Una (1984.)

Redatelj: Miloš Radivojević

 Studentica novinarstva Una (Sonja Savić) počinje dugačak intervju sa sveučilišnim profesorom Mišelom Babićem (Rade Šerbedžija), sredovječnim intelektualcem kojeg obožavaju mladi urbani anarhisti, a na zub su ga uzeli kolege i partijski drugovi. Sociologija i ideologija ne idu zajedno. Njihov erotski nabijen odnos s vremenom preraste u dramu u kojoj nema pobjednika, premda se površno čini da profesor gubi sve, a Una može dalje s manjim oštećenjima.

Roman Una Mome Kapora poznat je svima i dugo već slovi kao nešto što se mora pročitati u mladosti, kad se tek stvara čitateljski ukus. Pitak stil  kojim je dočarana intimna drama između dvoje različitih ljudi i obavijanje teških vremena i teme velom erotike osigurali su mu mjesto među novijim klasicima s prostora bivše Jugoslavije.
Naravno, Kapora s vremenom prerasteš (mada ću ga jednom sigurno obnoviti), barem ja, ali njemu ništa ne fali. Međutim, film je manjkav u mnogim prevažnim elementima. Ovo nije još jedan osvrt u kojem film gubi utrku u usporedbi s književnim predloškom zbog uobičajenih razlika između tih dvaju medija. Ne, ovdje nalazim veće propuste. Sonju Savić smatram totalnim promašajem i nevjerojatno me je živcirala. Ne znam što su redatelji nalazili u njoj da su je nekad toliko forsirali, ali svoje samodopadno preglumljivanje prezentirala je u mnogim filmovima, ne samo ovome. Ona jest atraktivna u ležernosti kojom sudjeluje u pikantnim scenama, ali svoj je filmski lik osiromašila za dramatičnost i slojevitost, a redatelj joj je to dopustio. Imam osjećaj da je bio zadovoljan spremnošću za navedene scene i da je prvenstveno s njima računao. Kako vrijeme ide, sve je više smatram lošom glumicom.
Nekako se to sve odrazilo i na Radu Šerbedžiju. On je predobar po vokaciji da bi bio loš, ali osrednjost ga povremeno načne. U ovome je filmu samo prosječan. Mnogi dobri elementi filma time su potisnuti, jer ono najvažnije, dvoje glavnih glumaca, ne funkcionira.
Ipak, prijenos romaneskne strukture i naracije dobro je zamišljen i realiziran, ali rekoh već, nema tu snage niti drame.

Svakoga dana pronalazio bi po koju zaboravljenu Uninu stvarčicu, iz koje bi ga nasmešeno gledale njene srneće oči. Kada je jedanput istresao madrac, pronašao je tri ukosnice, napukli češalj sa srebrnim zvezdama, četvrt čokolade punjene kokosom i do pola popušenu kutiju "Marlboroa". U kupatilu je otkrio ljubičasti ruž za usne i vatu. Fetišista! Je li to sve što ostaje posle ljubavi? I šta, uopšte, ostaje posle nje? Telefonski broj koji lagano bledi u pamćenju? Čaše sa ugraviranim monogramima ukradene u "Esplanadi". Posle ljubavi ostaje običaj da se belo vino sipa u te dve čaše, i da crte budu na istoj visini. Posle ljubavi ostaje jedan sto u kafani kod znaka "?" i začuđeni pogled starog kelnera što nas vidi sa drugima. Posle ljubavi ostaje rečenica: "Divno izgledaš, nisi se ništa promenila..." I: "Javi se ponekad, još imaš moj broj telefona." I neki brojevi hotelskih soba u kojima smo spavali ostaju posle ljubavi. Posle ljubavi ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali posle ljubavi. Ostaju tajni znaci, ljubavne šifre: "Ako me voliš, započni sutrašnje predavanje sa tri reči koje će imati početna slova mog imena..." Ušao je u amfiteatar i kazao: "U našoj avangardi..." Poslala mu je poljubac. Posle ljubavi ostaje tvoja strana postelje i strah da će neko iznenada naići. Klak - spuštena slušalica kada se javi tuđi glas. Hiljadu i jedna laž. Posle ljubavi ostaje rečenica koja luta kao duh po sobi: "Ja ću prva u kupatilo!" - i pitanje: "Zar nećemo zajedno?" Ovaj put, ne. Posle ljubavi ostaju saučesnici: čuvari tajni koje više nisu nikakve tajne. Posle ljubavi ostaje laka uznemirenost kad u prolazu udahnem "Cabochard" na nekoj nepoznatoj, crnomanjastoj devojci. Prepune pepeljare i prazno srce. Navika da se pale dve cigarete, istovremeno, mada nema nikog u blizini. Fotografije snimljene u automatu, taksisti koji nas nikada nisu voleli ("Hvala što ne pušite!" - a pušili smo), i cvećarke koje jesu. Posle ljubavi ostaje povređena sujeta. Metalni ukus promašenosti na usnama. Posle ljubavi ostaju drugi ljudi i druge žene. Posle ljubavi, ne ostaje ništa. Sranje...

Adrenalinsko-životna

Nijedan tvoj skok u plavo i zeleno,
stegnutih mišića i nabreklih ruku,
ne sliči mojem skoku
u dugino crnilo tvoje nježnosti.

(Podaci o dubini nedostupni. Skok temeljen na subjektivnoj procjeni.)

