Zbogom Pjesniče, umjetniče, majstore, stara osjećajna dušo, prijatelju...

Barbara Matejčić, Kako ste?

Bez obzira o kojoj se osnovi radi - fizičkim ili psihičkim teškoćama, rasi, etničkoj pripadnosti, seksualnoj orijentaciji - predrasude u svojoj pozadini uvijek imaju isti pokretač: neznanje koje nadomještamo mentalnim okaminama.

Marina Vujčić, Susjed

Marina Vujčić sjajno piše. Marina Vujčić piše kako bih ja htjela. A činilo mi se nakon čitanja kao da mi je otela temu i način obrade, ma sve. Iz toga je jasno koliko mi odgovara Marinino pisanje.
O "Susjedu" ne znam što bih mogla sama reći nakon tolikih osvrta koji su se zaredali po časopisima, novinama, portalima i književnim grupama. "Susjed" je znalački napisan roman koji ima pravu mjeru u velikom spektru emocija koje tekst provocira - svega je koliko treba da se složi u jako dobar osjećaj tijekom i nakon čitanja i da izazove želju da ga ponovno pročitaš.
Prenosim mišljenje žirija sa stranice VBZ-a:

Žiri o pobjedničkom romanu "Susjed"Marine Vujčić

Obrazloženje žirija za Nagradu VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman 2015.

Marina Vujčić - Susjed

     U filmu „Misery“, što ga je Rob Reiner režirao prema romanesknom predlošku Stephena Kinga, medicinska sestra Annie patološki je zaljubljena u pisca Paula, toliko patološki da ga je spremna ozlijediti, trovati, čak i natjerati na ono što je piscima vjerojatno najgore, da nastavak njegova romana bude onakav kakav ona želi. Glavna junakinja romana Marine Vujčić, tridesetsedmogodišnja Katarina Bauković, nije takav patološki slučaj, niti je roman, koji je među više od stotinu rukopisa pristiglih na natječaj ocjenjivački sud ocijenio najboljim, po žanru horor, premda je to jedan od žanrova s kojim lagano koketira, ali ga, kao i mnoge druge, istovremeno i iznevjeruje. Glavna junakinja je 'obična' usamljena žena, zaposlena u jednoj od onih bezbojnih tvrtki koja dosadne dane čini još malo dosadnijim i sivijim, neudata jer joj je jedna duga veza neslavno propala, premda bi članovi njezine obitelji, po tipičnom patrijarhalnom obrascu voljeli da je sve završilo 'normalno' - brakom i djecom. Katarina Bauković je jednostavno 'nevidljiva cura' iz susjedstva kakvu svakodnevno susrećete na stubištu ili liftu dok odlazite na posao. Susretao ju je tako i njezin susjed i sve bi bilo posve uobičajeno, da on nije postao objektom njezine opsesije, a ona odlučila svoju 'nevidljivost' učiniti okidačem intrigantnog fabularnog zapleta.  

