Postoje oni od kojih ne možete otići. I oni kojima se uvek vraćate. Postoje i oni od kojih ste otišli, a oni još uvek nisu otišli od vas. Susretanja, sudaranja. Slučajni i namjerni suputnici. Istopljena prijateljstva. Promašene ljubavi. Poneki ispušten znak. Gde tebe da smestim? U one od kojih ne idem ili one kojima se uvek vraćam?

                                                                            (Đorđe Balašević)

Zagreb (1)

Oto Hohnjec, Zagreb prije ll. svjetskog rata

Kristian Novak, Črna mati zemla

ili

Kako nacrtati ućomas?

Visoko, visoko među najboljim knjigama pročitanim 2014.
Nova izborna lektira za moje učenike svih razreda!


Zobil te bum f črno mati zemlo! česta je psovka i prijetnja u tekstu, ali neke je stvari nemoguće zakopati dovoljno duboko, kako sugerira moto romana Kristiana Novaka.
Novak je sastavio fascinantan kolaž raznih elemenata koji u hrvatskoj književnosti (novijoj ili suvremenoj, držat ću se neke svoje periodizacije) još nije viđen. Napeta pseudodetektivska proza ispovjednoga tipa, urbani sleng i međimurska kajkavština, lokalne priče i vjerovanja, društvene i političke okolnosti osamdesetih i devedesetih (osobito '91.), psihologija sjećanja i potiskivanja, prikaz dječje psihe, utjecaj prošlosti na budućnost, bjegovi, iskrivljavanja, licemjerje i iskrenost prema sebi... i taj topli kajkavski koji je preda mnom nevjerojatno jasno materijalizirao likove, a osobito dečkića Matiju Dolenčeca. Odabir Međimurja (iz kojeg je autor rodom) kao geografske točke iz koje izniče radnja i u koju su zaključana sjećanja protagonista, tekstualno osmišljavanje fiktivnoga sela, tako tipičnoga, a tako sugestivno zatvorenoga svijeta na neki svoj način - svime sam zadivljena i još sam pod intenzivnim dojmom, premda sam počela s novom knjigom. 

Pokušati ukratko naznačiti okvir radnje nema smisla jer će pokvariti putovanje navedenim motivima i slojevima budućem čitatelju.
Tri naslovnice, podjednako dobre, što se uviđa tek nakon čitanja...

Kristian Novak, Črna mati zemla (2)

...Mene sve te priče nisu plašile kad sam bio uz baku, jer mi se činilo da se ona gotovo ničega ne boji. Preživjela je i glad i bolest i onaj rat s Nijemcima i Rusima i Čerkezima, a nije se bojala ni nevremena ni budućnosti. Ipak, jedna joj je žena zadavala noćne more, Josipa Lisac. Čudno se oblačila i nekako divlje buljila u kameru. Baka se jako bojala pakla samo zato što je mislila da će joj, ako Sveti Petar nešto krivo izvaže, iz vrućih dubina mahati Josipa Lisac sa šiljcima na glavi i metalnim grudnjakom i smijati joj se svojim dubokim altom...

Frankly, my dear, I don't give a damn... usavršava se vježbanjem :)

Clark Gable umro je 16. 11. 1960.

Blažo Davidović, Veliki i Mali

Veliki ljudi nisu velikani, ne moraju komponirati Devetu simfoniju ili napisati Rat i mir, izumiti struju ili izračunati gravitaciju, ne moraju jer ni velikani možda nisu bili veliki ljudi, tek samo velikani.
Velikih ljudi je nemalo, ali vazda malo, i uvijek ih je dovoljno i snaga im je nebeskim kodovima točno tolika da tek malo nadjačaju svoju bol, patnju, tugu i gnjev, razočaranje i bijes, nadjačaju ga srcem, najmoćnijim oružjem na svijetu. Ubijaju nesreće.
Mali ljudi ruše države, stvaraju države, šefuju partijama, čas su na tronu, potom u zatvoru, masa im se ulizuje ili ih kude i pljucaju dok se valjaju u krvavoj prašini.
Veliki ljudi vole u velikim, nemjerljivim količinama, ruše predrasude, stvaraju odnose, šefuju situacijama u kojima ste vi nemoćni, a oni preuzmu odgovornost za vas. Velikim ljudima projekti su ljudi. To je jedina njihova ideologija. Ljudi, to je osnovni cilj velikih ljudi. Njihov najveći izum je - ljudskost.
Mali i veliki ljudi ne garantiraju velikane, svi skupa garantiramo samo sigurnu smrt, a do nje dolazimo na dva načina.
Kao veliki ili mali.

REC 2 (2009.)

Redatelji: Jaume Balagueró, Paco Plaza

I eto nastavka, koji je sve pokvario. Osvrt bi komotno i sad mogao završiti.
Ili je ovo solidan nastavak, a ja definitivno više nisam za gledanje horora.

Dokumentaristička atmosfera zbog kamere iz ruke i dalje je kvalitetna i najbolji dio filma. U drugome dijelu radnja se nastavlja u zaraženoj zgradi u Barceloni, zapravo "grobu u centru grada" jer je stanarima i posjetiteljima koji su se zatekli tamo zabranjen izlaz, pred zgradom su policajci, specijalci i snajperisti kako bi spriječili pokušaje izlazaka i širenja zaraze na vanjski svijet. Scene borbe sa zaraženima brojnije su pa je i krvi daleko više, ali i one američke bolesti objašnjavanja glupim gledateljima svake sitnice i razbijanja "zapleta, strave i/ili fabule na sastavne dijelove. Sve navedeno nikako mi nije sjelo, a osobito tijek fabule usmjeren na borbu svećenika s vragom. Zgrada zapravo nije zaražena nego opsjednuta. Jučer navečer bila sam preumorna za bilo što drugo, pa gledanje nastavka ne smatram potrošenim vremenom, ionako sam zaspala negdje na polovini filma na desetak minuta, pa nastavila...
Nastavak je pretvoren baš u nastavak za one koji su se navukli pa eto vam sad zaslužene doze akcije i krvi. Usput možete ponoviti gradivo da Vrag u filmovima govori kao dijete, žena ili muškarc, po potrebi, i da se strašno boji raspela. Naravno, ipak je to Vrag,  pa će se on ipak na kraju smjestiti u nekoga iščekujući još jedan nastavak.
Bez veze, a moglo je biti puno bolje s obzirom na prvi dio.

Meša Selimović, Sjećanja (ulomak o nastajanu romana "Derviš i smrt")

Preuzeto s http://mesa-selimovic.blogspot.com/2012/03/kako-je-nastao-roman-dervis-i-smrt.html

Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III. korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih do-bara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Sefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: - pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla...

