Spaljivanje knjiga

Dana 10. svibnja 1933. u nacističkoj Njemačkoj dogodilo se prvo javno spaljivanje nepoćudnih knjiga. Sramotni se događaj odvijao na berlinskom Opernom trgu, a na skupu je govor održao nacistički ministar propagande Joseph Goebbels obrativši se masi riječima: "Ne dekadenciji i moralnoj korupciji! Da pristojnosti i moralnosti u obitelji i državi".
Njemački studenti, iz straha ili iz uvjerenja, donijeli su na spaljivanje oko 25 tisuća knjiga koje nisu odgovarale njemačkom duhu. Uglavnom su bile zastupljene knjige židovskih autora, socijalističkih, ali i kršćanskih pisaca koji nisu  podržavali naciste. Od židovskih autora spaljene su knjige Alberta Einsteina, Sigmunda Freuda, Franza Werfela, Maxa Broda, Franza Kafke i mnogih drugih. Od ljevičarskih autora spalili su knjige Karla Marxa, Friedricha Engelsa, Bertolta Brechta, Lava Trockog itd. Najzanimljivije je da su spaljene i knjige nepoćudnih američkih autora, poput Ernesta Hemingwaya i Helen Keller, a izgorjeli su i europski klasici Victor Hugo, Marcel Proust, Andre Malraux i H.G. Wells. Spaljene su čak i pjesme njemačkog pjesnika Heinricha Heinea koji je stotinjak godina ranije zapisao: "Tamo gdje se pale knjige, na kraju se pale i ljudi."

C. W. Gortner, Ispovijesti Katarine Medici/ Conffessions of Catherine de Medici)

 Roman initmno-povijesne tematike koji prati život slavne francuske kraljice Katarine Medici od njezine desete godine (1527.) do smrti (1589.). Povijest Katarinu Medici pamti kao okrutnu i beskrupoloznu vladaricu koja je za ostanak na vlasti spremno žrtvovala vlastitu djecu, uz tisuće ljudi umrlih u vrijeme vladanja dinastije Valois.
Kao desetogodišnja djevojčica koju odgaja njezina teta u Firenzi Katarina otkriva da ima osobit dar, vidovnjačke sposobnosti. To će je pratiti čitavog života, rezultirati velikim prijateljstvom s Nostradamusom te poigravanjem s magijom i raznim vrstama otrova. Na početku romana predstavljena nam je nevina i iskrena djevojčica bez roditelja, unuka pape Klementa VII. kojeg također nije pratio dobar glas. Sa 14 godina udala se za Henrika od Orleana, sina tadašnjeg francuskog kralja Franje I.
Gortner je pokušao ovim romanom ispripovijedanim u prvome licu prikazati Katarinu Medici u ostalim ulogama koje joj je život dao i mislim da je u tome uspio. Poštujući povijesne činjenice, prikazao je ostala Katarinina lica: mladu djevojku koja se bori za svoje mjesto i ostanak na francuskom dvoru gdje mora od početka svog dogovorenog braka trpiti muževu stariju ljubavnicu i podsmijeh dvorana. Mjesto si je trajno osigurala kad je nakon deset godina braka počela rađati djecu. Tri buduća francuska kralja iz dinastije Valois njezini su sinovi. Muž joj je rano umro, tako da je nakon njegove smrti preuzela na sebe doživotnu borbu s obitelji Guise oko vlasti i regenture. Prije prerane muževljeve smrti u braku je osjetila nešto malo ljubavi i poštovanja. S djecom nije imala sreće i osim kćeri Margot, svi su umirali relativno mladi. U romanu se opisuje njezina kratkotrajna veza s budućim protestantskim vođom Colignyjem koja je završila narudžbom njegova ubojstva s Katarinine strane, međutim, ona nikad nije povijesno potvrđena.
Razdoblje njezine vladavine i regenture u ime sinova bilo je obilježeno rastućim brojem "krivovjeraca", tj. protestanata (hugenota) u Francuskoj i stalnom prijetnjom građanskog rata. Francuska je u to doba bila u teškom položaju kao katolička zemlja čije su "krivovjerce" zdušno financijski pomagale susjedne zemlje, osobito Engleska na čelu s Elizabetom (kći kralja Henrika VIII. Tudora) te Nizozemska i Belgija. S druge strane, Rim i katolička Španjolska vršili su pritisak da se obrani i ojača katoličanstvo.
Katarina je voljela svu svoju djecu, ali je svoju ljubav dokazivala prvenstveno kroz očuvanje njihova  naslijeđa, tj. kraljevstva, čemu je sve ostalo bilo podređeno. Za njezine se vladavine dogodio i masakr tijekom Bartolomejske noći (sveti Bartolomej, zaštitnik iscjelitelja), a autor ovoga romana pokušava obraniti Katarinu od odgovornosti za smrt tisuća ljudi u samo jednoj noći i mjesecima nakon nje. Veći dio romana zauzima i opis složenog odnosa između Katarine i njezinog zeta Henrika Navarskog koji je oženio Margot. Shvativši da će dinastija Valois ostati bez muškog potomka koji bi naslijedio krunu (jer je posljednji Katarinin sin Henrik III. bio homoseksualac i premda je bio oženjen, nikako nije uspijevao uzbuditi se uz svoju ženu i s njom začeti eventualne sinove), Katarina ucjenjuje svog zeta, protestantskog kralja Henrika Navarskog da promijeni vjeru zbog vlasti koja je na taj način donekle ostala u rukama dinastije Valois.
Ovo je prvi roman navedenog autora koji sam čitala pa ga zasad ne mogu uspoređivati s umijećem literarnog oživljavanja povijesnih likova kakvo ima Philippa Gregory, premda je početni dojam dobar. 