     To je inicijalna situacija romana „Susjed“ Marine Vujčić, romana kojeg osim suverenog pripovijedanja i istančanog osjećaja za gradnju dinamične i dramatične fabule, zbog koje ga morate jednostavno pročitati u dahu, obilježava i humor koji je povremeno autohumor kojim pripovjedačica karakterizira samu sebe, a povremeno i crni humor jer je situacija mnogo ozbiljnija no što se to na prvi pogled čini. Dodirnula je Marina Vujčić u „Susjedu“ mnoge teme urbanih paranoja – od otuđenosti i samoće, preko egzistencijalnih problema podstanarstva, do čežnje za nečijim tuđim životom u kojem je sve onako kako nam serviraju medijski posredovane slike sretnog para i obitelji. Čežnje koja postaje izmaštani svijet, a na kraju i patologija. Katarina će oko lika svog susjeda isplesti priču sa sobom u glavnoj ulozi u kojoj će biti sve ono što nije – špijunka, voljena žena, dobra domaćica, pa i posve rastrojena psihopatica fokusirana još samo na objekt svoje opsesije, a čitatelj će s pažnjom biti uvučen u mrežu duhovitog ludila čija gradacija ima i svoje jezovite momente. Atmosfera romana razvijat će se od benigne i duhovite do patološke i potencijalno opasne, a istovremeno s njom razvijat će se i portret glavne junakinje, registar njezinih emocija i kontekstualizacija razloga i okolnosti koje su je dovele do trenutka kad za nju više ne postoji drugi život, osim onoga koji je njezina vlastita fikcija. Marina Vujčić uspjela je u ležernoj priči iz susjedstva preplesti vrlo šarolik registar žanrovskih obrazaca čije elemente koristi i iznevjeruje – od chicklita bridgetjonesovskog tipa u kojem treba donijeti ženske novogodišnje odluke, preko socijalnog i ljubavnog romana, pa i egzistencijalističkog, do romana enigme s natruhama horora, u onom trenutku kad se učini da je sve prešlo granicu normalnog i susjedskog. U svakom slučaju, taj napet i vrlo čitak roman, u svojoj pozadini sadrži onu težinu koja ga odvaja od lakih književnih nota, a to je težina naših privatnih i kolektivnih ludila zbog kojih povremeno ne preostaje ništa drugo do jednostavno izmisliti svoju priču, svoj život. Makar u njega upleli i nekoga koji o tome nema pojma.

     Profesionalnost pristupa pripovijedanju, osjećaj za mjeru i gradaciju fabularne napetosti, kao i atraktivna tema potencijalno iz svačijeg susjedstva, razlog su što je žiri ove nagrade s radošću odlučio da ona ove godine pripadne upravo Marini Vujčić i njezinom „Susjedu“.   

David Mitchell, Koštani satovi

Nekad je čarolija samo normalno stanje stvari na koje se još niste privikli.

Tom Rob Smith, Farma

Pročitan još jedan triler, koji ću pamtiti neko vrijeme, možda ga se i prisjetiti jer sam o njemu nešto zapisala, ali nema tu za mene ničega što bi me vuklo da ga ponovno čitam, osim labavih niti priče koju ću maglovito pamtiti.

Pripovjedačica u prvome licu je Tilde, Danielova majka, podrijetlom Šveđanka, koja se zbog poslovnih neuspjeha i financijskih problema uzrokovanih recesijom u Engleskoj vratila u rodnu Švedsku. Tilde i suprug jeftino su kupili zabačenu farmu u ruralnom dijelu Švedske odlučivši osigurati si starost uzgajanjem povrća u vlastitome vrtu i ribolovom u gotovo netaknutoj prirodi. Troškovi su im, u svakome slučaju, drastično manji nego u Engleskoj. Povratak u rodnu zemlju i u seoski pejzaž, sličan onome u kojemu je provela prvih 16 godina života, daleko je od idiličnog i smirenog starenja kakvo su zamislili Danielovi roditelji. Tilde bježi iz Švedske u kojoj je privremeno bila smještena u psihijatrijsku bolnicu i teško optužujući Danielovca oca, tijekom jednoga dana svim snagama pokušava Danielu objasniti što se događalo na farmi, inzistirajući na kronologiji zbivanja.  

Poigravanje čitateljem koji je uglavnom izložen monoperspektivi Tildina doživljaja i tumačenja događanja nije loše provedeno. U tekstu su uspostavljeni jako dobra atmosferičnost i blagi osjećaj straha koji se postupno pojačava kako Tildino pripovijedanje napreduje. Opisivanje detalja pojedinih lokaliteta također je zanimljivo i spretno složeno kao okvir napredovanju priče.

Otvorena su i brojna pitanja o lojalnosti među članovima obitelji, o tajnama koje zasjenjuju obiteljske  odnose, kao i o funkcioniranju malih izoliranih zajednica u kojima ljudi rado i često zatvaraju oči pred lošim i neprihvatljivim postupcima jačih. Član autorove obitelji imao je psihotičnu epizodu pa ta činjenica donekle pojačava dojam i možda pomaže prihvaćanju završetka romana, ali u kolikoj su mjeri autobiografski elementi zastupljeni nisam istraživala.

Sve u svemu, roman nije loš, ali kao što rekoh, ovo je ipak samo triler čiji se elementi brzo zaboravljaju. Trileri za mene nemaju dovoljno dubine i tu nema pomoći. 

David Mitchell, Koštani satovi

Četvrti Mitchellov roman koji sam pročitala i opet me fascinirao maštom, realizacijom ideja u tekstu i stilom. U kritičarskim krugovima Mitchella nazivaju piscem koji ukazuje na budućnost književnosti - a takva bi mi se budućnost itekako sviđala.
Mitchell smatra da roman ne treba biti ograničen na jedan žanr, a to mu miješanje ide odlično. Međutim, pri takvome miješanju u koje je uklopljena i fantastika, neminovno je da ona preuzima i diktira smjer, ali Mitchell je prevješt pripovjedač da bi podlegao zamkama neuvjerljivosti i rasplinutosti. Baš u tim fantastičnim dijelovima uviđam koliko je izvrstan jer ih je povezao s ispovjednim i realističkim dijelovima u čvrstu cjelinu koja funkcionira i kao društveno-filozofski traktat o prošlosti i budućnosti.
Mitchellovi su romani štivo za strpljive, a ne za odmaranje mozga. Detaljist je u pripovijedanju i opisima koji vas i vizualno uključuje u tekst i radnju, što otežava čitanje i pamćenje bitnih fabularnih elemenata pa je zato i potrebna strpljivost.
Roman je sastavljen od šest dijelova u kojima se izmjenjuju pripovjedači i perspektive, ali cjelina ostaje nakon čitanja kompaktna i logična - a to i jest ono najnevjerojatnije - dojam pripovjedne logičnosti u fantastičnom i dijelom futurističnom romanu.

Radnja romana počinje u 1984. godini kada i upoznajemo Holly Sykes kao tinejdžericu. Hollyn lik vezivno je tkivo svih dijelova romana. Završni dio smješten je u 2043. godinu kada je Holly starica koja mora spasiti dvoje djece. Između toga ona je zaposlenica u skijaškom centru u Švicarskoj, majka i supruga ratnog reportera s bliskoistočnog bojišta, spisateljica koja je uspjela svoj dar da čuje glasove opisati u knjizi, žena srednjih godina koja se bori s karcinomom. Hollyn život, kao i život njezine obitelji, obilježen je misterioznim nestankom mlađeg brata Jacka i ljudima s radija, kako ih ona zove, glasovima i vizijama kojima je u mladosti bila izložena. Na svome životnome putu Holly susreće u određenim fazama života ljude koji, baš kao i ona, nisu obični. U realističko pripovijedanje Mitchell utkiva svevremensku priču o borbi Dobra i Zla, koju bez obzira na ponuđeno fantastično obličje, možemo iščitavati i tumačiti i prema vlastitim iskustvima. Borba se u romanu odvija između Horologa i Anakoreta. Horolozi su besmrtni, ali tako da zapravo, kad dođe vrijeme, umiru u jednome tijelu i ponovno se rađaju nakon 49 dana u nekom drugom tijelu, domaćinu, nekom drugom vremenu i geografskom prostoru. Anakoreti se hrane dušama drugih ljudi kako bi održali besmrtnost. Svi su ostali likovi i sudionici ove epske priče koštani satovi - fizički domaćini besmrtnicima kojima je na raspolaganju samo određeno vrijeme. Dakle, uz brojne detalje i nevjerojatnu autorovu maštu, stvar se svodi na univerzalni ljudski problem: koliko smo i koga spremni žrtvovati za samoga sebe? Ili: koliko smo spremni žrtvovati sebe za drugoga?

I ovaj je Mitchellov roman preveo Saša Stančin, a prijevod je remek djelo svoje vrste u jednakoj mjeri kao i original.

Gillian Flynn, Nestala

Više nego solidan psihološki triler, premda nisam zapisala dojmove neposredno nakon čitanja pa mi je, kako to s trilerima obično biva, već počeo blijedjeti.
Gillian Flynn vješto pripovijeda i zna održavati ozračje iščekivanja, kao i držati čitatelja u neznanju, vodeći ga slijepim i pogrešnim puteljcima zaključivanja. Preokreti i nove spoznaje dozirani su tamo gdje treba i ne oslabljuju pripovjednu strukturu. Iako je pri čitanju trilera jasno da krivac uglavnom nije onaj na koga svi elementa teksta upućuju, pa su obrati koji se neminovno moraju pojaviti kako bi razbili sklopljenu misaonu cjelinu kod čitatelja očekivani, jako je važno, zapravo najvažnije kako će autor razriješiti ono što je namjerno prethodno zapetljao. Glillian Flynn postupno otkriva i raspetljava priču dvoje protagonista, ali završni rafal čuva u tajnosti i uspjela me je šokirati. Zato sam odmah na početku i napisala da je roman više nego solidan triler.
Majstorski je provedena psihologizacija likova koji su time dobili veliku životnost i plastičnost, a to se odnosi i na one sporedne. Drugo majstorstvo autorice jest u tome što je znalački suprotstavila dva nepouzdana pripovjedača - dva glavna lika, Amy i Nicka, i iz njihovih pripovijedanja, od kojih je jedno smješteno u prošlost kao Amyni dnevnički zapisi, a drugo u Nickova razmišljanja i postupke tijekom potrage za nestalom suprugom, miješajući perspektive, dojmove i osobnosti, isplela vješte zamke za čitatelja koji redovito uskače u svaku od njih - barem ja jesam. Lokalna uvjetovanost i odgoj  također su poslužili kao dobro sredstvo ocrtavanja nečije psihe.
Zaključak: ako se već ponekad uhvatim trilera, onda je poželjno da bude psihološki, recimo, na ovaj način.

Prema romanu je 2014. snimljen i film Gone Girl u režiji Davida Finchera, ulogu Amy nosi Rosamund Pike koja mi je na trenutke bila iritantna, a Nicka je odigrao Ben Affleck, meni izvrstan. Roman je daleko bolji od filma jer je završetak filma klasično holivudsko preseravanje i djetinjast pokušaj šokiranja gledatelja s nekoliko vizualnih, kao grozomornih scena, ma baš jadno na kraju.

Jorge Bucay, Ispričat ću ti priču

OKOVANI SLON

Kad sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage.
Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga, kolac je bio samo malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži?
Kad mi je bilo pet ili šest godina, još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od njih objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran.
Postavio sam pitanje koje se samo nametalo: "Ako je istreniran, zašto su ga vezali?"
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.
Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor:

Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za sličan kolac još otkad je bio veoma malen.

Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoč svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao , i sljedećega, i sljedećega... Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može.
Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...

Ne treba nikamo ići. Nigdje drugdje tražiti. Što jest i tu je.
(Tonči Petrasov Marović)

Ivo Andrić, Prokleta avlija

Kod ljudi koji nam postanu dragi, mi sve te pojedinosti prvog dodira sa njima obično zaboravljamo; izgleda nam kao da smo ih vazda znali i kao da su oduvek sa nama bili. Od svega toga u sećanju iskrsne nekad samo neka nepovezana slika.


Mi smo uvek manje ili više skloni da osudimo one koji mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i dosadnim pričalima. A pri tom ne mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima koje nismo nikada videli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono što su videli i čuli, i što su s tim u vezi doživeli ili mislili? Malo, vrlo malo. A što su njihova kazivanja nesavršena, obojena ličnim strastima i potrebama, ili čak netačna, zato imamo razum i iskustvo i možemo da ih prosuđujemo i upoređujemo jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimično ili u celosti. Tako, nešto od ljudske istine ostane uvek za one koji ih strpljivo slušaju ili čitaju.


