nostalgija
Sjeta i nostalgija njegovi su veliki alati, ali nije riječ o nostalgiji za prošlim vremenima i političkim sistemom kojem je Đole otvoreno namigivao, ali je također još 1993., kad je sve otišlo o Honduras, osudio srpsku agresiju s “Krivi smo mi” i ispjevao vjerojatno najjaču pjesmu o ratnom stradanju “Čovek sa mesecom u očima”. To nije ta vrsta političke nostalgije jer u publici ima i mlade ljude, nego naprosto nostalgičarska prizma kroz koju pjeva o svakodnevnim stvarima – o nevinim ljetnim ljubavima iz mladosti, o promatranju nekih novih (kvartovskih) klinaca...

– Mislim da je dobro pogodio općenarodnu žicu, veliki se broj ljudi poistovjećuje s njegovim pjesmama, a pritom spada u red autora koji su i kvalitetni – kaže Aljoša Šerić, koji je i sam nakon faze s Ramirezom alter-ego bendom Pavel praktično krenuo u kantautorske šansonijerske vode. On je jedan od dvojice sugovornika koje smo zamolili da nam pomognu rasvijetliti što to Balaševića čini toliko karizmatičnim i omiljenim. I Šerić je imao svoju fazu odbijanja Balaševićeve “slatkoće”: – Bio sam jako podvojen. Obožavao sam ga u srednjoj školi, a onda mi je u studentskim danima djelovao previše šećerasto, da bi me potom netko odvukao na njegov koncert u Dom sportova, i to me opet uvuklo u cijelu njegovu priču. Njegove pjesme usporedio bih s realizmom u slikarstvu; nešto što svima može biti lijepo, a pitanje je hoće li tako biti doživljeno i ocijenjeno ili neće. Jednako cijenim Cohena, koji je zakučastiji u svojim stihovima, ali i Balaševića koji je do kraja jasan. I divim se njegovu umijeću pronalaženja iznenađujuće dobrih rješenja za pronalaženje rima koje poštuje. Pretpostavljam da ima golem vokabular.

– Kantautorstvo je poteklo od Dedića i svi ostali koji su odabrali tu poziciju u najboljem su slučaju njegova mlađa braća ili sinovi, pa tako i Đorđe Balašević – kaže dugogodišnji urednik diskografskih izdanja Siniša Škarica. – Ipak, za razumijevanje njegova uspjeha i trajanja, treba reći da on i Dedić, nije da su baš istog ranga i istog soja. Balašević je tipični storyteller, a Dedić analitičar; obojica romantičari, ali ako je Balašević vic-maher, Dedić je ironik; Balašević je populist, a Dedić elitist, Balašević naturščik, a Dedić akademik, Balašević korijenski roker, a Dedić iskonski šansonijer... I to vam je odgovor zašto Balašević puni nekoliko puta Lisinski, a Dedić na to ne pristaje. Da budemo do kraja pošteni, treba reći da šansonijerska ironija nije baš nepoznat pojam ni Balaševiću. “Krivi smo mi” upravo je takva pjesma, a “Last Marsh!, kojom se dvosmisleno zajedljivo obračunava s kritičarima, mogla je lako biti i Arsenova. I zato – ne lomite mu bagrenje.

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (2)

PROTURJEČNA HLADNOKRVNOST JOHNNYJA CASHA

Muza svih tabletomana ovoga svijeta, Čovjek u crnom, Johnny Cash izjavio je: Svoje ovisničke sklonosti naslijedio sam od oca. To je njegova ostavština, ali moja odgovornost...

Johnny Cash čitav se život bori sa svojim demonima, krivnjom zbog bratove smrti u djetinjstvu, traumama iz disfunkcionalne obitelji, ovisnostima o tabletama. Međutim, neosporan je njegov katarzični talent da unutranje crnilo, usamljenost neobjašnjivu "normalnima" i mračne strane svoje ličnosti pretvori u snažnu umjetničku poruku (bez obzira pjeva li svoje ili tuđe pjesme).
Danas živi povučeno na svojem imanju na Jamajci, koje je nekada pripadalo ocu pjesnikinje Elizabeth Browning. June Carter je još uvijek uz njega, premda to vjerojatno zahtijeva užasan svakodnevni napor. Organizam Johnnyja Casha posustaje zbog brojnih upala pluća, oslabljenog srčanog mišića, trovanja krvi koje je preživio, brojnih operacija i dugogodišnje ovisnosti o speedu.

Prvi amfetamin uzeo je 1957. i osjećao se super. Za manje od godine dana uzimao je količine koje su strašile i ovisnike veterane. Stalno je imao osjećaj da su mu pod kožom živi trnci, nekakvo iverje koje ga bocka i svrbi, i taj je osjećaj umirivao sve većom količinom tableta. Nakon raspada prvoga braka s četvoro djece neko je vrijeme bio sustanar s Waylonom Jenningsom u Nashvilleu. Jennings se, premda i sam narkoman, grozio života s Čovjekom u crnom, koji je mogao satima bacati nož u zid dnevne sobe u bilo koje doba dana ili noći.