Vežeš i provjeravaš sigurnosnu užad,
ne poznajući svakodnevno lupanje glavom
o stijene nečije okrutnosti...
...nad plićakom nježnosti.

(Boje i igra svjetla daju varljive podatke.)

Pripremljenom odvažnošću nalaziš trenutno adrenalinsko iskustvo.
Spontanim plesom nad ponorom upoznaješ sebe.

Predavanje zračnim strujama je okrjepljenje.
Predavanje drugome je hrabrost. 

(M. S.)

Već viđeno (1987.)

Redatelj: Goran Marković

Britanski filmski institut uvrstio je ovaj film među 100 najboljih europskih filmova strave. Ne patim inače na te klasifikacije, koje mogu odražavati subjektivnost onih koji ih rade i pomodnost vremena, premda ih često tražim i listam jer mogu biti dobar izvor informacija što gledati. Uvijek naletim na nešto za što se uhvatim.

Za film slobodno mogu reći da je remek djelo. Psihološki triler s elementima horora, toliko netipičnog žanra za prostor bivše Jugoslavije, toliko je dobro napravljen da se stalno čudiš. Možda onima koji su vjerni sljedbenici žanra horora film neće donijeti ništa osobito novo, ali taj je žanr ionako toliko iscijeđen u stalnim naporima da šokira gledatelje i natjecanju u nekoj vrsti filmske estetike ružnoće, da to ionako nije mjerodavno. Dobar psihološki triler ili horor ne treba, po meni, biti preplavljen krvlju i provocirati vriskove gledatelja (tko danas uopće vrišti na nešto u filmu, osim nabrijanih tinejdžera koji preglumljavaju?), već graditi malo-pomalo jedan neugodan unutrašnji osjećaj, u čemu ovaj film sjajno uspijeva. 

Susret s mladom kolegicom Olgicom (Anica Dobra) kod preosjetljivog sredovječnog pijanista Mihajla (Mustafa Nadarević) prva izaziva tjelesnu želju i trenutni odmak iz depresivne učmalosti, a zatim kako se odnos erotski razvija, posesivnost i buđenje trauma iz prošlosti. Vješto poigravanje realnim i subjektivnim vremenom iz Mihajlove perspektive provedeno je kroz čitav film, čime se gledatelju objašnjavaju njegovi postupci i muka u sadašnjosti, ali i razvija onaj jezivi dio naracije koji je do samog kraja dio prošlosti. Istovremeno je jasno da sve to neće i ne može dobro završiti, ali zbog toga što je film najvećim dijelom psihološki triler, kraj je donekle neočekivan u ipak soft horor varijanti. Pratimo rast ludila jednog čovjeka, pretapanje starih trauma sa sadašnjošću kroz mučan osjećaj već viđenog koji oduvijek psihološki intrigira recipijente, a može se sjajno iskoristiti u filmskom mediju.

Osim uvjerljive naracije i izrazite gorke atmosferičnosti, film je dobar i zbog toga što su pojedini detalji (poput majčina lančića) odlično iskorišteni u kasnijim prizorima kad već zaboraviš na njih. Iskorišteni, a ne sklopljeni tek toliko da popune jednu ili dvije scene.
Mustafa Nadarević i Anica Dobra izvrsni su u svojim najtipičnijim ulogama, koje su i obilježile njihove karijere. Mustafa kao mračnjak, a Anica kao živčana fufica.
Početni i završni prizori s grotesknom maskom ostarjelog i ludog psihopata također ne sjedaju pogrešno, nego baš izrazito uokviruju zapravo realističan film koji je, eto, postao možda i najpoznatijim jugoslavenskim hororom (uz Leptiricu i Sveto mesto).

Stršljen/ The Hornet (1998.)

 

Redatelj: Gorčin Stojanović

Mlada Beograđanka Adrijana (Mirjana Joković) zaljubi se u zgodnog stranca (Sergej Trifunović) s kojim odlazi na luksuzna putovanja. U Beogradu ostavlja oca (Ljubiša Samardžić) uz kojeg je jako vezana, jer joj je majka umrla pri porođaju. Odnos između dvoje glavnih protagonista uvjerljivo je realiziran. Adrijana ubrzo shvaća da s njezinim momkom nešto nije u redu. Stalno mijenja mjesto boravka, novaca ima na bacanje, ništa ne govori o sebi. Razgovaraju engleskim jer je on (čini mi se) Švicarac. Kao i u svakoj vezi, Adrijana želi znati više o čovjeku kojem se predaje u svakom smislu.
Drama tog odnosa dobro se razvija postupnim uvođenjem brutalnih elemenata kad saznajemo da je on pripadnik albanske mafije kodnog imena Stršljen.

Film mi je dobar, osim kraja koji je toliko neuvjerljiv i potcjenjivački za gledatelja kao da ga je nalijepio sasvim drugi redatelj.
Uopće mi nije jasno otkud takav propust, koji u značajnoj mjeri kvari sve ostalo dobro.
Ipak, emocije, psihološka muka, iščekivanje... elementi kvalitetne drame dobro su sklopljeni. Prisutna je određena ideološka obojenost, ali minimalno, i nije me smetala. To je srpski film koji se bavi i temom albanskog podzemlja. Prvenstveno sam ga ipak doživjela kao ljubavnu dramu. Sregej Trifunović nosi priču najbolje od svih, iskazuje emocije i lako se saživjeti s njegovim likom. Čak i u bljutavom, bijedno nakalemljenom kraju njegovo izražajno lice sjaji drugačije od ljige koja nam je servirana.