Dobriša Cesarić, Svesrodstvo

"Pita l' me neko, da li bijah ikad
Duboko sretan, odgovaram: da.
Ponekad ljubav dala mi je širi
Vidik i dublji pogled.
Na trenutak
Spuzila su se vela s tajni.
Razumljiv bio mi je šapat lišća
I govor voda.
U vjetru svoj sam prepoznao glas.
Mnogostruk život kroz mene je teko.
Ja bijah oblak, trava, zemlja, kiša,
A ipak svoj sam osjećao ja."

Svjetski dan knjige i autorskih prava

Današnji datum obilježava se kao SVJETSKI DAN KNJIGE I AUTORSKIH PRAVA. Simbolično je određen jer su toga dana 1616. umrli Miguel de Cervantes, William Shakespeare i Inca Garcilaso de la Vega.

 

Društveno-politički štetna književnica?!!

 

"Barem sam nešto napravila. Hedvige, Lizete, Eleonore, Malvine i slične ustupile su mjesto Jadrankama, Gordanama, Jasenkama, Damirima, i to je moje djelo! Što sam uopće dala publici? Poklonila sam joj barem nešto. Žao mi je kad me svrstavaju u bofl robu, to ipak nisam. Novinarstvo me naučilo pisanju u nastavcima, od danas do sutra. Konačno, tako je radio i Dostojevski, pa nikome ne pada na pamet da ga obezvređuje."

(Godine 1954. kada su Zagorkina djela bila ozloglašena i nepoželjna; tada se nitko od uglednika pisane riječi nije usudio odati priznanje Zagorki kao romansijeru.)

Bolji poznavatelji književne povijesti lako mogu njezina razmišljanja povezati s na primjer Šenoinim "Zagrebuljama"... I Zagorka i Šenoa bili su istinski hrvatski pisci, borci za hrvatsku riječ pred očima hrvatskih čitatelja.

Najdraži rođendanski poklon ove godine

Znam da ću uživati u čitanju, biranju, gledanju i ponovnom gledanju!

Carlos Ruiz Zafon, Sjena vjetra

 ...jednom otići na Groblje zaboravljenih knjiga i pronaći knjigu svog života...












"Znate što je najbolje kod slomljenih srdaca?
Istinski se mogu slomiti samo jedanput. Sve drugo samo su ogrebotine."

"Sudbina obično čeka iza ugla. Kao lopov, kurva ili prodavač srećaka: njezina tri najčešća utjelovljenja. Ali u kućne posjete ne ide. Treba napraviti tih nekoliko koraka."

"Kao dobar majmun, čovjek je društvena životinja i u njemu čuče nepotizam, veze, korupcija i trač kao urođeni putokaz za etično ponašanje."

"Najmudriji čovjek kojega sam ikad upoznao, Fermin Romero de Torres, bijaše mi u jednoj prigodi objasnio da se nijedno iskustvo u životu ne može usporediti s onim kada prvi put razodjeneš ženu. Mudar kakav je već bio, nije mi lagao, ali nije mi ni rekao cijelu istinu. Ništa mi nije rekao o onoj čudnoj drhtavici u rukama koja pretvara svako puce, svaki zatvarač, u nadljudski izazov. Ništa mi nije rekao o toj čaroliji blijede i ustreptale kože, o onom prvom dodiru usnica, ni o opsjeni koja titra u svakoj pori kože. Ništa mi nije rekao o svemu tome jer je znao da se to čudo događa samo jedanput, i da tada govori jezikom tajni koje, čim se otkriju, iščezavaju zauvijek.
Tisuću sam puta poželio vratiti u sjećanje ono prvo popodne s Beom u kući na Aveniji Tibidabo, kad se cijeli svijet oko nas utopio u mrmoru kišnih kapi.Tisuću sam se puta želio vratiti i prepustiti uspomeni od koje mi je sada ostala samo slika ukradena vrelini vatre. Bea, gola i blistava od kiše, ispružena kraj vatre, otvorena pogleda koji me otad progoni. Nagnuh se nad nju i vršcima prstiju dotakoh kožu njezina trbuha. Bea spusti vjeđe i nasmiješi mi se, samouvjerena i snažna.
'Čini sa mnom što god želiš', prošapta.
Imala je devetnaest godina i život na usnicama."

Velikani

Meša Selimović, Ivo Andrić, Miloš Crnjanski

Trumanov šou/ The Truman Show (1998.)