Godine 1995. posljednji je put pokušao održati europsku turneju, ali izdržao je samo jedan koncert u Royal Albert Hallu. Prije toga, u zrakoplovu se zaključao u nužnik i progutao toliko tableta da je satima bio u nesvijesti.

Najprodavaniji su mu albumi sa snimljenim nastupima uživo u kalifornijskom zatvoru Folsom (1968.) i San Quentin (1969.). Očito je u tim mračnim prostorima bio u svom najboljem izdanju.

Ostavljeni na Antarktici/ Eight Below (2006.)

Redatelj: Frank Marshall

U temeljima filmske priče istiniti je događaj koji se zbio 1957. prilikom jedne od istraživačkih ekspedicija na Antarktiku. Zbog dvojice ozlijeđenih članova i nadolazeće gadne oluje baza mora biti evakuirana. Osam haskija koji su tamo boravili s članovima ekspedicije (Maya, Shorty, Buck, Old Jack, Dewey, Max, Truman i Shadow) moraju privremeno ostati zbog nedostatka prostora u hitnom prijevozu. Naravno, planiraju se odmah vratiti po njih, ali ispadne da fondacija koja je financirala istraživanje nema više dovoljno novaca, i to postaje nemogućom misijom. Ozlijeđeni član ekspedicije Jerry Shepard (nedavno preminuli Paul Walker) pokušava nabaviti novce za povratak, a dani prolaze. Mjeseci prolaze... Psi su ostali svezani da se ne izgube u oluji, ali nitko nije mislio da će tamo biti mjesecima, čitavo vrijeme vani na - 45-50 stupnjeva. Ljudi su morali napustiti one kojima mogu zahvaliti za uspješnost svake takve ekspedicije.

Počinje njihova borba za preživljavanje koje bi se mnogi ljudi mogli posramiti. Haskiji su odmalena istrenirani, po prirodi vrlo inteligentni, ali i časni. Drže se zajedno, oni su kolektiv u kojem nema grabeža i podvala, kad jedan nađe izvor hrane, poziva ostale i dijeli s njima.
Filmska naracija je tečna, dramatika je dobro iznijansirana, kamera fantastična pa se povremeno čini kao da gledaš dokumentarac. Sama priča s nekakvim podzapletima koji se odnose na ljude bljedunjava je i s naivnostima, ali to mi ovaj puta uopće nije bilo važno.
Psi su toliko fantastični u surovoj prirodi da su mi ljudi samo smetali. Nijedan od glumaca nije postigao stopljenost s ostatkom cjeline niti bio uvjerljiv, čak ni, po meni, precijenjeni ljepotan Paul Walker.

Scene u kojima ljepotica Maya brine o Starom Jacku predivne su.

Isto tako, i scene u kojima haskiji laju na polarnu svjetlost... gladni, promrzli psi se igraju. Fantastično. A scenu s tuljanom u smrznutom kitu ne mogu opisati riječima, treba je odgledati.

Dakle, glumci su ovdje bili potpuno sporedni i nevažni, a redatelj je napravio sjajan posao s kamerom i razradom scena u kojima sudjeluje kolektiv pasa. Neke su uistinu nezaboravne i mogle bi se u budućim desetljećima smatrati antologijskima.

Zagorka (2007.)

Na prvome programu Hrvatske televizije jučer i prekjučer (3. i 4. prosinca 2013.) prikazan je dvodijelni dokumentarno-igrani film o Mariji Jurić Zagorki.
Čitav je uradak vrlo uspio, a spretno je i maštovito složen u formi kolaža. Dokumentarnim dijelovima popraćenim arhivskim snimkama Zagreba i pojedinih interijera te igranim dijelovima u kojima se pojavljuju mnogi vrsni hrvatski glumci rekonstruirana su četiri razdoblja u Zagorkinu životu: djetinjstvo, djevojaštvo, zrela dob i starost. Zagorku tumače četiri glumice, a najuvjerljivijom činila mi se Vedrana Četković u ulozi Zagorke u srednjim godinama i najplodnijem razdoblju.

Zagorkina je biografija dovoljno bogata i burna pa film nije upao u zamku patetike i forsirane dramatike, nego je, ponavljam, uvjerljivo rekonstruirao povijesno-društveni i osobni kontekst koji je oblikovao književnu buntovnicu i modernu ženu, ali i nesretnu i neshvaćenu osobu u stalnoj potrazi za ljubavlju i priznanjem.
Završni dio drugoga dijela posvećen je nerazjašnjenim okolnostima Zagorkine smrti i zlostavljanju koje su joj priuštili "skrbnici" u što su se dobro uklopila svjedočanstva nekih Zagorkinih poznanika i prijatelja koja su razjasnila i potvrdila neke situacije i njezine osjećaje.

Ratko Petrović, Hoću

Hoću da te ljubim da prođe
sve loše što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli Mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe.
Kad ti je neko hladan i sasvim krut
poseko snove mlade, još pre berbe.

Hoću da ljubim sve te ožiljke tvoje
svaki, koji su ti, mila, ikad ikad zadali!
Da te čuvam od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali!