Pat Conroy, Glazba s plaže (2)

 Najbolji su dio ovog romana dijalozi... osobito su jaki, prštavi ironijom i sarkazmom, nabijeni crnim humorom oni između Jacka i njegove braće ili Jacka i oca pijanca, propalog odvjetnika...

- Tata. Mama je sad udana. Ima novi život. Ne treba ti da je gnjaviš i ponižavaš pred njezinim novim mužem.
- Mi smo se zavjetovali pred Svemogućim Bogom - on će uzvišeno. - Kraljem nad kraljevima. Gospodinom Bogom nebeskih vojski. Stvoriteljem svih stvari, velikih i malih.
- Ona je zavjete poništila - kažem. - Uz pomoć odvjetnika. Čuo si za odvjetnike?
- Napustila me u trenutku moje najveće potrebe. Bio sam bespomoćan, povraćao u svakom jarku, dizao svoje ruke u noć zazivljući anđela milosrđa. Alkoholizam jest bolest, sine. Tvoja je mater napustila svoje mjesto kao što bolničarka ostavlja na cjedilu gubavca. Zato ju je Bog ošinuo rakom.
- Reći ću joj to, bit će joj drago čuti - kažem. - Put pod noge, tata. Daj da te otpratim natrag djedu.
- Ne trpim degenerike i seronje kao pratnju. A smatram da si oboje. Bacio sam ja pogled na one tvoje njonjave kuharice. Volio bih da znaš kako ništa od tog govna ne bih takao ni u gladi.
- Napisat ću kuharicu samo za tebe, tata. Jedno će poglavlje biti "Suhi martiniji". Iduće bi poglavlje moglo biti "Margarite", pa "Škotski sa sodom", potom "Bloddy Mary."
Otac će ponosno:
- Alkohol pijem bez ičega.
- Onda ću ja svoju kuharicu pojednostaviti. Naputak bi mogao glasiti: "Kupite bocu alkohola. Otvorite je. Ispijte gada do kraja. Ispovraćajte se u pijesak. Onesvijestite se po volji. Taj bismo naputak mogli nazvati "Doručak."
- Imaj malo poštovanja - reče Johnson Hagood. - Već sam ti rekao da je to bila bolest. Potrebno mi je suosjećanje, a ne prijekor.
- Makni se iz mamina dvorišta - kažem ja, svladavanje mi se polako trusilo.
- Nisam ja u njezinu dvorištu. Komad zemlje na kojem stojim pripada priobalju velike države Južne Karoline. Nikakav muškarac ni žena ne mogu kupiti ni položiti pravo na samu obalu, koja državi i narodu pripada neograničeno. Ne raspravljaj o zakonu sa mnom, dijete idiotsko. Ja sam najbolji vražji pravnik kojeg si ikad vidio a o južnokarolinskom zakonu zaboravio sam više nego što ćeš ti ikad sanjati.
- Odbacio si svoju odvjetničku karijeru u boci Jim Beama.
- Ja sam dublji čovjek nego što ćeš ti ikad biti, Jack. Pijem iz očaja, razočaranja i praznine duše. Stvari o kojima ti ne znaš ništa.
- Zbog tebe bih o svim tim predmetima mogao predavati na Harvardu - ispalim zauzvrat. - No budimo jasni: ti piješ zato što se voliš napiti.
- Zašto bih slušao to što govoriš? - odvrati moj otac a u glasu mu novi otrov. - Ti si običan peder koji piše kuharice. Mamin sin koji je svladao umijeće kuhinje i srca jer se nije mogao otkinuti od majčine suknje. Uvijek je za tebe bilo lako kupovati. Samo bih smislio kakav lijep poklon za Lucy i umjesto njoj kupio ga tebi.
Ponovo se pokušam obuzdati pa kažem:
- Sve sam to već čuo, tata. Zaboravljaš sve što kažeš zato jer si pijan. A mi se sjećamo svega, jer smo trijezni. Jedino čega ćeš se sjećati je kako ti prašim dupe gore-dolje obalom. Predugo mi plešemo ovaj ples. Potražimo neki drugi način.
- Meni se ovaj način sviđa. Treba mi kako bih izrazio svoj prezir prema tebi. Moje posvemašnje gnušanje. Drago momče, uvijek se možeš pretvarati da ne mariš za ono što kažem. Ali ti si isti kao ostala tvoja braća. Mariš ti i previše. Tražim stvari koje će te najviše povrijediti i onda se njima služim iz užitka. Ja sam taj sport izmislio. To mi je najdraža razbibriga. Zovem je jebanje djece. Pronađeš mjesto gdje su najslabiji. Latiš se neke točke kao što zubar pika po malenom području truleži. Kreneš li dovoljno duboko, pogodit ćeš živac. Zabij milimetar dublje, i oborit ćeš ih uz urlik na koljena.

