Zagreb (2)

 Divno poslijepodne provedeno u mom gradu u kojem ne živim, ali volim ga od, mislim, devete-desete godine, jer mi je otada prepun uspomena na odlaske s tatom. Današnje toplo, ugodno zagrebačko popodne provedeno s mojom djevojčicom (Ivom) jednostavno želim pohraniti za uspomenu. Kratko, ali ugodno. Šetati s vlastitim djetetom ulicama kojima si pjevuckala i smijuljila se kao studentica, popiti kavu u prekrasnom kafiću nasuprot Zagorkina spomenika, u sjeni, neizložen pogledima, a opet biti dio svega. Tuškanac prepun žutog lišća kao da je poodmakla jesen, a ne kasno ljeto, kino u koje sam odlazila, draga Mesnička s preslatkim kafićem "Lady Šram", Ilica, Kerempuh u kojem se osjećam kao kod kuće, Trg i golubovi i one drage telefonske govornice s kojih sam toliko puta zvala u Zagorje i Slavoniju pazeći koliko još imam žetona, u ona krasna vremena kad nismo bili stalno dostupni i istinski smo uživali u telefonskim razgovorima. Pa Radićeva, Zakmardijeve stube na koje, nažalost, imam lošu uspomenu od ovogodišnjeg posjeta kazalištu kad mi je tamo iznenada, niotkud, a zapravo s jednog prozora učenika u vrat pogodila injekcija (rabljena) - ponovno prisjećanje na večer provedenu u Petrinjskoj s policijom i u Zaraznoj bolnici (kako je mi zovemo). Kad smo već na neugodnom, uništeni Cvjetni trg, nekad tako intiman i sladak, a sad pretvoren u gradilište i "špicu" s načičkanim stolcima svih mogućih boja i oblika. Prestrašno! Jest da te na svakom uglu zaskoči nekakav popularni "shop" s poznatim trendi imenom, ali u glavi i srcu ipak čuvaš uspomene na zagrebačke dane.Vraćamo se lijepom! Tkalčićeva, Vincek bez kojeg ne možeš iz Zagreba jer ti je to nekakva osobna tradicija i navika, jednako kao i kava u Tkalčićevoj. Danas smo prošle samo mali dio i bile kratko, ali bit će prilike za upoznavanje još krasnih kutaka sad kad je dovoljno velika da razumije. Nadam se da je moje dijete upilo barem nešto od toga dok ne stvori vlastite uspomene. Mene su moje, kao i uvijek, dostigle. Zagreb moj, kak imam te rad!

Krivotvoritelji/ The Counterfeiters (2007.)

 Redatelj: Stefan Ruzovitzky

Film je 2008. nagrađen Oscarom za najbolji film s nenegleskog govornog područja. Osmišljen prema istinitom događaju, tzv. "Operaciji Bernhard" kojom su nacisti pokušali uništiti britansko gospodarstvo, film nudi ekraniziranu, ali prilično uvjerljivu verziju tog djelića povijesti. Salomon Sorowitsch je sjajan i talentirani krivotvoritelj svega i svačega, boem i pustolov koji ni u čemu ne oskudijeva. Uskoro i on biva uvučen u vrtlog rata i završava u konc-logoru. Tamo se već čulo za njegov talent koji je Njemcima itekako potreban. Oformljena je posebna elitna grupa zatvorenika koji su se prije rata bavili tiskarstvom ili grafičkim dizajnom. Neki su i izrazito likovno nadareni.
Iako filmska priča nudi već isprobani recept filmova čija se radnja zbiva uglavnom unutar logora, gdje su zatvorenici kolektiv suprotstavljen moćnijoj manjini, ni u jednom trenutku ne prelazi u patetični prikaz pojedinačnih sudbina i neuvjerljivost od koje boluju mnogi dobro zamišljeni projekti. Etičke dvojbe logoraša-krivotvoritelja nisu dubinski ocrtane, moglo se više i bolje, a svakako dramatičnije. To je i jedina zamjerka filmu. Ali ozbiljna. Možda da spomenem i iritantnog Njemca, zapovjednika logora, ne iritantnog kako nacist treba biti, već glumački i pojavno iritantnog, barem meni. Nekako je sve ostalo na površini, usmjereno na šarm i talent glavnog lika. Dobar film, pomno sam pratila, bila sam zadovoljna nakon gledanja, ali ne i ispunjena. Moj već dosadnjikav komentar - šteta!

Neka uđe onaj pravi/ Let the Right One In (2008.)

 Redatelj: Tomas Alfredson
Ne mogu reći da film nije dobar, tj. da na mene nije ostavio dojam, međutim, očekivala sam više i od činjenice da pripada švedskoj kinematografiji i zbog pohvala koje sam pročitala ranije.
Dvanaestogodišnji dječak Oskar živi u predgrađu Stockholma samo s majkom i svakodnevno doživljava u školi maltretiranje i fizičko zlostavljanje. Majci ništa ne govori, povučen je i nesretan. Voli boraviti sam vani pred svojom zgradom crtajući po snijegu i razmišljajući. Snijeg i uglavnom noć možda su i najbolji element filma - dovoljno za postizanje jezive, tajnovite i iščekujuće atmosfere. Znamo da se snježna bjelina i krv sjajno kontrastno slažu i sigurno postižu željeni vizualni efekt. Oskar jedne takve večeri upoznaje svoju susjedu, djevojčicu Eli, čudno i blijedo biće koje ništa ne jede, ne podnosi dnevno svjetlo i ne ulazi nikamo dok je se ne pozove??? Dopuštam da nisam bila u potpunosti skoncentrirana tijekom gledanja i da mi je možda nešto promaknulo, ali to s ulascima bez poziva nikako mi nije jasno. Započinje neobično prijateljstvo koje preraste u ljubav među dvanaestogodišnjacima i kroz koje dvoje izoliranih i nesretnih izopćenika trebaju ojačati i međusobno si pomoći. Ispostavlja se da je Eli vampirica.

Nevjerojatno mi je koliko su redatelji, a i publika, već desetljećima fascinirani vampirima i zombijima, ali vampiri definitivno prednjače. I ja sam imala fazu pojačanog gledanja i praćenja "vampirske  tematike", ali nekako sam se zasitila toga. Ljudska psiha pruža sasvim dovoljno materijala za psihološke drame i horore. A sve bi bilo uvjerljivije. Ne znam na kraju što je bila redateljeva namjera - napraviti vampirski film s tinejdžerima, obraditi teme izopćeništva i vršnjačkog nasilja ili "sve pomalo" pa je dobiven zbunjujuć rezultat. Da Eli, recimo, nije vampirica, nego djevojčica s nekom rijetkom genetskom bolešću zbog koje ima sve te simptome, težište bi se moglo prebaciti na ljubav "drugačijih" i postavljano pitanje "Koliko ljubav zapravo može podnijeti?"
Sviđa mi se usporena kamera, životna glumačka lica za razliku od američkih "savršenih", izbor djevojčice koja je glumila Eli, atmosfera, ali kako završavam ovaj osvrt, nameće mi se kao zadnja misao - ovo je ipak precijenjeni promašaj kojim se nije puno reklo!

Jalta, Jalta

Ovaj blog služi mi kao nekakav virtualni dnevnik koji treba sačuvati u pisanom obliku uspomene na nešto pročitano, odgledano, posjećeno; moja razmišljanja, fotografije i odlomke koji su pokrenuli nešto u meni. Uvijek se nadam da će i netko od mojih učenika svratiti i zainteresirati se za nešto. To bi me osobito veselilo. Budući da ga vodim tek od početka ove kalendarske godine, povremeno se pokušam prisjetiti stvari o kojima nisam još pisala da ih nekako ovjekovječim. Odlučila sam da ću kazališne predstave koje sam odgledala svakako "obraditi" iz svog kuta kad nađem vremena.
Već sam spomenula da je kazalište, dakle dramska umjetnost, moja velika ljubav. Ne na način da bih ja željela biti glumica, nego sam oduvijek fascinirana preobrazbom teksta u predstavu, zbirom scenskih postupaka koji oživljuju slova s papira i nečiju ideju. Iako, naravno, filmove puno više gledam jer su dostupniji svakodnevno i cijenim filmsku umjetnost, što nije upitno, kazališna predstava zaokupi me uvijek u tolikoj mjeri da gotovo otvorenih ustiju upijam sve pred sobom čitavo vrijeme. Gluma uživo, preobrazbe pred očima gledatelja, interakcija i energija s pozornice uistinu me opčinjavaju. Uvijek tijekom predstave paralelno razmišljam i analiziram što su dramaturg i redatelj upotrijebili od dostupnih scenskih sredstava, kako su preoblikovali i realizirali ideju, a rješenja scenskog prostora i mizanscene zaokupljaju me više od kostima.

