Valhalla se budi/ Valhalla Rising (2009.)

Redatelj: Nicolas Windig Refn

Drugačiji film, definitivno.

Čudan i pomalo iritantan jer nas je veći dio filmske industrije od njenih početaka navikao na akciju, razvoj radnje, dijaloge, pitkost.... ovdje toga nema i treba biti strpljiv. Dijalozi su svedeni na minimum, kamera je spora, nijedan element vam ne olakšava razumijevanje.

Ipak, prividna sporost i meditativnost postignuti načinom snimanja iznenadno se prekidaju naturalističkim, brutalnim, ali kratkim scenama ubijanja. Film je vrlo vrlo inteligentno podijeljen na 7 dijelova intrigantnih kratkih naslova, koji pružaju osjećaj knjiške naracije, ali još važnije, ne dopuštaju gledatelju da se umrtvi.
Škotski pejzaži fascinantni su i surovost prirode maksimalno je isprovocirana kamerom i tempom.
I na kraju, strpljivost biva nagrađena neobičnim gledateljskim iskustvom. Sjajno posloženi elementi koji ruše uspostavljene filmske kanone. Povijesni artistički film smješten u 11. stoljeće, doba migracija nordijskih plemena, ogoljen na nekoliko rečenica. Sad sve djeluje tako jasno. Čemu razgovor u surovom vremenu i prostoru gdje su i pojedinac i kolektiv (utjelovljen kroz samo nekoliko osoba) potpuno nevažni i kratkotrajni.

Sjajan film, definitivno.

Antonio Garrido, Pisarica/ La escriba

Nasjela sam. Ne marketinškim hvalospjevima na poleđini romana koji se ponavljaju na brojnim internetskim stranicama koje predstavljaju knjige; nasjela sam na elegantnu opremu romana (svaka čast Frakturi), meni izazovan naslov i činjenicu da se na petstotinjak stranica obrađuje srednji vijek. Pa još s glavnom junakinjom koja zna čitati i pisati.
Međutim, od početka, doslovno od prve stranice, nešto me kočilo. Opet sažetak na poleđini romana koji upućuje da je riječ o napetom povijesnom krimiću. Zašto me to podsjećalo na meni mrskog Dana Browna?! Sad znam zašto. Ako je zaplet ono što nosi djelo, ništa od toga. Što sad imam od romana Dana Browna? Sve sam zaboravila, zaintrigiralo me nakratko dok sam čitala, previše činjenica, obrata, nizanja svega i svačega uz odsustvo stila i istinskih emocija koji bi udahnuli dušu plošnim likovima. Čista uzročno-posljedična linearnost teksta koju autor prilagođava svojim mogućnostima.
Jednako kao i s ovim romanom.

Antoniju Garridu, inače profesoru na Politehničkom sveučilištu u Valenciji, ovo je prvi roman koji je pisao sedam godina. Nije brusio stil, nego je učio o srednjem vijeku. U listopadu 1999. nazočio je kongresu o automobilskoj industriji u blizini Frankfurta. Tamo je upoznao jednog kolegu, nebitno kojeg, završio na večeri kod njega, a supruga domaćina bila je zauzeta svojom doktorskom disertacijom o vladavini Karla Velikoga i nije sudjelovala u pripremi večere. U razgovoru koji je uslijedio Garrido se zainteresirao za tematiku srednjeg vijeka kao malo dijete, i rodila se ideja o pisanju romana. Oduvijek je želio napisati roman, kaže u pogovoru. Eh, pa želim i ja, ali ne usuđujem se. Mislim da ne pišem dovoljno dobro. Je li on faca jer se usudio, još mu je postao bestseler :), ili sam ja faca? :) Ja sam.

Nije ovo loš roman, ništa lošiji od mnogih drugih povijesnih romana, žanra koji obožavam, ali mi se i jako zamjerio u suvremenom dobu. Jeste li primijetili poplavu "povijesnih romana" proteklih godina? Kao da mnogi koji se žele igrati pisca uzmu pod tipke povijesnu materiju i vježbaju. A mnoštvo čitatelja gladnih laganini prikupljenog znanja o nekom razdoblju - plus marketing - proizvode bestselere.

Dakle, iz ovog se romana može saznati dosta činjenica o pisarskom umijeću u srednjem vijeku, i to mu je najjači dio. Likovi i događaji su bezizražajni, svejedno je čitate li dio o pokušaju silovanja, ubojstvu, pripremama za smaknuće, prejedanju, gladi... sve je isto. Pročitali ste, idemo dalje.

Vjerojatno sam već i dosadna, ali čvrsto stojim iza svog uvjerenja, potkrijepljenog tisućama pročitanih stranica. Uzmite si bilo koji Šenoin ili Zagorkin roman i naučit ćete više o povijesti (pri tome nije bitno što se radi o hrvatskoj povijesti), a uz to ćete se uživjeti u atmosferu i likove toliko da ćete biti istinski žalosni kad završite druženje s knjigom. Talent je u pitanju, a kod ovo dvoje i ono nešto što nedostaje današnjem vremenu i tržišnom izdavaštvu - rodoljubna iskra iz koje se zapali vatra iskrenog nagnuća da se čitatelja pouči i zabavi. Da, oni su znali pisati, i pisali su s plemenitim namjerama, koje nemaju baš ništa s pojmovima bestseler, ludilo, obavezno kupite i pročitajte. Pa odložite i zaboravite.

Nekoliko sati poslije (13.56): Možda sam ipak bila prestroga, ali ljuti me kad se netko razbaca na 500 stranica, a nije to to.

Ja sam Sam/ I Am Sam (2002.)

Redatelj: Jessie Nelson

Duhovit, inteligentan pristup obradi teške teme. Opraštam neke nelogičnosti (kao i često u američkim filmovima, tu je super pametno dijete) zbog izuzetno tople poruke i sjajno uklopljene glazbe Beatlesa u scenarij i cjelinu. Sean Penn je fascinantan u ulozi mentalno zaostalog Sama Dawsona koji se bori sa sustavom za skrbništvo nad sedmogodišnjom kćeri.
Priča je dovoljno razradila ono što bi trebalo nagnati gledatelja na razmišljanje - kako je moguće da se samohranog oca na mentalnoj razini sedmogodišnjaka smatra podobnim za podizanje bebe, a postaje neprihvatljivim kad dijete prijeđe njegov kvocijent inteligencije i mentalnu dob? Kontrastno oblikovana naracija koja prati Samov život i borbu uz život bogate i frustrirane odvjetnice (Michelle Pfeiffer) jasno nameće pitanja koja se obrađuju i tijekom postupka za oduzimanje roditeljske skrbi: koji to čimbenici roditelja  kvalificiraju kao podobnog, točnije koji je prevladavajući u kombinaciji s ostalima? S naglaskom na kvocijent inteligencije i ljubav kao suprotstavljene parametre za nešto prirodno poput roditeljstva.
Sam je to lijepo i jednostavno sažeo u All you need is love.

Najintenzivnije su mi bile scene zajedničkog čitanja prije spavanja. Sam obožava čitati kćeri slikovnicu koju zna napamet i u kojoj je glavni lik jedan Sam, a mala se Lucy skanjuje ocu čitati riječi za koje zna da ih ni on ne bi mogao pročitati (poput different). Dijete ne želi povrijediti izvor ljubavi i skrbi - oca. Mentalno zaostali otac prirodno osjeća odgovornost za napredak djeteta i inzistira na tome da ona pročita tu riječ. Predivno.

Bijeli očnjak/ White Fang (1991.)

Redatelj: Randal Kleiser

Idealno božićno, ili bilo koje mirno jutro, prvo s povijesnim romanom Pisarica koji upravo čitam, a zatim s filmom o životinjama. Baš onako za dušu.

Jesam. Opet sam proplakala, ne mogu si pomoći. Ne mogu čak ni objektivno sagledati sve elemente filma i ne nalazim mu zamjerke. Filmovi (uglavnom kategorizirani kao obiteljski) sa životinjama u glavnim ulogama smatraju se srcedrapateljnima i naglašeno emocionalnima. Obožavam ih i ne smatram obradu teme povjerenja koje se uspostavi između primjerka ljudske vrste i životinje jefitnim sentimentalizmom. To je ogromna stvar koja ne polazi svakome za rukom. Životinju treba razumjeti, poštivati njezin genetski ustroj i instinkte, naučiti iščitavati znakove i uložiti veliku ljubav i ogromno strpljenje da bi se uspostavio odnos. Osobito ako se radi o divljoj životinji.
Namjerno sam čovjeka ovdje nazvala primjerkom ljudske vrste, jer mi upadamo u njihov svijet i prirodni poredak zbog svojih interesa, a kad naiđeš na slučaj - u životu ili na filmu - plemenitog i nekoristoljubivog postupanja sa životinjom, kako da se ne raznježiš ako si čovjek koji voli i poštuje životinje -divna, jednostavna živa bića, a opet toliko fascinantna. Kod njih su stvari, ponavljam, jednostavne: upoznam te - dobar si prema meni - vjerujem ti - moj si - za čitav život (što se životinje tiče). Inače si neprijatelj i uzurpator. To je prirodno.

Bijeli očnjak iz filma je križanac vuka i psa, čija je majka nastradala i on ostaje sam u divljini snježne Aljaske. Pronalazi ga par pozitivaca, ali im ga ubrzo ukrade čovjek koji ga namjerava izdresirati za borbe pasa. Od pitomog poludivljeg psića svojom okrutnošću i grubošću učini bjesomučnog borca. Kad se ipak ranjen vrati prijašnjem vlasniku slijedi razvoj odnosa i uspostava povjerenja s odraslim vukom, napaćenim i nepovjerljivim prema čovjeku.

Borbe pasa prikazane su vrlo uvjerljivo, znam po tome što sam se sledila na nekim prizorima.

Ranjen u borbi.

Povjerenje.

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (4)

BRIAN JONES, IZMUČENI NARCIS

Osnivač The Rolling Stonesa i njihov prvi izdajica. Talentirani instrumentalist i bahati mladić. Šarmantan i socijalno neprilagođen. Hodajući kontrast. Dogovarao je bonus zarade mimo ostalih članova benda, tračao, uzvisivao se, neredovito radio, ali pomno planirao svoje šminkerske nastupe i ulaske u londonske klubove. Ostali su ga se članovi Stonesa vrlo brzo htjeli riješiti smatrajući ga najslabijom karikom grupe, ali publika je padala na lijepog zlatokosog mladića s licem Malog Princa. Želju im je ispunio sam Jones utopivši se u bazenu pod utjecajem velikih količina opijata i nerazjašnjenim okolnostima, čime je stekao i slavu osnivača Kluba 27. Stonesi su nastavili jačati, svirajući uz njegov kartonski lik na pozornici, ali bez velike tuge.
Još jedan od talentiranih mladića čiji je ego narastao do puknuća u doticaju sa slavom i popularnim drogama šezdesetih. Premda će mnogi pamtiti njegov sitar u Paint It Black, njegova je prava ostavština idejni temelj na kojem su izrasli Stonesi - sumanuti način života uklete mladosti u punoj snazi koja brzo kopni.

SUMRAK U BABILONU: THE ROLLING STONES NAKON ŠEZDESETIH

Jagger je oduvijek bio sklon bahaćenju i precjenjivanju, mršavo egocentrično glumatalo koje je od tko zna kuda crpilo nevjerojatnu snagu za deranje i skakanje po pozornici. Odgovorniji od preminulog Jonesa, ali loš loš čovjek. Razdoblje dok je bio u vezi s Biancom Jagger, kojoj je presudan bio imidž, još ga je više udaljlo od stvarnosti. Prepunom maski za svaku priliku i izuzetno prepredenom, treba mu odati čast zbog povremenih nadahnutih izvedbi uživo i nevjerojatne životne energije.

_______________________________________________________
I sad mi se više ne da...
Premda je knjiga odlična, onako iz prve ruke, danas je vraćam i prelazim na neke druge stvari. Jednostavno mi je previše te tamne strane glazbe na kojoj sam odrasla. Oduvijek pokušavam odvojiti egotripove pojedinih glazbenika od onoga što mi njihova glazba radi, i to mi je zasad uspijevalo. Premda sam znatiželjna, dosta sam toga znala i prije, osim što mi je mučno čitati, moja naivna priroda ne može se stopiti s tim biografijama na dulje vrijeme (koliko treba da dovršim sve eseje; pokušat ću opet po ljeti). Premda su me Stonesi pratili u odrastanju jer ih je slušalo cijelo moje društvo, s njihovom se glazbom nikada nisam istinski povezala baš zbog toga što su mi kao ljudi bili užasno antipatični. Što opet ne znači da Paint It Black nije popratio brojne faze u životu kad se sjajno uklapao.
Uglavnom, ta drogiranja i grupnjaci mi se gade i elegantno ih zaobilazim.

Jednom sam vodila razgovor o poznavanju glazbe, u kojem je ispalo da znam puno i ništa. Ne znam biografije, ne znam po redu albume, pikanterije i anegdote... ??? Selektivna sam i uzimam ono što mi treba. Pravim se da iza pojedinih skladbi ne stoje stvarni ljudi. I to je istina na neki način. Uistinu živim neke pjesme (mnogo njih) od prvog do posljednjeg stiha, puštam da mi tonovi bude nešto samo moje, briga me koja je to stvar na kojem albumu i čiji su sve utjecaji prepoznatljivi u određenom razdoblju. Kod većine onih koje slušam često je tako. Neminovno je znati određene majmunarije koje su činili članovi raznih rok bendova, Dylan i još mnogi... ali ne želim znati odviše. To bi me samo udaljilo od onoga što svakodnevno radim - slušanja glazbe, prepuštanja glazbi... Umjetnička djela nastavljaju u jednom trenutku živjeti i bez svojih tvoraca, otvorena svemu što ih spaja sa slušateljima. Nekoliko je onih s čijom se životnom i glazbenom filozofijom mogu u potpunosti poistovjetiti i oni su mi - (ajmo u naivnom dječjem tonu) - zbog kojih plačem ako nemam karte i prijeti opasnost da ću propustiti koncert. Tiče se živih, naravno. Mrtvi mi tu ne stvaraju problem. :) Na te koncerte želim ići zbog cjelovitog doživljaja susreta s umjetnikom kojeg poštujem, a ne samo zbog glazbe koju ionako mogu svakodnevno slušati.

Meni bliski ljudi znaju da mi ne trebaju kupovati biografije glazbenika i da postoje mnoge druge stvari kojima ću se razveseliti. Zato moj suprug traži Arsenove ili Cohenove zbirke pjesama, a ja ih čuvam kao svetinju. Za one koji nisu kao ja, ovo će biti sjajna knjiga, ali uistinu ne želim ovo malo slobodnih dana čitati koliko se puta tko onesvijestio, mokrio pred publikom ošamućenog pogleda, pogriješio na koncertu, prebio neku grupie...

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (3)

DUG PUT U PROPAST PHILA SPECTORA

Sestra mi je u ludnici, a ona je jedina normalna u obitelji, rečenica je kojom je dvadesetogodišnji Phil Spector zaprijetio Geneu Pitneyju dok su surađivali.
Drugi su se u vezi sa Spectorom spremno ujedinjavali u rečenici Bio je talentiran, ali je bio govno od čovjeka.
Fizički neugledan mladić koji je vrlo rano počeo gubiti kosu, iznimno talentiran glazbeni vizionar koji je iskusio nagli uspon u ranim dvadesetima, opterećen samoubojstvom oca, izgledom i astmom, majkom i sestrom koje su ga kontrolirale, dotakao je u šezdesetima vrh svojim zvučnim zidom, a u kasnijim je desetljećima platio ceh svojoj bahatosti, grubosti i ekscentričnosti iza koje nije stajala umjetnička kreativnost, nego potpuna odsutnost savjesti i empatije prema bilo kome.
Krao je tuđe pjesme, izvođače, prava svojim suradnicima, bogatio se ne plaćajući osnovne ugovorne obaveze glazbenicima s kojima je surađivao. Uvjeren da je genij, prelazio je preko svih gazeći ih riječima, dugovanjima ili šakama svojih tjelohranitelja.
Duboko iskompleksiran i bolestan čovjek koji je svojevremeno načinio revoluciju u snimanju glazbe, ali smučilo mi se u želucu dok sam čitala esej o njemu. Nick Kent pisao ga je dok je Spector čekao suđenje za ubojstvo Lane Clarkson, starlete i glumice, koja je u Spectorovoj kući ustrijeljena u glavu iz velike blizine.

MJESEC, SLIVNIK I SHANE MACGOWAN

Danju je pod neprestanim utjecajem opijata i alkohola, a noću koliko-toliko živne, hodajući londonskim ulicama i dijeleći novac prosjacima i probisvijetima.
Nije mi to kao neki ritual. Ja to radim da me puste na miru... ali i zato što sam, kužiš, jako jako svjestan činjenice da ulicom hodam samo zbog milosti Božje. Jednostavno imam sreće. Nisam ništa drukčiji od njih. Jedina je razlika u tome što se ja mogu ponašati poput njih pred 24 tisuće ljudi, to je sve.

Odgovor na pitanje zašto se Shane MacGowan drogira i ubija svim mogućim sredstvima nitko ne zna i ne može  pronaći u njegovoj prošlosti, premda je u umobolnici u Dublinu prvi puta boravio u šesnaestoj godini. On je prihvatio svoju karmu gubitnika, ne bori se protiv nje, željno tone sve dublje. I dobio je više nego se usudio pomisliti. Trijezan (što je rijetko) ili opijen, ponosan je na svoje keltsko naslijeđe, otupljenost i opijenost njegove su muze pomoću kojih stvara duboke, čežnjive pjesme koje ismijavaju svakodnevnu jeftinoću. Priznaje da je slab i neprilagođen, ali prihvaća takav život i daje maksimalno. To je njegova (već sad) ostavština. Ne glumata, ne bahati se, smatra da ima pravo činiti sebi zlo, naravno, nedostaje tu šire perspektive, ali iskrenosti svakako ne.

Tatjana Gromača, Božanska dječica

Fraktura, 2012.

Razmišljajući u koju ću kategoriju svrstati ovo djelo, suočila sam se s problemom "određivanja" koji sam si sama natovarila otvarajući brojne podkategorije. Odabrala sam autobiografiju pri čemu naglašavam šire značenje i kontekst, osobito u postmodernističkom diskurzu u kojem se zaigranošću i eksperimentiranjem tekstu daju nove mogućnosti.

Ovo, dakle, nije autobiografija u klasičnom smislu, ali može biti i moja autobiografija ili svakoga tko se prepozna. Ovo jest neki oblik ispovjedne proze, ali u trećem licu. Ispovijest preko pripovijedanja o drugome, ali i britka sociološka studija našeg vremena kojom se kroz analizu pojavljivanja i napredovanja majčine psihičke bolesti istovremeno raščlanjuju i komentiraju prije i poslijeratni društveni postulati devedesetih. Pri tome, Tatjanina je proza lišena mržnje i osude usmjerene prema određenom "klanu"; ona čak svakom svojom ogoljenom rečenicom ispoljava takav stupanj pomirenosti s obiteljskom sudbinom i životom uopće da neminovno ostavlja izrazito gorak okus shvaćanja.

Majka boluje od bolesti od koje su bolovali mnogi poznati umjetnici. Majka je manično-depresivna. Rođena je s pogrešne strane granice i obilježena kao Tuđa. Bolest je čini Drugačijom.Tuđem i Drugačijem nema mira ni spokoja u ovome našem društvu; on neprestano mora nešto dokazivati, i to se prokletstvo prenosi i na ostale članove obitelji. Premda kroz analizu uzroka i posljedica majčine bolesti autorica sjajno upućuje na skrivene probleme društva, ipak su me se osobito dojmili opisi majčina stanja. Iskreno to nazivam prepoznavanjem.

Majka je bila pravi primjer posve zarobljene i neslobodne osobe, okovane u strahovima svojih predaka, napose roditelja, čije se vrhunaravne, autoritativne dominacije nad vlastitim životom nije uspjela osloboditi ni nakon njihove smrti, što je dokaz da nije ni najmanje bitno je li onaj tko je ovladao čovjekovim mišljenjem i djelovanjem živ ili ne, je li on blizu njega ili nije, je li u kontaktu s njime ili ne.

Zarobljeni čovjek može, naočigled svih, živjeti u potpunoj izvanjskoj slobodi, a da, najčešće to i ne znajući ili si takvo što ni u kojem slučaju ne želeći priznati, bude okovan teškim gvozdenim lancima, kao u najcrnjoj tamnici, a njegovi ga tamničari i kamuflirani krvnici mogu svakoga dana ispraćati i dočekivati najljubaznijim, ljubavnim pozdravima, uz sijaset ugodnih jela i pečenih kolača, baš kao u Andersenovim bajkama.

U svim kritikama koje sam pročitala osobito je hvaljen Tatjanin stil - izraz lišen svega suvišnog, ali baš time doveden do savršenstva. Kakvog? Čini mi se da sam negdje pročitala - kirurškog - i slažem se. Ona rečenicama siječe uspostavljenu općeprihvaćenu šutnju ili laž, ne zavodi lijepim riječima, ne uljuljkava vas u neki drugi bolji svijet među koricama knjige. Ne piše opuštajuću prozu koja će vas odmoriti i uljepšati vam dan. Morat ćete si priznati neke stvari onako iznutra i zbog toga ćete se osjećati bolje nakon što se smanji gorčina. Pa ipak, takav je izraz zapravo prelijep u tekstualnom smislu, kao što svaki minimalizam zapravo otvara dušu recipijenta mogućnostima njega samog.

I za kraj još malo o Majci...

Majka je postala previše naporna. Umislila je  da je na krovu svijeta, koji sve  natkriva i pokriva. Zbog toga joj nitko više nije bio ravan, jer nitko nije mogao ići toliko visoko, osim možda, u dalekoj prošlosti, pokoji vojskovđa, kralj ili car.
No svi su oni odavno bili mrtvi, a majku je zapala ta surova zadaća da na vlastitim plećima nosi ogromno breme mudrosti, veličine i znanja, kao i pravednosti i suosjećanja, samožrtvovanja i vjerojatno još  puno koječega, samo ne preispitivanja i samokritičnosti.

Pero Zubac, Jednostavna pjesma

Čitamo se bez riječi.
Bez straha do trenutka
kada ostajemo sami.
Pričamo o ljubavi,
o tajnama prirode,
o nama bivšima,
otvaramo se riječima
kao knjige na stranicama
koje smo najčešće čitali.
Radujemo se radosti
što možemo razmjenjivati
riječi kao darove.
Malo li smo sami
postajemo drugi,
oni što stvarno jesmo
i govorimo:
probudi me sutra ranije,
pričaj mi nešto obično,
kao da će upravo kiša.
Volim onu u tebi
koju nikome ne pokazuješ.

Pero Zubac, Kada govorim o tebi

Jedem podnevna pisma,
pijem rečenice.
Ljudima iz tvog svijeta
o tebi govorim.
Riječi o tebi bude pigmente,
toliko sunca u njih
unosim.
Kada govorim o tebi
onaj sam dječak na
gimnazijskoj priredbi
koji recitira srcem
koje se penje pod grlo.
Gušim se od riječi
koje ne smijem izgovoriti
a želio bih.
Što si mi
i kako.

Željko Krznarić, Bezimena pjesma

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim,
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...

Unatoč neizgovorenim riječima,
unatoč tišini među nama,
"ono" što nosimo u sebi je -
još uvijek ljubav. 

Halimin put (2012.)

Redatelj: Arsen Anton Ostojić

U jednom svom kritičkom osvrtu Nenad Polimac napisao je da si nije dopustio da se redatelj njime kao gledateljem poigrava jer je bilo isuviše očito kako ga želi uvući u visokoemocionalni naboj ove melodrame.
To je, pretpostavljam, trebala biti negativnost zapravo vrlo dobrog filma. U drami u čijem je scenarističkom temelju istiniti događaj s prostora Bosne zahvaćene etničkim sukobima jake su emocije suvišne?!
Film je sjajan u svim segmentima i pošteno sam se isplakala nad uvjerljivom glumom fantastične Alme Price, Olge Pakalović i Mije Jurišića. A o mračnom i zastrašujućem Mustafi Nadareviću u sporednoj ulozi ne treba ni govoriti. Savršeno mu leže takve uloge.
Radnja je ispresijecena trima vremenskim razdobljima odlično sklopljenima u razumljivu i jasnu cjelinu, a  šminku koja je postarala određene osobe posebno pohvaljujem. Fotografija je uglavnom realistična, jasnih obrisa, tek tu i tamo prelazi u impresionističku snovitost, ali opet znalački napravljeno.

A najboljim elementom smatram poruku filma. Svaki sukob na etničkoj razini besmislen je do apsurda, i to ovaj film na snažan umjetnički način (neka to zovu melodramom) jasno daje do znanja. Redatelj ne optužuje nikoga, i Srbi i Muslimani uhvaćeni su u isti vrtlog mržnje koji uništava pojedinačne živote. Sa svake su strane samo ljudi koji gube kontrolu nad svojim sudbinama. Pred kraj filma možda se malo zabrzalo s razrješenjem, ali ovo ipak nije život nego umjetnost koja zgusnutim elementima pokušava prenijeti poruku i ne doživljavam to kao veliki minus.
Na početku spomenuti Nenad Polimac uočio je poveznice s patosom grčke tragedije, a ja vidim tragičku krivnju - znači sudbinsku određenost čovjeka da bude igračkom vremena i volje drugih, gdje svaka individualna (ljudska) odluka može biti pogrešna. Likovi ovog filma, kao i stvarni ljudi, živjeli su na usranim prostorima obilježeni etničkom pripadnošću i suludim ideologijama. Melodrama i patetika? Ne. Tragedija.

Večernji list (Arsen Oremović)

Fenomen Balašević: Ne morate ga voljeti, ali ga morate cijeniti

I najokorjeliji cinici koji žele biti objektivni trebali bi moći vidjeti da je Balašević vrhunski pjesnik

 Pišući nedavno o prvom albumu Vlade Kreslina na hrvatskom jeziku, primijetio sam da smo u nedostatku velikih domaćih kantautora prisiljeni uvoziti tuđe. Nekada smo u toj formi stajali jako dobro; ponajprije zahvaljujući i danas nenadmašnom Arsenu Dediću i prerano samoumirovljenom Dragi Mlinarcu, no u posljednjih dvadesetak godina ta nam je kategorija deficitarna. A nedostatak kategorije pravih kantautora nije nimalo bezazlena pojava, kao što bi netko mogao pomisliti: pa što, ima pjevača!?

Drukčija identifikacija
Imamo raznorazne pjevače, istina, imamo i pjevače koji pjevaju vlastite pjesme – što bi bila najšira definicija kantautora – ali važniji su kantautori u “užem smislu”: to su ljudi koji ne tretiraju stihove u svojoj glazbi samo kao nužno zlo, tako da pjevaju o bilo čemu samo da popune formu. Tekstovi koje pjevaju izravno odražavaju njihove stavove, oni su način umjetničkog uobličavanja svijeta i društva kako ga vide. S najboljim kantautorima takvoga kova publika ostvaruje drukčiju, često osobniju vrstu identifikacije nego kod jednako omiljenih bendova. Ovaj uvod važan je za razumijevanje “fenomena Đorđa Balaševića” – čovjeka koji je u svega nekoliko sati rasprodao prvo dva, a onda još jedan dodatni koncert u zagrebačkoj dvorani Lisinski Zagrebu (15., 16. i 17. prosinca), ostavljajući stotine ljudi u redovima ispred blagajni praznih džepova. I tako je svaki put kad Balašević dođe u Zagreb bez obzira na prostor u kojem nastupa.

Netko će njegovu patetiku, srcedrapateljske stihove ili gard “al’ sam simpatičan, pa k tome još i lala”, doživjeti kao nepodnošljivo prenemaganje. No, to doista nije stvar kvalitete, nego ukusa onoga koji sadržaj prima; ako vas oduševljavaju iskričavost, ironija i satiričnost Dedića, vrlo je vjerojatno da će vam Balaševićev stil djelovati previše slatkast, ali i najokorjeliji cinici koji žele biti objektivni trebali bi moći vidjeti da je Balašević jednostavno vrhunski pjesnik i skladatelj – svakako u kategoriji kojom se bavi. Ne morate ga voljeti, ali nikako ga se ne može ne cijeniti i ne priznavati mu veličinu.

Faktor nostalgija
Sjeta i nostalgija njegovi su veliki alati, ali nije riječ o nostalgiji za prošlim vremenima i političkim sistemom kojem je Đole otvoreno namigivao, ali je također još 1993., kad je sve otišlo o Honduras, osudio srpsku agresiju s “Krivi smo mi” i ispjevao vjerojatno najjaču pjesmu o ratnom stradanju “Čovek sa mesecom u očima”. To nije ta vrsta političke nostalgije jer u publici ima i mlade ljude, nego naprosto nostalgičarska prizma kroz koju pjeva o svakodnevnim stvarima – o nevinim ljetnim ljubavima iz mladosti, o promatranju nekih novih (kvartovskih) klinaca...