------------
Dok je moj otac ulazio u prostoriju, pokušam ga vidjeti novim očima, ne kao dječak koji je odrastao srameći se što mu je otac gradski pijanac. Još se trudio držati dostojanstveno i svejednako posjedovao čudnu privlačnost koja nekim muškarcima starenje čini lakim. Kosa mu gusta i srebrnasta, kao da je načinjena od oksidirana servisa za čaj. Tijelo mu se smekšalo, na uobičajenim mjestima prošlo u sjeme, ali ste mogli vidjeti da je to nekoć bio snažan čovjek. Čekao sam da čujem glas, ono fino ugođeno bariton glazbalo što je davalo težinu svakoj riječi koju bi ikad izustio. Njegove krvave oči nas skamene a on je u nas zurio kao da čeka da ga netko upozna s neznancima. Njegova posebnost, već davno usavršena, bijaše otežati svaki trenutak.
- Valjda smatraš da bih u času tvoga povratka trebao unajmiti limenu glazbu - reče mi otac, sudac Johnson Hagood McCall.
- I meni je drago što tebe vidim, tata.
- Ne gledaj me tako - zapovjedi moj otac. - Odbijam prihvatiti tvoje sažaljenje.
- Isuse Kriste - prošapće Tee.
- Pozdravi Jacka, tata - predloži Dupree. - To je stvar pristojnog ponašanja.
- Zdravo, Jack - reče moj otac praveći grimase, riječi mu uvijene u blagost. - Sjajno što si se vratio, Jack. Hvala što nisi zvao, Jack. Što se nisi javljao.
- Par sam te puta pokušao nazvati, tata - kažem. - Ali teško je razgovarati s čovjekom kad padne u nesvijest.
- Ti to želiš reći da imam nevolja s pićem? - upita sudac uspravivši se do pune visine, glava mu zabačena.
- Nečuveno - Tee će veselo.
Dallas reče:
 - Kao i reći da je Noa imao nevolja s vremenom, tata.
- Popij malo kave - ponudi Dupree. - Otrijezni se prije nego pođeš pogledati mamu.
Moj me otac pogleda, potom sjedne na stolac, srušivši se zadnjih desetak centimetara.
- Pretpostavljam da si čuo kako me tvoja mati ostavila zbog puno mlađeg muškarca - reče on meni.
Dallas dobaci:
- Doktorčić je punih godinu dana mlađi od prisutnog nam tatice.
- Nema potrebe za tvojim uredničkim primjedbama, Dallas - reče sudac. - Samo navodim činjenice. Zaslijepio ju je njegov novac. Tvoja je mati uvijek bila slaba prema materijalnim stvarima i mutno stečenoj drpini.
- Drpini? - upita Tee. - Mama voli drpinu? Čak ni ne znam što je to.
- Zato i jesi samo učitelj u javnoj školi države koja je posljednja po obrazovanju u ovoj velikoj naciji - reče sudac. - Kažu mi kako ti dopuštaju da učiš druge idiote.
- Moji su klinci autisti, tata - reče Tee.
- Ma zar ti nije drago što tata opet pije? - upita me Dupree nastojeći skrenuti pozornost s Teeja. - Starom se momku nikad ne osjećam tako blizak kao kad prolazi kroz delirium tremens.

Pat Conroy, Glazba s plaže

Kolebanje je oblik zauzimanja stava koji izdaje obje strane.

Priče ne moraju biti istinite. Samo moraju pomoći.

Nijedna priča nije ravna crta. Geometrija ljudskog života odveć je nesavršena i složena, odveć izobličena smijehom vremena i zbunjujućim zapletima sudbine da bi u svoj sustav zakona prihvatila ravnu crtu.

Ne treba vjerovati u dobrotu na nečijem licu. Dobrota počiva drugdje.

