Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ (2)

Ništa tada nisam znao razumjeti! Trebao sam je cijeniti prema djelima, ne prema riječima. Obavijala me mirisom i svjetlom. Nikako nisam trebao pobjeći. Trebao sam naslutiti nježnost iza njezinih sitnih lukavština... Cvijeće je toliko proturječno! No bio sam previše mlad da bih je znao voljeti.

Zbilja, kad je u Sjedinjenim Državama podne, sunce, kao što svatko zna, zalazi u Francuskoj. Bilo bi dovoljno na trenutak otići u Francusku da bi se vidjelo zalazak sunca. Nažalost, Francuska je predaleko. No tebi je, na tvojem toliko sićušnom planetu, bilo dovoljno da povučeš stolac nekoliko koraka. I gledao bi suton kad god bi želio...

- Jednoga sam dana četrdeset i četiri puta promatrao sunce kako zalazi!

Nije znao da je za kraljeve svijet vrlo jednostavan. Svi su ljudi podanici. 

Kod kuće sam imao ružu, ona je uvijek započinjala razgovor...

-------------------------------------------------------------------------------------------- 

No zatim se lisac vratio svojoj misli: - Moj je život jednoličan. Lovim kokoši, ljudi love mene. Sve su kokoši slične, svi su ljudi slični. Pomalo mi je dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj će život biti kao obasjan suncem. Poznat ću zvuk koraka koji će biti različit od svih drugih.

Lisac ušuti i zagleda se u maloga princa: - Molim te... pripitomi me! - reče. - Volio bih - odgovori mali princ - ali nemam baš mnogo vremena. Moram naći prijatelje i upoznati još mnogo toga. - Poznajemo samo ono što smo pripitomili - reče lisac. - Ljudi više nemaju vremena išta upoznati. Kupuju gotove stvari kod trgovaca. No, kako ne postoje trgovci prijateljima, ljudi više nemaju prijatelja. Ako želiš prijatelja, pripitomi me!

---------------------------------------------------------------------------------------------

Mali princ pođe ponovno pogledati ruže. - Niste nimalo slične mojoj ruži, niste još uopće ništa - reče im. - Nitko vas nije pripitomio, ni vi niste pripitomile nikoga. Onakve ste kakav je bio moj lisac. Samo jedan lisac sličan tisućama drugih. No ja sam ga učinio svojim prijateljem, i sad je jedinstven na svijetu.

I ružama je bilo prilično neugodno. - Lijepe ste, ali prazne - reče im još. - Za vas se ne može umrijeti. Naravno, običan prolaznik mislio bi da vam moja ruža sliči. No ona je, sama, važnija no sve vi zajedno jer sam samo nju zalijevao. Jer sam je stavljao pod stakleno zvono. Jer sam je zaklanjao vjetrobranom. Jer sam joj ubijao gusjenice (osim dvije-tri radi leptira). Jer sam baš nju slušao kako se žali, i hvali, ili čak ponekad šuti. Jer je to moja ruža.

...samo se srcem dobro vidi; bitno je očima nevidljivo.

Pustinju čini lijepom to što negdje čini izvor... Oči su slijepe. Treba tražiti srcem.

AKO DOPUSTIŠ DA TE NETKO PRIPITOMI, MOŽE TI SE DOGODITI I DA MORAŠ MALO PLAKATI... 

Veliki Gatsby / The Great Gatsby (2013.)

Emocije su u filmu za mene izrazito jake, pomiješane u kratkim i duljim kadrovima. Odabir je glumaca  savršen jer su vrsni i iskusni - osobito Leonardo DiCaprio i Tobey Maguire. Obojica su ponajviše mimikom, a zatim i zajedničkim glumačkim preklapanjem ostvarili jake i upečatljive likove u redateljevu razbarušenom cirkusu koji je na svoj način oslikao atmosferičnost razdoblja. 