– Mislim da je dobro pogodio općenarodnu žicu, veliki se broj ljudi poistovjećuje s njegovim pjesmama, a pritom spada u red autora koji su i kvalitetni – kaže Aljoša Šerić, koji je i sam nakon faze s Ramirezom alter-ego bendom Pavel praktično krenuo u kantautorske šansonijerske vode. On je jedan od dvojice sugovornika koje smo zamolili da nam pomognu rasvijetliti što to Balaševića čini toliko karizmatičnim i omiljenim. I Šerić je imao svoju fazu odbijanja Balaševićeve “slatkoće”: – Bio sam jako podvojen. Obožavao sam ga u srednjoj školi, a onda mi je u studentskim danima djelovao previše šećerasto, da bi me potom netko odvukao na njegov koncert u Dom sportova, i to me opet uvuklo u cijelu njegovu priču. Njegove pjesme usporedio bih s realizmom u slikarstvu; nešto što svima može biti lijepo, a pitanje je hoće li tako biti doživljeno i ocijenjeno ili neće. Jednako cijenim Cohena, koji je zakučastiji u svojim stihovima, ali i Balaševića koji je do kraja jasan. I divim se njegovu umijeću pronalaženja iznenađujuće dobrih rješenja za pronalaženje rima koje poštuje. Pretpostavljam da ima golem vokabular.

– Kantautorstvo je poteklo od Dedića i svi ostali koji su odabrali tu poziciju u najboljem su slučaju njegova mlađa braća ili sinovi, pa tako i Đorđe Balašević – kaže dugogodišnji urednik diskografskih izdanja Siniša Škarica. – Ipak, za razumijevanje njegova uspjeha i trajanja, treba reći da on i Dedić, nije da su baš istog ranga i istog soja. Balašević je tipični storyteller, a Dedić analitičar; obojica romantičari, ali ako je Balašević vic-maher, Dedić je ironik; Balašević je populist, a Dedić elitist, Balašević naturščik, a Dedić akademik, Balašević korijenski roker, a Dedić iskonski šansonijer... I to vam je odgovor zašto Balašević puni nekoliko puta Lisinski, a Dedić na to ne pristaje. Da budemo do kraja pošteni, treba reći da šansonijerska ironija nije baš nepoznat pojam ni Balaševiću. “Krivi smo mi” upravo je takva pjesma, a “Last Marsh!, kojom se dvosmisleno zajedljivo obračunava s kritičarima, mogla je lako biti i Arsenova. I zato – ne lomite mu bagrenje.

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (2)

PROTURJEČNA HLADNOKRVNOST JOHNNYJA CASHA

Muza svih tabletomana ovoga svijeta, Čovjek u crnom, Johnny Cash izjavio je: Svoje ovisničke sklonosti naslijedio sam od oca. To je njegova ostavština, ali moja odgovornost...

Johnny Cash čitav se život bori sa svojim demonima, krivnjom zbog bratove smrti u djetinjstvu, traumama iz disfunkcionalne obitelji, ovisnostima o tabletama. Međutim, neosporan je njegov katarzični talent da unutranje crnilo, usamljenost neobjašnjivu "normalnima" i mračne strane svoje ličnosti pretvori u snažnu umjetničku poruku (bez obzira pjeva li svoje ili tuđe pjesme).
Danas živi povučeno na svojem imanju na Jamajci, koje je nekada pripadalo ocu pjesnikinje Elizabeth Browning. June Carter je još uvijek uz njega, premda to vjerojatno zahtijeva užasan svakodnevni napor. Organizam Johnnyja Casha posustaje zbog brojnih upala pluća, oslabljenog srčanog mišića, trovanja krvi koje je preživio, brojnih operacija i dugogodišnje ovisnosti o speedu.

Prvi amfetamin uzeo je 1957. i osjećao se super. Za manje od godine dana uzimao je količine koje su strašile i ovisnike veterane. Stalno je imao osjećaj da su mu pod kožom živi trnci, nekakvo iverje koje ga bocka i svrbi, i taj je osjećaj umirivao sve većom količinom tableta. Nakon raspada prvoga braka s četvoro djece neko je vrijeme bio sustanar s Waylonom Jenningsom u Nashvilleu. Jennings se, premda i sam narkoman, grozio života s Čovjekom u crnom, koji je mogao satima bacati nož u zid dnevne sobe u bilo koje doba dana ili noći.

Godine 1995. posljednji je put pokušao održati europsku turneju, ali izdržao je samo jedan koncert u Royal Albert Hallu. Prije toga, u zrakoplovu se zaključao u nužnik i progutao toliko tableta da je satima bio u nesvijesti.

Najprodavaniji su mu albumi sa snimljenim nastupima uživo u kalifornijskom zatvoru Folsom (1968.) i San Quentin (1969.). Očito je u tim mračnim prostorima bio u svom najboljem izdanju.

Ostavljeni na Antarktici/ Eight Below (2006.)

Redatelj: Frank Marshall

U temeljima filmske priče istiniti je događaj koji se zbio 1957. prilikom jedne od istraživačkih ekspedicija na Antarktiku. Zbog dvojice ozlijeđenih članova i nadolazeće gadne oluje baza mora biti evakuirana. Osam haskija koji su tamo boravili s članovima ekspedicije (Maya, Shorty, Buck, Old Jack, Dewey, Max, Truman i Shadow) moraju privremeno ostati zbog nedostatka prostora u hitnom prijevozu. Naravno, planiraju se odmah vratiti po njih, ali ispadne da fondacija koja je financirala istraživanje nema više dovoljno novaca, i to postaje nemogućom misijom. Ozlijeđeni član ekspedicije Jerry Shepard (nedavno preminuli Paul Walker) pokušava nabaviti novce za povratak, a dani prolaze. Mjeseci prolaze... Psi su ostali svezani da se ne izgube u oluji, ali nitko nije mislio da će tamo biti mjesecima, čitavo vrijeme vani na - 45-50 stupnjeva. Ljudi su morali napustiti one kojima mogu zahvaliti za uspješnost svake takve ekspedicije.

Počinje njihova borba za preživljavanje koje bi se mnogi ljudi mogli posramiti. Haskiji su odmalena istrenirani, po prirodi vrlo inteligentni, ali i časni. Drže se zajedno, oni su kolektiv u kojem nema grabeža i podvala, kad jedan nađe izvor hrane, poziva ostale i dijeli s njima.
Filmska naracija je tečna, dramatika je dobro iznijansirana, kamera fantastična pa se povremeno čini kao da gledaš dokumentarac. Sama priča s nekakvim podzapletima koji se odnose na ljude bljedunjava je i s naivnostima, ali to mi ovaj puta uopće nije bilo važno.
Psi su toliko fantastični u surovoj prirodi da su mi ljudi samo smetali. Nijedan od glumaca nije postigao stopljenost s ostatkom cjeline niti bio uvjerljiv, čak ni, po meni, precijenjeni ljepotan Paul Walker.

Scene u kojima ljepotica Maya brine o Starom Jacku predivne su.

Isto tako, i scene u kojima haskiji laju na polarnu svjetlost... gladni, promrzli psi se igraju. Fantastično. A scenu s tuljanom u smrznutom kitu ne mogu opisati riječima, treba je odgledati.

Dakle, glumci su ovdje bili potpuno sporedni i nevažni, a redatelj je napravio sjajan posao s kamerom i razradom scena u kojima sudjeluje kolektiv pasa. Neke su uistinu nezaboravne i mogle bi se u budućim desetljećima smatrati antologijskima.

Zagorka (2007.)

Na prvome programu Hrvatske televizije jučer i prekjučer (3. i 4. prosinca 2013.) prikazan je dvodijelni dokumentarno-igrani film o Mariji Jurić Zagorki.
Čitav je uradak vrlo uspio, a spretno je i maštovito složen u formi kolaža. Dokumentarnim dijelovima popraćenim arhivskim snimkama Zagreba i pojedinih interijera te igranim dijelovima u kojima se pojavljuju mnogi vrsni hrvatski glumci rekonstruirana su četiri razdoblja u Zagorkinu životu: djetinjstvo, djevojaštvo, zrela dob i starost. Zagorku tumače četiri glumice, a najuvjerljivijom činila mi se Vedrana Četković u ulozi Zagorke u srednjim godinama i najplodnijem razdoblju.

Zagorkina je biografija dovoljno bogata i burna pa film nije upao u zamku patetike i forsirane dramatike, nego je, ponavljam, uvjerljivo rekonstruirao povijesno-društveni i osobni kontekst koji je oblikovao književnu buntovnicu i modernu ženu, ali i nesretnu i neshvaćenu osobu u stalnoj potrazi za ljubavlju i priznanjem.
Završni dio drugoga dijela posvećen je nerazjašnjenim okolnostima Zagorkine smrti i zlostavljanju koje su joj priuštili "skrbnici" u što su se dobro uklopila svjedočanstva nekih Zagorkinih poznanika i prijatelja koja su razjasnila i potvrdila neke situacije i njezine osjećaje.

Ratko Petrović, Hoću

Hoću da te ljubim da prođe
sve loše što su ti ikada rekli.
I kad po tebe zli Mesec opet dođe,
bez straha se mojom ljubavlju prekri.

Hoću da te grlim za svaki onaj put
kad nije imao ko da stane uz tebe.
Kad ti je neko hladan i sasvim krut
poseko snove mlade, još pre berbe.

Hoću da ljubim sve te ožiljke tvoje
svaki, koji su ti, mila, ikad ikad zadali!
Da te čuvam od onih što ti setu kroje
i koji su tvoju ljubav večito potkradali!

Nick Kent, Tamna strana rocka/ The Dark Stuff (1)

Knjiga sastavljena od tekstova, eseja i intervjua koje je engleski rock kritičar Nick Kent (1951.) napisao od svojih početaka u ranim dvadesetima pa do 1993. godine. U Hrvatskoj je objavljena 2012. godine u suradnji Naklade Ljevak i Menarta. Ono što Kentovim tekstovima daje posebnost, a njega izdvaja kao jednog od najvećih rock kritičara svih vremena i tamnog princa svjetske rock kritike jest činjenica da je tamnu stranu rocka osobno proživio opijajući se i uništavajući s glazbenicima o kojima je pisao. Njegovo se mišljenje o njihovim životima i talentu koje su pretakali u glazbu nije formiralo u ukusno uređenom uredu i mekanom naslonjaču, nego je rezultat besanih noći, alkoholizma koji ga je u jednoj fazi života onesposobio čak i za pisanje te brojnih opijata kojima se "liječio". Iggy Pop u Predgovoru tvrdi da Nick posjeduje trajan interes za sve što je podmuklo i prljavo, ali i želju da ponikne u povezanost sklonosti prema samouništenju i glazbenog talenta.
Mnogi (anti)junaci Kentove knjige nisu preživjeli, on jest i danas živi povučenije no ikad u Francuskoj i povremeno piše. Ogorčen je padom uvjerljivosti u novinarskoj profesiji, kao i današnjom glazbenom industrijom.

