Ranko Marinković, Prah

          Čitati nešto Marinkovićevo spada u one posebne čitateljske trenutke, kad si zaokupljen sugestivnošću pripovijedanja, stilom, izražajnošću i posebnom zvukovnošću teksta. Ovih sam se dana zbog maturanata vratila njegovoj zbirci novela Ruke u kojoj se nalazi i istoimena novela. O njoj ću vjerojatno sutra.
Prah je nešto posebno. Nakon toliko toga pročitanoga, sve navedeno mora biti na najvišoj razini da bi me pozitivno šokiralo, čak i u ponovljenom čitanju.

Uglavnom, najtoplije svima koji ovdje dolaze, a ne moraju biti samo učenici, preporučujem, ako već ne čitavu zbirku, ali svakako Prah i Ruke.

Središnja je tema novele Prah analiza nesretno zaljubljenog čovjeka, iskompleksiranog i urušenog u razmišljanjima, jadnog, nespretnog a opet megalomanskog u djelovanju.
Rezultat takvog spleta i razvoja osobina tragična je groteska njegova života, prikazana fragmentarno, s fokusom samo na njegovu opsesiju novim životom voljene žene. U kratkoj formi novele duboko potresno prikazano je što bol koji nije zaliječen, nego odnjegovan, čini čovjeku.
Ironija kojom ga Marinković ocrtava od samog početka ne sluti na dobro:

"Ah, poznaje ga, poznaje ga! To je ono oblo, pravilno n kao krila galeba. Na n ju je upozoravao neka ga ne piše u njegovoj adresi kao u. On nije Touko, nije Jaukiu, Japanac. On je Jankin, Tonko plemeniti Jankin, a ne neki tamo Touko Jau-kiu, Kiu-Šiu, Šiu-Micu, zavojevač kineske pokrajine Vrag-si-ga-znao!"

Poznati su Marinkovićevi književni postupci u kojima naglašava jaki ambijent i prostor naspram slabog pojedinca. Osobito je intrigantna njegova karnevalizacija čitavog događanja, određena snovitost koja ipak ne postaje nadrealnom, ali svakako djeluje izopačeno na jednoj razini.
Jadni Tonko. Smiješ mu se u najvećem poniženju koje si je sam spremio, a smijeh ostavlja strašno gorak okus. Baš sam se loše osjećala kad sam dovršila novelu, a opet sam je počela danas.
Pročitajte ako niste!

Gillian Flynn, Oštri predmeti/ Sharp Objects (1)

