Anđelo Jurkas, Ništa te nije vodilo k meni

Ništa te nije vodilo meni.
Iz daljine. I mraka. Od prvih koraka.
Rekla si "osmijehu gdje si". I vrijeme je stalo.
I da si prešutjela, već sam te znao, dovoljno je tako malo.
A kako se iskopava nada?
Kada je raka preduboka i golim ću rukama do dna.
Srušiti Mostove okruga Zagreb i Madison,
gdje god ih nađemo pa zatreba.
Ništa te nije vodilo meni.
Ništa osim tih tužnih očiju iza osmijeha samoće.
Grada noću,
lika koji te osjeća i poprilično mu je jasno što od života hoće.
Scene iz onog bljutavog "Marley i ja" u kojem pseto ipak nije glavna uloga.
Dvoje postanu svijet u kojem se ori smijeh jedne male glave, dvije, pa tri...
Kad te odlete krila konačno preko moga praga.
Želim zalediti taj moment, prešutjeti da si savršena, šapnuti tek moja draga.
Tvoji nježni dodiri i ruke,
ona meka, meka, meka, ispucana usta.
Tvoje grešne bivše ljubavi i moja mrtva iskustva.
Nit vinom nit strahom nit ičim sličnim opijeni.
Krivim putima uhodani,
ništa te nije vodilo meni.
Ni fejzbuk noći zajedno u različitim gradovima
nit tuđe ruke,
niti pogled ranijeg ti falšog glumca
nit gomila koja te guši
pa prošara opet pogledom preko volje i kurca.
Ništa te nije vodilo meni.
Ništa te nije vodilo meni.
Ni jedan od tvojih opreznih plesnih koraka.
Ni pjesmice bez rime, nit priče antijunaka
ni ranjava prošlost.
Tek jedan mali bljesak koji će zažgati n od nas...
Jedna zora i jedan vjetar i njihova divota
i piščeva može bit zadnja: "...i živjeli su sretno do kraja života..."
Jedna zora i jedan vjetar, jedno drugom razneseni
sve, ali sve na svijetu mila, baš sve te je vodilo k meni.

Suzana Matić, Ono što smo dali ljubavi

bez obzira na završni obračun ili srednje prolazno vrijeme
bez obzira jesmo li pronašli pravog... pravu
ili nam se naša čežnja uvijek smijala s jednog horizonta ispred,
bez obzira na to jesu li nas vidjeli onakvima kakvi vjerujemo da jesmo
ili smo uvjereni da su nas krivo čitali u baš svakom redu ,
bez obzira na slomove, razvode, prevare...
sve čvrste odluke koje su bile lažne uzbune,
bez obzira jesmo li mogli razumjeti...
jesu li nas razumjeli...
jesmo li imali priliku dati što smo htjeli,
jesmo li primili za čim smo žudjeli,
bez obzira jesmo li sebi dopustili da nas zavole
ili smo njima gadno otežavali,
bez obzira jesmo li htjeli zalijepiti slomljeno
jesmo li u tome uspjeli...
ili smo ga smrvili u prah i zabili nogom u tlo
nekoliko puta,
bez obzira jesmo li ikada vratili što smo dugo uzimali,
bez obzira na sve što smo bespovratno izgubili,
bez obzira na sve...
ono što smo dali ljubavi... zauvijek je naše.

Točka

Every word has consequences. Every silence, too.
 
(Jean Paul Sartre)

Ex Machina (2015.)

Redatelj: Alex Garland

SF-triler, drama, ambiciozna i pretenciozna mješavina, u realizaciji slab film, ali iznadprosječno iritantan.
Vrlo je jednostavno kad malo posložiš stvari i ne upadneš u zamku vizualne izbrušenosti i nazovi-filozofije. Što je to umjetna inteligencija? Napredni sustav koji je (zasad) kreirao čovjek implementirajući mu ona svojstva ljudskoga ponašanja koja se smatraju inteligentnima i teže ekspanziji i prilagodbi: jezična djelatnost, automatsko zaključivanje, učenje, pa čak i izražavanje osjećaja. Film nam nudi A.I. u vidu robota - žene. Čitav je scenarij sagrađen oko izvrnute ideje Turingova testa koji je osmišljen u prvoj polovini 20. stoljeća. Stvaran test koncipiran je kao igra u kojoj sudjeluju dva ispitanika (čovjek i računalo) te ispitivač (čovjek) koji je odvojen od ispitanika i na temelju njihovih odgovora treba procijeniti radi li se o čovjeku ili računalu. Naišla sam na podatak da do danas nijedno računalo nije prošlo navedeni test - dakle nijedan stroj zasad ne možemo smatrati inteligentnim, bez obzira na složenost i brzinu kojom procesuiraju i obrađuju podatke na način na koji to čovjek ne može.
U filmu je Turingov test posložen tako što ispitivač Nathan dovodi u interakciju Caleba i Avu (robota), s time da oboje znaju da ih Nathan promatra, a u konačnici Avinog tvorca zanima da provjeri može li ona osjećati.  To jest, može li Ava uvjeriti ispitivača Caleba da osjeća. Bitan je pojam samosvijesti. Je li Ava svjesna svog postojanja? Jest. Ona nije plod evolucije kako je mi poimamo, stvorena je, ali nije samo postojanje nego i život. Ima nagon za preživljavanjem i želju za slobodom i rastom, što možda jesu neprecizni pojmovi jer su vezani uz čovjeka. Jedina dobra ideja/ teza filma jest da će kad-tad evolucija prestati biti biološka, a umjetna inteligencija kad (i ako) evoluira, bit će posebna vrsta.
Međutim, sam film ne nudi ništa originalno što već nije obrađeno. Strah čovjeka-tvorca pred vlastitom kreacijom i njezinim mogućnostima, brzina i način na koji umjetna inteligencija evoluira, odnos moći...

Sve to posloženo je u ovome filmu na, ponavljam, iznimno iritantan način. Ovo je muški film, nesvjesno isfrustriran i šovinistički s vrlo izraženom namjerom da bude inteligentan. A to nije. Ne može ni biti kad se nije pomaknuo od tipiziranih obrazaca različitih odnosa. Dva geeka stvaraju i spašavaju idealno građenu ženu, posloženu po njihovim manipulacijsko-štreberskim genijalnim šablonama i elementima internetskih pretraživanja pornografskih sadržaja koja ih, ma zamisli, iznenadi.

Sveukupno - niti je originalno niti je izazovno. Vizualnost također iritira. Uf. Genijalan je i bogat i ima bunker u netaknutoj prirodi. Sugerira nam se vizualna klaustrofobičnost s povremenim kadrovima prelijepih pejzaža. Vau - stvorili smo kontrast. Joj joj kako me iživcirao film s idealnom ženom-robotom posloženom na muški način. Ne, nisam feministkinja. Isto bih pisala i da su uloge bile obrnute.
Inače, najbolji trenutak mi je kad Caleb provjerava je li android. E to je bilo zabavno. Ostalo - mršava dvica.

A umjetna inteligencija?! Pa nek' nas rasturi jednoga dana kad se volimo igrati. Stvarno to mislim.