LiDraNo 2015.

Od 25. do 27. ožujka u Primoštenu je održana državna smotra literarnog, dramsko-scenskog i novinarskog stvaralaštva učenika srednjih škola LiDraNo 2014. Literarni rad moje učenice Sandre uvršten je u 15 najboljih u državi i otputovasmo dijete i ja. Od mora i slatkog Primoštena u klimatološkom smislu nismo baš ništa imale, osim jedne šetnje obalom jer je ludo puhalo, zahladilo, kišilo...
Ipak sam uživala, a vjerujem i Sandra. Vratila sam se doslovno prepuna dojmova, stihova, rečenica, ideja... Ispunjena književnošću u svim oblicima, a za tim nikad neću prestati gladovati koliko god konzumirala. Obje smo poput malih djevojčica rekle pijući kavu na povratku: Idemo opet, i opet, i opet... još tri godine. Sandra je tek prvi razred, a trenutno bih idejama, koje uključuju još neke učenike, brda pomicala.

Ovo sam napisala prije godinu dana. Čak se i datumi poklapaju, a male izmjene su u tome što je ovogodišnji LiDraNo održan u blizini Primoštena, u Šibeniku, a Sandra je drugi razred. Ostalo mogu ponoviti, kao što i jesam. Ista učenica, novi literarni rad opet je u 15 najboljih srednjoškolskih literarnih uradaka u državi, puhalo je i kišilo, ali uhvatile smo i sunca, a mene nikakva bura nije spriječila da ispijam jutarnje kave sa svojom učenicom na terasi.

Ove je godine Zoran Ferić toliko ishvalio Sandrin rad Svjetlozelena da smo pucale od ponosa. Istaknuo je sjajnu prvu rečenicu Ne sjećam se krupnijeg snijega. kojom je uspostavljeno subjektivno vrijeme i istaknuto sjećanje uz osobni doživljaj. Možda snijeg i nije bio posebno krupan, ali time je najavljeno nešto snažno što slijedi, a preklopilo se u mislima s vanjskim doživljajem. Humanizirani pejzaž. Pohvaljena je i sjajna trodijelna kompozicija teksta s izvrsnim novelističkim obratom u trećem dijelu. Osjećaj krivnje i način nošenja s krivnjom najveće su bogatstvo teksta. Posebno ga se dojmio broj 124! Pa koliko to već traje, uzviknuo je, koliko? Zar toliko? Pitao se na okruglome stolu s drugim učenicima (stvar je zamišljena tako da uz književnika, i učenici komentiraju svoj i tuđe radove): Ima li ona pravo na Marka usprkos tragičnome obiteljskom backgroundu? Naravno da ima! Ima pravo boriti se za privid normalnoga života, osobito u tinejdžerskoj dobi, ima to pravo, ali mora se boriti s osjećajem krivnje. Usporedio je njezin tekst s romanom Hotel Zagorje Ivane Simić Bodrožić i bio je osobito zadovoljan kad je saznao da ga Sandra još nije čitala.  U tom romanu vukovarska prognanica, tinejdžerka smještena u bivšoj kumrovečkoj Političkoj školi, razjeda svoju mladu dušu krivnjom jer razmišlja, između ostaloga, je li se bolje ljubiti s jezikom ili bez njega.

Na sastanku s već nam poznatom ekipom od prošle godine, koju su činili Enes Kišević, Miroslav Mičanović, Dubravko Jelačić Bužimski i Zoran Ferić, opet smo slušali koliko je dobro pisati već u tinejdežrskoj dobi. Pisati se ne može bez čitanja, barem se ne može dobro/ kvalitetno pisati. Zato čitajte, čitajte, čitajte, poručili su učenicima. Čitajte romane, drame, pjesme, antologije su možda sjajan izbor za početnike, čitajte putopise, reportaže, feljtone i stripove. Ali čitajte svakodnevno!

Kad nisam bila sa Sandrom, gledala sam redom sve pojedinačne i grupne scenske nastupe. Opet sam se oduševila talentom i radom te djece. I izborom tekstova.
Nisam ih mogla snimati, osim pohranjivati u sjećanje i u srce koje se prepunilo (ma nek' zvuči kao fraza). Izdvojit ću one koje sam najsnažnije doživjela:

Karlo Krakaš iz Srednje škole Vrbovec izveo je monolog, tj. pjesmu francuskog pjesnika Georgesa Brassensa Marinette i od tog naoko banalnog teksta s brojnim ponavljanjima napravio je malo tragikomično savršenstvo.

Učenik Sven Sušanj iz Prve sušačke hrvatske gimnazije u Rijeci pokazao nam je što dijalekt čini običnome ulomku iz monografije o Kastvu. Savršeno nam je prenio zvukovno bogatstvo čakavštine. Isto je učinio i Dominik Ivanković iz zagrebačke V. gimnazije s tekstom Gremo na Korčulu prepričavajući izlet s djedom na Korčulu.

Sjajna je bila i Mateja Legac koja je kazivala Kovačićevu Jamu. Članice Državnoga povjerenstva, glumice Barbara Rocco i Vanja Matujec, pitale su njezinu mentoricu na okruglome stolu kako to da su se odlučile na takav tekst, vremenski i iskustveno udaljen od jedne tinejdžerke. Mentorica je rekla da već godinama čeka  učenika koji bi to bio sposoban izvesti. I dočekala je.

I Ivona Vujić iz zagrebačke lll. gimnazije pomela me Kranjčevićevom Eli! Eli! Lama azavtani?!

Među grupnim scenskim nastupima izdvajam scensko-glazbenu igru Malena učenika Prirodoslovne škole Vladimira Preloga u Zagrebu. Glumački su bili solidni, ali mentorica je izvrsno izmiješala radnju s pjesmama Josipe Lisac te dobila dojmljiv rezultat.

Dramsku igru Ubio sam Petra učenika l. gimnazije iz Zagreba izdvajam kao meni najuspjeliju uz odlične  učenike Srednje škole Viktorovac iz Siska s obradom Krležinih ulomaka u predstavi Čovjek, čovječanstvo, ideali...U te je scenske izvedbe uložen ogroman trud, i vidjelo se.

Nevjerojatno je kako me taj LiDraNo napuni pozitivnom energijom i idejama. Za ovakve zaljubljenike u riječi poput mene to je jedan od mogućih oblika raja na Zemlji.  (Valjda je dovoljno jasno koliko sam oduševljena!) ;)

Netko drugi

I evo me opet tu,
Na raskrižju.
Već godinu dana
Otvaram kišobran
U zatvorenim prostorima
Jer ne mogu pobjeći od ove kiše
Koja se nadvila iznad moje duše.
Pokušavam pisati lijevom rukom
Jer mi je davno rečeno u školi
Da radeći nešto
Nedominantnom rukom,
Dobivam osjećaj
Da to netko drugi radi.
To me potiče na razmišljanje
O mojim snovima
U kojima ti u
Nepoznatom vodenom tijelu,
Pokušavaš isprati moju poeziju
Sa svojih ruku.
Ili onaj u kojem
Se nešto dogodi u mojim grudima
Svaki put kad sjedneš na tuđi krevet.
Umorna sam od toga
Što se osjećam kao nešto
Davno zametnuto
Što više nemaš srca potražiti.
Umorna od toga kako izgovaraš moje ime,
Kao da me pokušavaš pokopati.
Umorna od razmišljanja:
Možeš li raspoznati razliku
Između odsustva mog glasa
I tišine.
Sada proganjam prozore u kući,
Ponekad ih ne napuštam danima,
Sjedim na trijemu poput psa,
Koji nije upucan iza šupe,
Koji odbija umrijeti
Dok se ne vratiš kući.
I ti i ja moramo shvatiti da ti
Ne možeš biti moje ubojito oružje
I odred za spašavanje.
I umorna sam,
Umorna sam od toga da tvoj glas
Tražim na napuštenim mjestima.
Priželjkujem da se oglasi
Niz prazne hodnike,
A ja stojim tamo
U toj tišini
Kao netko tko traži grešku
Na obavijesti o deložaciji.
Mislim da najteži dio
Nije rastanak,
Nego zaborav.
Kada me guraš od sebe,
Koristiš li lijevu ruku?
Imaš li osjećaj
Da to netko drugi radi?

(Hana Vrbanić, 2. razred; 2. jezična gimnazija, Poreč)

Pitam se je li Beethovenu zastao dah
kada je prvi put dotaknuo tipke
je li vojniku zastao dah kada je
potegnuo okidač
Svatko ima svoj razlog zbog kojega
ostane bez daha
Moj razlog je ona

(Sebastijan Rabuzin, 8. razred; Osnovna škola Kustošija, Zagreb)

Svjetlozelena

Ne sjećam se krupnijeg snijega. Bio je pravi užitak voziti se u autu i gledati bijele pahulje kako plešu i sudaraju se u mrklome mraku. U zraku je vladala prilično tmurna atmosfera. U onih sat i pol koliko nam treba od bolnice do kuće nitko nije progovorio ni riječi. Ujak nas je ostavio ispred kuće. Mama je u rukama nosila toliko vrećica da nikako nije mogla izvaditi ključ iz džepa. Polako je već gubila živce, a ja…nisam htjela vaditi ruke iz džepova jer mi je bilo hladno. Čim smo ušle u kuću, odjurila sam u sobu i sklupčala se ispod dekice da se ugrijem. Tek sam onda mogla razmišljati. Čula sam mamu kako plače. Ponovno. Osjećala sam kako me savjest peče sve više i više. Uzela sam komad svjetlozelenog papira i počela pisati:

            „Oprosti za svaki onaj put kad sam počela vikati bez razloga, za svaki put kad smo se posvađale pa mi je izletjela ružna riječ ili psovka. Znaj da mi je bilo žao i prije nego sam uopće progovorila, ali nešto mi nije dalo da šutim. Oprosti što te nikad nisam tješila, pa ni sada kad čujem tvoj plač. Oprosti što sam ti se smijala kad nešto nisi znala i radila budalu od tebe umjesto da ti sama objasnim. Oprosti što te nikad nisam shvaćala, a nisam se baš ni trudila.  Tolike godine nisi uspjela prežaliti tatinu smrt, a sad se i sestra bori za život. Oprosti što me nesreće nikad nisu pogađale k'o tebe. Vjeruj mi da ni meni nije jasno zašto ne mogu plakati ni tugovati, i kao da nisam svjesna činjenice da mi sestra umire, ja razmišljam o haljini koju sam htjela kupiti i o Marku koji se već četiri godine vuče kroz moj život kao lajtmotiv, ali ti ga nikad nisam ni spomenula. Nije mi jasno zašto sam zbog njega plakala, a zbog Dijane, tebe i tate ne mogu. Ljuta sam na samu sebe i ne znam je li problem u meni ili sam samo nezrela. Oprosti što ti se nikad nisam mogla povjeriti. Nisam ti rekla što radim kad izlazim, putujem ili imam nešto svoje, a to je tako često da se rijetko uopće i viđamo. Znam da se ne slažeš s tim da sam uvijek odsutna, ali molim te, pokušaj me shvatiti. Želim da budeš ponosna na svaki moj uspjeh umjesto da se pitaš je li primjereno da se zabavljam u ovakvoj situaciji. Znaj da prije svake gluposti pomislim kako bi ti reagirala da saznaš. Više me strah osramotiti tebe nego sebe. Stvarno se trudim tako da se nikad ne posramiš što sam tvoja kći. Oprosti što ne mogu s tobom otvoreno razgovarati i sve ti priznati. Pretpostavljaš da nisam najmirnije i povučeno dijete. Vidiš da sam uvijek u središtu pažnje, ali ne brini, daleko sam od razmaženih tinejdžera iz američkih filmova. Usadila si mi osjećaj straha od ilegalnih stvari.  Oprosti za svaki put kad sam ti mogla pomoći, ali nisam to učinila iz ovog ili onog razloga. Kad nisi mogla pronaći ključ zbog  vrećica u ruci, a snijeg nas je hladio, ili kad si me nešto zamolila... Bilo mi je žao, ali eto… lijenost je učinila svoje. Oprosti za svaki put kad ti nisam rekla hvala, a trebala sam. Za svaki ručak kojem sam prigovarala ili loše ispeglanu majicu. Najviše mi je žao zbog zida koji nas dijeli od iskrenosti. Nemam dovoljno hrabrosti, ali znaš što ti želim reći, zar ne?“