Pat Conroy, Gospodar plime (2)

Savannah sam posjetio u newyorškoj bolnici za duševne bolesti nakon njezina drugog pokušaja samoubojstva. Sagnuo sam se da je poljubim u oba obraza, kako to čine Europljani. Onda sam, gledajući je ravno u izmučene oči, krenuo sa serijom pitanja kojima bih je uvijek obasuo kad bismo se nakon dugo vremena ponovno našli.
- Kakav ti je bio obiteljski život, Savannah? - upitao sam, prenavljajući se da vodim intervju.
- Hirošima - šapnula je.
- A kakav ti je bio život otkada si napustila toplo i sigurno gnijezdo svoje tijesno povezane obitelji?
- Nagasaki - odgovorila je uz gorak osmijeh na usnama.
- Ti si pjesnikinja, Savannah - rekao sam. - Usporedi svoju obitelj s brodom.
- Titanic.
- Savannah, kako se zove pjesma koju si napisala u čast svoje obitelji?
- "Povijet Auschwitza."
I oboje smo se nasmijali.
- A sad dolazi jedno važno pitanje - rekao sam nagnuvši se do nje i šapnuvši joj u uho. - Koga voliš najviše na svijetu?
Savannah naglo podiže glavu s jastuka, njezine plave oči zasvjetlucaše i kroz ispucale usne reče:
- Volim svoga brata, Toma Winga. Mog brata blizanca. A koga moj brat voli najviše na svijetu?
Držeći je za ruku, rekao sam:
- I ja najviše volim Toma.
- Ne prihvaćam pogrešan odgovor, pametnjakoviću - rekla je tiho.
- Volim svoju sestru. To je velika Savannah Wingo iz Colletona, Južna Karolina.
- Zagrli me čvrsto, Tome. Zagrli me čvrsto.
To su bile lozinke naših života.

Pat Conroy, Gospodar plime

-Isuse Kriste- rekao sam sklopivši oči i pokušavajući da se sjetim kakvi smo bili kao djeca, plavi i mršavi na karolinškom suncu. Preda mnom se pojavila rijeka: ptice močvarnice love ribu na ušću rijeke, a nas troje kupamo se u zelenoj vodi, nadošloj od plime i glatkoj kao ulje. Kad smo bili jako mali, smislili smo ritual koji je bio samo naša tajna. Kad god smo bili povrijeđeni ili tužni, kad god bi nas roditelji kaznili ili istukli, sve troje otišli bismo na ploveći dok, s njega skočili u suncem obasjanu vodu, otplivali deset metara u kanal i držeći se za ruke načinili krug. Držao bih Savannah za ruku i držao bih Lukea za ruku. Sve troje smo se doticali, vezani u prsten od mesa, krvi i vode. Luke bi dao znak i sve troje bismo udahnuli i zagnjurili se do dna rijeke, i dalje se čvrsto držeći za ruke. Ostali bismo na dnu sve dok jedno od nas stiskom ruke ostalima ne bi dalo znak, i kao bomba izronili bismo na površinu obasjani suncem i hvatajući dah. Ali na dnu, u slanoj i sjenovitoj vodi, otvorio bih oči i ugledao nejasne obrise svoje sstre i brata kako nalik na embrije plutaju pokraj mene. Dok smo izranjali na površinu, a bila nam se doticala, dok smo izranjali prema svjetlosti i užasu naših života, osjećao sam zanosnu vezu koja nas je spajala, trokut neiskazane uzvišene ljubavi. Spuštajući se prema dnu, upoznali smo sigurnost i tišinu bezmajčinskog i bezočinskog svijeta; tek kad bi nas pluća izdala, uputili bismo se gore, prema olupinama. Sigurna mjesta mogla su se samo posjećivati; ona su bila samo privremena skloništa. Uvijek bi došao trenutak kad bismo se morali vratiti našim stvarnim životima i suočiti se s ranama i tugom koje su bile dio našeg života pored rijeke...

Tajna Krvavog mosta

"Naš zanimljivi roman Tajna krvavog mosta koji je pobudio sveopću pažnju izlazi u posebnim naročito ilustrovanim svescima. Svake subote izlazi po jedan svezak. Ciena je pojedinom svesku 20 filira. Može se dobiti u svim knjižarama i trafikama i u upravi "Malih novina" 11 Zagreb, Marovska ulica broj 29."

(Male novine, 6. siječnja 1912.)

Black Swan/ Crni labud (2010.)