Znate, ja se režem. A i rezuckam, gulim, urezujem, bodem. Vrlo sam poseban slučaj. Imam cilj. Moja koža, znate, vrišti. Prekrivena je riječima - kuhar, mafin, mačkica, uvojci - kao da je prvoškolac koji vitla nožem učio pisati na mome mesu. Ponekad, ali samo ponekad, smijem se. Izlazeći iz kade i videći krajičkom oka s bočne strane bedra riječ lutka. Navlačeći vestu, a na mesu zapešća opasno. Zašto te riječi?
Tijekom tisuća sati terapije dobri su liječnici iznjedrili nekoliko ideja. Te su riječi često ženskaste na način na koji je ružičasto ženskasto u odnosu na plavo, balet u odnosu na nogomet. Ili su apsolutno negativne. Broj sinonima urezanih na mojoj koži: jedanaest. Jedino što pouzdano znam jest da mi je u to doba bilo od presudne važnosti vidjeti ta slova na sebi, i to ne samo vidjeti već i osjetiti. Na lijevom me kuku žari podsuknja.
A blizu nje moja prva riječ, urezana jednog tjeskobnog ljetnog dana kad mi je bilo trinaest godina: opako. Kad sam se probudila tog jutra, bilo mi je vruće i dosadno, bila sam zabrinuta zbog predstojećih sati. Kako ostati na sigurnom kad vam je cijeli dan širok i prazan poput neba? Sve se može dogoditi. Sjećam se kako sam osjećala tu riječ, tešku i pomalo ljepljivu, preko stidne kosti. Majčin nož za odreske. Rezala duž zamišljenih crvenih crta poput djeteta. Prala. Dublje kopala. Prala. Polijevala nož bijelilom i prikradala se kroz kuhinju da ga vratim. Opako. Olakšanje. Ostatak dana provela sam brinući se za ranu. Kopala obline slova O štapićem namočenim u alkohol. Milovala obraz dok ne prestane peći. Losion. Zavoj. Ponovno.
Problem je, naravno, počeo mnogo prije toga. Problemi uvijek počinju mnogo prije nego što ih stvarno, stvarno vidite. S devet sam godina debelom olovkom s tufnicama od riječi do riječi prepisala sve knjige iz serijala Kućica u preriji u spiralne bilježnice jarko zelenih korica.
S deset sam godina plavom kemijskom na traperice pisala svaku drugu riječ koju bi rekla učiteljica. Potajno i osjećajem krivnje prala sam ih u umivaoniku dječjim šamponom. Riječi su se razmazivale i mackale, ostavljale hijeroglife boje indiga po nogavicama hlača kao da je po njima skakutala sićušna ptičica umrljana tintom.
U jedanaestoj sam godini već kompulzivno sve što bi mi netko rekao pisala u malu plavu bilježnicu, već sam bila novinarka. Svaku je frazu trebalo zabilježiti na papir jer mi inače nije bila stvarna, bježala bi. Vidjela sam kako riječi vise u zraku - Camille, dodaj mlijeko - i spirala tjeskobe rasla je u meni kako su počinjale nestajati, poput ispuha mlažnjaka. No kad bih ih zapisala, imala sam ih. Bez brige da će izmrijeti. Bila sam konzervatorica jezika. Bila sam razredna čudakinja, stisnuta nervozna osmašica koja mahnito prepisuje fraze s gorljivošću koja graniči s vjerskom...
Posljednja riječ koju sam urezala u sebe šesnaest godina nakon što sam počela: nestajanje.
Katkad čujem kako mi se riječi rječkaju po cijelom tijelu. S jednog ramena gaće zovu višnju s unutarnje strane desnog članka. Na donjoj strani nožnog palca šav prigušeno prijeti bebi tik pod lijevom sisom. Mogu ih utišati ako mislim na ono nestajanje, koje uvijek tiho i suvereno vlada drugim riječima iz sigurnosti moje šije.
Također: posred leđa, što je bilo teško dohvatiti, krug je savršene kože veličine šake.
Tijekom godina smislila sam vlastite privatne šale. Mene stvarno možeš pročitati.

Lazar Džamić, Cvjećarnica u Kući cveća (Kako smo usvojili i živeli Alana Forda)

    "Ovu knjigu čitamo na sopstvenu odgovornost - postoji opasnost da se prepoznamo u njoj. Većinom smo svi Bob Rock, sem par koji su postali Sir Oliver. Broj 1i dalje deli novac po principu jedan za sve - sve za jednoga. 70% da nije tako, 100% da je baš tako."
     (Miloš Jovanović, Novi Sad)

             Alan, Bob Rock, Grunf..., Sir Oliver, Jeremija, Debeli Šef... i Broj 1; TNT grupa sastavljena od društvenih otpadnika, i strip mog djetinjstva. Strip mnogih koji su odrastali kasnih sedamdesetih i osamdesetih u bivšoj Jugoslaviji. Fordove smo posuđivali, vraćali, zadržavali doma, ne sjećam se da sam ijednog kupila, kao i mnogi iz mog društva, uglavnom, nismo imali novaca za kupovanje stripova, ali uvijek su postojali stariji koji su imali nekoliko uzastopnih brojeva ili čak sve. Kad sam dobila na posudbu nekoliko brojeva, pročitala sam ih više puta uzastopno, progutala ih. Ponekad su se čitavi razgovori u društvu svodili na fordovske fore i njihovo preslikavanje u neke naše situacije.