Zoran Predin u Tvornici

Od Predina uz kojeg smo odrastali ostalo je ono najbolje: divna ironija kojom je zajebavao okoštale dogme i kanone osamdesetih, podjednako stroge komunističke vlasti i nacionalnu skijašku histeriju, a koja je u zrelim godinama izrasla u nadmoćnu autoironiju, onu po kojoj se poznaje zadovoljan i dovršen čovjek. (Boris Dežulović u predgovoru Zoranovoj knjizi Druga žena u haremu)

Ma frajerčina! Naklon!
Fantastičan koncert sinoć u velikom pogonu Tvornice kulture. 

Zoran Predin Quartet čine osim Osobe A i glasa, Robert Pikl na gitari, Goran Krmac na tubi i Janez Dovč na harmonici. Sjajno usvirani, ali vrlo jednostavni ponašanjem i izgledom dečki su rasturili. A Predin je s vel'kim srcem, pounim smeha i sonca pokazao još jednom što znači biti kantautor i čovjek iz kojeg frcaju ideje.  Podjednako je nadmoćan glasom i načinom interpretacije u baladama, zanimljivo aranžiranim obradama ili teškim etno-rokerskim uratcima iz vremena Lačnog Franza, a u obraćanju publici drag i simpatičan dečko starog rokerskog kova. Njegove tekstove, ali i jučerašnji (meni prvi uživo) nastup, odlikuju kvalitetna čvrstina, jasne svjetonazorske poruke i fino upakirana erotika. 
Nije bilo slabijeg trenutka, od početka pa do moćnog Praslovana u ponovnom izlasku koncert je neprestano rastao, a publici je bilo svejedno pjeva li na slovenskom ili hrvatskom. 
Kad smo kod jezika, Predin bi mogao svakom svojom pjesmom prepjevanom na hrvatski ili originalno napisanoj na hrvatskom očitati poetsku i jezičnu bukvicu mnogim našim estradnjacima, tj. onima koje su tako prozvali i koji zarađuju na plitkim stihovima već desetljećima. Jab' Vjekoslavu Huljić, na primjer, zavezala pred pozornicom i prisilila je da danima sluša Predina, a onda da potpiše trajnu odstupnicu.

Ne znam što izdvojiti, ali svakako meni jako dragu U mojim očima, legendarne Praslovan i Ne mi dihat za ovratnik, novi Rusvaj u kadi i iznenađenje večeri, barem meni - obradu Pitaju me, pitaju Olivera Mandića, bez sinetsajzera, ali s harmonikom (!!) u čvrstom Predinovu štihu. Zvučala je moćno, moćno.
E da, i Kosu boje srebra posvećenu, kako je rekao, "crnom anđelu novog vala" - Margiti. 

Odlična fora: Reče Predin sinoć na koncertu da je u Sloveniji donesen zakon o korištenju njihove male morske obale. Dopušteno im se sunčati samo bočno jer ima malo mjesta. Sad će se na referendumu izjašnjavati hoće li ležati na lijevom ili desnom boku.

Milutin Cihlar Nehajev, Bijeg

Povijest jednog našeg čovjeka

Nehajevljev roman objavljen je 1909. i smatra se najboljim romanom hrvatske moderne urbane tematike, kao što je Kozarčev Đuka Begović dobio epitet najboljeg ruralne tematike. Moderna mi je jedno od omiljenih razdoblja u nastavi književnosti, ali s likom Đure Andrijaševića oduvijek imam problem i sa svakim novim čitanjem sve mi je odbojniji. Ljudi poput Đure ne odgovaraju mi ni u životu, a književni tekst ionako uvijek smatram paralelnim svijetom i povezujem ga na mnogim razinama sa stvarnošću.

Đuro je intelektualac, književnik, student, kasnije provincijski učitelj, melankolična i pasivna duša koja u svemu vidi mogući problem. Ne podnosi ljude, brzo ih se zasiti, umaraju ga, a ne podnosi ni sam sebe, što rezultira nizom bjegova iz situacija koje  su zahtijevale djelovanje. Svoj fatalistički nemir i nezadovoljstvo ne može objasniti, a niti ne pokušava. Trajno je nezadovoljan što uopće postoji i svaku mogućnost pomaka pretvara u nazadovanje.
Premda je iz skromne sredine, kao nadarenom mladiću omogućeno mu je studiranje u Beču koje porazno dovršava trunući po kavanama i ubijajući vrijeme. Ne mogu naći nikakvo opravdanje u njegovu religioznom odgoju u djetinjstvu koje je proživio bojeći se grijeha, jer su mu kasnije bile dostupne informacije kao put do novih spoznaja, ali on je pasivno ostao zarobljen u ljušturi kojom se ogradio. Ljubav doživljava isključivo duhovno, a grozi se tjelesnosti i obaveza. I to ne bi bio problem da u svoj život ne uvlači osobe koje povrjeđuje. Prva je bila Zora, koju je brutalno ostavio kriveći je što mu se zaljubljeno podala jedne tople ljetne večeri. Krivi i sebe što je prihvatio i pri tome me iživcirao totalno. Nakon nekog vremena kajanja, samosažalijevanja i regresije, djelomično mu se budi volja za životom zbog lijepe, otmjene i drage Vere. Nakon što je potrošio uludo nekoliko svojih i njezinih godina, ostaje bez nje jer nije bio u stanju prisiliti se da položi profesorski ispit, osigura si egzistenciju i državno zaposlenje te časno dođe pred njezine roditelje održati obećanje. Usput odbija i Minku, koju je upoznao tijekom učiteljevanja u Senju.
Ponovo samosažaljenje i pasivnost.

Namjerno ga ne interpretiram kroz socijalnu ili malograđansku notu jer Senj i mala učiteljska plaća nisu bili njegov problem. Ni u Beču nije mogao smisleno oblikovati dane, a pred njim su bile razne mogućnosti.
Đuro je primjer antijunaka i antičovjeka u svakome smislu. Iz njegova nezadovoljstva samim sobom i postojećom situacijom (bilo kojom) ne proizlazi čvrsta odluka da nešto promijeni. U njemu nema ničega osim praznih misli o svemu i svačemu, intelektualno zanimljivo oblikovanih jer je načitan i obrazovan, ali i dalje praznih. Misao koja ne dovodi barem do zadovoljstva samim sobom ničemu ne služi, premda zazirem i od samozadovoljnika kojima ništa drugo ne odgovara. Roman završava Đurinim samoubojstvom. Očekivano.

Pripovijedanje je tečno, Nehajev je vješto ispremiješao modernističke i realističke elemente s nekim činjenicama iz vlastite biografije, ali je oblikovao toliko antipatičan lik koji ne nosi baš nikakvu poruku niti ja vidim smisao u njegovu postojanju. A imamo ga u lektiri. :)

Kako misliš mene nema?

Naslovnu predstavu odgledala sam prije tri godine u prekrasno obnovljenoj Festivalskoj dvorani u Krapini jer je za Exitove predstave i inače teško "uloviti" karte. Moj infantilni poriv i ovaj je put isti - odmah sam rekla "To ću gledati još nekoliko puta".

Danas drugi put, ali s učenicima. Mislim da su zadovoljni. Nadam se.

Filip Juričić i Amar Bukvić su me opčinili. Dinamika, energija, glumačke transformacije i zamjene identiteta, verbalno i fizički zahtjevno - i sve to preko dva sata! Ovdje nije riječ o komornoj drami u stilu HNK koja s pauzom među činovima traje i preko tri sata, gdje glumac ipak ima vremena odmoriti između dijelova svoje uloge. Ovdje sve pršti dok se emocionalno ne isprazne i glumački dvojac i publika. Kvalitetan, urnebesan, bolno sarkastičan humor prati razvoj radnje u nekoliko smjerova. Temelj su dvojica prijatelja, kvartovski autsajderi po rođenju, momci sa zagrebačkog asfalta i onih socrealističkih armiranobetonskih sirotinjskih zgrada, oni kojih nema jer ne želimo gledati takve i biti poput njih... oni koji su uvijek krivi jer uopće postoje... oni koji samo žele otići na more, ali će nam prije toga očitati socijalnu bukvicu nad kojom će se svaki inteligentan čovjek itekako zamisliti! Glumci se brzinom svjetlosti transformiraju u mnoge likove koji otežavaju život našim dečkima, a u tragično-farsičnom kraju glume sami sebe. Vrlo maštovito eksperimentiranje Ivice Boban s ljudskim resursima, two men show i vrhunski odrađen posao.


"Priča, svakidašnja. Buđenje, kava, listaš novine: događaji dana, svijet, novac, politika, crna kronika, tehnologija, multimedija, moda, ljepota, showbiz, turizam, sport, ponude, oglasi, ispadaju reklamni letci. Akcija! Najjeftinije! Senzacionalno! Rasprodaja, do isteka zaliha. Sniženo, 12% , 23%, 30%, 40% popusta! Sve možeš imati, jeftino, svijet, život, provod, sve ti se nudi u reklamnim letcima. Popust od 60% prava je prilika, treba otići tamo, brzo kupiti, uplatiti dok se ne rasproda, dok traje ponuda...