... Ovdje moram da zastanem. Pišući prethodne rečenice, bio sam svjestan da nešto skrivam, jer mi je neprijatno i pred samim sobom. Tek kad me Darka upozorila da nije bilo baš sasvim tako (ona zna istinu, ispričao sam joj), nevoljno sam se zaustavio i prisilio se da još jednom u svijesti okrenem film događaja... Da, bio sam šokiran, ništa nisam mogao da shvatim, dan i noć sam proveo bez sna i bez hrane, plačući, ne znajući šta ću od sebe, jer je sve moje dovedeno u pitanje. A sutradan, jedan jedini dan kako sam čuo za bratovljevu pogibiju, pet-šest dana poslije strijeljanja, trebalo je da održim neko predavanje, već ranije najavljeno plakatima. Nisam ga otkazao. Ne znam šta sam i kako sam govorio, ali sam govorio. I eto, baš to pokušavam da zaboravim, da sam htio da govorim, da sam mogao, da sam imao snage da govorim, da se nisam kao čovjek, kao brat pobunio protiv te neprirodne obaveze koju sam sebi nametnuo. Utoliko je moj postupak neshvatljiviji: da je to neko zahtijevao od mene, sve bi bilo jednostavno, kao tablica množenja. Ovako je košmar. Patio sam kao nikad u životu, a pokušavao sam da ostanem u kolotečini koju sam smatrao jedino mogućom, jedino ljudskom. Čak i poslije tog neljudskog čina! Htio sam, valjda, da razdvojim te dvije sfere, privatnu i opštu (kao da je to mogućno!). Možda sam se plašio da raskinem sa sobom onakvim kakvim me je stvorila revolucija, možda me vukla inercija: kako ću raskopati sebe cijelog? Možda sam mislio da nemam prava u tolikim smrtima svoj gubitak uzimati kao razlog da napustim revoluciju koja je postala smisao i suština moga postojanja. Ne mogu ništa određeno da kažem, ali sam možda pokušavao da sebe ranjenog i njega izgubljenog izmirim sa revolucijom koja jede svoju djecu. I eto, pokušao sam da idem istim putem, kao da se nije ništa dogodilo, nisam izašao iz partije, nisam okrenuo leđa svemu što sam bio, ali ništa time nisam riješio, bivalo mi je sve teže, ono predavanje je postala moj a mora, moj užas, i ni do danas se nisam oslobodio mučnog osjećanja na tu čudnu krivicu. Platio sam tu neshvatljivu zaluđenost teškim mukama docnijeg, sve težeg raskola sa sobom bivšim.

Da nisam imao nikakva dodira sa književnošću, takva tragedija bi me navela na misao da nekome, u vidu pisane ispovijesti, saopštim svoju muku. Takva primitivna i uprošćena motivacija želje za pisanjem u krajnjoj liniji je i najprirodnija. Začudo, kod mene je sve bilo mnogo komplikovanije: ukoliko sam više mislio na ubijenog brata (a mislio sam neprestano, čak sam pokušao da pobjegnem od te misli i od mjesta nesreće, i u novembru 1944. godine sam prešao u Beograd), utoliko sam manje nalazio u sebi snage da to iskažem. Čak sam da bih ostao živ i normalan, počeo nasilno da se okrećem drugim sadržajima: prisilio sam se da se, umjesto svome bezizlazu, svojoj dramatičnoj dilemi, okrenem svome nekadašnjem oduševljenju, partizanskom. To je bio moj pojas za spasavanje, sedativ koji me držao da ne tonem, varka kojom sam pokušao da skrenem svoj unutrašnji pogled s ponora koji se stvarao preda mnom. Ili da sam sebi dokažem da moj sudbinski zaokret, da sva moja odanost bez ostatka, da moj bezmjerni zanos, nisu bili obična greška. Plutao sam po olujnom moru svoje moralne pometenosti, grčevito se držeći za razbijene ostatke svojih ranijih oduševljenja. U početku mog pisanja su partizanske teme žrtvovanja za druge. Sigurno nisam slučajno nailazio na takve isusovske teme, vjerovatno sam pokušavao da obogotvorim svoju muku, da joj dam viši smisao: za veliki cilj neophodne su velike žrtve. I svoju sam u to ubrajao. Ali se moja muka nije dala ni odagnati ni olakšati, efekat varke, ni kao lijek za mene ni kao književni rezultat, nije bio naročit, pa sam prestao da pišem.