Osnovna teza kojom se autor bavi u knjizi jest pitanje zašto gotovo nitko u svijetu, osim bivših Jugoslavena i nešto Talijana, ne zna za Alana Forda. Premda je strip u rodnoj Italiji dosegao nivo popularnosti koji se može nazvati masovnim, ipak je jedino na prostoru bivše Jugoslavije utkan u kulturno tkivo društva postavši glasnogovornikom nekoliko generacija. A to autori, pod pseudonimima, Max Bunker (tvorac skečeva i priče) i Magnus (crtač) sigurno nisu niti očekivali niti ciljali.
Autor objašnjava kako se odmah na početku pisanja našao u kreativnoj blokadi, ili informacijskoj blokadi. Imao je tezu, problem koji ga je zainteresirao za daljnje istraživanje, ali nije imao nikakvu ideju o činjenicama koje bi oblikovale odgovor. A njega mu je mogao ponuditi jedino tvorac priče Max Bunker, koji pak ne daje intervjue, ne komunicira s obožavateljima, živi povučeno. Lazar je ipak imao sreće jer mu je nakon nekog vremena Bunker odgovorio na mail, tj. ulio mu početno gorivo. U svom je mailu kratko napisao da je idejna osnova stripa arhaična dramska forma commedije dell'arte, talijanske pučke vesellice, osobito popularne u renesansno doba. Ideja je bila stvoriti vlastitu varijantu smještenu u suvremeno doba kao anatipod tadašnjim prevladavajućim stripovskim i filmskim žanrovima sa superjunacima i superagentima. Alan Ford kao anti-James Bond.
Commedia dell'arte bila je svojevremeno reakcija na društvene okolnosti, a Alana Forda također možemo shvatiti na isti način, tj. nemoguće ih je ne promatrati izvan tog okvira. Commedia je svojom satirom i ironijom logično pokrila onaj dio renesansnog doba i svjetonazora koji nije zauzela i obradila "visoka umjetnost" te kasnije reformacija i protureformacija.
U suvremenom dobu, neposredno prije izlaska Alana Forda, trajale su studentske i antiratne demonstracije, SSSR je marširao Istokom, špijuni su vladali, kapitalizam bujao.
S druge strane pak glad, nasilje, vjerski sukobi i različiti oblici totalitarizama. Takav se svijet reflektirao u popularnoj kulturi kroz već spomenute superjunake i tajne agente koji su postizali nadljudske rezultate. Alan Ford se pojavio u isto vrijeme kad i monitipajtonovci, sa sličnim podsmijehom upakiranim u nadrealizam i farsu. Kao što su u commediji dell'arte nositelji zapleta bili tipovi - glumci maske, tako su i alanfordovski junaci maske modernih otpadnika, šablonizirani od početka izlaženja stripa, predvidljivi do potrebne mjere, ali lucidni u kritici vremena i svijeta kroz svoj izobličeni način.
Neki su strip nazvali vrhuncem mizantropije zbog brojnih negativističkih elemenata i nemoralnih junaka. I kao takav, paradoksalno se premetnuo u savjest društva, barem na našem području. Autor tvrdi da se ovdje žive farsa i nadrealizam u svom najčišćem obliku:

"...Britanija, a i veći dio zapadne Evrope društvo su u kome vlada aritmetika: dva i dva su četiri. Balkan je teritorija na kojoj vlada kvantna fizika: dva i dva su jednog dana četiri, drugog dana sedam, a trećeg pedeset i šest i tri četvrtine...Naš prirodni društveni sistem nije socijalizam, ni kapitalizam, nego nadrealizam. Nadrealna farsa ne kao magloviti umetnički pravac, već kao tvrda realnost."

