“Here's what I want from a book, what I demand, what I pray for when I
take up a novel and begin to read the first sentence: I want everything
and nothing less, the full measure of a writer's heart. I want a novel
so poetic that I do not have to turn to the standby anthologies of
poetry to satisfy that itch for music, for perfection and economy of
phrasing, for exactness of tone. Then, too, I want a book so filled with
story and character that I read page after page without thinking of
food or drink because a writer has possessed me, crazed with an
unappeasable thirst to know what happens next.”
“Great teachers had great personalities and that the greatest teachers
had outrageous personalities. I did not like decorum or rectitude in a
classroom; I preferred a highly oxygenated atmosphere, a climate of
intemperance, rhetoric, and feverish melodrama. And I wanted my teachers
to make me smart. A great teacher is my adversary, my conqueror,
commissioned to chastise me. He leaves me tame and grateful for the new
language he has purloined from other kings whose granaries are filled
and whose libraries are famous. He tells me that teaching is the art of
theft: of knowing what to steal and from whom. Bad teachers do not touch
me; the great ones never leave me. They ride with me during all my
days, and I pass on to others what they have imparted to me. I exchange
their handy gifts with strangers on trains, and I pretend the gifts are
mine. I steal from the great teachers. And the truly wonderful thing
about them is they would applaud my theft, laugh at the thought of it,
realizing they had taught me their larcenous skills well.”
“Good writing is the hardest form of thinking. It involves the agony of
turning profoundly difficult thoughts into lucid form, then forcing
them into the tight-fitting uniform of language, making them visible and
clear. If the writing is good, then the result seems effortless and
inevitable. But when you want to say something life-changing or
ineffable in a single sentence, you face both the limitations of the
sentence itself and the extent of your own talent.”
“Writing is the only way I have to explain my own life to myself.”
“My soul found ease and rest in the companionship of books.”
“Why do they not teach you that time is a finger snap and an eye blink,
and that you should not allow a moment to pass you by without taking
joyous, ecstatic note of it, not wasting a single moment of its swift,
breakneck circuit?”
“In family matters you can get over anything. That's one thing you'll
learn as an adult. There's a lot you have to learn which is a lot worse
than that. You'd never think of forgiving a friend for some of the
things your parents did to you. But with friends it's different. Friends
aren't the roll of the dice.”
“Hurt is a great teacher, maybe the greatest of all.”
27 srpnja 2015
25 srpnja 2015
Miladin Berić, Epilog
Nisam li drugačije zamišljao ovu noć,
purpurnu do zvijezda,
u biserno-hladnom sobičku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno ono što izaziva smijeh...
A ja još uvijek nosim one iste
vagone neistovarene nježnosti ispod kože
kao usnulu obalu vrele krvi
u očima koje su ponekad zelene.
Na što te noćas sjeća sve to?
Dva svjetla u jednom mraku šta čine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumf ili elegiju...
Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag...
Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava,
kao noć usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas više ne bude
ostaće samo milion pahulja vrelog snijega na vršku granate.
I mjesec je svjestan da postoji još samo dok pliva na površini vode,
kao posljednji čamac u posljednoj noći,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mač sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost
manje crvena, a
ja iza nje učim da zaboravim.
U svijetu slavuja i cvrčaka osim krvi postoji još pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboraviš,
ostalo je uglavnom nevažno.
Mali moj svicu, čiji mrak noćas činiš blagim.
purpurnu do zvijezda,
u biserno-hladnom sobičku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit će da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najčešće tužno ono što izaziva smijeh...
A ja još uvijek nosim one iste
vagone neistovarene nježnosti ispod kože
kao usnulu obalu vrele krvi
u očima koje su ponekad zelene.
Na što te noćas sjeća sve to?
Dva svjetla u jednom mraku šta čine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumf ili elegiju...
Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih noćas upravo unatrag...
Ti dobro znaš, biseri u mom oku ne potiču od kapi
već od uplašenih svitaca koji ti više ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tišina postaje bodljikava,
kao noć usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas više ne bude
ostaće samo milion pahulja vrelog snijega na vršku granate.
I mjesec je svjestan da postoji još samo dok pliva na površini vode,
kao posljednji čamac u posljednoj noći,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mač sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost
manje crvena, a
ja iza nje učim da zaboravim.
U svijetu slavuja i cvrčaka osim krvi postoji još pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboraviš,
ostalo je uglavnom nevažno.
Mali moj svicu, čiji mrak noćas činiš blagim.
18 srpnja 2015
Motel Bates (2013.)