Slavnu "Jaltu, Jaltu" prošle sam godine dvaput gledala i oba puta uživala, ali mogla sam uspoređivati jer su bile djelomično različite glumačke postave, osobito u raspodjeli glavnih uloga. Naslovnu ulogu Nine Filipovne pjevale su Sandra Bagarić i Renata Sabljak. Renata mi se više dopala jer, nevjerojatno, ali istinito, očito ima više glumačkog potencijala od Sandre. Sandrin je glas bio moćan u relativno malom prostoru "Komedije" (kao da gledaš predstavu u svom dnevnom boravku), školovan, izvježban, ali čitavo vrijeme sve je nekako djelovalo umjetno i preforsirano. Renata je bila prirodnija, izražajnija, čak i zabavnija. Srećom, omiljenog mi Dražena Čučeka vidjela sam u ulozi engleskog sobara Stanleyja.

Radnja ovoga mjuzikla vjerojatno je svima poznata. Na Jalti se 1945. održala/održava "mirovna" konferencija na kojoj Staljin, Churchill i Roosvelt zapravo kroje kartu svijeta. Sobari velikih državnika smješteni su u Vili Aramovski gdje im je domaćica koketna i odlučna Nina Filipovna. I oni će iskrojiti svoju kartu i podijeliti svijet, ali njihova je misao vodilja sasvim drugačija - vodi ih ljubav i želja za ispunjenjem s voljenom osobom na mirnom, izoliranom mjestu. Zelena livada kroz kontrastnu radnju postaje metafora i antipod onome što je realnost. Libreto Milana Grgića sadrži određene političke i kritičke oštrice, ali prvenstveno je zamišljen kao dobra zabava koja se temelji na međuljudskim i nacionalnim razlikama. Uspjeh kod gledatelja koji je kontinuiran od 1971. "Jalta, Jalta" ne duguje kvalitetnom libretu, već lepršavosti, humoru, prekrasnim songovima Alfija Kabilja i veličanstvenom završetku s "Neka cijeli ovaj svijet". U pojedinim trenucima energija s prepune pozornice (babuške, brigadirke, tajni agenti, svi zajedno...) postaje grandiozna. "Jalta, Jalta" će zbog svoje simpatičnosti i vrckavosti te pozitivnosti kojom pršti uvijek imati svoju vjernu publiku. Oni koji je nikad nisu doživjeli s kazališnih dasaka svakako bi trebali, znam da su moji učenici uživali više nego na ostalim predstavama koje im ponudimo. Za one koji možda ovdje ponekad svrate - sjetite se koliko vam se razrednica potrudila da budete u prvome redu! ;)

Arsen Dedić, Zidne novine (3)

protrnem kad pomislim
da bih se iznova
trebao baviti
nečijim ustima
osim tvojima
potočnice moja (prekrasno!)


crna ovca

nikad nisam bio sličan
sličnosti nisam bio vičan

sam sam u letu
i u toru
kobni solista
nikad u zboru

bez svoje kuće
i bez novca
bijela sam vrana
i crna ovca

gore su dame
brinule za me
opaki druzi
i srca tame

Arsen Dedić, Zidne novine (2)

romanca

tako si fin
ti si taktičan
ti lijepo pišeš
al' nisi praktičan

takav  si tip
ti si statičan
sasvim bez tajni
problematičan

a ja sam čudna
nedokučiva
ja hoću sve
isključiva

a ja sam hrabra
ćudljiva
dok ti si plah
ja čeznutljiva...

Arsen Dedić, Zidne novine (1)

narodna

navik živi onaj
ki zgine pošteno
dobro, to već znamo
to je već riješeno

navik živi onaj
Frankopan il' Zrinski
dobro, i to znamo
Vatroslav Lisinski

u boj, u boj!
ma nemoj
oj, budi svoj
ma nemoj
a Viški boj
ma daj, stoj

jer se vrijeme mijenja
nismo ni mi krivi
NAVIK ZGINE ONAJ
KI' POŠTENO ŽIVI!!!

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (4)

AMY WINEHOUSE, Back to Black (2006.)

"If drinking is the problem then drink a less", pjevao je, još tamo kasnih osamdesetih, zaboravljeni Australac Paul Kelly. Joe Jackson je, koju godinu ranije, bio još konkretniji: "kakva korist od triježnjenja ako ću se opet napiti?" U alkoholnoj kulturi kakva je naša piće često ne ide uz nešto, nego sve ostalo ide uz piće: razgovor, zabava, druženje, hrana, seks, tuga, sport, droga... Muzika? Zašto bi ona bila iznimka? "They tried to make me go to rehab/ I said no no no..." U dugoj povijesti ispovijednih, egzorcističkih, sebeljubivih, samožaljivih, i općenito, autoreferencijalnih albuma pop glazbe teško da se našao direktniji prvi stih. Autori se vole bičevati po leđima, javno okajavati grijehe u svojim djelima, tražiti sućut ili se predstavljati boljom osobom, nije to ništa novo. Ali, biti ovako iskren, oslobođen metafora, u stihovima ostaviti okus dokumentarnog, onog što inače ne dobivamo od šoubiznisa nego slučajno ulovimo prolazeći ulicom, u tramvaju, na kolodvorima, u susjednim stanovima... To, valjda, označava mjesto gdje osobna terapija prelazi u umjenost. Amy, dobro došla.
"Back to black" počinje s dva takva bisera da se čovjek poboji za nastavak albuma. Zanemarimo li tematiku, Rehab ima onaj iskričavi duh koji se lako hvata na sve oko sebe. You Know That I'm No Good je surova, gadna i odvratno točna slika prevare u vezama sa zlokobnim pitanjem umjesto zaključka - "who truly stuck the knife in first?" 
Amy Winehouse (23) u tih sedam minuta daje više od ukupne retro-soul produkcije, tako omiljene posljednjih godina. I nastavlja: naslovna Back to Black je remek-djelo, pjesma koja u prvom slušanju zvuči kao klasik, jednako strašna i lijepa; Love is a losing game mirenje je s gubitkom, ispjevano rječnikom neke starije, smirenije, iskusnije žene, s naklonom prema divnoj Both Sides Now Joni Mitchell.
Prkos se opet budi u tears Dry On Their Own ("I sholud just be my own best friend/ Not fuck myself in the head with stupid men"), tek da ga Wake Up Alone nemilosrdno zadavi u bazenu tuge...
Ovaj je album glazbeno mogao biti napisan u "zlatnim vremenima"... Mogla ga je, možda ranije, otpjevati Billie Holiday ili u sedamdesetima potpisati još jedna zlosretna Britanka bijele puti i crnog glasa, Dusty Springfield. Postojao je, sigurno, u tragovima puno muzike koju volimo.
Ali "Back to Black" se dogodio sada. Amy Winehouse nama. Kakva sreća!

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (3)

OTISAK PRSTA/ ŠTO SLUŠAŠ, TAKAV SI

Glazbena osobna legitimacija. Ono što te uvijek određuje. Radi se o situaciji prepoznavanja unutar glazbe. O onome što ljudi zovu tvojim profilom, ne na spiku 'reci mi što slušaš, reći ću ti kakav si' nego 'reci mi što slušaš i kako se zbog toga osjećaš'.
Ono što ti prisvajaš kao svoje glazbeno ja, ako nisi u situaciji biti pjevačem ili skladateljem, nego samo slušatelj, uživatelj tuđih pjesama. Zamisli situaciju da postoji samo jedna jedina pjesma ili više njih koje čine glazbeni soundtrack tvojih osjećaja. One koje te tjeraju na razinu emocija zbog koje će te prozvati emotivcem, bedakom, čudakom, raznim imenima, a samo zato jer se daješ glazbi u potpunosti, dozvoljavaš joj da te otkrije, napravi striptiz...

Mr Cohen's Magic (1)

 "Postoji trenutak svakoga dana kad kleknem pred ljubavlju koju gajim za tebe. A onda se sjetim da sam ja taj čovjek. I da je posao mog života biti upravo taj čovjek koji se nadvija nad bijelom pločom uskromnjen svojom neprekidnom i znakovitom ljubavlju za tebe. Osam je sati i 27 minuta navečer. Misao na tebe opet me je izbavila iz nedoumice vlastite ravnodušnosti."

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (2)

Knjiga Anđela Jurkasa sjajna je, ne za klasično čitanje, već za lagano prelistavanje, prelaženje s početka prema sredini, preskakanje, vraćanje... Sastoji se od recenzija odabranih albuma pojedinih izvođača, neovisno o glazbenom stilu, albuma koji su obilježili neke faze njegova života, albuma koje je kupio i uvijek im se vraćao. Neke od recenzija napisali su njegovi prijatelji ili ljudi profilirani u glazbi, neke čak i naš trenutni predsjednik Ivo Josipović. Na prvo prelistavanje, jer uistinu samo prelistavam i eventualno se zasad zadržim na pojedinoj recenziji, s obzirom da trenutno čitam i dovršavam nešto drugo, shvatila sam da bih odabrala iste albume kod izvođača koji su nam zajednički i s čijim sam diskografijama upoznata u cijelosti.