Otvori oči/ Ambre los ojos (1997.)

 Redatelj: Alejandro Amenabar

Filmska priča utemeljena je na ZF romanu "Ubik" Philipa Kindreda Dicka iz 1969. Dickovi romani već su poslužili kao predlošci za neke filmove, npr. "Blade Runner".
Neprestani flešbekovi, fragmenti prošlosti, lucidni snovi i tema života nakon smrti... nadrealističkim postupkom miješanja stvarnosti i sna ispričana je priča o mladiću Cesaru (Eduardo Noriega).
Nakon smrti roditelja Cesar nasljeđuje puno novca i nastavlja voditi mondeni život začinjen seksualnim avanturama za jednu noć kojima se ponosi. Na vlastitoj rođendanskoj zabavi upoznaje Sofiju (Penelope Cruz), djevojku svog najboljeg prijatelja Pelaya. Čini se da će Sofija biti drugačija u Cesarovu životu... Prvu zajedničku noć provode crtajući i razgovarajući u njezinu stanu, gdje su završili kako bi Cesar pobjegao Nuriji, još jednoj svojoj avanturi koje se pokušava riješiti. Sofija mu pokušava pomoći da je se riješi, zaintrigirana njime, ali i oprezna. Jutarnji poljubac nagovještaj je mogućnosti među njima. Pri izlasku iz Sofijina stana Cesara presreće Nuria koja ne odustaje. Neispavani Cesar prihvaća izazov i sjeda s njom u auto, a zajednička vožnja ubrzo završava groznom prometnom nesrećom koju je Nuria namjerno izazvala. Cesaru je lice unakaženo, Nuria je mrtva....
Slijedi fantastična redateljska igra u maniri nadrealista, začinjena brojnim psihodeličnim elementima.
U filmu je sjajno sve: izbor glumaca, osobito prelijepa Penelope Cruz, lokaliteti unutar Madrida, elementi pantomime i maska koju Cesar nosi kao temelji nadrealne atmosfere, šminka (Cesarovo unakaženo lice), kamera i montaža (flešbekovi), glazba...
Ovaj sam film gledala već dva puta, isto kao i lošiju američku verziju snimljenu 2001. s, meni, vrlo čudnim naslovom "Nebo boje vanilije" ("Vanilla Sky"),  koju je Alejandro Amenabar potpisao. Stvarno ne znam zašto.   

(Recenzija objavljena na www.filmski.net.hr)

Rođen četvrtog srpnja/ Born on the Fourth of July (1989.)