Truman (Jim Carey) je neželjeno i odbačeno dijete koje je tridesetak godina prije stvarne radnje u filmu usvojila velika medijska korporacija.  Tim njihovim činom predoređena mu je sudbina  televizijske zvijezde  u realitiju.  Svoju „sreću“ može zahvaliti činjenici da je došao na svijet dva tjedna prije termina, što se poklopilo s planovima i rokovima najdugovječnijeg rielitija.  Usvojitelji su mu omogućili sve – odrastanje u idiličnom gradiću, školovanje, nalaženje posla, ženidbu... sve to uz pozadinu stotina televizijskih kamera za koje Truman, naravno, ne zna...

Film je sjajan, osobito za raspravu s, recimo, učenicima o utjecaju medija na naše živote, o virtualnim stvarnostima. Pred kraj filma Trumanov tvorac Christof (Ed Harris) objašnjava mu da nije ništa propustio, da se stvarni život ne razlikuje od njegova stvorenog života kreiranog za potrebe televizijskog spektakla.

Znači li to da je iluzija stvarnost sve dok je ne osvijestimo kao iluziju (ili zamijenimo nekom drugom iluziornom stvarnošću)? 

Christof također uvjerava Trumana da ne smije napustiti šou jer njegova priča i svakodnevni život pred kamerama usrećuju milijune ljudi, daju smisao njihovu postojanju.

Film jasno ukazuje na našu sadašnjost, a i moguću budućnost. Suvremeni se čovjek gubi  u  paralelnim svjetovima kojima je okružen.

Slažem se da je stvarnost relativna kategorija, i njezino multipliciranje nije problem, već izvori i instrumenti koji to čine, a time neizostavno oblikuju tijek naših misaonih procesa.  

Roni Sarig, Tajna povijest rocka

"Volio bih da sam mogao odrasti uz ovakvu knjigu." (Eddie Vedder, Pearl Jam)

 PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU (napisala Lada Furlan, Bambi Molesters)

"Sjedim u backstageu munchenskog kluba Atomic Cafe. Blaga maglica obavija mi glavu naslonjenu na uzglavlje smeđeg, kožnog dvosjeda propaljenog žarom cigareta koje su tijekom godina, u ranim jutarnjim satima, umorno visjele iz tko zna čijih usta. Preko puta mene su dva naslonjača od tamnog pliša, iznad njih ogledalo, na zidu desno masivna drvena polica s automatom za kavu i nekoliko šalica. Hladnjak nakrcan pićima smjestio se pokraj nje u kut. Udišući vlažan miris prolivenog alkohola, dima i dobrog provoda prelazim pogledom po zidovima i stropu obljepljenim fotografijama i plakatima ogromnog broja bendova koji su svirali na ovom mjestu. Ultra Bimboos, BRMC, gomila revival bendova čija imena završavaju na 's', Billy Childish, iznad mene Seeds, Lazy Cowgirls, pa jedan nečitko potpisani psihodelični plavi plakat, Flaming Sideburns, Dirtbombs, King Kahn and His Sensational Shrines... prostorija je premala za sve te face, puca po šavovima, guli joj se šarena papirnata koža tetovirana najčudnijim fontovima imena stotina grupa za koje sam čula i još toliko onih za koje nisam. Bendovi koji su davali sve od sebe (lomili se, trgali, raspadali i svađali se), koje je publika nosila na rukama, zbog kojih su parovi raskidali i ponovno se mirili, koji su nekome promijenili život, zbog kojih su se tukli, bendovi koji sačinjavaju tajno društvo rock'n'rolla; opskurni gladijatori u shizofrenoj areni koji ovisnički uzimaju instrumente u ruke iz večeri u večer i tako obilaze svijet poput prerušenih agenata na tajnom zadatku. Njih nema na naslovnicama časopisa. Njih nećete čuti na radiju, njihova je misija važnija. Njihova se misija zove rock'n'roll. 

--------------------

Takvim tvrdokornim bendovima zaista nitko ništa ne može. Ne kada su na pozornici. Ona je njihovo mračno kraljevstvo. Svi ostali mogu samo razrogačiti oči i otvorenih usta naćuliti uši. Oni su poput korova koji preživljava sve oblike i pokušaje istrebljenja; pesticide potrošačke pop kulture, insekticide lažnih zvijezda i muzičkih projekata. Njihovo je korijenje prečvrsto da bi ih iščupala slaba ruka popularnih medija. Oni su ti koji vrše utjecaj na druge, oblikuju ih, i zatim im prepuštaju svu laž globalne popularnosti. Javnu povijest popularne glazbe.