Nakon toga sam zapao u druge krize i nevolje, pa sam se ponovo prihvatio pisanja, pokušavajući da izmucam temu o ubijenom bratu, na žalost slabo i anemično: bio sam suviše blizu događaja, još opijen njegovom vrelinom, bez psihološke i emotivne distance, i sve je ispalo suviše privatno, suviše pamfletski, divlja tužaljka koja se samo mene ticala. Tada sam uvidio i to da sam nezreo i zanatski nesposoban da iskažem tako složenu materiju, nesagledivu i neuhvatljivu za moje diletantske mogućnosti. Zato sam, s upornošću za koju nisam znao da postoji u meni, počeo da se pripremam da jednom, kad bilo u životu uradim taj posao koji je sve više postajao moja opsesija. Ostavivši vremenu da neprestano premotava kanuru samog događaja, prvo sam se uhvatio ukoštac s jezikom, jer mi je bilo jasno da je u mojim prvim radovima upravo jezik najslabija tačka. To je isto kao kad slikar ne bi imao smisla za boje. Vidio sam da se jezik ne da, ostaje krut i nesavitljiv, nepodoban za nijanse koje su mi izgledale značajnije od cjelovitih blokova. Godinama sam se borio za prilagođivanje izraza, posebno u nastojanju da iskažem složeniju misao i osjećanje, za sublimniji jezik, koji bi, bar donekle, bio u stanju da obilježi splet ponornih oluja i dilema, i teško uhvatljive dubine i žestinu emocionalnih eksplozija. Kod naših savremenih pisaca nisam u potpunosti nalazio ono što sam tražio. Mada prilično razvijen, jezik naše današnje književnosti je ili artificijelan, neživotan, apstraktan, prilagođen za izražavanje bizarnih stanja i za izražajni egzibicionizam (nadrealisti); ili suviše konkretan, pogodan za izražavanje vanjskih pojavnih oblika, čak i na veoma plastičan način, ali bez sposobnosti poniranja u dublje slojeve života i ljudske psihe (realisti) ili vrlo rafinovan, probran, savitljiv, barokno razuđen, bogat, pa ipak sav na površini, nepogodan za dramatične situacije a pogotovu za dijabolična stanja koja su se meni sve češće javljala kao doživljaj (Crnjanski) ili snažan, silovit, ekrazitne snage, jezik-usov, jezik-bujica, bojovni jezik koji raznosi protivnika, maksimalno izražajan u negaciji, ali suviše retoričan i knjiški, nepodoban za misaone finese, za sadržajnu i misaonu dubinu (Krleža); ili miran, staložen, prodoran, iznijansiran, izbalansiran jezik, pogodan za opisivanje svakog mraka i čuda u čovjeku, pa ipak suviše miran, gotovo hladan za bure i nemire kakvi su se meni ukazivali, i trebalo je biti pisac najvećeg formata pa iz tog jezika izvući takva sazvučja i njime postići takvu snagu kao što uspijeva Andrić.

Morao sam pronaći ne bolji i ekspresivniji jezik, ni bogatiji, ni suptilniji, to bi bila smješna i nerealna ambicija, već jezik za moju ruku i moju dušu, koji će najbolje odgovarati onome što je u meni ključalo. Nisam znao šta tražim, samo sam nejasno naslućivao kakav to jezik treba da bude, Kad nađem, znaću šta tražim.

Uvjeren od samog početka (možda i pogrešno), da ću svoju životnu temu moći da obradim u obliku romana, odlučio sam da zanatski savladam tehniku romana. Najprije teoretski, u principu, a onda i praktično ("Magla i mjesečina", "Tišine", i nekoliko većih pripovijedaka poslužili su kao dobra vježba). Nisam mislio da će biti lako, ali nisam vjerovao ni da je tako teško. Godine i godine su prolazile, a ja sam se, kao s đavolom, rvao s nesavladivom strukturom romana: pisao sam i brisao, pisao i bacao, pisao i ostavljao u ladicu, ali nisam odustao. Zavidio sam slikarima koji i najveću sliku mogu da sagledaju jednim pogledom; pisac mora, neprestano, da drži bezbroj činjenica u glavi, bezbroj veza, bezbroj događaja, vodeći računa o sklopu dijelova, o dosljednosti likova, o mjeri i srazmjeri, o fabuli i ideji, o ritmu pojedinih rečenica i cjeline, o prvom i drugom planu, o glavnim i sporednim ličnostima i o bezbroj drugih stvari, međusobno toliko povezanih da se često ruši sve ako je pogrešno urađen jedan dio.