              Izvukla sam ispod kreveta ružičasti sef koji sam dobila tako davno da se ni ne sjećam od koga. Otključala sam ga. Unutra je bila hrpa svjetlozelenih papira. Oduvijek sam voljela tu boju. Pogledala sam kojim je brojem označen posljednji da bih mogla numerirati i ovaj današnji. 124! Prolistala sam nabrzinu sva svjetlozelena pisama i po ne znam koji put zaključila da gotovo isto piše na svakome, samo što nisu sva bila za majku. Stavila sam papir k ostalima, a zaključani sef vratila ispod kreveta. Savjest se umirila. Zatvorila sam oči i ponovno gledala krupni, bijeli snijeg i razmišljala o Marku. 

(Sandra Petreković, 2. razred; Srednja škola Zlatar, Zlatar)

Magarac Mitar

Magarac Mitar, zvani Mirta,
dijelom od štednje,
dijelom od kredita,
odluči vidjeti malo "svita".

I još dok keks rekao nisi,
on već na plavom nebu visi.
Golemi Boeing oblake drobi
na putu za vrući Nairobi.

Šećući predvečer po prašumarku,
ugleda zgodnu kopitarku.
Kakav bi odmor bio bez provoda,
priđe joj stoga bez povoda.

Ja sam Mitar, magarac iz Europe,
od malih nogu obožavam trope!
Uložit ću rado valutu jaku
za jedan dobar provod u mraku.

Sve je išlo po njegovu planu,
malo su oni pasli savanu.
Kad je novčanik "švicaraca" pun,
magarac izgleda kao tajkun.

Kilimanjaro sunce skloni,
nikoga nema - samo oni.
I svatko krije žudnju u sebi,
prođoše sati al' ništa ne bi.

Zebri dosadi: "Kako si prost,
do kada da čekam tvoju muškost?"
Mitar se prene, opsova glasno:
"Ti nisi dama!" sad mi je jasno.

(Luka Pedišić, 1. razred; Tehnička škola Zadar, Zadar)

Idoli

Što ću ja jednom kad odu svi moji idoli? Moji duhovni prijatelji... Za neke mi je normalno da su dio prošlosti i mojih sadašnjosti jer nikada nismo fizički dijelili istu stvarnost pa je povezivanje oduvijek bilo na drugim razinama. Tu su Šenoa, Zagorka, Meša...  Ali što ću bez onih s kojima sam se odmalena povezivala svjesna da žive tu negdje i da ti nekakvi kilometri i koje deseljeće ne predstavljaju ništa prema bliskosti koju s njima osjećam?
Kad umre netko od onih s kojima sam rasla, preplašim se novih gubitaka jer se sjetim Đoleta, Arsena, Josipe... i nezamislivo mi je da ću jednom pročitati vijest i o njima... mnogi oko mene me ne razumiju, ali ne mogu to uopće objasniti. :(

Dragi, moji, nježni, s riječima i glasovima koji me ranjavaju ljepotom i oblikuju već desetljećima... uvijek je prerano...

Vlada Divljan
10. svibnja 1958. - 5. ožujka 2015.

Na konju stoji sam, 
i visoko su podignuti barjaci, 
od njega se svi opraštaju, 
i njega dugo, dugo gledaju...

A sad onako skroz osobno, iznutra: Vlada je bio baš ono što meni znače riječi "pravi muškarac". Dječačkog lica, a muževnog držanja i glasa. Lijep i uvijek tako pristojan. Daleko iznad prosjeka.