A svi znamo da su tajne stvari zanimljivije. 

-------------------

Oni su dio tamne strane povijesti suvremene glazbe. Isto kao što su utjecali na ostale izvođače, utjecali su jednako tako i na prikriveno društvo publike, pripadnike čudnog pokreta čije se postojanje prešućuje, koji se susreću na sasvim normalnim i javnim mjestima, prostorima i okupljalištima, ali komuniciraju tajnim znakovima, odašilju jedni drugima poruke šifrirane odabirom glazbe."

Neki od zastupljenih skladatelja:
ERIK SATIE
"...istinski ekscentrik, Satie je skupljao kišobrane, a svakog se dana oblačio u jedno od sedam identičnih sivih baršunastih odijela (zato je i stekao nadimak "baršunasti gospodin"). Bio je popularna ličnost u pariškim kavanama, a mlađe generacije skladatelja idolizirale su ga u istoj mjeri u kojoj su ga kritičari ismijavali... utabao je staze za brojne konceptualne skladatelje koji su odredili umjetničku glazbu 20. stoljeća. Iako su mu djela rijetko bila izvođena za života - a danas su tek neznatno bolje poznata - Satijev raskid s tradicionalnim poimanjem skladanja utjecao je na moderne glazbene stilove od musique concrete (mehaničke glazbe) do minimalizma, od ambient- techna do trip-hopa...
S Vexations iz 1893., kratkim, neutralnim dionicama od jedne do dvije minute, Satie je stvorio značajnu prethodnicu avangardnih skladbi. Upute za izvođenje Vexations  nalažu da se trebaju ponoviti 840 puta, tako da je za izvedbu potrebno 28 sati. To je možda prvi primjer loopa, repetitivne glazbene fraze uobičajene za elektronsku glazbu...
Satie je 1917. skladao nadrealistički balet Parade u suradnji s Pablom Picassom... U Paradi se koristio pisaćim strojevima, zvečkama, parobrodskim sirenama, pucnjevima iz pištolja i sirenama - zvukovima modernog svijeta...
Serija skladbi koje je nazvao Glazba pokućstva striktno je zamišljena kao pozadinska glazba. Bila je to funkcionalna glazba za suvremeno društvo, zamišljena kao osvježenje zvučnog okružja, onečišćenog zveketom jedaćeg pribora i automobilskih sirena. U biti, to su bili začeci ambijentalne glazbe..."

RAYMOND SCOTT
"Bez obzira na to jesmo li toga svjesni ili ne, svi smo čuli glazbu Raymonda Scotta; njegove manijakalno živopisne vinjete pojavile su se u više od stotinu animiranih filmova, kao glazbena pratnja Zekoslava Mrkve i ostalih...
U tonskim studijima bio je pionir stvaralačkih tehnika kojima će se kasnije služiti producent Beatlesa George Martin i Brian Wilson iz Beach Boysa. Rani zagovornik nadosnimavanja i montaže vrpca, Scott je bio poznat i po eksperimentiranju s trubama umočenim u vodu ili školjkama postavljenim iza mikrofona, kako bi na taj način postigao željeni zvuk.
Scottov orkestar izveo je 1949. Silent Music, pantomimičarski swing bez glazbe, tri godine prije nego što je John Cage stvorio svoje nijemo djelo 4'33''. To nije bilo ni prvi ni zadnji put da je Scott ispred onih za koje se smatralo kako su ispred svoga vremena."