Recenzija albuma "Songs of Leonard Cohen", objavljenog 1967., koju je napisala Lea Dekleva.
Uz "Ten New Songs" i meni je taj najdraži. Moram još jednom napomenuti da je Mr Cohen (kako ga ja zovem), uz Arsena Dedića, jedini  koji se uspio približiti onome što meni svakodnevno već godinama radi Đorđe Balašević. Opet ću parafrazirati stih iz Suzanne - He (they) touched my body with his mind. To tražim u glazbi i životu! Podcrtani dijelovi trebaju istaknuti moje potpuno misaono poklapanje s Leom Deklevom u vezi s Mr Cohenom i isto moje osjećanje prema poeziji Đorđa Balaševića.

"S gospodinom Cohenom imam posebnu priču.
Naime, djeca kad su mala obično slušaju nekakve dječje pjesme. Ja sam svjedočila inficiranosti moje mame Leonardom Cohenom. Kod kuće, u autu, na kaseti, gramofonu, slušao se Cohen.  Nisam imala ništa protiv, a nisam ga ni posebno voljela. Ali kroz godine se jednostavno 'primio'. I to ozbiljno. Bolest je nastupila i ostala neizlječiva, a skidanje s droge zvane Mr Cohen je bezuspješno. Konzumiranje i dalje intravenozno.... Jako je teško opisivati osjećaje, pogotovo zato jer je porazno tražiti riječi da bih pisala o KRALJU RIJEČI. Slušajući Cohena, nikada se nisam hvatala samo za tekst, melodiju ili glas. Doživljavala sam ga kao Presveto Trojstvo, sačinjeno od ranije navedenog....
Slušajući, analizirajući o čemu pjeva, misli, govori, vidjela sam blagoslov takve osobnosti. Prošao je sve, bio je nerijetko nesretan, neshvaćen, nepriznat, pomagao si opijatima i neuzornim načinom života, ali sve je to valjda trebalo biti baš tako da bi danas uživali u opusu Velikog Umjetnika. Kroz njega sam jednostavno zavoljela stanje tuge i melankolije. Ono donosi divna previranja po samome sebi koja ako ih zavoliš, izgledaju kao sviranje harfe i proizvode glazbu. Biti ovisan o izražavanju svoje nutrine upravo i dovodi do umjetnosti. Tko zna kakva bih osoba bila da sve nije upravo s njim počelo? (to se ja često pitam u vezi s Balaševićem) Vjerujem da me poznavanje i uživanje u njegovoj umjetnosti formiralo kao osobu... 'Sve te vodilo k meni' (prekrasna pjesma - moja opaska), rekao bi Arsen s kojim sam dijelila razgovore na temu Cohena. Nikad neće doznati da me i dalje sve vodi k njemu jer vibra koju sam osjetila u 4. redu koncerta u zagrebačkoj Areni je neobjašnjiva i nezaboravna kao ljubav, a muzika koju ostavlja i kojom nastavljam druženje s njim dovoljna je poveznica. (Što sam ja ono jednom pisala o tom koncertu? Skoro pa isto!)
Zvuči zaljubljeno? Ne. Ovisnički? Da." 

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (1)

"Od prvog plača do sprovodskih zvukova. Melodije, harme, ritmovi. Prvi koraci. Posljednji koraci. Sve ono u sredini. Možda ne primijetite često. Ili Vas ne određuje u jednakoj mjeri. Možda pažnju ukrade tek toliko da shvatite kako stvar živcira. Možda natjera da upotrebljavate maramice jer oke nisu zadržale suze. Možda pukne u adrenalinsko žarište pa biste skakali do neba, skidali zvijezde, ljubomorno ih ne podijelili ni s kim. Sve je dozvoljeno. Glazba je okolo. Čeka da je se uzme. Ono što medicina i psihijatrija poznaju kao glazbenu terapiju nije neka new age pizdarija već doista umiruje, razdražuje, daje učinka. Glazba kao prilog poboljšavanju života, unapređivanju sebe, otkrivanju sebe. Od konstitutivnih godina, kada sam skužio svijet okolo i malo dalje od osnovne škole, nerijetko bih zamišljao kako mi za svaku životnu situaciju postoji odgovarajući soundtrack. Glazba snimljena da savršeno opisuje trenutak koji prolazim, premda nema kamera. Ako je nije bilo, smišljao bih ritmove i melodije u glavi. Soundtrack trenutka koji će matematikom postati soundtrackom života. Mala dnevna ili noćna muzika za sve društvene situacije. Otkad su je počeli komprimirati na vinile, elpijke, preko kazeta i CD-ova do najnovijih mp3 i inih 'nefizičkih' formata glazbe do mobitela, a sutra vjerojatno varijanta punjenja umjetnih pužnica, glazba je prolazila kroz forma albuma, extended playeva, singlica, sve do melodija za reklame i ringtonove.
Takvu je treba prihvatiti. Ili odbaciti. Divota glazbe je izbor. Njena demokratičnost. Otpornost na sve i sva."

Meni najjača i najdraža stvar od HP koja se odlično uklapa u ovaj odlomak :)

Zvonimir Milčec, Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke (1)

TKO JE TA ILIRKINJA?

Godine 1839. ilirac Ivan Trnski, šećući starim Schlossbergom ponad Graza, zaustavi se ispod jedne stijene na kojoj su urezane razne poruke i potpisi. Poželi i sam da nešto napiše. Većina poruka na stijeni su, dakako, ljubavne, pa zašto da i njegova ne bude takva. No njegova je ljubav spram njegovoj domovini Hrvatskoj. Na licu mjesta ispjeva Trnski pjesmicu posvećenu svojoj domovini Hrvatskoj, koju upravo potresa narodni preporod, i ne sluteći da će se na tu njegovu pjesničku i domoljubnu poruku javiti - žena.
Trnskijeva poruka na stijeni glasi:
Zdrav mi svaki bratac bio,
Koji je godir roda moga. Kom je jezik ovaj mio,
Koji me je u njem razumio.
Sva mu sreća došla od Boga!

Trnski je tu pjesmicu potpisao kratko - Ilir. Mjesec dana kasnije eto Trnskoga opet na Schlossbergu. Ne može vjerovati očima. Pokraj njegove domoljubne poruke ispisane na stijeni, druga pjesmica, također domoljubna, a sadržajno vezana uz njegovu, dapače izravni odgovor njemu:
Ilirkinja je ovdi jedna,
Koja jezik ovaj razmi,
Premda ona tebe ne zna,
Vendar joj je kruto, drago,
Da je našla ovdi riječi,
Kojimi srce svoje liječi.

Ivan Trnski će se na taj događaj osvrnuti u tekstu, objavljenom u Gajevoj Danici iste godine: Možete si zamisliti moje ushićenje, moju radost predstaviti; ali tko je ta Ilirkinja?

Onaj tko imalo nešto zna o našem ilirskom pokretu, zna i to da je među rodoljubivim muževima bilo vrlo malo žena, a pogotovo pjevalica, kako će napisati Trnski, koji se u Grazu silno zainteresira za autoricu pjesmice ispisane na stijeni. Bila je to, dakako, jedina spisateljica ilirskog pokreta, Dragojla Jarnević.

"Zamala se razriješi sve; ona je pisala one retke, i ja budem k njoj uveden. Da ne budem s mojim pripovijedanjem dosadan, dosta da napomenem da je mnoga (žalibože) njemačka pjesmica našu Ilirkinju za nježnu tvoriteljicu imala, ali što je bilo naravnije, nego da je videći pravu silu i krasotu našega jezika, i naška pjevalica postala; neće zaista više njemački pjevati. O da mnoge naše domorotkinje taj isti put poprimu! Ja s ushićenjem nježan ovaj prvijenac na ilirskom pjesničkom polju pozdravljam i želim da se više puta naša pjevalica javi."

"Naša se pjevalica" Dragojla Jarnević, zahvaljujući upravo sokolenju Ivana Trnskoga javila, ostavivši za sobom pjesme, pripovijesti, jedan roman, dvije drame i dnevnik. Njen umjetnički domet, međutim, nije toliki i takav da bi ostala u povijesti književnosti kao ime, ali Dragojla Jarnević (rođena u Karlovcu, za vrijeme preporoda živjela i djelovala u Zagrebu) ostat će jedino ime među ilircima i prva žena-pisac koja je počela stvarati domaću čitalačku publiku.  

Italo Calvino (2)

 

Obožavam ovaj odlomak iz Calvinove knjige "Ako jedne zimske noći neki putnik..." i često mu se vraćam, raznim prijevodima i grafičkim rješenjima... moj odlomak definitivno! Ovome postmodernističkom romanu vratila sam se dosad, po svom starom običaju, barem 7-8 puta i danas ponovo! U svom inteligentnom i zabavnom djelu Calvino se bavi različitim pristupima čitanju, raznim vrstama čitatelja i njihovim očekivanjima te odnosom Autora i Čitatelja, teško opisivim i raznorodnim, a tako svakidašnjim nama koji ČITAMO.