Pitanje koje me intrigira jest upitnost prijateljeve fascinacije Gatsbyjem jer sam njime i ja fascinirana. Tajnovitost koja obavija Gatsbyja svakom negovu postupku daje težinu. Gatsby ima san - Gatsby je hrabar, odlučan da ga ostvari. Jest eksentričan, ali to ide uz životne sne, hrabrost i novac. Gatsby se itekako razlikuje od blaziranih bogataša jer VOLI. Gatsby prošlost nosi u sebi kao nedovršeni cilj i temelj svog postojanja - dakle, razlika je izrazito vidljiva. A od blaziranih bogataša razlikuje ga siromašno podrijetlo, prerana zrelost i smisao trošenja novca, ma koliko eksentrično bilo i djelovalo. Možda film nije pokazao sve nijanse Fitzgeraldova romana, ali tako je s adaptacijama i redateljskim vizijama. Snagu mu nitko ne može poreći.

Pitanje koje si sama postavljam, iako imam odgovor, jest: Zašto Gatsby toliko troši da bi pridobio neprežaljenu ljubav? Osvaja li se žena novcem? 

Ako znamo da su dvadesete, ludilo novonastalih bogataša, odgoj djevojaka i kultura postojanja mjereni novcem, ako se prisjetimo da je Gatsby ostvario intimni trenutak kao još siromašan časnik s bogatom djevojkom iz ugledne obitelji i zatim je nije vidio niz godina - pitam se je li ju upoznao? Naravno da nije U njemu je ostao osjećaj koji ga je prikovao za nju. Kako osvojiti i pridobiti njezinu pažnju, pažnju bogato udane, ali i nesretne žene, nego na takav neuobičajen i ekscentričan način? Ta djevojka iz Gatsbyjeve prošlosti, sada žena, ne poznaje drugačiji način života. I u drugim su se filmovima jake i intimne emocije ostvarivale takvim načinima.

 Moja ocjena: 9,5/10 

Antoine de Saint-Exupéry, Mali princ (1)

 Asteroid B 612 (Samo jednom ga je, 1909., teleskopom primijetio neki turski astronom.)

Vjerujem da je za svoj bijeg iskoristio jednu seobu divljih ptica.

Sve su odrasle osobe nekad bile djeca. (Ali se malo njih toga sjeća.)

Dugo sam živio među odraslima. To nije bitno popravilo moje mišljenje o njima.

Idući ravno naprijed, ne može se baš daleko stići...

Odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas ne pitaju ništa o onome što je bitno. Nikad vam ne kažu: Kakav je zvuk njegovog glasa? Koje igre voli? Skuplja li leptire? Pitaju vas: Koliko mu je godina? Koliko ima braće Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac? I tek tada će povjerovati da su ga upoznali.  Ako kažete odraslim osobama: Vidio sam lijepu kuću od ružičaste opeke, s geranijama na prozorima i golubovima na krovu..., one neće moći zamisliti tu kuću. Treba im reći: Vidio sam kuću od sto tisuća franaka. Tada uzvikuju: Kako lijepo!  

Žalosno je zaboraviti prijatelja. Nije baš svatko imao prijatelja.

No ja, nažalost, ne znam vidjeti ovce kroz kutije. Možda sam pomalo nalik odraslim osobama. Bit će da sam ostario.

Trnje ne služi ničemu. Ono je čista zločestoća cvijeća.

Cvijeće je slabo. Cvijeće je bezazleno. Brani se kako može. Vjeruje da je strašno sa svojim trnjem.

Toliko je zagonetne zemlja suza.

 

Medvedgrad/Björnstad/Beartown

Prema romanima suvremenog švedskog književnika i blogera - Fredricka Backmana - Medvedgrad i Mi protiv vas

Izvor/televizijski kanal: HBO GO

 

1. sezona (2020.) - drugo gledanje

Svi odrasli ljudi imaju dane u kojima se osjećaju potpuno izmoždeno. Kad više nisu sasvim sigurni za što se to bore, kad ih pregazi stvarnost i svakodnevne brige, pa se pitaju koliko će još dugo moći gurati. Divno je pritom što mogu preživjeti mnogo više takvih dana nego što misle, a da se ne slome. Grozno je, međutim, što nikad ne znaju točno koliko.