Ove godine idem na more. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit - pjesma na radiju. U bircu, kasnije, kažeš prijatelju: - Idemo u šoping! Konobar: – Što ćete popiti? Prijatelj: – Imaš li ti love za kavu? Kopaš po džepovima, izvlačiš 10 kn. - Može jedna kola, a dvije čaše? Konobar se smije. Prijatelj mrmlja: – Money makes the world go around. Ima li rješenja? Ima. Opljačkati banku! Baš duhovito. Nije baš neka ideja. Zašto oni mogu, a ti ne, zašto ti nemaš i tebe nema. Kako to misliš – mene nema? Pa nema te nigdje, tamo gdje se obrće, kupuje, prodaje, zarađuje, provodi. Danas u 20 h imat ću love. Ruke uvis, lovu na sunce! To je scena iz filma. Ne, iz novina, naslovna stranica, na telki vijest dana. Uostalom, koja je razlika? Sve je za nas fikcija. Ima li hepienda? Ima kod Tarantina. Smijete se naglas. I odjednom vas ima, pun birc i pun grad. Nije da vas nema."

Nives Opačić, Hrvatski u zagradama (2)

1) Na početku svakog pravopisnog priručnika prije svih pravila nalaze se slova abecede (latinično pismo) i pravila o izgovoru. Također, pravila obuhvaćaju i slova koja nisu dio hrvatske abecede (X, Y, Q, W), kao i slova grčkog alfabeta.
Međutim, u današnjem hrvatskom čak ni slova abecede, recimo u kraticama, ne čitamo hrvatski, nego engleski. Primjera je mnogo.
PTSP (PI TI ES PI) 
BDP (BI DI PI)

Pravopisno pravilo je jasno. Čak i kratice engleskih naziva treba čitati imenima hrvatske abecede.

2) Maja Stanetti, lll. program Hrvatskoga radija, 16. siječnja 2005., Sedam dana glazbe
...na stejdžu Lisinskog, nakon brejka, izvedba Simple Simphony Benjamina Brittena....

I sve se to, kako rekoh, događa u koncertnoj dvorani koja je dobila ime po hrvatskom skladatelju Vatroslavu Lisinskom. O njegovu imenu treba i ovom prilikom ponoviti onima koji znaju, a premijeru održati onima koji ne znaju: taj je čovjek rođen kao Ignac Fuchs (1819. - 1854.), ali je, svesrdno prigrlivši ideje hrvatskoga narodnog preporoda, pohrvatio svoje ime i prezime u Vatroslav Lisinski. Sigurno ne zato da na stejdžu koncertne dvorane njegova imena neki današnji pokondireni potomci hrvatskih iliraca priređuju koncerte pod nepotrebnim engleskim nazivima.

3) SILENZIO STAMPA
Na stranu što je silenzio u talijanskom jeziku opća imenica za koju u hrvatskm već odavno imamo dobre zamjene: šutnja, tišina, muk. One valjda nisu dovoljno izražajne za jednoga grlatoga, raspojasanoga, razgolićenoga i raspamećenoga dopredsjednika nogometnoga kluba, uz to još i vulgarnoga psovača, pa da kaže jednostavno "šutim za te i te novine", "tim i tim novinama ne dajem izjave" i sl. Jer njegovo durenje na novinare očito se ne da opisati hrvatskim riječima. Kad on proglasi silenzio, nema tih kliješta koja bi iz njega iščupala riječi za novine koje ga kritiziraju. No kad nogometni mag (mršavih rezultata) procijeni da je javnost bila dovoljno kažnjena njegovim silenziom, jednako razgaljeno, uspaljeno i zadriglo slikat će se s onima koje je još donedavno držao na ledu. Oglasit će još jednom urbi et orbi je silenzio prošlost. Više volim kad je silenzio na snazi. Onda barem u još neispeglanim izravnim obraćanjima s terena nema psovki, u televizijski obrađenim izjavama pištanja na mjestima gdje su psovke bile, a u crnom tisku onih, sve brojnijih, točkica što vode u zamišljanje. A lijepo kaže naš narod: šutnja je zlato. Ne silenzio.

Nives Opačić, Hrvatski u zagradama

Jedna od najdražih profesorica s fakulteta već četrdesetak godina prati mijene hrvatskoga jezika u javnoj  upotrebi i upozorava na stranputice kojima smo kao narod jezično jako podložni. Upravo sam uočila da profesorica Opačić koristi lijepu hrvatsku riječ upotreba, a ne uporaba, što se isforsiralo devedesetih.
Godine 1972. osnovala je Društvo hrvatskih lektora. Znanstvenim i znanstveno-popularnim radom bavi se desetljećima, a osobno sam se uvjerila u njezinu spremnost da pomogne. Desetak godina nakon završetka studija nazvala sam je i predstavila se kao bivša studntica koja treba pomoć jer se počela baviti lekturom. S obzirom na protekli broj godina i na to da mi je predavala samo na prvoj godini, nikako me se nije mogla sjećati, ali to nije bilo niti važno. Ulaznica do njezinih savjeta bila je jednostavna - Trebam pomoć! I pomogla mi je, ne samo taj puta, nego mi je rekla da slobodno nazovem kad god želim i trebam.

Hrvatski u zagradama s podnaslovom Globalizacijske jezične stranputice može se smatrati sociolingvističkim zapisom na početku 21. stoljeća jer je građa sakupljena doslovno na terenu i njome su obuhvaćeni dijelovi tekstova u tiskovinama i drugim medijima (radio, televizija), javni natpisi, imenovanje kulturnih događanja i još mogo toga.
Cijenjena profesorica to je redovito tražila i od nas, svojih studenata. Da otvorimo oči i naćulimo uši, razvijemo osjetljivost na "jezik" kojim smo okruženi i regiramo kad god možemo. Da budemo jezična savjest svoje okoline.
U današnoj pompoznosti deklarativnog hrvatstva koje nas unazađuje u svakom smislu pitanje jezika čini se kulturološki možda i najvažnijim problemom. Nevjerojatna je neosviještenost Hrvata koliko je jezik bitan i čini osnovu nečijeg identiteta. Sate u prvim razredima, kad ih dobijem, počinjem uvijek slično. Govorim im o jeziku, o tome da je materinski jezik nešto što je uvijek s nama i da koliko god čovjek bio izložen stranim jezicima, razmišlja samo na jednom. I sanja. I da je jezik sredstvo kojim otkrivamo sebe i druge, pri čemu granice postavljamo sami. Mnogi će spremno i čak agresivno reagirati na promjene kojima smo izloženi, između ostaloga i na ulazak u Europsku uniju. Velik dio ljudi doživio je to kao napad na nešto "svoje", na nacionalni identitet, prepoznajući mnoge potencijalne opasnosti. Više je nego očito da se boje da ćemo nekako misteriozno izgubiti prirodna bogatstva, obalu, naše posebnosti, sir i vrhnje... jezik kao srž svačijeg bića našom je privolom izložen nasilju koje mi se čini gorim od germanizacije ili mađarizacije nekad. Baš zato što nam nije važno, ne doživljavamo kao problem hrvatski koji na nekim razinama sve više funkcionalno slabi i juri prema nekakvom izopačenom hibridu.
Valja ga poslušati i nad njim se zamisliti, kaže Nives Opačić, navodeći primjer iz rubrike Glas čitatelja u Jutarnjem listu iz 2006. godine:

Šoping, skrining, bekstejđ: kojim to lengviđom govorimo?
                                Glambrlja iz Samobora 

Naslov knjige žalosno upućuje da u gomili stranih riječi i izraza koje koristimo naš lijepi materinski jezik zapravo postaje pomoćni jezik kojim, u svojoj domovini, objašnjavamo u zagradama nešto što smo mogli ljepše i ispravnije reći. Danas nam nitko ne osporava pravo na jezik, a sami potpomažemo nonšalanciju, pomodarstvo i jezičnu lijenost prepuštajući se iz raznih razloga uvoznoj robi i kreveljenju, kako bi rekla Nives Opačić. Osobito je porazno kad to čine visokoobrazovani ljudi.
Često viđam na nastavi kako pojedini učenici točno napišu engleske riječi umetnute u hrvatske tekstove, ali redovito griješe u pisanju hrvatskih riječi.

U objavama koje slijede navodit ću neke od primjera iz knjige profesorice Opačić.

Alice Munro; Služba, družba, prošnja, ljubav, brak/ Hateship, Friendship, Courtship, Loveship, Marriage

Oceanmore, meki uvez, 227 stranica
S engleskoga prevela Maja Šoljan
Nagrada Kiklop za najbolju stranu prozu 2011.

The Philadelphia Inquirer: Munro zna kako sentimentalno pretvoriti u egzistencijalno.


  Ugoda i zadovoljstvo prvim susretom trajat će dugo, vjerojatno dok ih intenzitetom ne zamijeni drugi.
Sjajna Alice Munro pripovijestima nas smješta u određenu životnu fazu svojih žena. Namjerno ih nisam uobičajeno nazvala junakinjama, jer one to po književnim kanonima nisu. Svaka od njih nađe se suočena s prekretnicom i narušavanjem rutine, ali ishode prihvaćaju - ne knjiški, uzvišeno ili patetično - već nevjerojatno životno, mireći se sa stanjem, prelazeći snagom volje preko bure emocija i donoseći odluke za ili protiv sebe. Osjećaji su bili naša stvar. Da ih trpimo ili potisnemo. Svaka priča uči nas mudrosti kompromisnih rješenja koja su u životu najčešća i najvjerojatnija.

Pri tome, one su toliko uvjerljivo ocrtane u svom fikcionalnom postojanju da se s lakoćom prepoznajemo u njihovim kolebanjima, ali i ishodima koji nakon iskrenog promišljanja postaju i naša istina u doživljenim ili mogućim situacijama.
Uljuljkani u precizno dočaranu rutinu i nenametljivo, premda dozirano intrigantno, pojavljivanje novih sudionika priče, odjednom se pri samom kraju suočimo s istinskom unutarnjom dramom kakve se odvijaju u mnogima oko nas. Čitajući nismo niti svjesni njezine dubine, zato ove pripovijesti i doživljavam kao štivo s produženim djelovanjem.

Zbirku čini devet pripovijesti:
Služba, družba, prošnja, ljubav, brak
Jedna se žena ostvaruje u potpunosti zahvaljujući okrutnoj šali dviju tinejdžerki.

Plutajući most
Naslovno mjesto postaje mjestom benignog preljuba žene u završnoj fazi karcinoma i mladića koji propituje svoje granice.