SAD
1. sezona - 10 epizoda
2. sezona - 10 epizoda
Proteklih sam se tjedana zabavljala serijom Motel Bates i uopće mi nije žao. Sa sumnjom sam krenula gledati pitajući se kakvog smisla ima dirati u slavni filmski original, da bih s vremenom zapravo shvatila da original ni na koji način nije oštećen, a sve je ionako počelo od romana Roberta Blocha ako se već pozivamo na originale. Autori serije imali su svako pravo, ma koliko publika, pa i ja, na početku sumnjala u to, na svoj način interpretirati i vizualizirati tematiku romana. Ekranizacije literarnih predložaka bilo koje vrste zapravo su samo to - manje ili više uspjela reinterpretacija.
Navedeni roman nisam čitala (jedna od rijetkih situacija kad nisam upoznata s literarnim predloškom a uronim u ekranizaciju(e) ), ali jasno mi je da se događaji u seriji temelje na tinejdžerskome razdoblju jednog od najpoznatijih psihopata s velikih i malih ekrana. I to je više nego solidno napravljeno. Ima, naravno, dijelova koje bih izbacila, nedovoljno razvijenih likova te suvišnih i nerazrađenih situacija, ali u cjelini ovo je serija koja mi se vrlo dopala. Najvažnije mi je što su mi dvoje glavnih glumaca izvrsni - Freddie Highmore kao mladi Norman Bates i Vera Farmiga kao njegova majka Norma Bates. Mali je upečatljiv sa svojim izrazima lica i pogledima, a mama je dovoljno uvjerljiva i uz to prelijepa.
Večeras ću pogledati još dvije epizode druge sezone, ali ponavljam, uz sve manjkavosti, kojih ima, meni se serija baš dopala. Radnja je smještena u novije doba, ponekad se pretjerivalo (tipično američki) s detaljima suvremenosti, ali i poveznicama na filmski original, ali ono što me zadržalo jest uvjerljivo prikazan odnos između majke i sina te razvoj psihopatije. Dakle, obrada teme nikako nije promašena, a to je najvažnije.
Dakle, u situaciji sam da mi se zapravo sviđa nešto za što sam svjesna da ima dosta manjkavosti. Očito je prevladalo ono dobro, glumci i odnos među likovima preuzeli su me.
Norman je isprva prikazan kao normalan tinejdžer koji koristi mobitel, pokušava se uklopiti u društvo u novome mjestu stanovanja i doživljavati djevojke. Njegova plahost sa stavom djevojke itekako privlači i dosta je prostora u seriji ostavljeno za te odnose. Norma Bates odlučna je provesti sve što je naumila, a to je maknuti se od prošlosti, zaštititi Normana i započeti novi život u izmišljenom mjestu White Pine Bayu. U prošlosti ostaje čudna smrt Normanova oca u garaži i naznake nasilja u obitelji. Kupnja motela u novome mjestu također im donosi probleme s bivšim vlasnikom. Mjesto White Pine Bay malo je carstvo marihuane i lokalanoj mafiji posao cvate. Norman Bates ima i starijeg brata Dylana koji je u tom poslu, priznajem da nisam shvatila kako se točno i on našao u istome mjestu. Vjerojatno jedna od onih slučajnosti u scenarijima. Odnos između njih troje - Norme, Normana i Dylana - kompleksan je i problematičan. Dylan svašta zamjera Normi i smatra je posesivnom i lukavom kučkom. Norma je neovisna o njemu i financijski i emocionalno, premda se trudi izgladiti probleme i uspostaviti prisniju komunikaciju. Sve se uvijek lomi na Normanu jer joj je on na prvome mjestu. Ne bih rekla da je Dylan ljubomoran na Normanov i majčin odnos, ali ne vjeruje u njegove dobre i plemenite temelje. Između Dylana i Norme (koju on ne zove majkom već Norma) postoje naznake seksualne privlačnosti, samo čak i nisam sigurna koliko je to forsiranje scenarista u nekim scenama, a zasad nije potkrijepljeno nikakvim novim smjerovima u radnji. Postoji nekoliko scena kad Dylan slučajno ulazi u sobu dok se Norma presvlači i slično, ali ponavljam, nisam uopće sigurna je li to trebalo podmetati gledateljima jer je Dylan inače prikazan i razvijen kao samosvjestan i častan mladić usprkos kriminalnim poslovima kojima se bavi.
Poslovi lokalne mafije i život obitelji Bates sve više se ispleću, previše je ubojstava koja se prebrzo razrješavaju u zatvaranjima istrage, scenaristi su se definitivno počeli gubiti pa se čini kao da su htjeli problematizirati i razvoj poremećaja osobnosti i triler i puno nastavaka. To je taj kiks koji se u serijama gotovo uvijek događa.
Na kraju druge sezone Norman je razvio očiti poremećaj sa sve češćim black outima u kojima čini stvari kojih se ne sjeća. Bori se protiv majčine dominacije, koja je pak rezlultat njena zaštitničkog odnosa, ali je i slijepo vezan uz nju. To u njemu i izaziva napetost koja sve češće vodi puknućima. Normu Bates doživljavam kao majku s velikim M. Da, posesivna je i dominantna, ali očito bolno svjesna Normanovih problema koje sakriva od svih, a dugo vremena i od Dylana. Ona će učiniti sve da on vodi naoko normalan život i cjelokupno njezino djeovanje u dosadašnjim epizodama usmjereno je na zaštitu Normana i osiguranje rada motela kao zaloga sigurne financijske budućnosti. Od dojmljivih likova iz ovoga dijela izdvajam šerifa Romera i Emmu Decody, Normanovu prijateljicu koja je zaljubljena u njega i boluje od cistične fibroze. Prostora za razvoj nekih odnosa ostalo je, naravno, puno.
Ne znam što donose nove epizode, ni inače nemam naviku unaprijed čitati i informirati se, ali čekat ću prikazivanje na televiziji, vjerojatno ujesen. Nikad nisam gledala sve odjednom, po nekoliko epizoda svaki dan jer mi je to prenaporno i liči nekako na ispiranje mozga. Volim taj televizijski tjedni ritam kad su u pitanju serije, onako po starinski. Unazad nekoliko godina, HTV je počeo prikazivati dobre serije u radnome tjednu od ponedjeljka do četvrtka ili minivikend maratone petkom i subotom po nekoliko epizoda. To mi je sasvim zadovoljavajuće. Dakle, ignoriram internet i čekam nastavak Motela Bates na televiziji. Baš onako da odmorim mozak kad počne nastava i svi moji voljeni testovi, ispravci, eseji i lektire.
Vjerojatno će se nastaviti i sjajna Domovina (Homeland).
1. sezona - 10 epizoda
2. sezona - 10 epizoda
 |
| Anthony Perkins u Hitchcockovu originalu iz 1960. |
 |
| Izvrstan Freddie Highmore u seriji Motel Bates |
 |
| Norma i Norman Bates |
Proteklih sam se tjedana zabavljala serijom Motel Bates i uopće mi nije žao. Sa sumnjom sam krenula gledati pitajući se kakvog smisla ima dirati u slavni filmski original, da bih s vremenom zapravo shvatila da original ni na koji način nije oštećen, a sve je ionako počelo od romana Roberta Blocha ako se već pozivamo na originale. Autori serije imali su svako pravo, ma koliko publika, pa i ja, na početku sumnjala u to, na svoj način interpretirati i vizualizirati tematiku romana. Ekranizacije literarnih predložaka bilo koje vrste zapravo su samo to - manje ili više uspjela reinterpretacija.
Navedeni roman nisam čitala (jedna od rijetkih situacija kad nisam upoznata s literarnim predloškom a uronim u ekranizaciju(e) ), ali jasno mi je da se događaji u seriji temelje na tinejdžerskome razdoblju jednog od najpoznatijih psihopata s velikih i malih ekrana. I to je više nego solidno napravljeno. Ima, naravno, dijelova koje bih izbacila, nedovoljno razvijenih likova te suvišnih i nerazrađenih situacija, ali u cjelini ovo je serija koja mi se vrlo dopala. Najvažnije mi je što su mi dvoje glavnih glumaca izvrsni - Freddie Highmore kao mladi Norman Bates i Vera Farmiga kao njegova majka Norma Bates. Mali je upečatljiv sa svojim izrazima lica i pogledima, a mama je dovoljno uvjerljiva i uz to prelijepa.
Večeras ću pogledati još dvije epizode druge sezone, ali ponavljam, uz sve manjkavosti, kojih ima, meni se serija baš dopala. Radnja je smještena u novije doba, ponekad se pretjerivalo (tipično američki) s detaljima suvremenosti, ali i poveznicama na filmski original, ali ono što me zadržalo jest uvjerljivo prikazan odnos između majke i sina te razvoj psihopatije. Dakle, obrada teme nikako nije promašena, a to je najvažnije.