        Serija od pet epizoda u produkciji HBO-a. Ne znam. Premalo mi je epizoda, jer čini mi se da druge sezone neće biti (možda ipak?), za takve kompleksne romane. S druge stane gledano, serija dočarava gotovo sve bitno i otvoreno u literarnim predlošcima. Izbor je glumaca izvrstan, Skandinavci su poznati po prirodnosti glume, uvjerljivosti i neglamuroznim glumcima za koje nam se čini da  su ljudi iz naše svakodnevice. 

Zapravo je serija odlična ako ju - moj uobičajen problem - razdvojim od romana.

Predivni pejzaži (na kojima se nije ultimativno inzistiralo, što je pohvalno) i realna slika malog propadajućeg grada usred ničega, okruženog šumom te okovanog snijegom. Gradu daju život samo jedna tvornica i hokejaški klub.

 Ljudi su tvrdi, borbeni, ali i depresivni. Snagu pronalaze u iščekivanju sportskog uspjeha koji bi im infrastrukturno i ulagački mogao donekle olakšati život. Zajednica je istaknuta kao pokretač svega, pojedinci su samo tu da ostvare njezina nadanja. Događa se nešto što zajednici stvara višestruki problem, a jednoj obitelji duboku ranu i dramu.  

Otvaraju se brojna pitanja i isprepletene točke problematizacije: jesu li stanovnici Medvedgrada bezobzirni i zli ljudi?, kako tinejdžeri  u krutom odgoju i s povećanim obvezama razvijaju svoj individualizam?, koliko ih uopće ima svoj unutarnji svijet i oblikovan karakter izvan svakodnevnih hokejaških treninga?, čine li roditelji svojoj djeci nepravdu odgojem oblikovanim za život u takvoj zajednici ili su uvjereni da im čine dobro?

Individualizam tinejdžera osjeća se kod naoko izopćenih, donekle uklopljenih u zajednicu jer su joj od koristi - mladog i osebujnog homoseksualca, mladića stranog podrijetla te mladića čiji roditelji primjenjuju humane vrijednosti u odgoju. To je muška strana i tvrd muški odgoj koji provode i majke. Seriji zamjeram nedovoljno istaknut i objašnjen lik prerano sazrele mlade djevojke, najbolje prijateljice protagonistice, koja je takva jer se bori s očevim alkoholizmom. 

Svi koji u tom gradiću misle da štite svoju djecu, zapravo ih ne mogu zaštititi jer su uklopljeni u duh zajednice koji su prihvatili kao zaštitni obrambeni mehanizam. 

Serija je zapravo ostvarila sve, ponavljam - zahvaljujući izvrsnoj glumi te izboru glumaca. Da, u Medvedgradu se zbog zajedničke drame - izgubljenog finala važne utakmice i nepravde koju proživljava jedna obitelj - u konačnici oblikuje i predstavlja individualizam, bude se humane vrijednosti iako prisilno, uslijed općeg razočaranja i činjeničnog stanja. Neki od likova ga i otprije nose zatomljenog u sebi, zaboravljenog zbog teškog života i pristanka uklapanja u zajednicu. U toj krutoj zajednici postoje i zahvalnost, empatija, prijateljstvo.   

Serija nakon pročitanih romana, bogatih radnjom, ali i mislima koje im daju dubinu i jasno razjašnjavaju postupke likova, djeluje donekle hermetično, nekako odrezano, osobno bih dodala barem još jednu epizodu, ipak ostvaruje literarne ideje autora, što zapravo dramaturški i jest bit medijskog sadržaja nastalog po književnom predlošku. 

Naravno, sad sam objektivnija nego pri prvom gledanju. Tad sam samo iščekivala kako će sve biti prikazano, koliko će se poštovati literarni predložak i jednostavno sam uranjala u atmosferu i oživotovorene likove čekajući svaki tjedan novu epizodu. Nakon prvog je gledanja bilo prisutno razočarenje zbog slojevitosti pročitanih romana, a sad sam svjesna da su Šveđani napravili odličnu miniseriju.