Redatelj: Oliver Stone
Izvrsno ispričana osobna drama mladića u potrazi za identitetom utemeljena na biografiji vijetnamskog veterana Rona Kovica. Filmska priča u sekvencama prati Rona od djetinjstva i odrastanja koje je bilo obilježeno vjerskim fatalizmom Ronove majke i njezinim očekivanjima da joj sin, u skladu s njezinim snom, postane velik čovjek koji ima što za reći gomili ljudi. Početak i kraj priče sjajno su povezani tim majčinim snom. Ron je uistinu imao što ispričati ljudima, pa i kroz ovaj film. Poanta njegove priče je radikalna promjena svjetonazora. Zaneseni idealist iz mladosti koji ne pita što Domovina može učiniti za njega, već spremno odlazi u Nepoznato kako bi joj pokazao što on može učiniti za nju. Odlučnost je bila potpomognuta željom da se dokaže roditeljima, malograđanskoj sredini koja se poistovjećuje s velikim idejama i prvoj ljubavi. Film je uspješno ispričao priču o jednom uništenom mladom životu, pogrešnoj politici te posljedicama "kolektivnog sna i histerije" kojoj su mladi ljudi podložni. Priča se može premjestiti i u devedesete ili današnje vrijeme jer Amerika očito žrtvuje svoju mladost koju šalje da se bori desecima tisuća kilometara daleko u ime nejasnih, ali, svakako, "velikih" ciljeva.
Po meni, najjača uloga Toma Cruisea. Zahtjevna, ali izvrsno interpretirana. Sjajno su ispale i fizičke transformacije koje samo naglašavaju psihičke promjene u Ronu Kovicu. Film je o besmislenosti rata i izgubljenoj mladosti rekao sve što je trebalo reći kroz jedan takav uradak, osobito kad je i Ron Kovic kao suradnik na scenariju sam to potpisao.
Najupečatljivija mi je scena kad si Cruise i Willem Dafoe, dvojica pijanih i razočaranih invalida, međusobno pljuju  u lica, sjedeći i hrvajući se svaki u svojim kolicima na praznoj cesti usred Mexica. A poslije nje uklapanje pjesme "A Hard Rain's Gonna Fall" kao podloge prikazu studentskih antiratnih demonstracija.

(Recenzija objavljena na www.filmski.net.hr)

Nepodnošljiva lakoća postojanja/ The Unbearable Lightness of Being (1988.)

Sa strepnjom velikog poštovatelja Kunderina stila, ali i filmofila, očekivala sam ovaj film, koji sam, premda već odavno snimljen, dosad propuštala zbog raznih obaveza. Uglavnom su me filmovi snimljeni po romanima kojima se vraćam razočarali. Ima, naravno, časnih iznimaka poput "Ane Karenjine" ili "Doktora Živaga"...
Međutim, jučer sam zaspala oduševljena, ganuta, ispunjena. Philip Kaufman napravio je sjajan film. Ne mogu prosuditi kakav bi film bio ljubiteljima drama (melodrama) koji nisu čitali roman, što znači da ne znam kolika bi njima bila jačina priče. Daniel Day-Lewis, Juliette Binoche i Lena Olin vizualno su oživjeli likove s kojima sam se dosad barem pet puta družila na stranicama romana. Izbor glumaca je sjajan i svaki od njih kod mene dobiva najvišu ocjenu. Naglašavam to jer Kunderin roman je roman jakih karaktera. Sve ostale elemente doživljavam manje važnima. Praško proljeće, bolnice, slikarski ateljei samo su kulise za dramu između troje ljudi.
Možda se samo radi o načinu na koji ja doživljavam Kunderu. Univerzalnost i svevremenost osjećaja ono je što me privlači. Nezaobilazna je sudbina političkog egzilanta i njegovi kritički komentari prošlosti. Međutim, i drugi su pisali o neslobodi i komunizmu. Dublje i kritičnije. Kundera je majstor u sljedećem...
"Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela. Najteži teret je, prema tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog života.
I što je teret teži, što je naš život bliži zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta čini da čovjek postaje lakši od zraka, uzdiže se u visine, udaljava se od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, njegovi pokreti su koliko slobodni, toliko i beznačajni.
Pa za što da se onda odlučimo? Za težinu ili lakoću?
....
Parmenid je odgovorio: Lakoća je pozitivna, težina negativna.
Je li bio u pravu ili nije? To je pitanje. Sigurno je samo jedno, suprotnost težina-lakoća je najtajanstvenija i najmnogoznačnija od svih suprotnosti."