Obiteljska oprema
Jesu li simpatične i nekonvencionalne rođakinje samo uzori iz mladenačkih dana?

Utjeha
Za varanje živog ili mrtvog supruga? Ili spoznaju da se i dalje može samoga sebe cijeniti.

Koprive
Ljubav koja nije iskoristiva, koja zna svoje mjesto. (Neki bi rekli, ne i stvarna ljubav, zato što se nikad ne bi izložila opasnosti da joj zavrnu vratom, ili da se pretvori u neslanu šalu, ili da se tužno istroši.) Ne izlažući se nikakvoj opasnosti, a ipak održavajući se na životu kap po kap, slatka podzemna zaliha. S težinom te nove tišine na njoj, s tim pečatom. 

Drvena konstrukcija
... jedne pomno izgrađene kuće i jednog pažljivo isplaniranog braka. Drvo je toplo, jeftinije od drugih materijala, lako zapaljivo, ipak čvrsto...

Što se pamti
...činjenice o nekom događaju, pohranjene u našem sjećanju, mijenjaju se zajedno s nama...


Queenie
Sestrinska ljubav bez krvnog srodstva ili srodnost duša.

Zimski vrt
Ljubav dviju dementnih osoba u staračkom domu.

Nebeska udica (2000.)

Redatelj: Ljubiša Samardžić

Srpska mi je kinematografija oduvijek visoko među onima koje cijenim zbog lepršavosti koju ucjepljuju čak i u tragične teme, ili baš u njih. Njihovo poigravanje ironijskim izričajem uvijek je prisutno, ali i vrsno umjetnički opravdano u pitkim i višeslojnim ostvarenjima.

Ovo mi nije prvo gledanje Nebeske udice, ali s odmakom od 7-8 godina opet mi je dobro sjela. Naracija vješto povezuje sumornu sadašnjost krajem 90-ih u Beogradu koji proživljava NATO-ve zračne napade i priče glavnih protagonista koji evociraju neke bolje dane - naravno, prošle. Film je prostorno zgusnut na kvartovsko košarkaško igralište u jednom stambenom naselju i nekoliko stanova. Igralište simbolizira sve što su bili, a pokušaj obnavljanja mjesta njihove mladosti način je otpora zarobljeništvu u kojem su se našli. Svakodnevni strah od mobilizacije i zračnih napada, besparicu, besperspektivnost i neizvjesnost budućnosti nekoliko mladih ljudi kanalizira u spas mjesta koje ih je spajalo i nudilo im sasvim drugačiji doživljaj sebe od sadašnjeg. Kolektiv kao glavni lik daje priči dinamiku i u naraciji i u dijalozima, uz vješto doticanje mnogih bolnih tema koje prate ratna stanja (šverc, kriminal, nezaposlenost, narušeni obiteljski odnosi).
Ipak, film odiše snažnim optimizmom i nadom, nudeći, čak i usprkos tragičnom kraju jednog od protagonista, vedru poruku. Barem sam ga ja tako doživjela.

Nikola Kojo i Dragan Bjelogrlić sjajni kao i uvijek uz vrlo uvjerljive ostale glumce.

Prijatelju, eto, da smo rijeka...

da smo rijeka prijatelju stari
živjeli bi ni pitali ne bi
što je život i zašto se stari
rijeka ne zna što čovjeka čeka
i ne pita kome treba lijeka
gdje utjehu naći za čovjeka
ne briga ju kako zore zore
zašto čovjek ne more na more
zašto vječno na ljubav on čeka
zbog čega je za njega velika
zašto draga kada je daleka
ne robuje rijeka ni vremenu
mi moramo kada smo u njemu
prijatelju brini se ti za se
ostarjeti ona neće zna se
i ne čeka rijeka nova jutra
a mi ovdje od danas do sutra
prijatelju, eto, da smo rijeka
znali ne bi sudbinu čovjeka...

prijatelju, eto, da smo rijeka...

Stanko Musa; Zlatar/ Široki Brijeg; 2002.

Drago Britvić, Fališ mi

Bi te našel, da otideš
v belu meglu, v črni lug,
da na zadnjoj zvezdi zideš,
da te tam otpela cug...
Vse živlenje bi te iskal.
Stoput preputoval svet.
Bi te našel, da se skriješ
i za lasi sedih let...

Bi te našel lepu, mladu,
kak si navek bila ti.
Pitala bi: "Kak je v gradu?"
Bi ti rekel: "Fališ mi"

V pesek reke bi zaronil,
spuzal bi na vsaki breg,
iskal bi pod križnim drevom,
gdi je vse zametal sneg...
Z črne zemle bi te zvlekel,
bi oživel vse kaj spi.
I čez nebo i čez pekel,
da te najdem, prešel bi...

Bi te našel lepu, mladu,
kak si navek bila ti.
Pitala bi: "Kak je v gradu?"
Bi ti rekel: "Fališ mi"

Modigliani (2004.)

Redatelj: Mick Davis

Budućnost umjetnosti na licu je žene, tvrdio je ludi talijanski slikar židovskog podrijetla Amadeo Modigliani, a malo zatim u boemskoj pariškoj kavani dobacuje Pablu Picassu: Reci, Pablo, kako vodiš ljubav s kockom?

Dvojica velikana živjeli su u isto vrijeme i na istom mjestu, ne samo za potrebe ovoga filma, nego i u stvarnosti. Pariz kao okupljalište "preživjelih" boema i ekscentrika odupire se, premda sve slabije, industrijsko-militarističko-kapitalističkom svjetonazoru, a u njemu su privremeni dom našli i Diego Rivera, Maurice Utrillo, Moise Kisling... 
Filmska priča razvija se u dvama isprepletenim narativnim smjerovima prateći Modiglianijevu zadnju godinu života i njegovo intelektualno rivalstvo s Picassom. Modi, kako ga prijatelji zovu, onaj je koji uvijek biva ispraćen ovacijama iz svake kavane, svi obožavaju njegov duh i britak jezik, njegovu spremnost na "javno ludilo", ali slike ne kupuje nitko. Modijev organizam oslabljen je nepreboljenom tuberkulozom, siromaštvom, alkoholom i drogama. Ni fatalni susret s mladom Jeanne neće ga smiriti, premda ju je jako volio. Jeanne je  djevojka iz krute katoličke i snobovske obitelji i Modiglijanijeva muza. Nakon njegove smrti bacila se, trudna s drugim djetetom, s balkona.

Film je sjajan, prvenstveno zbog odlične glumačke postave. Andy Garcia je dokazano briljantan, a Elsa Zylberstein, koja je utjelovila Jeanne, možda je i najjači dio filma. Od njezina profinjenog, kockastog lica naglašenih crta i mekih očiju do uvjerljive glume lišene izvještačenosti - sve se poklopilo s pomno odabranim lokacijama, pogođenom atmosferom te Modiglianijevim ekspresionističkim portretima izduženih vratova i tamnih boja.

Modigliani pleše oko Balzacova spomenika.

Nastajanje slavne "Jeanne".

Modigliani i Picasso kojeg glumi sjajan Omid Djalili.

Boris Dežulović, Jebo sad hiljadu dinara

- Jesil čuo?
- Šta?
- Ništa sad, šuti.
....
....
- Šta jesam čuo?
- Ništa, bog ga jebo, jesam ti reko da šutiš?
- Pa šta me pitaš?
- Da si čuo, reko bi da jesi. Pošto me pitaš šta, znači da nisi. Sad šuti.

Dežulović je svoj smisao za farsu, grotesku te izazovno karikiranje već dokazao u eri Ferala, a sad me pridobio i kao romanopisac.
Ovo je sjajan roman, prije svega zbog fascinantnog humora, ne onog jeftinog čija oštrica otupi nakon nekoliko desetaka stranica... Ne, ovo je od prve do zadnje stranice uvjerljiv i prštav prikaz rata kroz likove, kako nego "običnih ljudi". I ne bi to bilo ništa novo, osobito u desetljećima nakon Domovinskog rata kad se rodio novi žanr ratne proze, sjećanja, svjedočenja, da Dežulović nema taj prirodan talent za humor, ironiju, grotesku, koji je s vremenom dodatno izbrusio. Nasmijati čitatelje obrađujući tragičan događaj, udahnuti likovima život tako da ih u krnjim dijalozima prepoznaješ, uvjerljivo ocrtati zemljopisno-povijesni kontekst, mogu majstori. Uvijek mi se činilo, bez obzira na naše književne velikane, da smo nekako stegnuti, u grču, da nedostaje prave i neukaljane svježine i slobode u izričaju, osobito kad je riječ o mučnim temama (i u književnosti i na filmu). Dežulović s time nije imao problema, i to ga izdvaja od ostalih koji su se dohvatili ratnih tema. Naravno, on rat nije iskusio izravno na svojoj koži pa mu je lakše prštati nego onima koji jesu, ali poruka je jaka. Netko bi mogao reći, okej, ima smisla za humor, to već znamo, to je i sad prodao, ništa više. Ja sam doživjela više - i zato sam oduševljena. Osim svega dosad navedenog - u dubljim slojevima prisutna je tragika koja zahvaća sve likove i djelo u cjelini, zato ovo i jest uspjela groteska, ali i antiratna proza. Ovo je možda ispalo i više od onog što je autor namjeravao, ne znam...

S poleđine romana...
"Jebo sad hiljadu dinara" - roman čija se radnja događa od zore do sumraka jednog ljetnog dana usred hrvatsko- bošnjačkog rata u Bosni i Hercegovini - još je jedan uzaludan pokušaj istraživanja o besmislu rata te ulozi uniforme u životu i smrti čovjeka, vojnika i budale.

ili

Odijelo ne čini čovjeka.
(narodna poslovica)

Već obrnuto.
(autor)

Dvanaestorica mladića, pripadnici dvaju diverzantskih vodova, zahvaćeni su klasičnim postupkom "komedije zabune". I jedni i drugi trebaju obaviti svoje zadatke, a nalogodavci su došli na sjajnu ideju da ih preobuku u uniforme onih "drugih" kako bi zamaskirali zadatak i namjere. I kako sad dalje kad se nađu u blizini i pred ciljnicima, jedni u pogrešnim uniformama, a drugi ne znaju da su to zapravo "njihovi"? Apsurd situacije pojačan je nesnosno vrućim danom negdje u bosanskoj zabiti oko napuštenog sela Muzaferove Kuće. I jedni i drugi čekaju reakciju s "protivničke" strane i pri tome se nižu njihova sjećanja na predratne dane ispunjene lokalnim nogometnim kupom i seksualnim sazrijevanjem.