Oko 1962. godine ponovo sam počeo da se bavim svojom starom temom izgubljenog brata. Ali je do tog vremena građa bila odležala i mogla je podnijeti svaku obradu, a i tema je, u mojoj svijesti, dobila određeno usmjerenje, i savitljivost, i šire razmjere: od izvorišta je prošlo gotovo dvadeset godina, i u doživljaju nije više bilo sirove silovitosti ni prejake emocije. Sve je bilo izmeditirano, pretvoreno u moguće opšte iskustvo, kao odnos i sukob izmedu ideologije i pozlijedenog pojedinca. Tema je, dakle, univerzalna. A ipak je sve moje, nezaboravljena vrelina nije mi dopuštala da temu i motiv pretvorim u hladnu tezu. To nije u potpunosti lični doživljaj, ali je svačija mogućnost. Osnova idejne zamisli romana i jedina sličnost između moga života i romana ležala je u pitanju: šta sam ja poslije te osude, ožalošćeni i ozlojeđeni brat ili nesigurni, neuvjereni član partije? (U romanu je to izraženo ovako: "Sta sam ja sad? Zakržljali brat ili nesigurni derviš? Jesam li izgubio ljudsku ljubav ili sam oštetio čvrstinu vjere, izgubivši tako sve? ... jesam li izgubio ljudski lik ili vjeru? ili oboje?") Tako je u žižu romana došao sukob ličnog osjećanja i političkog uvjerenja. To je stari sadržaj, možda je izvjesna novina u tome što je u Dervišu i jedno i drugo jednako jako. Naravno, izvan tog idejnog kruga, život i roman se potpuno razilaze, mada sličnih situacija, po smislu, ima mnogo. Zašto sam otišao u istoriju? Možda i zato što sam se plašio direktne faktografske silovitosti teme i privatne omeđenosti, koja bi me opet mogla povući u nezeljeno afektivno reagovanje. A ja sam želio da iz nje izvučem njen univerzalni smisao.

Čitaoci su dobro primili "Derviša". I kritičari, uglavnom svi. Ali čitaoci su mi važniji. Zahvaljujući novinama, radiju, televiziji, ponešto i časopisima, a vjerovatno i aktuelnosti teme, moja djela i moje ime ušli su u uho i srca ljudi. Ponekad kao utjeha, ponekad kao nesporazum ali izgleda da ne može biti drukčije.

Kristian Novak, Črna mati zemla (1)

"Bilo je kasno poslijepodne jednoga od prvih dana siječnja 2011. godine. U medijima se izvještvalo o tome što jede i kakve papuče nosi bivši premijer u jednom austrijskom zatvoru, mahnito se uvjeravalo naciju da je skijaški kup na uzvisini blizu Zagreba hvalevrijedan i nipošto preskup poduhvat koji metropoli donosi rijeke turista i inzistiralo se na tezi da Hrvate diljem svijeta smatraju facama upravo zbog njihova nadaleko poznatoga superirornog gena. U nekoj trgovačkoj školi u Bjelovaru u kratkom je roku zatrudnjelo osam učenica, a jedna je baka u Gorskom kotaru naplatila dug od pogrebnoga poduzeća u stečaju tako što je uzela mrtvački sanduk i stavila ga tamo gdje je jedino imala mjesta za njega, u svoju spavaću sobu. Prekrila ga je stolnjakom i stavila na njega vazu s cvijećem i tanjur sa suhim kolačima ne bi li ju prestao podsjećati da će jednoga dana morati leći u njega. Broj nezaposlenih u Hrvatskoj dosegao je je brojku od 320.000, a na televiziji se toga dana vrtio i uobičajeni ping-pong maloumlja u parlamentu. Zastupnik je neke od onih stranaka koje sjede nešto bliže saborskom WC-u za govornicom izjavio da su nekome bile ruke u pekmezu. Onda se javio zastupnik neke od onih stranaka koje sjede bliže kantini i rekao kako su nekome ruke u pekmezu možda zato što je taj i ubrao šljive, skuhao ih i pripremio. Nakon toga se javio zastupnik neke treće stranke, inače bivši vaterpolist ili rukometaš, i rekao da neki od prisutnih znaju praviti pekmez, a neki znaju popiti iz tih staklenki te da s pekmez od šljiva razlikuje od pekmeza od smokava, a da su neki skloni miješati jabuke i kruške. Na tome je i ostalo jer nitko nije znao što replicirati. Sva su trojica imala jednako držanje, držanje mangupa i pametnjakovića kakvo je svojstveno djetetu s teškoćama u razvoju kada misli da je zeznulo odgojiteljicu sakrivši ljepilo za kolaž ispod tepiha.
Međutim, nekome se moglo učiniti da život u Hrvatskoj teško može biti puno bolji. Žitelji bi te krasne mediteranske zemlje na društvenoj mreži lajkali neku protuvladinu grupu čije je ime počinjalo sa Svi mi koji..., sjeli u auto gdje bi klimali glavama i pjevali fragmente subverzivnih tekstova TBF-a, Elementala i Hladnoga piva te prilično zadovoljni kretali prema postnovogodišnjim sniženjima. Prodavačice su postajale to umiljatijima što je država brže klizila prema rasulu i lako su nagovarale ljude da kupuju stvari koje im uopće ne trebaju, ali pomoću kojih se zato mogu dopasti ljudima do kojih im nije stalo..."

