Neoda riječima...

Ali tu i jest čitavo zlo! U riječima! Svi iznutra posjedujemo svijet stvari, svatko svoj svijet stvari! A kako se možemo razumjeti ako u riječi koje ja izgovaram stavljam smisao i vrijednost stvari kakve su u meni, dok ih onaj tko ih sluša neizbježno prihvaća sa smislom i vrijednošću u sebi, svijeta kakav on unutra posjeduje?
Mislimo da se shvaćamo; nikad se ne shvaćamo!

(Lugi Pirandello)

Philippa Gregory, The Virgin's Lover/ Kraljičin ljubavnik

Philippa Gregory definitivno sjajno piše (pripovijeda) i vrlo uvjerljivo, naravno, uz pomoć mnogobrojnih izvora (poveća bibliografija na kraju romana) oživljava različita razdoblja engleske povijesti, pri čemu se  dinastijom Tudor bavila više od ostalih.
Radnja je smještena u prve godine Elizabetine vladavine, dakle, one najburnije. Premda ju je engleski puk dočekao kao svoju voljenu i željenu kraljicu nakon smrti njezine omražene sestre Marije (prvi kći Henrika Vlll. iz braka s Katarinom Aragonskom), Elizabeta je zbog svoje maldenačke taštine i prevrtljivih političkih odluka ubrzo došla na loš glas.
Njezina ljubavna veza s lordom Robertom Dudleyjem dodatno je pogoršala stav javnosti, tj. engleskog puka i plemstva. Njome se roman i najviše bavi, tako da je s jedne strane ono što mu oduzima dubinu naglasak na problematičnoj vezi, razvoju, tijeku i svršetku, ali opet je i kroz to autorica uspjela na, ponavljam, pripovjedački majstorski način obuhvatiti važne momente tih prvih Elizabetinih godina na prijestolju (ponovnu obnovu protestantizma, sukobe s Francuzima, političke igre sa Španjolcima i natezanja oko škotskog prijestolja).
Poznato je da je ambiciozni lord iz ugledne obitelji bliske Elizabetinim prethodnicima imao veliki utjecaj na njezine stavove, što je ogorčilo plemstvo i Kraljevsko vijeće. Veza nikako nije bila prihvatljiva jer se od svake princeze, a osobito kraljice, očekivalo da sklopi brak koji će donijeti politička jamstva i osigurati financijsku i političku podršku druge strane sile. Bez obzira na velik utjecaj Dudleyjevih u Engleskoj, on u tom smislu nije kraljevstvu ništa mogao ponuditi.
Elizabeta je prikazana, nadam se  vjerno uz dozu autoričine maštovitosti, kao tašta mlada žena, sklona strasti i nekontroliranom ponašanju, ali opet dovoljno mudra i vlastohlepna da zna kada je kraj. Od velikog V  iz njezina nadimka (The Virgin Queen) nije bilo ništa, ali dobro je zvučalo umotano u odluku da ni s kim ne dijeli vlast, dakle da se nikad ne uda.

Ne znam koji mi je ovo po redu Philippin roman (peti ili šesti mislim) i preostala mi je još jedino u nas objavljena "Crvena kraljica". Ostalo ću jednom u originalu.
U svakom slučaju, uvijek mi se dodatno smuče ljudi kad se načitam ovakvih zločestoća, prijevara, ubijanja i taštine, ali povijest i jest ocean krvi obavijen mrakom.
Sjajan je dio u kojem je jedan od likova (možda William Cecil, Elizabetin tajnik, ali nisam sigurna a ne da mi se sad tražiti po knjizi) demistificirao ideju rodoljublja koju volimo pripisivati velikim ljudima ili vladarima. Engleska nije država njezinih stanovnika, a smisao nečije vladavine (trenutnog monarha) nije olakšati život puku, već osigurati sebi što dulju vladavinu uz utjecaj i podršku nekoliko aktualno jakih obiteljskih klanova. Ništa više i ništa manje.