Tako obično biva. Oni koje želimo da vidimo ne dolaze u časovima kad na njih mislimo i kad ih najviše očekujemo, a pojavljuju se u nekom trenutku kad smo mislima najdalje od njih. I našoj radosti zbog ponovnog viđenja tada treba malo vremena da se digne s dna, gde je potisnuta, i pojavi na površini.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (5)

Kad iz neke knjige ispisujem dijelove koji me posebno taknu, kasnije je obično ubrajam u svoje knjige, što je i dalje posebna kategorija. Toliko je osvrta već napisano o Marininom Boži i ovome romanu da stvarno ne znam što novoga mogu reći. Ovaj je blog ionako zamišljen kao dnevnik čitanja i gledanja, podsjetnik na trenutke u kojima sam se pronašla, a s vremenom se pretvorio i u podsjetnik za preporuke učenicima za izbornu lektiru.
Marinin je tekst dubok, slojevit, i najvažnije od svega, iskren i proživljen. I najtužnije. Stil je pitak, a misli duboke. Ne, nisu to misli za roman, to su spoznate životne istine nakon proživljenog gubitka i ponovnog sastavljanja same sebe. Likovi nisu likovi već pripovjedni glasovi na koje je Marina rastavila  sebe i svoju bol. Vrlo brzo, čitajući, tako ih i počinjemo percipirati jer sami sebe verbalno oblikuju, ali ostaju bestjelesni. Bol zbog gubitka voljene osobe prikazana je različitim glasovima i iz različitih perspektiva u psihijatrijskoj ordinaciji, ali bol nema oblik, intimna je i ne podliježe vizualizaciji. U nekim sam djelima dosad naišla na tvrdnju da riječi, verbalizacija i pripovijedanje liječe s kojom se posve slažem. Derviš i smrt, Glazba s plaže,  Ništa se ne opire noći, Božanska dječica... Nadam se da bol postane podnošljivija uz pomoć pisanja i pripovijedanja, a čitateljima ostaju potresni, duboki i poučni tekstovi.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (4)

Velike revolucije koje broje stotine tisuća mrtvih, i male, sasvim osobne odluke koje su samo zrnce pijeska u pustinji cjeline, u osnovi imaju zajednički nazivnik: u posezanju za slobodom uvijek netko strada.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (3)

I prije petsto i prije sto godina ljudi su patili zbog istih stvari zbog kojih pate i danas. Nema razlike između žene koja plače ispirući rublje u potoku i one koja plače dok stavlja rublje u najnoviji model digitalne perilice...

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja (2)

...jako dobro zna da fotografije lažu. Uvjeravaju nas u prošlost kakva možda nije postojala čak ni taj jedan trenutak kad je zabilježena. Modificiraju nam sjećanja namećući nam samo ogoljeni prizor u kojem se ne vidi ništa što nas je iza toga boljelo. Puni su ih albumi - tih navodnih trenutaka sreće na kojima se ljudi usiljeno smiješe zataškavajući štošta. Nitko ne poseže za fotoaparatom u trenucima koji nisu za pokazivanje - nema takvih na kojima plačemo, očajavamo, strepimo; onih na kojima smo užasnuti životom - i onda ti albumi prepuni privremenih osmijeha stvaraju iluziju trajne idile koja ni u čijem životu ne postoji.

Marina Vujčić, Mogla sam to biti ja

Ako ste ikad i gajili iluziju da nekome možete pomoći, da itko može pomoći bilo kome kad treba sanirati nepodnošljivu bol, nakon mene ćete tu iluziju lako sahraniti... Čovjek na koncu sve mora odraditi sam. Sam mora i voljeti i patiti, sam hodati svojim stranputicama, sam biti i sretan i očajan i oduševljen i prevaren - koliko god drugi u tome prividno sudjelovali. Sam mora puhati u sebe kao u maslačak sve dok se ne oslobodi vlastitih viškova i dok ne ostane ogoljen na brisanom prostoru postojanja. Sam se, na koncu, mora i spašavati kad mu tonu brodovi, kad mu umiru najbliži, kad zbraja sva svoja ostajanja u jednini i kad mu se čini da je moguće jedino odustati.