Bojno polje u knjižari

"Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru knjiga koje nisi pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova polica nastojeći da te postide. Ali,ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima prostiru knjige koje možeš i ne pročitati, knjige koje služe drugoj svrsi, a ne čitanju, knjige koje si pročitao a da ih nisi morao ni otvoriti jer pripadaju kategoriji onoga što je pročitano još prije nego što je napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija knjiga koje bi, da imaš više života, također rado pročitao, ali,nažalost, dana koje ti je dano proživjeti ima toliko koliko ih ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange knjiga koje namjeravaš pročitati, ali prethodno moraš pročitati druge, knjige koje su preskupe, pa se nadaš kupiti ih kad se budu prodavale u pola cijene, knjiga idem kao gore, kad ih tiskaju u džepnom izdanju, knjiga za koje bi nekoga morao zamoliti da ti ih posudi, knjiga koje su svi pročitali, pa je, dakle, gotovo isto kao da si ih i sam pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave gdje se još upiru knjige koje odavno planiraš pročitati, knjige koje si godinama tražio a nisi ih našao, knjige koje govore o nečemu čime se trenutno baviš, knjige koje želiš imati da bi ti bile pri ruci za svaki slučaj, knjige koje bi mogao staviti na stranu da ih možda pročitaš na ljeto, knjige koje ti nedostaju da bi ih stavio do drugih knjiga na svojoj polici, knjige koje te ispunjavaju iznenadnom pomamnom i ne sasvim opravdanom znatiželjom..."

Taxi Driver/ Taksist (1976.)

 Director: Martin Scorsese

Brilliantly directed and narrated movie with excellent Robert De Niro in the role of Travis Bickle. Travis is a Vietnam's veteran who suffers from insomnia and earns for living by driving the night shift as a taxi driver. He is a lonely guy, too honest for the world that surrounds him, aimless and obsessive. He's trying to make sense of his life by falling in love with the "wrong girl" (Cybill Shepard), who is superficial and unemotional, enthralled with the politician on the rise. Travis focuses on attempts to rescue underage prostitute (Jodie Foster, her first role!) while planning his final showdown with the wicked world.

Brilliant movie with slowed action, dark atmosphere and great portrayal of the main character. Combination of artfully directed aesthetic of ugliness and poetic parts. Modern savior and a missionary, unhappy and disappointed man who is fighting for good to the end, De Niro has made one of his memorable roles. 
Of course, I'm the fun of "You talking to me?" scene in front of the mirror. Great scene, just great! 

 

Đorđe Balašević, Opatija, 11.8.2012.

Još malo atmosfere sa sjajnog koncerta održanog na predivnoj Ljetnoj pozornici.
Snimke pripadaju mom prijatelju Romanu Niklu iz Zagreba, Tatjaninom Ličnom Harlekinu, rokeru, ljudini, velikom romantičaru i zaljubljeniku u Đoletovu poeziju.  Svaki je video na neki način posvećen Tatjani iz Banja Luke koja uči živjeti u Zagrebu i njihovoj slatkoj ljubavnoj priči zbog koje su promijenili živote. Želim vam puno sreće, dragi moji, i puno Đoletovih koncerata svima nama.

Jesen stiže, dunjo moja ( treba li na ovu poetsku priču išta dodavati?)
"...širok osmeh i zlatan zub, večeras nemoj biti grub, nego zapovedi šta ćemo svirati.... i to polagano, da mi ne bi koja reč promakla..."

Berba '59. (nova pjesma s još neobjavljenog albuma; brža, što ne preferiram kod Đoleta jer je, po meni, vrh dosegao s Devojkom s čardaš nogama  - godinama moja glazba za zvono na mobitelu uz Janis pa mijenjam kako mi dođe, ali neke stihove uvijek mogu izdvojiti)
"... sretni su ljudi ratari, njima su neki atari nebo i svet..."

Lađarska serenata (MOJA PJESMA) (s najavom iz Đoletovog filma "Kao rani mraz")
"Da od silnih briga Bog posustane,
pa me zamoli da ga odmenim,
ne bi bilo lepo da mu, dok ne ustane,
svet nabolje promenim..."

Remorker
"Sanjaj lavove..."
"Stavi misli u prazan hod, stresi zvezde k'o dudove i polako nasuči brod na te plišane sprudove..."  (Bože dragi, kakve riječi!)

Posvađana pesma (Izvini)
"...nemir me vuče njoj svojim tankim vlaknom... možda se upravo malo odljutila, možda je nekako naslutila kakva se drama odvija pod mojom jaknom..."

Bože, bože...

"...nisi ti na nebu sam, bogova je povazdan.... s nekim ću se već nagoditi..."

Za treću smenu
"nemoj da načinješ sad neke ozbiljne teme, ajde, skupi se tu i budi dobra...;
ponekad tragam i ja za Zlatnim runom, znam možda ću sanjati dim, vatru i čelik... ne, nisi ti kriva za to, ma volim te puno.... ajde, sad daj mi pred san jedan poljubac velik..."

Odlazi cirkus (Ostat će okrugli trag na mestu šatre...)

"Nadam se da ste uživali kao što se pravite!" reče Pajac što bio nam je drag... (šteta što nije na snimci i nastavak...)

E, moj Prijatelju S One Strane Običnosti, ja sam od onih koji ne traže nove Pajace jer sam se dosad uvjerila da te nitko ne može zamijeniti. Neki su došli prilično blizu, ali nisu uspjeli, što im ja mogu :) Ti mi ionako ispunjavaš  svaki dan. Nulla dies sine Đole! I pisat ćemo i razmišljati još dugo o svetlima Arene... 

 

"Big Brother is watching you!"

War is peace!
Freedom is slavery!
Ignorance is strength!

Možda nam se čini da je to zanemarivo polako, ili nismo svjesni, uz sve "blagodati" suvremenosti, ali sasvim SIGURNO više ili manje ispranih mozgova kročimo prema punom obistinjenju Orwellovih riječi.

Mogu pisati prvenstveno o sebi u svemu tome, ponukana nekim člancima na koje naiđem i vlastitim iskustvima te onime što vidim neposredno oko sebe. Suvremeni je svijet potpomognut tehnologijom gotovo do savršenstva doveo Orwellove paradoksalne rečenice i misli, osobito drugu. Dobrovoljno smo pristali na ograničenje vlastite slobode, duboko uvjereni da je to naše pravo, spremni posvađati se sa svima iz svoje okoline ako nam pokušaju ukazati na suprotno. Sva ograničenja koja smo si nametnuli kroz virtualne živote i sjedenje pred ekranima/monitorima zapravo doživljavamo kao neprikosnovene dokaze da smo slobodni i činimo što nam odgovara i što želimo u danom trenutku. I ja sam u tome, premda se uporno uvjeravam da kontroliram stvari i ne pretjerujem. Čak sam se uspjela uvjeriti da imam zdraviji odnos prema virtualnom komuniciranju od drugih. Moje "kontroliranje stvari" svodi se na povremena isključivanja i ponovljena vraćanja, na redukciju osoba s kojima virtualno komuniciram, na pokušaje građenja odnosa i u stvarnom svijetu. Pa ipak - tu sam, dio sam tog organizma koji raste po svima nama. Iako već dugo pijem jutarnju i popodnevnu kavu uglavnom pred monitorom, tim "prozorom u svijet", ponekad mi se smuče svi ti usvojeni rituali, ta "sloboda", dostupnost, to bratsko virtualno dijeljenje (pa pišem o tome u svoj virtualni dnevnik!). Često postanem bolno svjesna činjenice da se živciram, ljutim ili sam tužna zbog virtualnih događanja. Možda zato što granicu u glavi još uvijek nisam shvatila ni prestupila, što mi je utješno, onako za mene. Pa sam opet na neki način vesela jer me nešto virtualno čak i rasplakalo! Pa se pitam, o Bože dragi, što si mi to svi zajedno radimo ovako ili onako?
Danas sam naišla na članak o E-izdavaštvu u kojem je objašnjeno da veliki igrači poput Amazona, Applea i Googlea razvijaju aplikacije preko kojih su im dostupni svi mogući statistički podaci o navikama njihovih čitatelja. Koliko brzo "čitaju", kakve knjige, koje autore, kojim se dijelovima vraćaju. Tako i čitanje kao jedan privatni i usamljenički čin postaje javnim i mjerljivim. Osobno ne koristim E-knjige, vrlo rijetko, kad baš zatrebam nešto za nastavu a nemam. Još uvijek uzbuđeno subotom prijepodne idem u knjižnicu sa svojom bilježnicom, kopam po policama, prevrćem, dugo se zadržim, a zatim poput malog djeteta s igračkama u rukama odlazim u pekaru po mekano pecivo i na kavu u omiljeni zlatarski kafić s najljepšom terasom.
U istom je članku navedeno i da je Umberto Eco svoje remekdjelo "Ime ruže"  pojednostavio i prilagodio digitalnom izdanju,  i to izbacivanjem predugih opisa, eruditskih referenci i dijelova na latinskom jeziku. Šokirana sam.