"Farsa je oblik komedije koji publiku zabavlja upotrebom malo verovatnih i ekstravagantnih situacija i događaja; u farsi su vrlo česti elementi apsurdnosti, često i preko granice smisla; fizički humor, jurnjave, komedije situacija, prerušavanje, zamena identiteta, verbalni humor različitog nivoa rafiniranosti, česta uporaba seksualne sugestivnosti...
Farsa je velika metafora za nestabilnost. negativni junak u farsi može bez problema da bude onaj koji pobeđuje, osvaja devojku ili prisvaja bogatstvo. U farsi je jednostavno sve moguće jer nema čvrstih pravila. Farsa i nadrealizam su rođena braća.
Tako je i u Alanu Fordu. Slično je i u našem životu."

Italiju i bivšu Jugoslaviju autor izjednačuje u mnogim elementima. Vrlo religizne zemlje, dakle i patrijarhalne. Oni koji nisu bili religiozni, podupirali su socijalizam i komunizam ili nacionalizam i fašizam - totalitarističke univerzume. Italija ima sličan "lako ćemo" odnos prema obavezama, mediteranski mentalitet u kojem su odijevanje i izgled važni. Odavno nas posprdno  promatraju razvijeniji susjedi, samo što je Italija naprednija za onoliko koliko fali Balakanu da ga nitko ne ometa stotinjak godina. "Nikada superrazvijen, ali relativno funkcionalan i šaramantan."

Dakle, bez tog farsičnog modela na kojem je stvoren, Alan Ford kod nas nikada ne bi postao toliko popularan. Bez problema smo se prepoznali u njegovoj emocionalnoj energiji i satiri, u trajnom kaotičnom djelovanju likova koji se međusobno ne podnose, ali prema van vole djelovati kao složna i sposobna cjelina. Broj 1 samo je utjelovljenje naših nacionalnih vođa s kojima dijeli veliku simboličku sličnost. Nema veze što su mu kotači na kolicima različiti, to se može shvatiti kao ekscentričnost velikog Vođe, on je i dalje neprikosnoveni Šef koji ne trpi neposluh. Bob Rock njegova je suprotnost, sanjar koji se nada boljem sutra s dna velikog dna na kojem je i Broj 1.
A grupa TNT? Ne samo bivša Jugoslavija, nego i sve velike tvrtke, institucije, društveni strukturni elementi.

"Na kraju, ne mogu da ne primetim jednu fenomenalnu koincidenciju, totalnu slučajnost koja je ipak nabijena simboličkim karmičkim barutom: srce grupe TNT, njihovo sklonište, bila je cvećara. Poslednje utočište našeg stvarnog istorijskog Broja 1 je Kuća cveća. Obe kuće cveća su simboli pretvaranja, diskrepance između realnosti i želja, izneverenih nada i disfunkcionalnosti. Obe su fasade za nešto drugo što se krije iza njih."

Naravno, nije samo farsična podloga ono što je populariziralo strip. Lazar Džamić bavi se i osobitim crtačkim linijama koje su se stopile s pričom, pozadinom prikazanih skečeva te grafičkim prikazom zvukovlja koje također igra važnu ulogu u stvaranju ozračja te karakterizaciji i tipizaciji likova.

Sretno dijete (2003.)

 Redatelj: Igor Mirković

Kada Zagreb izranja iz sna
čekaju ga konduktera dva
da ih poveze na Remizu
da razbiju lozom krizu

Kada Zagreb izranja iz sna
nigdje nema frikova
nema vise trikova
kada Zagreb izranja iz sna

(Branimir Štulić)