Eto... mislim da je ovo sjajan film jer je kroz filmsku priču uspješno prikazao citirano.Tereza je seljančica, konobarica koja čita romane i time si ispunjava emocionalne praznine. Ona je "težina" jer osjeća - ljubav, bol, sumnje, ljubomoru, nesigurnost. Tomaž je lakoća jer ne razmišlja o osjećajima. On plovi od jednog do drugog ženskog tijela i za ispunjenje mu je potreban dobar seks sa zgodnom i nezahtjevnom ženom. To mu osigurava lakoću postojanja. I Daniel Day-Lewis (Tomaž) i Juliette Binoche (Tereza) svojim su ekspresijama pokazali zadane suprotnosti. Erotična Lena Olin kao slikarica Sabina nalazi se u nekom nedefiniranom prostoru između lakoće i težine. To mi je čak bilo očitije u filmu, gdje je njezin atelje dočaran kao prostor lakoće, dok su izlasci u druge prostore (gradove...) obilježeni težinom.

Svim ljubiteljima ovog romana preporučujem film kao odličnu vizualnu nadogradnju pročitanog.

Egzorcizam Emily Rose/ The Exorcism of Emily Rose (2005.)

Film je snimljen prema stvarnom događaju, što je zapravo nespretna konstatacija jer kako možemo uistinu znati što se stvarno dogodilo? Dakle, film nudi jednu verziju priče o stvarnoj osobi, devetnaestogodišnjoj studentici Annaliese Michel iz Njemačke. Ona je umrla u svom domu 1976. godine od posljedica izgladnjivanja i samoranjavanja koje su bile rezultat navodne opsjednutosti demonima.
Tvorci scenarija i filma Scott Derrickson i Paul Harris Boardman pokušali su ponuditi drugačiji film s temom egzorcizma. Elementi sudske drame najbolji su dio filma, a dijelovi u kojima se prikazuje fizička i psihička opsjednutost te sam ritual egzorcizma ne nude ništa novo što dosad nismo vidjeli. Vjetar, nemogući pokreti udova i izvijanje tijela, vriskovi, govorenje arhaičnim jezicima... 
Slučaj (u filmu) Emily Rose sudski je razjašnjen samo djelomično. Nakon neuspjelog medicinskog liječenja antipsihoticima njezina se obitelj obraća za pomoć svećeniku kojemu prepuštaju odlučivanje o daljnjim postupcima. Ono što daje posebnu jačinu događanjima jest činjenica da je Katolička crkva u ovome slučaju odobrila egzorcizam a svećenik je dobio i dopuštenje djevojke. Razlika od dosadašnjih filmova je u tome što se u ovome tvrdi da zaposjednuta osoba mora sama pristati na obred egzorcizma...
Nepotrebnih elemenata zastrašivanja gledatelja i podizanja napetosti nema previše, ali definitivno su mi smetale scene u kojima se svećenikova odvjetnica (Laura Linney) budi u 3 sata po noći (vrijeme zla kad demoni preuzimaju vlast).
Sviđa mi se odabir glumaca i svi su vrlo uvjerljivi u svojim ulogama, osobito Tom Wilkinson (kojeg i inače veoma cijenim) u ulozi svećenika Richarda Moorea. Film u cjelini je dobar, ali moje prije spomenute zamjerke odnose se na stereotipan način prikazivanja opsjednutosti. Znam da je film prvenstveno vizualni medij, ali očekujem nešto novo.

(Recenzija objavljena na www.filmski.net)

Dead Poet's Society/ Društvo mrtvih pjesnika (1989.)

We don't read and write poetry because it's cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion."(professor Keating)

If it can be say so, my favorite movie!
Yesterday I watched it probably the tenth time, I do not even count anymore. Except the great story and convincing acting, this movie is very important to me because of time of its creation. It was the period of completion of my high school, a time of great decisions, fears, hopes. The first time I saw him at school, in class with a favorite professor of literature. I can't say that I enrolled the study of literature because of this film, but it was a spice that consolidated a decision.
I liked the potentiation of the landscape and changing seasons as the film grows to a tragic end.
My experience of professor Keating has changed over the years, from the pure rapture of this type of teacher to critical thinking to the effects of his teaching methods. There is no doubt in his noble intentions, but it is very sensitive to teach young, immature people. It's clearly that we all need some dose of rules and structure combined with the enthusiasm and stimulating environment. Keating was wrong, of course, unintentionally, because he overdosed the idea of freedom in the wrong environment. "There's a time for daring and there's a time for caution, and a wise man understands which is called for." (Why this is not repeated several times?) We aren't all the same and different effects can degenerate into a negative, tragic situations. Unfortunately, the extreme effects were demonstrated in the case of Neil Perry. Reversing Whitman, Oh, Captain, my Captain, give the good wind to my ship if you are sure it is sturdy enough.
In the end, I'll agree with Professor Keating: "No matter what anybody tells you, words and ideas can change the world."