Romane Philippe Gregory toplo preporučujem svima koji vole povijesne teme začinjene intrigama jer su zanimljivi i tečno pisani. Sam žanr povijesnih romana, onako kako su ih zamislili i materijalizirali August Šenoa (pod utjecajem Waltera Scotta) i Marija Jurić Zagorka nudi obilje informacija i učenje ili ponavljanje na laganini način.
Meni je sjajno leglo da odmorim mozak nakon silnih eseja i lektira, a prije nekih klasika.

Suzana Matić, Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo

kada se sretnu čovjek i žena
pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
kada se sretnu dva čovjeka
pobjeđuje koji je manje - čovjek
kada se sretnu dvije žene
pobjeđuje koja ima nevinije ruke
kada se sretnu stvarnost i san
gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva
kada se sretnu dvije stvarnosti
to ne znam... ja još uvijek svim čulima tražim prvu
kad se sretnu dva sna
ne znam ni to... ja sam sanjala samo jedan
... nekada
kada se sretnu nebo i more
pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu
kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima
gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima
kada se sretnu ptica i nebo
da, zemlja tu od početka nije imala šanse
kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno
i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje
u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu
kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro
izgubio je san i ljepota
... iz svake noći u samo moju noć
kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka
i nemojte mi sad o mostovima
kada se sretnu alfa i omega... stradao je materijal za slojeviti grčki mit
kada se sretnu djevojčica i grčki mit... stradalo je jedno odrastanje
... zauvijek
kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti,
pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo
ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe
ali svakako treba kupiti novi retrovizor
kada smo se sreli riječ muška i ja ženska
pobijedio je nemir na ničijoj zemlji
a primirje više nikad nije sklopljeno
kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu
... dvaput
pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica
... niti jednom
kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova
izgubilo je prijateljstvo
kada se na uskom putu sretnu moje pjesme
pobjeđuje ona koja me najviše ranila
kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni
koje su me zvale imenom
pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla
kada se na svojim putevima koji nemaju veze s mojim posrtanjima
sretnu samo pjesme
pobjeđuje ona koja je pjesma samo
pobjeđuje ona koja je samo pjesma
i iako se (u) životu nekad može činiti drukčije
jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac
moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje
a ja ću od sebe nevoljena
uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala
kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir
pobijedit će papir 
uvijek je tako bilo kažem
u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana,
i ovim skorenim... neizlječivih

kada se sretnu kamen i papir
pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao
a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu...
na neku moju... o meni... ili pjesmu samo...
na živo mrtvo slovo na papiru
... na mene

verba volant, pjesme ostaju...
a kamenje leti još snažnije

da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo
a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga
meni je stalo kao nikome na svijetu
ali moje pobjede su uvijek bile drugačije;

ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom...

ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen
u sebe umotala

i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala

Gillian Flynn, Oštri predmeti (Sharp Objects)

Odličan psihološki triler - koji zaslužuje u punom smislu svaku od triju navedenih riječi!
Tečan pripovjedački stil u kombinaciji s napetom fabulom, neprestano obogaćivanom novim, pažljivo doziranim elementima. Zastrašujuća atmosfera. Nema predvidljivosti.
Pripovijedanje iz perspektive žrtve, ispovjedni ton, ogoljenost glavne junakinje.
Jezoviti ženski likovi koji dominiraju romanom i donekle tabuizirana tema o zlu koje čini majka.
Bolesna majka ili proračunata majka. Svejedno je. Posljedice su iste.
Trilere radije gledam nego čitam, ali od ovog sam se ježila i uživala.

 U osvrtu na knjigu pisac Stephen King napisao je sljedeće: “Nakon što sam ugasio svjetlo, priča mi je i dalje bila na pameti, sklupčana i siktava poput zmije u procijepu. Začudno opaka proza, oplemenjena oštrim pismom i još oštrijim uvidima.”

Nemam vremena za dulje pisanje. Iskrene preporuke za čitanje, ali ako imate bilokakve negativne uspomene na djetinjstvo, nećete se dobro osjećati. Barem ja nisam.