JOHN CAGE
"...vodeća ličnost eksperimentalne glazbe 20. stoljeća. Proučava se na sveučilištima i izvode ga klasični glazbenici diljem svijeta, a njegovo je stvaralaštvo usmjerilo razvoj moderne glazbe. Kao i njegov heroj Erik Satie, Cage je bio živopisna osoba sklona humoru, a ortodoksni klasičari su ga često proglašavali šarlatanom. Kao što bi on vjerojatno i priznao, njegova je glazba češće trik nego istinska skladba, ideje su uvijek istaknutije od glazbe. U konceptualnom smislu, Cage predstavlja kompletni raskid sa zapadnjačkom klasičarskom tradicijom, potpuno oslobođenje zvuka. Njegova temeljna filozofija, prema kojoj je "svaki zvuk glazbeni", trajno će izmijeniti način na koji slušamo glazbu...
Cage je 1937. uveo ritam u prvi plan osnovavši, u američkim okvirima, jednu od prvih isključivo udaraljkaških grupa... smatrao je bubnjanje bliskijim ljudskim kretnjama (udaranje, kucanje) i stoga izravnijim glazbenim izričajem nego što su drugi načini sviranja...
Cage se 50-ih posvetio istraživanjima aleatoričke ili slučajne glazbe koja se još više osnivala na istočnjačkim i budističkim poimanjima. Umjesto skladanja, određivao je situacije u kojima je slučajodlučivao o zvukovima. Tako se partitura poznatog orekstralnog djela Atlas Eclipticalis stvara na temelju astroloških karti uključenih glazbenika.
Jedno od najvećih Cageovih ostvarenja - a zasigurno njegova najpoznatija "skladba" - ujedinjuje elemente slučaja s netradicionalnim glazbenim zvukovima. Cageova 4'33'' nalaže izvođaču da sjedi pored svog instrumenta 4 minute i 33 sekunde bez sviranja. Tišina omogućuje publici da se usredotoči na "slučajnu glazbu" koja ju okružuje: zujanje svjetala, ulične automobilske sirene, škripanje stolaca. To djelo na najkoncizniji način ilustrira njegovo uvjerenje da je vrijeme, više od zvuka i strukture, jedini determinirajući element glazbe."

NICK DRAKE
"Kao tipični kantautorski usamljenik koji je emocije pretakao u glazbu, Nick Drake je inspirirao brojne izvođače. Kao mračan, romantični trubadur čija je krhka i nježna pojava odavala dojam ranjivosti, Drake je i danas obožavan zbog intimnosti svoje glazbe i tajnovite osobnosti..."
Chris Cornell, Soundgarden
"Svi govore o sramežljivom, tihom, introspektivnom Drakeu-tragičaru, no njegove ploče, te način na koji barata gitarom, otkrivaju energičnog i agresivnog svirača. Naprosto je okidao žice. Njegovim se sviranjem uvijek provlači neka "ljutita" nit za koju nisam siguran da je ljudi primjećuju, i to je iznenađujuće. Za mene kao svirača gitare, Nick je nešto poput gitarističkog Boga." 

Miroslav Krleža, Baraka Pet Be

Kad god sam trebala početi čitati neko Krležino djelo, odgađala sam početak. Čini mi se kako nikad nisam raspoložena za takvog pisca. I uvijek mi se događalo isto - ostala sam zatravljena svime što Krleža daje. Ni kod jednog pisca nisam naišla na takvu jačinu "estetike ružnoće", takvu snagu izraza i ironije, na takve groteskne slike, kolorizam, na takvu "krvavu rapsodiju riječi". To je zapravo normalno jer svu puninu navedenog možeš dobiti jedino iz svog jezika, a Krleži nema premca u hrvatskoj književnosti. Ovih sam dana ponovo obnovila "Baraku Pet Be" iz zbirke "Hrvatski bog Mars" zbog svojih maturanata. Baš danas sam im pokušala na pripremama za maturu, čitajući naglas i stalno prekidajući čitanje zbog objašnjavanja, dočarati tu snagu...

U poljsku bolnicu/špital uz prvu liniju fronte (tzv. baraku Pet Be) dolazi i mladi student Vidović. Svi su ranjenici svedeni na fiziološko postojanje, oni su samo meso, nepokriveno izranjavano meso jer nema dosta zavoja, ljudsko u njima odavno je nestalo, ali valjda zadnje iz te zvijeri zvane čovjek nestaje zloba i želja za uzdizanjem nad drugima. Dakle, ni ranjenici među sobom nisu isti...

"Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo šezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. Šlep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti strše kao iveri. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.) Treća grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksax". Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!

Kada su ranjenog Vidovića unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madžar, ljudeskara iz grupe "broj jedan" (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i načinio prstom krst u zraku:

- No hát, Istenemx! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu. Szerbusz!

- Došao je novi broj osam! Djeco!

- Broj osam! Broj osam!

Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam. "Istina je! Sve je njih život temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije svega, ako čovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!"

"Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život! Nije to sudbina broja osam!"

Već četiri dana redom mijenja se broj osam! Još su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i vikao je dva dana i dvije noći. Prije Rusa bio je tu neki dobri Bečanin, a sad je došao Vidović..."

Svog sam Prijatelja Đoleta uspjela utrpati i na nastavu književnosti. Već tri godine maturantima obavezno pustim "Galiciju"  kad radimo zbirku "Hrvatski bog Mars".