Those who didn't break down and withdraw from life, got a lot from professor Keating , which shows the last 5 minutes of the movie...

Gustave Flaubert

"Nitko nikada riječima ne može odrediti točnu mjeru svojih potreba,
ni svojih zamisli, ni svojih boli, jer je ljudska riječ kao kakav napuknuti lonac na kojem izvodimo melodije koje bi jedva razigrale medvjeda, a mi bismo htjeli da ganemo zvijezde."

 

Slavko Mihalić, Približavanje oluje

 Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mom sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

Oficir s ružom (1987.)

Redatelj: Dejan Šorak
Glumci: Ksenija Pajić, Dragana Mrkić, Žarko Laušević, Vida Jerman, Boris Buzančić, Vicko Ruić, Zvonimir Torjanac
Nagrade: Zlatna arena za najbolju mušku glavnu ulogu (Žarko Laušević), Zlatna arena za najbolji scenarij (Dejan Šorak)
Produkcija: Hrvatska, Srbija
Trajanje: 107 minuta


Opet ja u obrani patetike! Dakle, ovo jest romantična drama ili patetičan ljubavni film, kako god ga kalsificirali... Riječ je o veoma dobrom filmu u kojem su patetika i erotika sjajno ukomponirane u cjelinu.
Uvijek pokušavam priču (filmsku ili lietarrnu) projicirati u stvarnost, pitam se kako bi to uistinu bilo, i ako se razvoj odnosa poklapa s mojim vjerojatnostima, za mene je to dobra priča. Zabranjena ljubav, klasne razlike, suprotni svjetonazori, okrutnost dnevnopolitičkih i komunističkih fraziranih djelovanja - mogu uroditi jedino tragičnim krajem za dvoje ljudi koji se ne smiju voljeti. Prostora za patetiku koliko god hoćete. Svaka neostvarena ljubav u sebi, osim tragike, nosi i patetiku.
Radnja filma odvija se neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Komunistička vlast na okrutan, i povremeno groteskni, način uspostavlja svoje instrumente vladanja, procjenjujući i uništavajući ljude prema tome što su dali Revoluciji i koliko joj mogu koristiti u sadašnjosti. Bivši partizan, oficir Petar Horvat (Žarko Laušević) useljava se sa svojom djevojkom Ljiljanom (Dragana Mrkić), djetetom Revolucije i komunističke ideologije, u građanski stan Matilde Ivančić (Ksenija Pajić). Klasne razlike vidljive su u svemu i sjajno prikazane. Govor, osnovni bonton, glazba, način razmišljanja, sve dijeli troje ljudi koji su se našli pod istim krovom. Matilda i Ljiljana od početka se razumiju usprkos svemu, zbog Ljiljanine seljačke neposrednosti i iskrenosti te Matildine dobrote i mudrosti...
Od troje glavnih glumaca Žarko Laušević najmanje me se dojmio. Ksenija Pajić, osim što je prelijepa, odlično je utjelovila elegantnu, profinjenu, odmjerenu buržujsku damu iz koje povremeno izbiju osjećaji i strast, ali koja čitavo vrijeme odiše dobrotom. Dragana Mrkić sjajna je kao seljančica u partijskom usponu, nezrelo djevojče koje je sa završetkom rata postalo žena. Laušević mi uz njih djeluje nekako bljedunjavo, mada mu ne nalazim konkretne zamjerke. Jednostavno, one su jače. Vicko Ruić je sjajan kao sirovi Mate Mrkić, Petrov brat po ratu i ideološkim uvjerenjima.

http://www.jutarnji.hr/amerika-sudi-oficiru-s-ruzom/306348/