David Mitchell, Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta (2)

Treći Mitchellov roman koji sam pročitala od šest koliko ih je ukupno napisao. Fascinirao me Atlasom oblaka, potvrdio se kao sjajan pripovjedač u Livadi Crnog Labuda, a nakon ovoga romana uvrstila sam ga među ljude na mojoj frekvenciji, posebnu kategoriju na blogu koja mi je važna i često ju čitam i pretražujem. Raznovrsnost tema također me privlači jer samu sebe iznenadim kad tijekom čitanja shvatim da sam opet ulovljena. Od distopijskog omnibusa preko mješavine fikcije i autobiografije do povijesnog romana, Mitchell stranicu po stranicu, roman po roman, gradi pripovjedni svijet u kojem nailazimo na loše, prevrtljive, zlobne i licemjerne spodobe kakve i sami poznajemo, ali zarobe nas idealisti čvrstoga karaktera, naoko mali ljudi ako gledamo njihovu povijesnu ili društvenu važnost, a toliko uvjerljivo kreirani da živimo s njima i pamtimo ih. I tu je taj klik koji se svaki put pojavi. Mitchell je idealist i piše o idealistima, vjeruje u dobrotu, koja treba biti smisao i cilj, ali i hrana. Idealizam nas spaja. Trezveni, osviješteni idealizam - jer Mitchell je svjestan (kao i ja) da ljudi mogu biti jako sebični i loši, ali nužan su paravan i gorivo za dobrotu koja u njegovim romanima nema patetičan i melodramatičan prizvuk i odjek, nego se događa i traje kroz niz svakodnevnih postupaka i razmišljanja iz kojih na kraju romana izrastu giganti dobrote, ali i skromnosti. Uistinu dobar čovjek nema potrebu isticati i predstavljati svoju dobrotu kao nešto posebno jer ona je sastavni dio njegova etičkog sklopa i ne predstavlja izbor između dviju ili više mogućnosti. Jednostavna je, jasna i samorazumljiva. Postaje obična i svakodnevna, toliko daleko od apstraktnog ideala, i materijalizirana na najbanalnije a najvažnije načine.
Vidite kakav je to pisac kad me osvrt na pročitani roman odvede u razmišljanje o dobroti.

Mitchell inače piše jedan veliki nadroman (über-roman) koji će biti sastavljen od svega što je dosad napisao i onoga što slijedi. U posebnu bilježnicu bilježi likove i njihove situacije, pa čak i živote jer su neki besmrtni poput doktora Marinusa iz Tisuću jeseni... Naišla sam na podatak da je u ovome romanu Marinus u svojem 28. životu. Na japanskome otočiću Dejimi, svojevrsnom ulazu u grad Nagasaki, krajem 18. stoljeća u najizoliranijoj zemlji svijeta razgovaraju doktor Marinus i mladi činovnik Jacob. Obojica su stranci u Japanu, ali poštovani i prihvaćeni. Jacob pita mnogo starijeg Marinusa dok razgledavaju ljudski kostur gdje je duša. Marinus mu odgovara da je duša glagol, a ne imenica. Duša je djelovanje, naše svakodnevno djelovanje, a ne nešto što nam je netko viši usadio. Dušu gradimo sami.

Prostor u koji je smještena radnja romana, dakle Nagasaki s trgovačkim punktom Dejimom u izoliranom Japanu, uz još neke lokalitete poput zastrašujuće gore Shiranui, fascinantno je uvjerljiv  okvir djelovanju opisanih likova. Namjerno se ne dotičem sadržaja i ostavljam ga onima koji žele čitati roman. Napominjem samo da vas čekaju prepredeni trgovci i činovnici, lukavi i okrutni moreplovci, magistrat i njegova svita, konkubine, časne sestre, redovnici, psihopati, jedna obrazovana japanska primalja, dojmljivi tumači, tj. prevoditelji s japanskog na nizozemski i jedan majmun.

David Mitchell, Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta (1)

Put u pakao nije popločen dobrim namjerama, već opravdavanjem vlastitih postupaka.