Možda kasnije još dopunim nekom misli ovo svoje privatno-javno razmišljanje, ali trenutno mi za zaključak ostaje samo jedan veliki ? nad sobom i svijetom te vremenom u kojem sam se zatekla. Onako efektan jer pišem, tj. ne pišem nego tipkam. 

Sanjajte lavove, deco!!!

Opatija, Ljetna pozornica, 11.8.2012.

Malo poslije 21,00 stigao je naš raspoloženi Prijatelj, mašući, kao i uvijek, na sve strane, zagledajući se u oči onima u blizini, trčeći i okrećući se po čitavoj pozornici poput malog dječarca. Počeo je, nama neočekivano, sa Slow Motion.
"Ja sam, deco, samo jedan od nas, koji je, na vašu sreću ili nesreću, najbliže mikrofonu! I definitivno bih da to proživim na NAŠ način... "
A zatim Lepa protina kći... Pitam se kako uvijek nađe novi način da je izvede na poseban način? Značajno je promijenio raspored i izbor pjesama, sve je uobičajeno ispremiješao i predstavio tri nove pjesme s albuma koji slijedi. Ljubav ne pobeđuje već sam naučila napamet, opet me obuzeo tekst neke njegove pjesme i u stanju sam stalno repeat repeat... "nesretna Karenjina, crni zar na auri, inicijal Puškina zorom ugraviran na kobnoj čahuri..." 

D mol je bio poseban trenutak... mada to tako čudno zvuči jer je meni njegov koncert zbir nenadnoknadivih trenutaka. "Ponekad te nema i sasvim sam izmišljam način da malo smuvam dan..." i ode on! Nekuda iza zvučnika u desnom dijelu pozornice. Isprva je bila vidljiva zbunjenost... nije mu običaj odlaziti... Glas mu se smekšava, postaje tiši... Budući da sam bila u blizini, skroz naprijed, ne bih ja bila ja da ne odjurim, koliko se moglo kroz gužvu, prema tom dijelu. Na ulazu na pozornicu, na malim kamenim stepenicama sjedi Olivera, sama. Njegova Devojka S Kojom Ima Troje Dece! Sjedi i sluša, dobije pusu, vidljivo je da joj je neugodno. Ostala je tamo čitavo vrijeme. Mislim da ni oni koji su stajali neposredno u njezinoj blizini nisu ispočetka shvatili da je tamo. Mahali smo joj :) A Đole s pozornice završava tu pjesmurinu, taj neponovljivi D mol: "Ostala je knjiga s par nepročitanih strana i neke stvarčice od herendi porcelana. I jedan pulover u kom si bila... I ostala je ploča 'Best of Ry Cooder', i fina mala plava kutijica za puder... I valjda najljepši kantautorski uzdah s ovih prostora, jednostavan stih toliko nabijen, pun i shvatljiv onima koji su se ikada tako osjećali... "i ja sam te ostao željan, dok me bude, moja mila..."

"Izvinjavam se za ovaj jedan mali privatni trenutak, imam valjda pravo i ja da jednom zaprosim nekoga na Balaševićevom koncertu. To je moja Olivera! Kad sam bio klinac, uvek sam sanjao da ću živeti hiljadu godina, od kojih je devetsto i nešto već prošlo, nažalost, i da ću se oženiti Pipi Dugom Čarapom. I to mi se ostvarilo! Tako da znate da nisam skrenuoo pod stare dane i ne jurim klinke, nego ona liči na klinku, nervira me.  Jedva sam čekao da omatori, da je više ne gledaju, nego samo ja, ali ne, neda se ona, žilava je... To je moja Olivera!"  

Svi koji smo bili naprijed, vidjeli smo raznježenost i suze mu u učima. Odmah su ljudi komentirali. Sjetila sam  se svih koji me ismijavaju zbog njega. Onih koji ga zovu Glumcem! Kako je to smiješno kad si po ne znam koji put na njegovom koncertu i svaki put te dobije. I ne samo mene! Pa da, sjajno glumi i divim mu se zbog toga.
"Samo lepo možeš ružiti/ zavist valja i zaslužiti!"

Redali su se naši stihovi, mali životi u pjesmama... Ringišpil, Miholjsko leto, Kao rani mraz, Anita (Budimpeštanski sneg), Ja nisam luzer, Svirajte mi, jesen stiže, dunjo moja.... nije potrebno dalje nabrajati...
Kao što je rekao, a hvala bogu, priča po 5 minuta iza svake pjesme, neki je Jako Poznati I Dobronamjerni Kolega jednom za njega prokomentirao: "Lako onom Balaševiću napuniti dvorane - dođe i otpjeva 50 pjesama koje svi znaju!"
"E, pa večeras, deco, neće biti 50 koje znate, nego samo 47. Tri su nove, ali nekako slutim da su možda već našle put do vas..." 

Pozdravio je djevojku iz Brčkog koja mu se nekako javila prije koncerta. Stajala je sa strane, imala žoržet maramu oko vrata kao u pjesmi Berba '59. Samo je zbog toga došla u Opatiju i odmah se tu noć vraćala. Posebno me ganulo nekoliko mladića u invalidskim kolicima kojima su ljudi napravili dosta mjesta da vide i čuju. Čitavo su vrijeme plesali rukama i gornjim dijelom tijela, pljeskali i grlili se. Bila je s nama i jedna trudnica, kojoj je baš 11.8. bio termin. "E, pa, deco, dolaze nam Neki Novi Klinci, nadam se da nisu stigli tijekom koncerta..."  Iza mene je stajao čovjek pedesetih godina, oko njega klinci i mladi, nije plesao, samo je stajao s posebnim smješkom na licu, ali zaista posebnim, i upijao svaki stih, osobito kad su bile 'stare pjesme'. Često sam ga pogledavala, bio je u svojim uspomenama. Predivno. Jedna je starija gospođa, niskog rasta i izboranog lica, polako i uporno krčila put prema ogradi koja dijeli fan pit od pozornice. U rukama je nosila bijelog zeca i poruku. Kažem, starija gospođa, jer je uvjerljivo bila najstarija od svih koje sam uočila. Oko 70 po mojoj procjeni. Kako se ne raznježiti na sve te ljude, ne samo na Đoleta? Doslovno sve generacije uvijek dođu po svoj stih, po svoju uspomenu, osjetiti i i oživjeti svoje emocije kroz njegove riječi. U tome je njegova veličina i to ne razumiju mnogi. Ali ima nas sasvim dovoljno da napunimo svaki prostor i svaku dvoranu u samo dva dana.

Nabaviti ulaznice za njegov koncert BILO GDJE, ako nisi baš iz Zagreba, veliki je uspjeh, i to ovakvi kao ja znamo! Nikad neću zaboraviti kako se punila zagrebačka Arena prije dvije godine. U ponoć je počela prodaja preko sustava Eventima, nisam odmah reagirala jer još nisam posložila sve ljude koji su bili u igri, ujutro u pola 8, pijući prvu kavu, šokirala sam se kad sam vidjela da je prodaja preko interneta zaustavljena i da je ostalo još tri tisuće ulaznica koje je moguće kupiti samo u centralnom prodajnom mjestu Eventima u Berislavićevoj! 12 000 ulaznica otišlo je u jednoj noći! Tko to može? Ozbiljno postavljam pitanje u vjetar - ja odgovor znam. Srećom, tu su prijatelji i jedna divna osoba koja me spasila čekajući 4 sata na -10 u redu dugom stotinjak metara pred dućanom. I bila sam. :)

I nakon jučerašnjeg koncerta mogu reći ono što uvijek govorim. Ljudi ga vole jer je jednostavan, zabavan, duhovit, osjećajan i poseban. Nema tu glume i u tome je tajna. Postoje ljudi koji žive i pjevaju svoje emocije. Mene su, kao nekoga tko osobito cijeni moć i ljepotu jezika i riječi, povremeno razočarali mnogi koje sam poštovala. Veliki književnici i veliki kantautori. Povremeno, kažem, postalo bi vidljivo da nešto nedostaje - možda iskrenost? Đorđe Balašević poštuje svoju publiku na osobit način. On ima dovoljno jakih pjesama da dođe i održi standardni koncert od 2 sata, ljudi bi došli, čuli dvadesetak balada i bržih stvari i ne bi bili nezadovoljni. Prije možda. Kroz godine nas je navikao da koncerti traju dulje od ostalih, već sam to objašnjavala. On zna da je svatko došao po nešto svoje ili više toga. Kad mu publika dobacuje stvari, sve pokupi osobno, pročita na pozornici svaku poruku, u sebi ili naglas, stavi na glavu svaku kapu, licitarsko srce, često stavlja stvari na Dujinov klavir...Ti mali rituali nevjerojatno vesele ljude, spomenula sam već i starije koji nose zeca. Jednostavnost i talent (ali imaju ga i neki drugi) uzdigla ga je do veličine. I zato mu se stalno vraćamo. Kad ove zime opet dođe u Zagreb, priča će se ponoviti. 