REC (2007.)

 

Redatelji:  Jaume Balagueró, Paco Plaza

Premda me gledanje horora uglavnom pustilo, ovo je jedan od boljih koje sam dosad vidjela. Sniman na found footage način, dakle kamerom iz ruke koja osigurava realističnost i napetost, film je težak za gledanje, poput svih takvih (Blair Witch Project), jer gledatelja čini nervozim u daleko većoj mjeri nego kad gledaš uobičajeni horor.
REC je skoro pa izvrstan i nije mi žao što sam ga gledala. Potražit ću i drugi dio, s obzirom da je prvi naprasno, premda "kao logično" prekinut nakon malo više od jednoga sata zbog distribucijskih i financijskih razloga. Od horora sam, moglo bi se reći, odustala jer sam se zasitila, a nigdje se nije nagolmilalo toliko smeća kao u žanru horora, komedije i akcijskih filmova. Ponavljanje, pretjerivanje i podcjenjivanje gledateljeve pameti toliko su uzeli maha da se nameće zaključak da osoba koju zanima filmska umjetnost nema više što probrati među novijim ostvarenjima.
Ono što REC-u nedostaje jest uvjerljivost priče koja ipak u zadnjoj petini filma (što, ajde, nije toliko strašno) posustane. Možda se taj dio negativnoga dojma slegne nakn drugoga dijela koji je nelogično odijeljen od cjeline.

Televizijski tim lokalne postaje (mlada novinarka i snimatelj) prati vatrogasnu dežurnu ekipu tijekom noćnoga zadatka za potrebe snimanja emisije Dok vi spavate. Poziv stanarke jedne zgrade zbog histerične starice u susjedstvu nikako nije uobičajena intervencija kako se očekivalo...

Primile se...

Kazuo Ishiguro, Bez utjehe

Neki bi roman od 620 stranica u kojem se labava radnja stalno pomiče korak naprijed, tri unatrag odbacili nekon pedesetak stranica, ali ja sam uživala. Ovo mi je prvi susret s Ishigurom i oduševljena sam načinom kako me je čitateljski zarobio do kraja.  Trajalo je preko mjesec dana, što mi inače nije običaj, ali počele su nastavne obaveze uz obnavljanja lektire i uistinu sam čitala sporo, pomalo svaku večer prije spavanja. Nisam čitala iz inata da bih ipak dovršila knjižurinu kad sam već potrošila toliko vremena, nego sam se svakome  otvaranju knjige veselila pomislivši "Sad ću odmoriti mozak na kvalitetnome i čarobnome tekstu". 
Čarolija je za mene počela već od prvih stranica spretnim i tečnim pripovijedanjem, naoko realističnim, koje ne umara i provocira očekivanja. Kažem naoko realističnim jer ovo nikako nije realističan roman, a Ishigurova moć da preplitanjem  pripovjedačkih elemenata i perspektiva stvara zbunjujući okvir u realističkoj tehnici izuzetna je. 