Balerina Nina priprema se za ulogu života, ulogu Labuđe kraljice u Labuđem jezeru.
Ovo nije film jakih dijaloga, ali od početka ekspresije lica lagano vuku gledatelja u mračan svijet Ninine psihe. Natalie Portman je briljantna u toj fizički zahtjevnoj ulozi. Poznato je da se za ulogu pripremala po 16 sati na dan, premda se ranije bavila baletom. Ali to me i nije toliko dirnulo. Radila je svoj posao u zahtjevnojoj fazi. Ono što se ne zaboravlja zaista su izrazi njenog lica kojima je pokazala sve - strah, zabrinutost, razne stupnjeve očaja, transformacije iz bijelog u crnog labuda. Grč na njenom licu otpočetka mi je stvorio čvor u želucu. I to film čini snažnim.
Atmosfera je mračna sa samo nekoliko svijetlih trenutaka, ali i oni najvaljuju tragediju. Ninin psihički razdor, miješanje stvarnosti i halucinacija, tjelesne posljedice duševnih boli - sve djeluje zbunjujuće i na gledatelja. Nen znaš što slijedi, ali osjećaš da neće biti dobro. o perfekcionizmu i posljedicama neke opsesije može se razmišljati tek nakon gledanja.
Čitala sam neke osvrte u kojima se kritizira lezbijska scena između natalie Portman i Mile Kunis, kao i povećano korištenje ogledala. Ne vidim u čemu je problem. Lezbijska scena je vrhunac oslobađanja Ninine seksualnosti, zatomljivane zbog opsesije radom, ali i njezina psihičkog raspada. Film je velik i bez te scene i nisam je doživjela kao podilaženje publici. Oni koji ne vole ovakve teme, vjerojatno su već odustali od gledanja i prebacili se na neku akciju, a što se tiče ogledala, ona su savršeno poslužila isticanju Ninine patnje - a i balerine vježbaju pred ogledalima, zar ne?!
Moj se jedini prigovr odnosi na prikaz Ninina samoranjavanja na kraju filma. Kako možeš plesati treći čin zahtjevnog baleta u onoj tankoj haljinici i ne krvariti do samog kraja? Ali opraštam tu nedosljednost jer me ostalo prodrmalo, što Arronofsky i želi raditi. Koreografije i šminka također su sjajni i pružaju poseban vizualni užitak u promatranju balerina.  

Sretno nam novo proljeće... bez Posljednjeg Vojvode Vojvodine (rođen 14. 3. 1932.)

  Ja sam sakupljač neobičnih stvari. Neka drugi sakupljaju značke i marke. Ja sakupljam dane, časove i trenutke.

  Ja sam ispred nosa svoje vrlo uvažene generacije prvi išao da onjušim oblake i prvi se namršten vratio. I sad znam da je mudrije učiniti korak van sebe, nego proći milione kilometara u svojim grudima.

Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem. Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam!

 Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drukčije budni?

Odboleti.
Preboleti.
Šta dalje? Pa ponovo voleti.

 Najlepše čudo sveta, skupi se uz mene i ćuti.

Bogat sam. Imam oči. Ruke. I pune džepove dobrih reči.

 Posljednja snimljena fotografija Mike Antića

Horvatska domovina

Na današnji dan izašao je u Gajevoj Danici tekst pjesme "Horvatska domovina" autora Antuna Mihanovića. Danica je u to doba bila još relativno mlado glasilo, izašlo je tek 10 brojeva. Antun Mihanović bio je hrvatski plemić zagorskih korijena. Rođen je u Zagrebu u kući na Harmici (današnjem Trgu bana Jelačića). 
Pjesma je prihvaćena za hrvatsku himnu 1891. godine, a stihovima je melodiju udahnuo glazbeni amater Josip Runjanin 1846. godine. Dio službene himne postale su prva, druga, pretposljednja i posljednja strofa. Mihanović je pjesmu ispjevao u Rijeci. Postoji i prepjev na ruski jezik, djelo Maksima Gorkog. 

Milenijska fotografija povodom obilježavanja Zagorkina rođendana

Oko 200 Gordana, Siniša, Nera, Stanki, Mirena, Jadranki, Dorji, Damira i drugih koji nose imena likova iz djela Marije Jurić Zagorke sudjelovalo je u subotu, 3. ožujka, u stvaranju zajedničke fotografije koju je na zagrebačkoj tržnici Dolac snimio umjetnički fotograf Šime Strikoman.