Nisam spomenula da je Opatija obljepljena plakatima za koncerte 2Cellos na Ljetnoj pozornici i Toma Jonesa u Puli. Svaka čast dečkima koje sam slušala uživo i jako su dobri, Tomu to ne trebam ni govoriti, ali nijedan plakat za Đoleta nisam vidjela. Sve je bilo puno :))))

Nisam dočekala svoju Provincijalku jer je nemoguće da uvijek izvede sve, ali  jesam Lađarsku, Portret, Nedostaje mi naša ljubav i moćnu Galiciju. Netko mu je bacio slovačku zastavu, predstavnik slovačke manjine u Hrvatskoj. I Slovaci i Hrvati ratovali su tamo za tuđe interese... Harmonikaš iza kojeg je Đole raširio zastavu izveo je strašan solo. I strašna je to pjesma, ponavljam. Pokažite mi još nekoga tko u današnje vrijeme piše pjesme o Prvom svjetskom ratu (Galicija, Ratnik paorskog srca), a publika je luda za njima. "Sva se pobrka pređa kad te obgrlim s leđa... Kao violončelo..."
Nikša Bratoš na gitari, profesor Dujin za klavirom...

"Malo nas je, deco, ali savim dovoljno da pokušamo barem na trenutak spasiti ovaj svet emocijama...", rekao je prije Nedostaje mi naša ljubav. "Znate, deco, samo su emocije bitne, volite, patite jer to ide zajedno, ali volite. Zaljubite se - pa što bude! Zaljubljeni ljudi su divni, oni uljepšavaju svet, deco. Čovek koji voli je dobar čovek jer ima lepe, plemenite, raskošne misli... Nema bez toga ni umjetnosti ni pravog života! Šta bi se stideli onog najlepšeg u vama. Pokažite, pa šta bude, deco!"
Toliko o jugonostalgiji i bezveznim pijetlima na njegovim koncertima. Tako nam se obraća Glumac, Kaputaš i Panonski Govnar... svakako ga zovu. Pijetla spominjem samo zato jer me kolega iz škole pitao koliko sam već puta čula onog Pijetla, jesam ja normalna da stalno na to trošim novce.

Na bis smo ga zvali, a trajao je, kako drugačije, nego još sat vremena. Čardaši, Devojka s čardaš nogama i Šem koji se oporavio i smršavio. 
"Nećete vi meni, deco, odavde s nekakvim baladama i cmizdrenjem pa će vani ljudi govoriti kakav je to bio koncert da svi cmizdre! Ajde, igraj, majstore! (Šemu)"

I onda za kraj smirenje i Odlazi cirkus... iz vašeg lepog grada... tko je bio domaćin, a tko gost?  On uvijek kaže da mu je drago što je mogao biti gost na našem koncertu... "  

"I ne dajte se, barabama, deco! Ne dajte se, moji mili, kad već dosad niste. Sanjajte lavove, sanjajte nekoga koga volite, sanjajte..."


 Nestaje cirkus u širokoj ravnici.
U kišnoj noći za njim se srebri trag.
Odlazi fakir i artisti na žici
i tužni pajac što bio mi je drag.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Pričaće deca o svetlima arene,
vežbaće krišom kod kuće neki štos.
Ali već sutra, čim prođe neko vreme
samo će retko pomišljati na to.

Ostaće okrugli trag na mestu šatre,
tu gde se hrvao sa tigrom hrabri Grk.
I par plakata, na njima gutač vatre
kome će klinci već nacrtati brk.

Dal' je sve bilo samo fol?
Dal' je sve samo jeftin trik?
Il' sve te maske kriju bol
i neki sasvim drugi lik?

Laku noć dame i gospodo.
Eto, i ova predstava je završena.
Nadam se da ste uživali u njoj.
Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine.
Nadam se da ćemo se još videti,
ponovo sresti u nekom drugom gradu,
na nekoj drugoj predstavi,
u nekom drugom cirkusu.

Bila sam tako sretna i ispunjena, kao i uvijek. Majstore, hvala još jednom. Volim te. 

Đorđe Balašević, Dodir svile

 SLOVEN, BELAC, SLOBODNI STRELAC...

Za nas ravničare gradovi okruženi brdima uvek pomalo liče na gnezda... Iz obzira prema čaršiji Olja i ja stigli smo tog dana čak na Baš-čaršiju, tragajući za mestom kojim ćemo konačno mirno proći zagrljeni. Razlozi iz kojih smo se u jesen sedamdesetdevete krili od Sveta danas su potpuno nevažni, a nevažni su naravno bili i u jesen sedamdesetdevete, samo što mi to tad nismo znali...
Sve prave su ljubavi... tužne?
Ma, ne, otkud to?
Sve prave su ljubavi tajne...
Jednostavno smo se uhvatili za isti taksi, kao u crno-belom filmu. Pomislih da je došla iz Provincije (odakle bi inače autobus već u pola osam ujutro stigao u Grad?), i gledajući njen mali žuti kofer, pade mi na pamet mamino proročanstvo da ću svoju nevestu najsigurnije poznati po tome što će čitav miraz umeti da upakuje u tufnastu svilenu maramu...
Narednih meseci limanski studenjak skrivao nas je kao dobri kaluđer...
Da se ne foliramo, ja čak ni u dvadeset i šestoj nisam nešto preterano ličio na Princa, ali izvesne Grizele & Anastazije ipak su se opako nameračile na mene, pa sam sa Sindarelom u gluvo doba šetao donjom platformom keja, onom koja se ne vidi s puta, i tihim senovitim uličicama koje su bile sasvim sporedne sve do časa dok Ona nije njima prošla...  Tako smo i u Sarajevo pošli pod izgovorom nevažnog estradnog dogovora, prihvaćenog samo zbog prvog zajedničkog putovanja. Nisam joj puštao ručicu ni na tren, slutim da su se Jovana, Jelena i Aleksa upravo tada preslikali s njenog dlana na moj...  Vratili smo se nekako drugačiji, kao Tajno Venčani, uramivši umesto bračne slike našu fotografiju pokraj One čudne Kućice Šta-li-je Oko Koje Se Uvek Okupljaju Narod I Golubovi...
Pokraj šedrvana, saznadoh mnogo kasnije...
 ________________________________

Sve do hiljadu devetsto devedeset i osme sedmi februar nije bio nikakav svetac...
Koji minut posle osam Fadil i ja smo pustim se hodnikom lagano uputili ka sceni. Profesionalci. Dva verovatno najmirnija čoveka u Skenderiji, kako je to sutradan opisao jedan od novinara. Mustafa se pojavio daleko ispred, niotkuda, kao duh iz boce, a iza leđa, kao senku delfina pod lađom, osetio sam i prisustvo ćutljivog Mirsada...
Oni su već čuvali Papu. I Klintona. I sve Ostale, kako mi reče Fadil...
-Ma, šta vam je... Neće mene niko...
Sumnjičavo se osmehnuo, dajući u tom gestu pristojnu prednost osmehu u odnosu na sumnju. Posle sam čuo da je za četiri ratne godine u Sarajevu od snajpera poginulo više ljudi nego što ih je bilo na koncertu, no, taj famozni atentat, najavljen ko zna kojim atentatom žutih Novinara na moju porodicu, ipak se nije dogodio Tamo. Jedan teški moralni atentat doživeo sam tek po povratku Kući, na ulicama na kojima sam se dotle smatrao najbezbednijim, ali to će eventualno ući u neku sledeću glavu ove knjige, u moju glavu, bojim se, nikada neće...
Uglavnom, Noć kad sam preplivao Dunav uveliko je odmakla, i osetivši da Kiki uzima vazduh stisnuo sam pajaca na svom ordenu i ušao unisono sa saksofonom...
A put sam dobro znao...
Kroz ista ta velika crna vrata otišao sam sa Svog Poslednjeg Jugoslovenskog Koncerta, iz iste te Skenderije, sedam godina se navalilo od tad. Beše to dug nastup, čak i predug, čini mi se, ali da sam znao šta će se posle njega zbiti, ni do danas ga ne bih završio...
I negde sam rekao da ću u Sarajevu zapevati tek kad se u njega vrate ptice. I boje.
Neprocenjivi zvuci svakodnevice. Ni ne pomišljajući da će do toga posle Svega doći ovako brzo, Bog nek mi oprosti...
Da je zvezda pala svaki put kad sam izašao na binu Mesec bi odavno bio najusamljeniji fenjer na svetu. Dvadeset godina? Hiljadu i jedan koncert? To će mi večeras dobro doći, pomislih, osetivši huk silne emocije koja se kao ponornica valjala tamnim pećinama dvorane, preteći da svakog časa eksplodira u bljesak...
Ne, tremu zaista nikad nemam, nisam slagao...
Ali Srce imam uvek, to je ipak nešto sasvim drugo...
Dobro veče, Sarajevo, došao je i taj dan... Eto, tako to ide... Ratovi prolaze... Ljudi ostaju... 
______________________________