Dakle, u situaciji sam da mi se zapravo sviđa nešto za što sam svjesna da ima dosta manjkavosti. Očito je prevladalo ono dobro, glumci i odnos među likovima preuzeli su me.
Norman je isprva prikazan kao normalan tinejdžer koji koristi mobitel, pokušava se uklopiti u društvo u novome mjestu stanovanja i doživljavati djevojke. Njegova plahost sa stavom djevojke itekako privlači i dosta je prostora u seriji ostavljeno za te odnose. Norma Bates odlučna je provesti sve što je naumila, a to je maknuti se od prošlosti, zaštititi Normana i započeti novi život u izmišljenom mjestu White Pine Bayu. U prošlosti ostaje čudna smrt Normanova oca u garaži i naznake nasilja u obitelji. Kupnja motela u novome mjestu također im donosi probleme s bivšim vlasnikom. Mjesto White Pine Bay malo je carstvo marihuane i lokalanoj mafiji posao cvate. Norman Bates ima i starijeg brata Dylana koji je u tom poslu, priznajem da nisam shvatila kako se točno i on našao u istome mjestu. Vjerojatno jedna od onih slučajnosti u scenarijima. Odnos između njih troje - Norme, Normana i Dylana - kompleksan je i problematičan. Dylan svašta zamjera Normi i smatra je posesivnom i lukavom kučkom. Norma je neovisna o njemu i financijski i emocionalno, premda se trudi izgladiti probleme i uspostaviti prisniju komunikaciju. Sve se uvijek lomi na Normanu jer joj je on na prvome mjestu. Ne bih rekla da je Dylan ljubomoran na Normanov i majčin odnos, ali ne vjeruje u njegove dobre i plemenite temelje. Između Dylana i Norme (koju on ne zove majkom već Norma) postoje naznake seksualne privlačnosti, samo čak i nisam sigurna koliko je to forsiranje scenarista u nekim scenama, a zasad nije potkrijepljeno nikakvim novim smjerovima u radnji. Postoji nekoliko scena kad Dylan slučajno ulazi u sobu dok se Norma presvlači i slično, ali ponavljam, nisam uopće sigurna je li to trebalo podmetati gledateljima jer je Dylan inače prikazan i razvijen kao samosvjestan i častan mladić usprkos kriminalnim poslovima kojima se bavi.
Poslovi lokalne mafije i život obitelji Bates sve više se ispleću, previše je ubojstava koja se prebrzo razrješavaju u zatvaranjima istrage, scenaristi su se definitivno počeli gubiti pa se čini kao da su htjeli problematizirati i razvoj poremećaja osobnosti i triler i puno nastavaka. To je taj kiks koji se u serijama gotovo uvijek događa.
Na kraju druge sezone Norman je razvio očiti poremećaj sa sve češćim black outima u kojima čini stvari kojih se ne sjeća. Bori se protiv majčine dominacije, koja je pak rezlultat njena zaštitničkog odnosa, ali je i slijepo vezan uz nju. To u njemu i izaziva napetost koja sve češće vodi puknućima. Normu Bates doživljavam kao majku s velikim M. Da, posesivna je i dominantna, ali očito bolno svjesna Normanovih problema koje sakriva od svih, a dugo vremena i od Dylana. Ona će učiniti sve da on vodi naoko normalan život i cjelokupno njezino djeovanje u dosadašnjim epizodama usmjereno je na zaštitu Normana i osiguranje rada motela kao zaloga sigurne financijske budućnosti. Od dojmljivih likova iz ovoga dijela izdvajam šerifa Romera i Emmu Decody, Normanovu prijateljicu koja je zaljubljena u njega i boluje od cistične fibroze. Prostora za razvoj nekih odnosa ostalo je, naravno, puno.
Ne znam što donose nove epizode, ni inače nemam naviku unaprijed čitati i informirati se, ali čekat ću prikazivanje na televiziji, vjerojatno ujesen. Nikad nisam gledala sve odjednom, po nekoliko epizoda svaki dan jer mi je to prenaporno i liči nekako na ispiranje mozga. Volim taj televizijski tjedni ritam kad su u pitanju serije, onako po starinski. Unazad nekoliko godina, HTV je počeo prikazivati dobre serije u radnome tjednu od ponedjeljka do četvrtka ili minivikend maratone petkom i subotom po nekoliko epizoda. To mi je sasvim zadovoljavajuće. Dakle, ignoriram internet i čekam nastavak Motela Bates na televiziji. Baš onako da odmorim mozak kad počne nastava i svi moji voljeni testovi, ispravci, eseji i lektire.