Osim uvjerljive tragike, roman je obogaćen i kompleksnom studijom o ulozi slučajnosti u čovjekovu životu. Svima nam se mnogo puta u nekim dramatičnim trenucima nametao taj vražičak pod nazivom Da sam... Neizgovorena rečenica, koja je poslužila za naslov, promijenila je tijek života jednog od junaka, a kroz rasute epizode mogućih "da je..." intenzitet tragike raste, kao i produbljivanje karaktera.

Sretnog kraja nema, niti se očekuje. Živjeli su punim plućima, poginuli bez veze. Rat jest besmislen, ali već iscrpljenu temu može se svježe obraditi.
Dečki kažu:
Naši smo!
Hvala bogu, i mi! odgovaraju oni prijeko.

Zvijeri južnih divljina/ Beasts of the Southern Wild (2012.)

Redatelj: Benh Zeitlin

"Hushpuppy, šestogodišnja djevojčica, živi s tatom Winkom u zajednici Delta na samom rubu svijeta. Wink iznenada oboli od tajanstvene bolesti. Istovremeno, val nesnosnih vrućina otapa ledenjake, što oslobodi drevna pretpovijesna bića. Razina mora raste, stvorenja dolaze, Wink polako umire a Hushpuppy kreće u potragu za davno nestalom majkom..."

Prethodni dio teksta prenesen je s jednog od TV i filmskih portala, a na iste sam nebuloze naišla na još nekima. Potpuno krivi sažetak sadržaja, tj. prikaz filma kojim se valjda želi pojačati fantastična nota te time privući gledatelje. Ili oni koji su to osmislili (a to im je i posao) ne razumiju osnovnu fabularnu nit filma?!

Šestogodišnja Hushpuppy živi s ocem u izoliranom močvarnom području negdje u Americi (kasnije sam saznala da se radi o dijelu oko New Orleansa). Tamo nisu sami, nego s ostalim voljnim društvenim izopćenicima za koje uopće nije jasno zašto su se izdvojili od "civilizacije". Stječe se dojam da teže slobodi u negativnom smislu (ne zato da bi rasli), tako da se mogu do besvijesti opijati i u toj isparavajućoj magli ubijati dan za danom. Hrane se onime što ulove, često jedu sirove stvari, higijenski su uvjeti na najnižoj mogućoj razini... Film obiluje nelogičnostima koje me i inače jako smetaju. Pripadnici samoproglašene zajednice sebi svakodnevno love za preživljavanje, a mačkama kupuju ili kradu hranu u limenkama (vidljivo kad Hushpuppy pokušava sama kuhati). U jednoj od scena Hushpuppy kaže da ona i tata žive poštujući prirodu, a čitav film odiše sebičnošću članova zajednice prema svemu što ih okružuje: smeće se baca posvuda, vodene su površine zagađene... Odlučiti živjeti u prirodi ne znači poštovati prirodu!

Val nesnosnih vrućina nije odjednom otopio ledenjake, kao što se tvrdi u početnom prikazu, nego je to ono čemu djecu uči samoproglašena učiteljica, a sve da bi im ulila strah od civilizacije i duhovno ih ojačala za taj surovi život na koji su osuđeni zbog odraslih koji su tako odabrali. Kalvariju izaziva uragan koji su oni ignorirali, a posljedice traju mjesecima. Fantastična stvorenja zapravo su bikovi kao simboli smrti, propasti, promjene i dio su naracije koja pripada mašti šestogodišnjeg djeteta. Hushpuppy kreće u potragu za majkom, koja nikako nije "davno nestala" kad ona ima 6 godina!?

Uglavnom, filmska je naracija pripala šestogodišnjem djetetu, što je dobro, ali u cjelini totalno promašeno i pretjerano, kao što to samo Ameri znaju. Totalno sam alergična na tu nevjerojatno pametnu i zrelu djecu kakvu oni prikazuju u većini filmova - pa još i pjesnike. Ipak, sve pohvale idu maloj glumici koja je i ponijela cijeli film, a svakako je svojom dječjom nesputanošću, opuštenošću i egzotičnom ljepotom nesvjesno pomogla neinventivnim scenaristima i redatelju da umiješaju još jedan kino-hit.

Dobra početna ideja, koja je mogla ispasti sjajna, uhvatila se (i opet) u mrežu jeftinog igranja na gledateljeve emocije i želju za velikom zaradom koja prati svjetski uspjeh. Priča i prelijepa (i talentirana) djevojčica nudili su više mogućnosti, ali lakše je sve spetljati u patetičnu mješavinu drame i fantastike, fabularno i u cjelini vrlo prozirnu, idejno nedefiniranu i potcjenjivačku prema gledateljima. Nije cjelina dobra zbog lijepog djeteta i čarobno divljih pejzaža. Nakon ovog filma ostala sam prazna. Meni - loš film.

Krakow

Nakon trećeg posjeta Krakowu sigurna sam u dvije stvari: svakako ću se još vraćati jer je to grad u kojem bih mogla živjeti. O ljudima ne baš često pomislim – „mogla bih s ovom osobom razgovarati satima“, a to smatram jednim od najvećih komplimenata jer uključuje mnogo što – a o mjestima i gradovima koje sam posjetila također rijetko pomislim – „ovdje bih mogla živjeti“. Nije da sam svjetski putnik, ali dobar sam dio Europe upoznala i nigdje se nisam osjećala tako ugodno i opušteno kao u Krakowu.  Gotovo nalik nekom stanju sreće. Čula sam da je u arkadnom dvorištu krakovske katedrale na brdu Wawel kamen kojem je očitano povećano zračenje i smatraju ga izvorom pozitivne energije. Ne znam ima li to kakve veze s mojim raspoloženjem prema tome gradu, nije ni bitno, ovo je sasvim subjektivan prikaz jednog grada koji sam počela doživljavati svojim, lišen uobičajenih turističko-povijesnih podataka. 

Što je to što Krakow u mojim očima i srcu stavlja ispred Beča, Praga, Budimpešte ili Pariza, koje također poznajem?

Mislim da je u pitanju – skromnost. Ljepota i skromnost – tako ga doživljavam. Premda je riječ o kraljevskom gradu u kojem su stolovali poljski kraljevi od 11. stoljeća i  gradu crkvi kojih ima više od stotinu, ništa vas ne napada, ne forsira, ne bode u oči. Nekako ste pošteđeni povijesne, ideološke, vjerske, bilo kakve megalomanije. A ipak vam se sve nudi, sve možete, ovisno o tome što vas zanima.

Sasvim svjesna subjektivnosti svog doživljavanja, nekako mi se čini da je u Krakowu sve malo – čak i ono što površinom nije – na primjer zgrada Sukiennice na središnjem trgu, katedrala ili čitav kompleks na Wawelu. Zato što vas nijedna od tih lokacija ne ubada svojim neprimjerenim te moralno i politički upitno steknutim bogatstvom, kao što je to slučaj s, recimo, austrijskom ili mađarskom prijestolnicom. Nakon višestane šetnje Krakowom pamtite prekrasno cvijeće kojem tamo pogoduju umjerene ljetne temperature, uredne ulice, puno zelenila, živopisne, ali opet nekako neutralne boje, nasmijane i pristojne ljude, dinamiku gradskog centra, ali ne one vrste koja iritira i umara... Čak i Visla djeluje smirujuće i skromno, premda je velika i široka.

Krakow je u potpunosti pošteđen razaranja u 2. svjetskom ratu jer su u njemu vrlo lagodno i opušteno živjeli nacistički dužnosnici uposleni u obližnjem zloglasnom Auschwitzu. Površinom je otprilike velik kao Zagreb, ali ima nešto manje stanovnika. Turista je mnogo, ali nisam imala dojam gužve, vjerojatno zbog svega navedenog.  Glavni trg Rynek Glowny, inače jedan od najvećih srednjovjekovnih trgova u Europi, prepun je pantomimičara, kočija kojima možete u obilazak, glazbenika u poljskim narodnim nošnjama i slastičarnica. Dva 45-minutna sjedenja na terasi jedne od takvih slastičarnica bila su mi neopisiv užitak. Toplo sunce na licu, fini kolači i kava umjerenih, ili bolje rečeno, pristojnih cijena, ljubazni ljudi, prigušen razgovor za susjednim stolovima uz topot konja po popločenim uličicama i trgu – sve nekako neupadljivo i s mjerom. Ponavljam – sve je tamo i svi su tamo, ali nitko nikome ne smeta niti se nadmeće – kao da je nekakvo ozračje pozitive i mira nešto što nesvjesno primiš ulaskom u grad. Izvan strogoga centra grada vidljivi su ostaci komunističkog stila gradnje, ali imam osjećaj da se polako gube jer niču nove zgrade i kuće, modernih oblika, ali ukusne i pripadajuće cjelini.

Krakow nije grad za panoramski razgled autobusom, u njemu nema polukilometarskih zgrada s desetak ulaza, to je grad za smirene, pristojne pješake i mlade kojih ima puno, jer je vodeći poljski sveučilišni grad u kojem godišnje studira 180 000 studenata.

Prelijep i preugodan grad.

Sukiennice - najveća srednjovjekovna građevina na Rynek Glownyju, nekada sjedište trgovine, a danas Nacionalne umjetničke galerije na prvome katu.

Kraljevsko brdo Wawel, kompleks građevina uz obalu Visle u kojem je danas smješteno 17 fakulteta. Predivno uređeno, prepuno cvijeća i zelenila.

Meni čaroban Rynek Glowny.