Slavni pijanist Ryder stiže u neimenovani europski grad (sudeći po imenima likova vjerojatno njemačkoga govornoga područja, ali to i nije toliko bitno) kako bi sudjelovao u gala večeri koja će se sastojati od svečanoga koncerta, recitala i Ryderova obraćanja građanima. Postaje očito da svi smatraju tu večer presudnom, ali i svaki pojedini lik veže uz nju smisao svoga trenutnog postojanja i očekuje preokret, novu stranicu, početak nečega boljeg. Ni u jednome trenutku nije posve jasno što to muči građane, ali stječe se dojam apatije, gubljenja smjera i nesigurnosti. Osim toga, kroz tekst je jasno oblikovano nešto sasvim drugo, ali za to je potrebno probijati se stranicu po stranicu kroz duge monologe i solilokvije pojedinih likova. To drugo je nevjerojatna malograđanština upakirana u visokokulturne ciljeve i stremljenja. Način na koji građani sebe doživljavaju čak je i u literarnome tekstu teško podnošljiv. Premda su svi od reda poljuljani u stavovima, nesigurni i duboko nesretni, sebični, usmjereni samo na svoje iluzije i osobne dojmove, skloni osuđivanju i svakodnevnome činjenju nepravdi, kroz desetak stranica predstavljaju se kao ljubitelji umjetnosti i lokalni patrioti koji su spremni žrtvovati privatnost i velik dio sebe za javnu stvar. Kad to shvatite, već ste duboko, duboko uvučeni u splet bizarnosti koje se razvijaju i isprepleću. 
Jedan po jedan naoko bizaran lik romana izniče pred Ryderom moleći ga za pomoć, izražavajući svoje duboko poštovanje i divljenje prema njegovu umjetničkome i humanističkome djelovanju... Ryder pak neprestano kasni i zaboravlja svoje obaveze jer se unese u svaku od priča koje čuje u velikoj želji i uvjerenosti da on može pomoći, da je njegov govor na svečanosti presudan... 

Ishiguro nas polako, precizno i strpljivo vodi do spoznaje da je jedini groteskni lik ovoga romana veliki umjetnik Ryder koji je toliko zarobljen vlastitom samosviješću i veličinom te  uvjerenošću u svoje duboko humane postupke, jer nije sposoban saživjeti se s osjećajima i potrebama drugih ljudi. Pripovjedačke sadržajne intevencije pri kraju romana omogućuju nam uvid u ništavilo u takvome čovjeku koje on samozadovoljno smatra puninom. 

Poigravanje vremenom i prostorom još jedno je majstorstvo kojem se divim. Ne shvaćamo to odmah, ali uvučeni smo u Ryderovo subjektivno vrijeme te prostore ulica, hotela i šuma koje okružuju grad a zbunjujuće se mijenjaju jer je Ryder koji njima kroči potpuno i nepopravljivo usmjeren na svoje misli.  

Sebičan čovjek zatvoren u vlastitu samouvjerenost nesposoban je kvalitetno komunicirati s okolinom, osim kroz samouspostavljene uloge koje pridaje sugovornicima, i to ostavlja gorak okus nakon čitanja. Njegova takozvana intelektualna nadmoćnost duboko me ražalostila. Nema utjehe, a vrhunski umjetnički dometi, sakupljena znanja i rad na sebi neminovno mogu dovesti do potpune emocionalne izolacije koje nismo svjesni. Svijet će i dalje postojati bez naše uključenosti, ali poruka koja formira odraz jednoga takvoga čovjeka  kroz ovaj tekst zastrašujuća je. 

Ocjena 10 od 10. Prezadovoljna sam.