Vjerojatno će se nastaviti i sjajna Domovina (Homeland).
13 srpnja 2015
Rečenica potvrđena vlastitim životom; misli na slici nije se loše ponekad podsjetiti
Što volimo, čemu dajemo pažnju, to hranimo, to raste, to dobivamo. Naš izbor, naša odgovornost, naše zrcalo.
11 srpnja 2015
David Mitchell, Livada Crnoga Labuda
E. L. James, Paulo Coelho, Dan Brown... ta i još neka imena svojom sveprisutnošću u televizijskim emisijama, fejsbuk čitateljskim grupama (brrr....) te različitim top listama koje vrte portali ostavljaju dojam kako se u Hrvatskoj čita. Desetci, pa i stotine čitatelja, na raznim forumima raspravljaju, čak se i svađaju. I dok trilogiju Erike Leonard James nemam namjeru u dogledno vrijeme uzimati u ruke jer me živcira pomama oko čitave stvari i odbijam biti dio mase koja odjednom čita (ajd', više ne moraju čitati jer sad imaju i film), gospodina Coelha sam konzumirala u jednoj životno-čitateljskoj fazi, ali premda pamtim 11 minuta, nemam se namjeru vraćati jer što je mudroga rekao - rekao je, fejs je prepun njegovih citata, i ja volim neke od njih, živim ih čak, ali tekstualno je neizazovan nakon što ga jednom konzumiraš. Dan Brown ostavio me potpuno hladnom, uz to što me iživcirao plošnošću i manipulativnom brijačinom usmjerenom na čitatelja. Nesboa i Keplera ne mogu suditi jer ih nisam još upoznala.
O tome koliko me ljuti kad se netko obogati na spomenutim vrstama štiva, pored vrsnih pisaca čije te knjige protresu, nema smisla pisati. To je jednostavno tako u ovome pomaknutom materijalističkom dobu.
Ono što mene smeta i rastužuje jest činjenica da se u Hrvatskoj marketinški premalo forsiraju sjajni suvremeni književnici poput Pata Conroyja ili Davida Mitchella. Rijetki su ih prepoznali, prevedeni jesu i uglavnom nepoznati širim čitateljskim krugovima. Davidu Mitchellu donekle je u Hrvatskoj (vani je književna zvijezda u punom smislu te riječi) pomogla ekranizacija njegova Atlasa oblaka, ali samo utoliko da mu se ime prepoznaje. Otkad je filma, neće se puno ljudi upuštati u čitanje petsotinjak stranica razvedenog omnibusa jer je, brat bratu, lakše odsjediti uz grickalice i pivo te povremene prekide uz trosatni film (gledala sam ga nedavno i čak nisam ništa zapisala, što zbog gužve na poslu, što zbog nepotrebe). Knjigom sam bila oduševljena.
http://oleloleblues.blogspot.com/2013/02/david-mitchell-atlas-oblaka-cloud-atlas.html
Livada Crnoga Labuda roman je napisan 2006. godine, a kod nas je preveden 2009.
Ovo mi je dakle, nakon Atalasa oblaka, drugi Mitchellov roman, a sigurno ću ga čitati i dalje, i to uskoro. Čovjek zna pisati, a zna se i poigravati tekstom i žanrovima. Livada Crnoga Labuda poluautobiografski je uspjeli pokušaj dočaravanja unutarnjeg i vanjskog svijeta jednoga trinaestogodišnjaka kroz razdoblje od godine dana. Ako želiš uvjerljivo prikazati nesigurnog, ali psihološki prilično zrelog dječaka koji muca, tj. zapinje (kako on sam kaže), a sve to u prvome licu, onda moraš biti majstor jezika, a Mitchell to jest. Jason Taylor živi u engleskom provincijskom mjestu Livadi Crnoga Labuda koja nema baš nikakve veze s labudovima. U osjetljivom je razdoblju sazrijevanja i traženja svog mjesta među uglavnom okrutnim vršnjacima, kao i u obitelji koja pokušava zadržati dojam građanskog reda i višeg statusa, a zapravo se raspada. Suočen s izazovima opiranja, ali i straha od školskih nasilnika, s prvom i nesretnom ljubavlju te prihvaćanjem sebe kao pjesnika (dakle, papka) i djeteta rastavljenih roditelja , Jason nam pred očima u toj jednoj pripovjednoj godini sazrijeva i materijalizira se prema van u obećavajućeg budućeg odraslog individualca i humanista.