Anne Tyler, Raznizane godine/ Ladder of Years

Odličan roman američke spisateljice koju dosad nisam poznavala. Poklonila mi ga je prijateljica Nena i definitivno sam dobila sjajnu stvar koju ću preporučivati dalje.
Anne Tyler dobitnica je Pulitzerove nagrade i sjajno otkriće na početku nove kalendarske i čitateljske godine. Uostalom, za pisanje je nadahnula i Nicka Hornbyja koji je smatra najvećim živućim suvremenim piscem na engleskome jeziku (što možda jest njegovo subjektivno gledište, ali uistinu se je lako oduševiti nakon čitanja tako vješte spisateljice).

Anne Tyler piše jednostavno i precizno, lišeno pretencioznosti bilo koje vrste, a uz to toliko vješto vodi čitatelja kroz tekst ne otkrivajući kraj niti u sitnicama. Čitatelj preispituje stavove, likovi su živopisni i bliski, u konačnici shvaćamo da nema negativaca jer smo razvili razumijevanje za njihove postupke koji se možda i ne poklapaju s našim vrijednosnim postavkama. Zbog svega navedenog u pitanju je iznimno pametan tekst, roman u kojem uživate i uz koji se propitujete i razmišljate. Roman koji ni na jednoj od 382 stranice nije bio naporan, a to veoma cijenim.

Provodnim tkivom teksta smatram razmatranje teme koliko se od vlastitog identiteta gubi u braku i obiteljskom životu i gubi li se uopće. Jesu li uloge koje su nam ponekad i nametnute jer proizlaze iz neodgovornosti i sebičnosti druge strane, ali i iz odgovornosti i emocionalne povezanosti s obitelji kojom jesmo definirani dio našeg dograđenog identiteta ili se od njih možemo odvojiti? Koliko se možemo odvojiti, a koliko time gubimo i amputiramo dio sebe? Kad nastupa trenutak u kojem odustajemo i je li odustajanje konačnost koja privlači novi početak? Koja je razina i doza prilagodbe prihvatljiva, kad počinje zamor i (auto)destrukcija, postoje li uopće jasne granice u slojevitim međuljudskim odnosima, mogu li se definirati pravila ili je sve to elastično i izmiče svakoj standardizaciji, posve osobno i teško opisivo? Funkcioniraju li uopće usporedbe obiteljskih odnosa s obzirom na iskustvenu i karakternu slojevitost sudionika?
Kvalitetan tekst provocira ovakva pitanja.

Armin (2007.)

Redatelj: Ognjen Sviličić

Treći sam put odgledala Armina i opet se rasplakala. Topao i životan, ovo je film u kojem je svaki kadar, svaka rečenica i svaki pokret glumaca na svom mjestu. U naoko sporom ritmu, s brojnim scenama hodanja i krupnim kadrovima klasičnih muških cipela te tinejdžerskih tenesica većeg broja uz scene u hotelskoj sobi, mračnom baru ili liftu film nam nudi klaustrofobično ozračje u priči o vanjskoj i unutarnjoj borbi. Puls filma je odnos između oca i sina pun dramatike, ali i topline koja je uvjerljiva i najprirodnija moguća.