Kad dvije generacije, a možda čak i tri :), zajedno gledaju dokumentarac, osobnu bilješku o jednom vremenu i oduševljeno komentiraju, to je ili jako dobar film, ili sjajno vrijeme. Ili oboje. 
Jučer je tako bilo kod mene. Sjedimo zajedno suprug ('69.) i ja ('73.) koja tvrdim da smo različita generacija, barem donekle, jer kad je on već doboko uronio u neke stvari ili izašao iz njih, ja sam tek počela. Iz moje smo perspektive, dakle, različita generacija, premda se četiri godine čine malom razlikom. Ivan je osamnaestogodišnjak koji me je jučer fascinirao količinom podataka koje zna o grupama moje mladosti. Nisam imala takav dojam, kad ono... Naravno, ja preferiram neke druge stvari iz tog vremena, on je posložio svoje glazbeno-svjetonazorske prioritete, ali razumijemo se. Trebam li reći da sam presretna zbog činjenice da mi dijete velikim dijelom sluša istu glazbu u kojoj se i ja prepoznajem?

Igor Mirković u vrijeme je "novog vala" i Poleta bio šesnaestogodišnjak. Najbolja kombinacija: upijaš sve, dovoljno otvoren, a opet dovoljno zreo da razumiješ da se događa nešto veliko u maloj Hrvatskoj.
Hrvatski književnik Vladan Desnica rekao je da je  nostalgija za mjestima tek opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom, i za jednim nestalim ja u njemu.
Volim tu rečenicu jer je smatram životno točnom. S današnjim iskustvom i svim naslagama prošli događaji dobivaju jasnoću i ljepotu koju stvarima, ljudima i događanjima daje činjenica da se ne mogu vratiti.
Iako sam u duši romantičar i nostalgičar, po vokaciji sam oduvijek bila rokerica. Ili kako je ispalo u nedavnom razgovoru s jednim prijateljem: u duši sam vjerni i jednostavni Sancho Pansa koji često ne razumije ljude, ali ih ne ostavlja, a po vokaciji Don Quijote koji ne može bez vjetrenjača. 
Vraćam se Mirkoviću kao utjelovljenju svih odraslih tinejdžera iz osamdesetih. Nostalgičan, sjetan, sretan: 
"Čak smo i mi, koji smo mislili da živimo u najzabitijoj zemlji na svijetu, na rubu, u zemlji do koje su filmovi, knjige i ploče kasnili godinama - pomislili tada da trebamo živjeti baš TU!"
Kako ne biti nostalgičan za vremenom kada je na gotovo svakoj zagrebačkoj bijeloj fasadi pisalo PUNK, umjesto današnjih psovki, nacionalističkih grafita i slavnog prezimena Mamić.

Kroz svjedočanstva starih i ostarjelih rokera, glazbenika, film nudi uvjerljiv presjek početaka i eksplozije novovalne glazbe koja je tresla zidove partijskog moralizma i ispravnog razmišljanja oblikujući novi svjetonazor i popularizirajući rok i pank u dotad neviđenim razmjerima u Jugoslaviji. Čak i beogradski pioniri roka poput Srđana Gojkovića Gileta iz Električnog orgazma odaju počast Zagrepčanima s kojima su se upoznali na Subotičkom festivalu nakon kojeg je krenulo ujedinjenje ideja.
Prljavci i Bijelo dugme, koliko god ih netko volio ili ne, nazivao 'prodanim megalomanima', pomogli su svima ostalima. Nakon njihova uspjeha drugima je bilo lakše. Jasenko Houra prisjetio se komisije koja je u partijskom ključu preslušavala ploče i lijepila im etiketu šunda na koji ide dodatni porez pa su bile skuplje.
Jura Stublić, Azrino dijete, zbog Zone sumraka nazivan je prorokom kad su uslijedile redukcije struje.
 
Pa ipak, Johnny u najplodnijem razdoblju bio je duhovni otac svima, hodajuća glazbena kutija, nimalo nalik današnjem durilu iz Utrechta koje uporno odbija imati bilo kakve veze s nekadašnjim sobom. Scena iz Utrechta kad Mirković mobitelom zove Johnnyjev stan u finoj građanskoj četvrti naprosto je sjajna, kao i njegova reakcija. Nije inzistirao, popio je kavu nasuprot Johnnyjevih prozora i ostavio ga da ne pokvari prošlost. 
Boris Leiner je zaključio da je Azru uništila činjenica da su postali veliki bend, establišment, da više nisu svirali u malim klubovima. Tad je krenulo nizbrdo.Tad su neke druge stvari postale važne svima, ali na različite načine.