Na te reči Aida je višemesečnu neizvesnost i brige oko mog dolaska zbacila sa sebe kao tesni jelek i povukla Svog Dragog u kolo sedam hiljada Tajnih Zemljaka...
Lako su se uklopili među raspevane klince podignutih ruku i penzionere zamagljenih pogleda koji su po prvi put u životu kresnuli šibicu na prazno. Ma, pod zvezdanom lupom svi smo mi ista generacija. Generacija devetsto i neke. A i to je obično sitničarenje...
Aidu Pobrić iz UNHCR-a su nam krajem novembra najavili dramatično, kao Jednu ženu Koja Dolazi Iz Sarajeva. Na našoj kapiji uzbuđeno je mahnula lepezom preporuka i akreditacija, a onda, pre no što je išta rekla, pustila je dve suze, iako je i jedna bila više nego dovoljna. Ona i Olja su još tad sve ugovorile, ne progovorivši pritom...
I ispalo je najbolje...
Da su se žene više dogovarale, možda danas u ovoj zemlji ne bi svaki drugi-treći most bio granica, ko zna?  Uostalom, kažu da iza svakog velikog čoveka stoji velika žena, mada mi je to malo sumnjivo?
Da je taj čova stvarno velik žena bi stajala uz njega, a ne iza?
No, Olja Balaševa je, uglavnom, prelomila pogaču iskušenja ponuđenu iz Bosne, znala je da će tek njen blagoslov udariti pečat na moju kartu za Sarajevo, a isto tako je znala i da moram otići...
Godinama sam izbegavao pozive u rat, stigao je i prvi poziv za mir, Moja Prava Mobilizacija, kako je rekla...
Po Aidinom odlasku ostali smo prilično usamljeni, što i nije neka promena...
I Bend se podelio, poznanici su smatrali da je možda još rano, krenula su i tradicionalna preteća anonimna pisma u plavim kovertama, što je inače najbolji znak da radimo pravu stvar, ali varljiv je taj koračić koji odvaja Ljude od Ziceraša...
Korak približavanja uvek je i korak udaljavanja od Onog Iza...
Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda... Kao dete... Zaigrano... Prostodušno... Naivno...
Beograd je, recimo, Taj Beograd... Muškarčina... Švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima... I Zagreb je Gospon Zagreb... Koketni geblovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porcelanske šoljice... Pa Gospođa Ljubljana... Snežna Kraljica... Uobražena, elegantna, racionalna... Koja je tako hladno napustila taj brak iz računa, čim je shvatila da računa više nema... A Sarajevo... Lakoverno, detinjasto... Zato ono prvo i pruža ruke...
Da Mila, potpuno si u pravu, pomislih zagrljen Skenderijom...
Krivo mi je da se ja toga nisam setio?   
 ___________________________

Ratujući sa ratom izgubio sam silne gradove...
Neke od njih pronašao sam te večeri u Sarajevu...
Po dve hiljade karata otišlo je u Banja Luku, Mostar i Tuzlu. Još tri u ostale varoši. Namera nam je bila da Svi dođu, i došli su, svidelo se to nekom ili ne...
Stranac Sa Ulogom Domaćina neoprezno ih je poimence prozivao u pozdravnom govoru koji mi je uputio, i zvižduci su odjeknuli halom, sasvim prosečni zvižduci, doduše, kao kod slobodnih bacanja za gostujuću ekipu, ali svakako dovoljno glasni da zasluže pitanje na sutrašnjoj pres konferenciji...
Nije taj rat bio nacrtan pa da ga obrišeš pesmom kao gumicom, rekoh tad. Nek se zviždi na sav glas na koncertima i na utakmicama kad danas sutra zaigraju Jedni protiv Drugih, samo nek više ne zazvižde granate nad Bosnom...
Patetično, ocenio je u tiražnom beogradskom listu devetnaestogodišnjak poslat od svog urednika na taj Zadatak nevaspitano, kao pripravnik na pijacu da pribeleži cene prvih trešanja i mladog luka...
Ma, da, sinko, patetično do bola...
Mada bih ja za svaki slučaj pitao i Bosance šta oni misle o tome?
______________________________

Ne gledam i ne slušam snimke svojih nastupa...
Definitivno o sebi imam bolje mišljenje od bilo bilo koje do sad napravljene trake... Izmontiram u sećanju neke sekvence, isečem kilometre materijala, utišam greške, pojačam aplauze, baš me briga...
Samo mi još treba da počnem i u sebe da se razočaravam? Ionako jedva postižem... Ukratko, bolje da ni o Tom Koncertu ne pričam suviše. Nisam baš najobjektivniji. Uvek mi zapadne da gledam na potpuno suprotnu stranu od publike...
Washington Post je, na primer, priču o tih 285 extraordinary minutes objavio pod naslovom Serbs, Muslims, Croats join in love for singer, a Politika Ekspres se zadovoljila pljuvačkim pismom Revoltiranog Čitaoca Igrom Slučaja Zaposlenog U Redakciji, naslovljenog sa Pretera ga, majstore, ili tako nešto?
Svako to vidi iz svog ugla. Neko iz oštrog, neko iz krajnje tupog, a iz pravog ugla stvari posmatra retko ko, pa nemam puno razloga da se nadam kako sam baš ja jedan od tih genijalaca?
Ponekad se naprosto osećam kao stari ofucani gladijator, ne samo zbog Arene i borbe za   život, i ne samo zbog laskavog strahopoštovanja koje moji ožiljci izazivaju i kod Onih Koji Me Ne Vole, nego i zbog Blazirane Rulje, i zbog njene sve grozničavije i sve očiglednije želje da me već jednom vidi poraženog...
Znam, nije sve tako crno. Ali otrovno bilje je jarko. I čovek je proklet da ga na livadi prvog opazi...
Put U Sarajevo izazvao je prvorazrednu medijsku pozornost, i, kako to već biva, Trećerazredni su se brže bolje očešali o to, pokušavajući da sebi pridaju barem drugorazredni značaj...
Maskota bi mogao biti takozvani Mladi Glumac koji se prvi uspravio u loži i okrenuo palac nadole? Neki su mi objašnjavali da živi u Sloveniji, a da je pre živeo u Bosni, neki su znali čak i u kojim je sve filmovima igrao, no, njegovog imena svejedno niko nije mogao da se seti? Malo mi je to kilavo?
Kao ono u kvizu, kad se na igri asocijacija otvore sve četiri vertikalne kolone, ali niko ne zna konačno rešenje. Mladi Glumac Koji Je Opleo Balaševića? Ah, Taj žiri? Možemo li uvažiti ovaj odgovor?
Neka ih samo...
Biti protiv Ovog Nevernika momentalno je komercijalnije nego napraviti hit, posebno onima koji hit nikad i nisu napravili. Junaci Viktora Igoa, koji teškom mukom napune sobu gostima za svoj rođendan, sad su jako zabrinuti kako će puniti Skenderiju posle tih besplatnih nastupa? Potparoli izvikuju parole. Glumci glume na vlastite tekstove, što im i nije neki repertoar, a pokršteni menadžeri dospevaju do toliko sanjanih prvih stranica štampe tek postavivši krucijalno pitanje ko stoji iza Njega, sa upitnikom i par uskličnika? Ko stoji Iza?
Pa, Vatikan, jasno. KGB. Fundamentalisti. Coca-cola. Komunisti. Tito. CIA. I Masoni... Uhodana ekipa...
Mada mi se čini da je problem u stvari u Onima Koji Stoje Ispred Mene?
A to su Ljudi...
Na hiljade njih...
Izdaleka, kroz nišan snajpera ponekom bi se možda učinilo da su to pre Muslimani, Srbi ili Hrvati, ali ja sam im prišao prsa u prsa, dobro sam ih video, i verujte mi na reč...  
To su samo Ljudi...
Ništa strašno...

  

Sivi kamion crvene boje/ The Red Colored Grey Truck (2004.)

Redatelj: Srđan Koljević

"Priča o običnom momku, daltonisti koji se zaljubljuje u gradsku devojku i pronalazi svoj 'daltonistički' put kroz blokade na putevima i kroz apsurdne etničke konfontacije. Romansa jednog para koja se pretvara u bekstvo iz zemlje koja ulazi u građanski rat. Priča o poslednjem danu mira, 1991. godine u bivšoj Jugoslaviji. Priča u kojoj ljubav čini čuda i u kojoj boje ne znače ništa.

"Ovaj film posvećen je onima koji stvari vide drugačije."