Ideja i poruka protkana kroz tekst da se kvalitetno može rasti iz straha, ograničenja, problema i raznih vrsta sputanosti, dakle, kroz nemir i patnju, vrlo je uvjerljivo i životno dočarana. Jasonov pripovjedački glas je uvjerljiv i prisan, dijalozi začinjeni slengom i humorom živopisni su i potpuno uklopljeni u cjelinu, a reminiscencije na razdoblje osamdesetih - vrijeme kad su telefoni imali brojčanike, kompjuteri memoriju od 16 kilobajta, djevojke sakoe s podstavljenim ramenima, Duran Duran vladali su top listama, Britanija morima (Jason je opčinjen Falklandskim ratom i stavom Margaret Thatcher pa vodi svoj dnevnik o događanjima) - uspjela su podloga za prikaz jedne mladosti u engleskoj provinciji i njezinim zakonitostima.
Baš sam uživala.
Sad dovršavam Povijest pornografije Gorana Tribusona, još malo nostalgije i subjektivnog viđenja djelomično i moje prošlosti, a usput sam jučer počela s prvom knjigom Pjesme leda i vatre. Ne volim žanr fantasyja, seriju nisam gledala iz principa jer izbjegavam ekranizacije bilo koje vrste dok ne pročitam literarni predložak, nemam pojma što očekivati, ali smatram to svojevrsnom tisućustraničnom avanturom jer cijenim toliku uloženu količinu vremena, energije, povezivanja stotina likova, čitav jedan novi svijet... S te sam strane fascinirana, premda sam pročitala točno 5 stranica, što ću ponoviti jer nisam bila koncentrirana. Kolega i prijatelj čijem ukusu vjerujem preporučio mi je knjigu. Vidjet ćemo, ali nekako sam procijenila da Martin zaslužuje da mu posvetim vrijeme i da ovaj uradak ne bih trebala ni na koji način odbacivati dok ga ne pokušam pročitati. Svojevrstan izazov.
O tome koliko me ljuti kad se netko obogati na spomenutim vrstama štiva, pored vrsnih pisaca čije te knjige protresu, nema smisla pisati. To je jednostavno tako u ovome pomaknutom materijalističkom dobu.
Ono što mene smeta i rastužuje jest činjenica da se u Hrvatskoj marketinški premalo forsiraju sjajni suvremeni književnici poput Pata Conroyja ili Davida Mitchella. Rijetki su ih prepoznali, prevedeni jesu i uglavnom nepoznati širim čitateljskim krugovima. Davidu Mitchellu donekle je u Hrvatskoj (vani je književna zvijezda u punom smislu te riječi) pomogla ekranizacija njegova Atlasa oblaka, ali samo utoliko da mu se ime prepoznaje. Otkad je filma, neće se puno ljudi upuštati u čitanje petsotinjak stranica razvedenog omnibusa jer je, brat bratu, lakše odsjediti uz grickalice i pivo te povremene prekide uz trosatni film (gledala sam ga nedavno i čak nisam ništa zapisala, što zbog gužve na poslu, što zbog nepotrebe). Knjigom sam bila oduševljena.
http://oleloleblues.blogspot.com/2013/02/david-mitchell-atlas-oblaka-cloud-atlas.html
Livada Crnoga Labuda roman je napisan 2006. godine, a kod nas je preveden 2009.
Ovo mi je dakle, nakon Atalasa oblaka, drugi Mitchellov roman, a sigurno ću ga čitati i dalje, i to uskoro. Čovjek zna pisati, a zna se i poigravati tekstom i žanrovima. Livada Crnoga Labuda poluautobiografski je uspjeli pokušaj dočaravanja unutarnjeg i vanjskog svijeta jednoga trinaestogodišnjaka kroz razdoblje od godine dana. Ako želiš uvjerljivo prikazati nesigurnog, ali psihološki prilično zrelog dječaka koji muca, tj. zapinje (kako on sam kaže), a sve to u prvome licu, onda moraš biti majstor jezika, a Mitchell to jest. Jason Taylor živi u engleskom provincijskom mjestu Livadi Crnoga Labuda koja nema baš nikakve veze s labudovima. U osjetljivom je razdoblju sazrijevanja i traženja svog mjesta među uglavnom okrutnim vršnjacima, kao i u obitelji koja pokušava zadržati dojam građanskog reda i višeg statusa, a zapravo se raspada. Suočen s izazovima opiranja, ali i straha od školskih nasilnika, s prvom i nesretnom ljubavlju te prihvaćanjem sebe kao pjesnika (dakle, papka) i djeteta rastavljenih roditelja , Jason nam pred očima u toj jednoj pripovjednoj godini sazrijeva i materijalizira se prema van u obećavajućeg budućeg odraslog individualca i humanista.