Oca Ibru glumi izvrstan Emir Hadžihafisbegović kojemu je, po meni, ovo možda i najbolja uloga ikad. Armina glumi mladi Armin Omerović, također izvrsno pogođen za ulogu.
Ibro i Armin dolaze iz Bosne u Zagreb na audiciju za njemački film. Iz pojedinih je segmenata filma jasno da su Ibro i supruga mnogo žrtvovali da osiguraju novac za put i troškove u Zagrebu, ali i da polažu velike nade u tu audiciju. Ibro vjeruje u Armina, premda je otpočetka jasno da je introvertiran, slabog pouzdanja i djeluje čak i autistično. Armin svira harmoniku, i to je ono čime se Ibro čitavo vrijeme hrani. Ne sviraju sva djeca harmoniku, a Armin svira, ponavlja si Ibro. Otac silno želi da mu sin uspije, ali iz brige koja lebdi nad svakim Arminovim pokretom i rijetkim rečenicama saznajemo da ta želja nije još jedan roditeljski bolestan i ambiciozan san o uspjehu preko djeteta.
Armin ne prolazi na audiciji jer je prestar, za film trebaju mlađeg dječaka. Razočaranje na jednu noć slama i oca i sina. Drugi dan pukom slučajnošću i očevom upornošću Armin ipak dobiva priliku zasvirati na harmonici pred redateljem i njegovom ekipom. Pjesmu U meni jesen je prekida Arminov epileptični napadaj. Redatelj se nakon toga zainteresira za Armina i njegov slučaj te prije odlaska ocu i sinu nude ugovor za snimanje dokumentarnog filma o Arminu, Bosni i ratnim traumama. Obojica ponosno i glatko odbijaju prihvatiti primamljivu novčanu ponudu jer Armina obilježavaju i predstavljaju dramska grupa u kojoj je aktivan i harmonika, a ne njegova bolest. Bolest je naša stvar, kaže Ibro.
Odlaze iz Zagreba u Bosnu ponosni i dodatno zbliženi.

Poseban začin svakome filmu o Bosancima daje njihov govor kao izvorište prirodnog i sponatnog humora, čak i u teškim i dramatičnim situacijama.
Jedna od najupečatljivijih scena je kad Armin, pun treme, pita oca pred redateljem što da svira jer mu ništa ne pada na pamet. Otac Ibro spremno uzvraća: Razvali Halida!

 

Anne Tyler, Raznizane godine/ Ladder of Years

Ništa se ne može mjeriti s bijesom, onom vrstom bijesa koji osjećate kad vas netko povrijedi ili uvrijedi ili vas smatra za puku činjenicu.

Joe (2013.)

Redatelj: David Gordon Green

Film daje uvjerljiv i realističan prikaz života u malome gradiću na rijeci Mississippi, naracija se razvija kroz praćenje sudbina nekoliko likova, a pejzaž, kostimografija, otežući južnjački akcent i sveukupno ozračje sugestivni su u oslikavanju surovosti i izvrsno se nadopunjuju.

Šumski nadglednik Joe (Nicolas Cage) zapošljava grupu ljudi koja priprema stabla za odumiranje i sječu ubrzgavajući im otrov u debla. Već od prvih kadrova vidimo da je strog i otvrdnuo, ali ljudi ga poštuju. Brine o radnicima vozeći ih svojim starim kamionetom s posla i na posao, pristojan je i malo govori. Joe se trudi voditi "normalan" život nakon što je bio u zatvoru zbog napada na policajca.
Zapošljava petnaestogodišnjaka Garyja koji se pokazuje kao dobar radnik. Gary je iz disfunkcionalne obitelji koju uništava agresivni otac pijanac i u Joeu nalazi nadomjestak za oca. Joe nije svetac, puno pije, puši i posjećuje lokalne prostitutke (prema kojima je prijateljski uljudan i pošten), ali pokušava izbjegavati nevolje i gledati svoja posla jer ne želi natrag u zatvor.
U filmu je osobito zanimljiv kontrast koji je uspostavljen između Joeova ponašanja i karaktera - s jedne strane pred nama je okorjeli i sirovi teksaški frajer neurednih navika, a s druge strane visoko moralna osoba koja ne podnosi nepravdu. Joe se uključuje u rašćišćavanje Garyjeva života jer ne može podnijeti nasilje i nepravdu kojima je izložen. Nicolas Cage jedan je od mojih omiljenih glumaca i u ovome je filmu prava muškarčina.
Garyjeva oca sjajno je odigrao Gary Poulter, skitnica bez glumačkog iskustva kojeg je redatelj pokupio na teksaškim ulicama za namijenjenu negativnu i tešku ulogu. Dva mjeseca nakon završetka snimanja nađen je mrtav jer se pijan utopio.

Mučan film, ali vrlo sam zadovoljna.
For Anyone's Sake Ryana Binghama koja odjavljuje tragičan, ali i katarzičan završetak.