Film ceste, drama, komedija, još jedna uvjerljiva društvena kritika devedesetih, lepršavo, zabavno, bez  plitkosti, forsirane patetike i lažnog moraliziranja te nacionalnog naboja...
Sve gore nabrojano samo odaje moje poštovanje prema srpskoj kinematografiji. Jednostavno rade bolje filmove od ostalih s prostora bivše Jugoslavije. Kad odgledam kvalitetan hrvatski film, po nekim svojim formiranim kriterijima, baš sam sretna. Uglavnom su to stariji hrvatski filmovi, ili iznenađenja poput "Šuma summarum" od novijih. Stil koji njeguje srpska kinematografija, predratna ili poslijeratna - svejedno, daje izvrsne rezultate. Psovka je izražajno sredstvo i element karakterizacije, a ne način popunjavanja manjkavih i isforsiranih dijaloga. Nema preglumljivanja, sve teče prirodno, kroz humor se redovito provlači društvena kritika koja, začinjena ironijom i sarkazmom, često raste do groteske. Za one koji to žele i mogu vidjeti . Srpski su filmovi 'pametni', što je možda nespretno rečeno, ali takvima ih doživljavam. Ispod lepršavog balkanskog humora kriju se razni slojevi pa otkrivaj koliko si spreman i ovisno o tome što očekuješ od filma. Ja ih često gledam, ne zbog zabave i humora, već zbog svega navedenog. Za zabavu i smijeh dovoljni su mi "Prijatelji" i Chandlerov sarkazam - što sam već desetak puta odgledala i još ću.
Dakle, srpski filmovi temeljno nose biljeg "ovih prostora" od kojeg ne treba bježati niti ga uljepšavati, ali kombinacijom filmskih elemenata i izražajnih sredstava jako podsjećaju na španjolsku kinematografiju, bez nadrealizma naravno.

Ratko je nekvalificirani vozač kamiona, bosanska dobričina, daltonist. Suzana je beogradska rokerica, intelektualna i fizička divljakuša. Slučajan susret i duboko karakterno neslaganje tijekom filma prerastu u originalan i zanimljiv odnos. Opet sjajan izbor glazbe, ne same po sebi, nego one koja produbljuje priču. Trenutak kad gotovo neobrazovani Ratko pjeva bosansku verziju pjesme "Mercedes Benz" Janis Joplin genijalan je! Drugi takav trenutak/scena jest kad Suzana objašnjava Ratku da je marihuana laka droga, a mediji, demokracija, turbofolk i ostalo su teške droge. Ma sjajno!
Moja ocjena - gledat ću još nekoliko puta!

The Wrestler/ Hrvač (2008.)

Ok, everything is clear for a long time, Darren Aronofsky's my type. "The Wrestler" is a little different from his previous movies, but this is what I seek - a compelling story, brilliant acting, the emphasis on drama within the human being, and the tragedy of obsessive behavior - the result is a good movie!
Mickey Rourke may have played a role of life. Aging wrestler on the verge of existence doesn't accept the aggravating circumstances, his age, a sick heart, he is a fighter who lives and dies in the ring. Fighting is his obsession. Although obsessions are actually a mental disorder, I admire the strong will and persistence of each species, and I respect persistent and strong people too. "I was perfect", says Mickey (Randy the Ram) at the end, just as Nina in "Black Swan". Shocking scenes in Arofonsky's style shouldn't be emphasized because it's again brilliantly matched with the story.

Lornina šutnja/ Le Silence de Lorna (2008.)

Redatelji: Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne
Zlatna palma na festivalu u Cannesu za najbolji scenarij

Mladi albanski par, Lorna i Sokol, pokušavaju dobiti belgijsko državljanstvo i započeti novi, egzistencijalno sigurniji, život. Namjeravaju se vjenčati i otvoriti zalogajnicu. Lorna upoznaje vozača taksija Fabija, talijanskog mafijaša, koji je uvlači u svoje prljave poslove. On dogovara brakove radi dobivanja belgijskog državljanstva. Takav brak dogovori i Lorni kako bi ga ona što prije dobila, a zatim će mu poslužiti za istu svrhu s drugim strancima. Lorna se udaje za Belgijca Claudyja, teškog narkomana, a taj brak Fabiju sjajno odgovara jer već ima razrađen plan kako se riješiti Claudyja bez klasičnog postupka rastave koji bi belgijskim vlastima mogao biti sumnjiv.
Komplikacije počinju jer se Lorna vezuje uz Claudyja kroz njegove pokušaje odvikavanja, a novi osjećaji u njoj sve više potiču sumnju u ispravnost postupaka njezinih suradnika...

Sjajan film, s realističnim razvojem priče, prikazom likova i situacija. Dramatika polako, ali sigurno raste bez neuvjerljivosti. Film je zapravo sporijeg tempa, kroz mnogo svakodnevnih situacija ulazi se u psihu likova i njihove odnose. Kraj filma je pomalo nedorečen, ali shvatila sam da je tako namjerno učinjeno. Tragedija je neminovna i očita, a kraj si svatko može sam stvoriti, što cijeloj priči daje posebnu draž. Glavna glumica Arta Dobroshi u ulozi Lorne je sjajna, kao i svi ostali. Naoko jednostavan pristup teškoj egzistencijalno-moralnoj drami dao je izvrstan rezultat u cjelini. Film o kojem se razmišlja još neko vrijeme nakon gledanja.

Mika Antić, Parafraze

"Ali uvek je sigurno, sigurno kao kad se diše: jedan i jedan daju samo jedan. I ni manje, ni više."
 
Svanulo, svanulo, svanulo.
U oko mi je kanulo.

Serenade bez nade.
Neko mi noći krade.

Nek rade tambure, rade.
Neko mi dušu krade.

Videćeš opet: bićemo.
Iz sebe u zoru svićemo.

Violine, violine,
pa u mozgu nešto sine.

Pa se dižeš iz prašine,
u visine, u visine.

Nek suza iz oka mine.
Pitom sam od divljine.

Violine. Violine.

Otvoriti, otvoriti, otvoriti.
Sa samim sobom se boriti.

Pretvoriti u sunce, vrhunce.
Ne gurati se. Dogurati.

Otvoriti, otvoriti, otvoriti
a strašno se umoriti.
 
Ne uzaludan. Već čudan.
Otvoriti, pa se zatvoriti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti,
Zubima srce izdubiti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti
usnama život obrubiti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti,
a ipak se izgubiti.

Ljubiti, ljubiti, ljubiti
i ljubeći se ubiti.

Patiti, patiti, patiti,
pa dobro, treba i platiti.

Patiti, patiti, patiti,
ali se nikad ne vratiti.

Patiti, patiti, patiti,
sebe u sebi skratiti.

Patiti, patiti, patiti,
to će me možda pozlatiti.

Ćutati, ćutati, ćutati,
u sebe duboko odlutati.

Ćutati, ćutati, ćutati,
niz vetar samo šaputati.

Ćutati, ćutati, ćutati,
zoru sa usana srkutati.

Ćutati, ćutati, ćutati,
i ceo život progutati.

A Thousand Kisses Deep (Recitation)

I've already written about Mr Leonard, so for today just his fantastic poem which I learned for the concert in Zagreb in both versions. He definitely touched my body with his mind.

You came to me this morning
And you handled me like meat
You’d have to be a man to know
How good that feels, how sweet

My mirrored twin, my next of kin
I’d know you in my sleep
And who but you would take me in
A thousand kisses deep

I loved you when you opened like a
Lily to the heat
You see I’m just another snowman
Standing in the rain and sleet

Who loved you with his frozen love
His second hand physique
With all he is, and all he was
A thousand kisses deep

I know you had to lie to me
I know you had to cheat
To pose all hot and hide behind
The veils of shear deceit

Our perfect porn aristocrat
So elegant and cheap
I’m old but I’m still into that
A thousand kisses deep

I’m good at love, I’m good at hate
It's in between I freeze
Been working out, but its too late
It’s been to late for years

But you look good, you really do
They love you on the street
If I could move I’d kneel for you
A thousand kisses deep

And I'm still working with the wine
Still dancing cheek to cheek
The band is playing Auld Lang Syne
But the heart will not retreat

I ran with Diz and I sang with Ray
I never had their sweep
But once or twice they let me play
A thousand kisses deep

The autumn moved across your skin
Got something in my eye
A light that doesn’t need to live
And doesn’t need to die

A riddle in the book of love
Obscure and obsolete
Until witnessed here in time and blood
A thousand kisses deep

I loved you when you opened
Like a lily to the heat
You see I'm just another snowman
Standing in the rain and sleet

Who loved you with his frozen love
His second hand physique
With all he is, and all he was
A thousand kisses deep 

But you don’t need to hear me now
And every word I speak
It counts against me anyhow
A thousand kisses deep

Elizabeth Gaskell, Sjever i jug/ North and South

 Društveni roman u kojem sam uživala kroz svih četiristotinjak stranica. Ugodno i tečno pripovijedanje sa smislom za prostorne detalje, vješto balansiranje s realističkim načelima kritičnosti i tipičnosti, dobar omjer ljubavne i socijalne tematike.
Radnja je smještena u Englesku 19. stoljeća. Čitanjem se dobiva dobar uvid u engleske običaje tog vremena, društvene klase i razlike među njima, svjetonazore te početke industrijalizacije a time i stvaranje nove društvene klase. Jasno ocrtane razlike između engleskog ladanjskog juga, prebivališta visoke klase ogrezle u svoje predrasude te sjevera na kojem ubrzana industrijalizacija mijenja način života te stvara nove podjele i predrasude.