Ideja i poruka protkana kroz tekst da se kvalitetno može rasti iz straha, ograničenja, problema i raznih vrsta sputanosti, dakle, kroz nemir i patnju, vrlo je uvjerljivo i životno dočarana. Jasonov pripovjedački glas je uvjerljiv i prisan, dijalozi začinjeni slengom i humorom živopisni su i potpuno uklopljeni u cjelinu, a reminiscencije na razdoblje osamdesetih - vrijeme kad su telefoni imali brojčanike, kompjuteri memoriju od 16 kilobajta, djevojke sakoe s podstavljenim ramenima, Duran Duran vladali su top listama, Britanija morima (Jason je opčinjen Falklandskim ratom i stavom Margaret Thatcher pa vodi svoj dnevnik o događanjima) - uspjela su podloga za prikaz jedne mladosti u engleskoj provinciji i njezinim zakonitostima.
Baš sam uživala.
Sad dovršavam Povijest pornografije Gorana Tribusona, još malo nostalgije i subjektivnog viđenja djelomično i moje prošlosti, a usput sam jučer počela s prvom knjigom Pjesme leda i vatre. Ne volim žanr fantasyja, seriju nisam gledala iz principa jer izbjegavam ekranizacije bilo koje vrste dok ne pročitam literarni predložak, nemam pojma što očekivati, ali smatram to svojevrsnom tisućustraničnom avanturom jer cijenim toliku uloženu količinu vremena, energije, povezivanja stotina likova, čitav jedan novi svijet... S te sam strane fascinirana, premda sam pročitala točno 5 stranica, što ću ponoviti jer nisam bila koncentrirana. Kolega i prijatelj čijem ukusu vjerujem preporučio mi je knjigu. Vidjet ćemo, ali nekako sam procijenila da Martin zaslužuje da mu posvetim vrijeme i da ovaj uradak ne bih trebala ni na koji način odbacivati dok ga ne pokušam pročitati. Svojevrstan izazov.
08 srpnja 2015
Zimska kost/ Winter's Bone (2010.)
Redateljica: Debra Granik
Konačno neočekivan i neklišejiziran američki film, barem pred mojim očima i mojim ukusom. U svakom je slučaju drugačiji - znači realističniji, manje šminkerski, s manje prenapregnutih situacija, dijaloga i forsiranja općenito. Slobodno mogu reći jedan od boljih koje sam gledala, ali zapravo gledam sve manje jer ne stignem i neke su me druge stvari odvukle od jedne od mojih omiljenih zanimacija.
Uvjerljivi likovi, dovoljno dramatike da iščekuješ što će se dogoditi, ali bez forsiranja i, najvažnije, podcjenjivanja gledateljeve inteligencije. Neforsirana, naturalna surovost - tako bih ga okarakterizirala. Dosta se pažnje posvetilo pejzažu i atmosferičnosti postignutoj detaljiziranjem prostornih elemenata. Onako, surovo izvana i iznutra.
Najbolji dosegom filma smatram netipičan prikaz Amerikanaca u brdsko-ruralnoj zajednici te uvjerljivost mlade Jennifer Lawrence u glavnoj ulozi, kao i svih ostalih glumaca. Ideja prihvaćanja okolnosti bez lomova i dramatike, ali zatim borbe prerano sazrele djevojke ono je što ću pamtiti. Što se mora - mora se, neki možda i mogu kukavički fizički pobjeći od drugih, ali sebe nosiš kamo god pobjegao. Otežalog i poraženog. I nije najgore kad te lukaviji, okrutniji i pokvareniji poraze. Najgore je kad poraziš samoga sebe tako što si se iznevjerio. Ovo sad baš i nema izravne veze s filmom, ali asocijativno mi se nameće. Dakle, dobar film.
02 srpnja 2015
Anđelo Jurkas, Pročitao sam te noćas
Pročitao sam te noćas.
Sve tvoje riječi, zareze, pokušaje pjesme, tipfelere i metafore.
Sve strahove tvoje.
Ne između redaka.
Čitao sam te hrabru.
Čitao te tuđu.
Čitao sam te bosu.
Slovkao te na kiši, na asfaltu, po prašini, blatu.
Ostavljao tragove po ramenima i vratu.
Zaljubljivao se u tvoje fotke, tvoje riječi, mrsio ti kose.