I ja kad razmišljam o Johnnyju, razmišljam o ovome: 
"Da je igra zamišljena da zabavlja djecu, to znate, jel' da? A da na djeci ostaje da mijenjaju stvari, i to znate, jel' da? A da drugi misle na vas, to vam ne smeta, navikli ste se. A da postoje zakoni jači od propisanih, to ne znate, to su heroji govorili dok su bili mali. Loše. Koga briga? Maloumno. Ponižavajuće. Da je lijepo biti jak u krevetu i na pištolju, to smo čuli, jel' da? Da je lijepo prevariti glupljeg od sebe, i to smo čuli, jel' da? A gledati trunku u tuđem oku, a ne vidjeti balvan u svom, i to znamo, jel' da? A da je hrabrost braniti sebe od drugog, e to.."

Miro Gavran, Kafkin prijatelj

"Svaki put kada bih otišao u Prag osjećao bih u podsvijesti da je to Kafkin grad. U nekoliko navrata sam krenuo sa pisanjem knjige koju danas imate pred sobom, ali sam odustao jer sam shvatio da nisam dovoljno zreo. Konačno, prije nešto više od godine dana počeo sam pisati i tako je nastao ovaj roman." (Miro Gavran)

Miro Gavran je pisac kojeg bih svakome preporučila. Sve, baš sve njegovo što sam dosad čitala ili gledala ostavilo me zatečenu lakoćom razvoja priče te balansom u pripovijedanju između fikcije i činjeničnosti koji zadržava kroz čitavo djelo.
Osobito mi se sviđa njegova ideja suvremenog literarnog oživljavanja književnih ili stvarnih likova čije priče redovito predstavlja iz nove, nepoznate perspektive što postiže poniranjem u intimu i naglašavanjem činjenica iz biografije kojima dosad nije pridavana pozornost. Ili jednostavno fikcijom i "maštom koja slobodno djeluje u gradnji priče" pa te dodatno zainteresira i isprovocira novim mogućnostima.
Profesori hrvatskog jezika zahvalni su mu na njegovoj "Juditi", kratkome romanu inspiriranom biblijskom i Marulićevom junakinjom. Učenici je s lakoćom pročitaju pa ipak upoznaju Juditinu priču, a nije ih problem upozoriti na činjenicu da se nije, ali se je i mogla zaljubiti u krvnika svog grada.

 U romanu "Kafkin prijatelj" za koji je dobio nagradu HAZU 2011. tako daje nove dimenzije prijateljstvu iskompleksiranog Kafke i Maxa Broda. Škrtim jezikom, gotovo fragmentarnom strukturom, evocira i oponaša Kafkin stil pripovijedanja, ali i gradi sugestivanu priču, opet temeljenu na činjenicama te autorovoj mašti. 
Važno mjesto u romanu zauzimaju i žene koje su ih oblikovale i odredile, a Gavranova specijalnost ionako su ženski likovi i njihova literarna višedimenzionalnost. 
Sjajan roman s iznenađujućom interpretacijom ove životno-literarno-umjetničke simbioze dvojice muškaraca..

- Svaka napisana knjiga odbljesak je života kojim je živio njezin autor - reče Max.
- Sve što je napisano, izmišljeno je. Stvarnost se ne pokorava riječima - uzvrati Franz.
Bili su Židovi.
Max je vjerovao, Franz je sumnjao.
Max se osjećao odabranim za veliko duhovno putovanje, Franz se osjećao napuštenim.