Nekom dalečnijem gradu, recimo Rijeci, Zadru. Ili Beogradu.
Sve tvoje riječi, zareze, pokušaje pjesme, tipfelere i metafore.
Sve strahove tvoje.
Ne između redaka.
Čitao sam te hrabru.
Čitao te tuđu.
Čitao sam te bosu.
Slovkao te na kiši, na asfaltu, po prašini, blatu.
Ostavljao tragove po ramenima i vratu.
Zaljubljivao se u tvoje fotke, tvoje riječi, mrsio ti kose.
Nekom dalečnijem gradu, recimo Rijeci, Zadru. Ili Beogradu.
Pročitao sam te noćas.
Sve tvoje nikad poslane poruke.
Na tjemenu su mi izrasli zubi.
Nakostriješio bi se.
Hodao po sobi poput škorpije.
Ljubio te kao što nikada nitko prije ni poslije nije.
Iz dlanova su iznikle igle.
"Pristao sam biću sve što hoćeš".
Pročitao sam te noćas.
Izvalio te na leđa.
I uzimao onako kako to ljubavnici rade kada se posuđuju kriomice.
Još koji moment i prekidat ćemo se plačem...
Bježi koliko te noge nose.
Zaljubit ću te.
Sve tvoje nikad poslane poruke.
Na tjemenu su mi izrasli zubi.
Nakostriješio bi se.
Hodao po sobi poput škorpije.
Ljubio te kao što nikada nitko prije ni poslije nije.
Iz dlanova su iznikle igle.
"Pristao sam biću sve što hoćeš".
Pročitao sam te noćas.
Izvalio te na leđa.
I uzimao onako kako to ljubavnici rade kada se posuđuju kriomice.
Još koji moment i prekidat ćemo se plačem...
Bježi koliko te noge nose.
Zaljubit ću te.
Anđelo Jurkas, Volio bi znati kako te prestati
Volio bi znati kako te prestati.
Kako te nekim krivim nadomještati.
Kako te zamijeniti s nekim manje svojim.
Nekim čijeg se odlaska ne bojim.
Nekim s manje riječi i više iskustva.
Nekim čija pustoš nije toliko pusta.
Nekim tko je manje zabavan i još manje nezaboravan.
Nekim čijem bolu nisam paravan.
Nekim kome ne znam svaku boru ni ožiljak s ruku
Čije ime nisam pretvarao u buku.
Staviti te pod jastuk pa te zaspati.
Pokriti te tijelom i prespavati.
Pričati o tebi bez imalo žara.
Bez iskre, strasti i osjećaja da se varam.
Volio bi zbog tebe ne biti ekonomičan s istinom
Svašta bi volio što ne završava tišinom.
Volio bi znati kako te nestati.
Uzeti ti mjeru jednog sporednog dana.
Volio bi zalupiti vratima. I ne ostati pritom bez daha.
Ali ne mogu. I ne znam.
Kako te nekim krivim nadomještati.
Kako te zamijeniti s nekim manje svojim.
Nekim čijeg se odlaska ne bojim.
Nekim s manje riječi i više iskustva.
Nekim čija pustoš nije toliko pusta.
Nekim tko je manje zabavan i još manje nezaboravan.
Nekim čijem bolu nisam paravan.
Nekim kome ne znam svaku boru ni ožiljak s ruku
Čije ime nisam pretvarao u buku.
Staviti te pod jastuk pa te zaspati.
Pokriti te tijelom i prespavati.
Pričati o tebi bez imalo žara.
Bez iskre, strasti i osjećaja da se varam.
Volio bi zbog tebe ne biti ekonomičan s istinom
Svašta bi volio što ne završava tišinom.
Volio bi znati kako te nestati.
Uzeti ti mjeru jednog sporednog dana.
Volio bi zalupiti vratima. I ne ostati pritom bez daha.
Ali ne mogu. I ne znam.
01 srpnja 2015
David Mitchell, Livada Crnog Labuda
Meni dođe da cijeli ovaj debilni usrani svijet raspalim po njuški, majku mu, pa da ga tabam dok mu napokon ne dođe iz dupeta u glavu da je milijun puta važnije da nikoga ne povrijediš nego da na kraju likuješ.
Ponašanje nije slika čovjekove prave naravi. Ne mora biti. Najpametnije je da previše ne osuđuješ ljude. Možda nemaš pojma što ih sve muči.
Ponašanje nije slika čovjekove prave naravi. Ne mora biti. Najpametnije je da previše ne osuđuješ ljude. Možda nemaš pojma što ih sve muči.