I hvala Maxu Brodu što nije ništa spalio :)

 O Kafkinu životu...  
http://vremeplov13.blogspot.com/2012/10/o-kafki-prema-knjizi-genij-i-psiha.html 

Tatiana de Rosnay, Sarin ključ/ Sarah's Key

Tatiana de Rosnay danas je među pet najprodavanijih francuskih književnica, premda je put njezina devetog romana "Sarin ključ" bio težak. Naime, nitko od francuskih izdavača nije ga htio objaviti godinama, iz različitih razloga. Ipak, najvažniji je bio taj da se roman bavi mračnim i sramnim razdobljem francuske povijesti - ulogom francuske vlade i policije u masovnom istrebljenju Židova iz Pariza. Ta epizoda, mada sama riječ zvuči nonšalantno s obzirom na razmjere događaja i broj umrlih, jednostavno je politički i medijski, a zatim i u kolektivnoj svijesti francuskog naroda, zakopana i svjesno prešućivana do suvremene neupućenosti i zaborava.

U srpnju 1942. francuska je policija (dakle, ne Nijemci) odvela oko 10 000 Židova na zimski biciklistički stadion Vel'd'Hiv, odakle su kasnije deportirani u radne logore i logore smrti (Auchwitz). To je bio ustupak francuske vlade nacističkoj okupaciji ne bi li se od uništenja zaštitili ostali i Pariz. Među odvedenima bilo je oko 4 000 djece u dobi od 2 do 12 godina. Djeca su na stadionu nasilno odvojena od roditelja i smještena privremeno u pomoćne logore u Francuskoj, gdje su živjeli u krajnje nehumanim uvjetima, prepuni rana, ušiju, s minimalno vode i hrane. Oni koji nisu tamo umrli od iscrpljenosti i dizenterije, završili su u plinskim komorama.

Oko tog tragičnog povijesnog događaja autorica je isplela fikcionalnu priču obrađenu dvostrukom pripovjedačkom perspektivom. Iz poglavlja u poglavlje izmjenjuju se pripovijedanja židovske desetogodišnje djevojčice Sare Starzynski, žrtve Vel'd'Hiva i novinarke Julije Jarmond. Sarina priča obuhvaća 1942. godinu, a Julijina se zbiva u Parizu 2002.
Tumačenje naslova ostavljam neobjašnjenim zbog onih koji još nisu čitali roman, ali napominjem da je prestrašno.
Roman je veoma teške teme, premda dobrim dijelom fikcionalan, ali na trenutke prepovršnog stila. Zasmetalo me mjestimično plošno pripovijedanje, ali Sarina su poglavlja vrlo uvjerljiva i tečna.
Prema romanu snimljen je i film (2010.) s Kristin Scott Thomas u ulozi novinarke Jarmond u čijem je liku sadržano i dosta biografskih elemenata iz života Tatiane de Rosnay, Amerikanke, doseljenice u Pariz.

"Sutradan su ih jako rano probudili. Policajci su ušli u barake i ubadali ih palicama. Najmlađa djeca koja  su još spavala, počela su urlati. Djevojčica je pokušala smiriti one koji su joj bili najbliže, ali ništa se nije dalo učiniti. Njihov je užas bio prevelik. Odveli su ih u drugu baraku. Djevojčica je uzela dvoje malenih za ruku. Vidjela je da jedan policajac drži neki čudan predmet. Nije znala što je to. Maleni su se tresli od užasa i povlačili se. Policajci su ih privukli, a onda ih udarcima nogama gurnuli prema onome koji je držao predmet. Djevojčica je užasnuta promatrala tu scenu. A zatim je shvatila. Odrezat će im kosu. Da, to je to, svoj djeci će obrijati glave."

Dosad sam dva puta bila u Auschwitzu i najpotresnije što sam vidjela na tom tragičnom mjestu jest ogroman prostor s debelim staklima prepun ljudske kose koja još nije istrunula. I sličan prostor s tisućama cipela. Jednom su ih nosili stvarni muškarci, žene, djeca koje je bolestan um proglasio drugačijima i zbog toga krivima.