Zvonimir Golob, Uvijek kad pomislim na tebe

Uvijek kad pomislim na tebe
tu je onaj dječak što si ga vodila za ruku
izgubljen u mnoštvu, na uglu neke ulice,
sam kao stablo, kao cvijeće u čaši, zvono u zvoniku
sa svojom uzdrhtalom pjesmom.

Uvijek kad pomislim na tebe, približava se jesen
sa svojim grožđem i pada snijeg, i vraćaju se
zbunjene ptice na moju postelju.
Uvek kad pomislim na tebe,
netko pjeva i netko mu zatvara usta bičem ili algama
i u sobu pada lišće progonjeno i glasno.

Ono što je ostalo moglo bi stati
u cvijet maka, u ogrlicu nekog pseta što ne prestaje
da ponavlja svoju tužaljku, u presahli izvor,
u oblak nad mojom glavom i to je odviše malo
da bih te upamtio i suviše da bih mogao zaboraviti
nebo što je palo poput sive ponjave
podno mojih nogu.

Uvijek kada pomislim na tebe, ja vidim
kako gasne i tone jedno more bez obala i ostaje
samo sjena, samo njen križ koji nosim da bih ponovo pao,
ljubavi, da bih ponovo ustao u susret jutru.

Ako je bilo tvoje lice, bilo je hladno voće, kao krv,
kao ognjište siromaha uz koje sada stojim
da bih te stvorio ponovo od zemlje i blata,
od pepela koji se ruši i nestaje
uvijek kad pomislim na tebe.

I ne bih ga mijenjala...

... jer što se više zapetljam, bliže sam sebi... onakvoj kakva želim biti.

"Najljepši osmijeh prirode"

Jesen je drugo proljeće kada svaki list postane cvijet. (Albert Camus)

...tek u jesen otkriju se boje krošanja, sve su slične u leto zeleno..." (Đorđe Balašević)

Jesen ima okus početaka.
I zvuk tihe odlučnosti.
Jesenja Ja sam odmorena razmišljanjima.
Osvježena knjigama.
Umorena šetnjama.

Jesen ima snagu koja se pretače u prazne bilježnice i otisnute udžbenike.
Jesen vole oni koji vole školu. Pa odluče ostati u njoj zauvijek.
U školi.
U jeseni.

Jesen miriše na novi papir, jabuke, kestene, mandarine.
Na pekmez i ajvar.
Na čistoću i mogućnosti.
Zlatna je.
I crvena.
Kao misli.
Kao kosa.
I tetovirana.
U pjesmi i u meni.
Izvana i iznutra.

(M. S.)

"Inventas vitam juvat excoluisse per artes" ("Onima koji su svojim znanjem učinili život na zemlji boljim")

Novi list

Anna Gavalda, Kako sam je volio

Ovaj roman suvremene francuske spisateljice Anne Gavalda neplanski mi je "uletio" nakon što sam vidjela preporuku u Čitateljskom klubu Knjižnice Ivane Brlić-Mažuranić.

S obzirom da trenutačno čitam pozamašnog Ishigura, odlučila sam i posudila knjigu u knjižnici kad sam vidjela da nema puno stranica. Onako, zgodno je za školsku torbu s obzirom da uvijek imam knjigu u torbi, a spomenuti Ishiguro stvarno je predebeo za takva kraća svakodnevna putovanja. Odmah sam prokomentirala korice s crvenim ružama jer zaista ne volim "ljubiće", kao i krimiće, a djelovalo je tako. Pa sad, nije baš totalno plitak niti tipičan ljubić, ali najiskrenije, nije ni daleko od toga. Stotine puta prežvakana tema neuspjelih odnosa i načina nošenja s razočarenjima i pogrešnim odlukama. I ona "velika" pitanja je li hrabrije ostati ili otići iz braka u kojem nema ljubavi, osobito ako su se pojavili osjećaji prema nekome drugome.
Meni je sve to "mlaćenje prazne slame" jer svatko se sa svojim osjećajima bori i nosi na svoj način. Tu prestaju svi obrasci i pravila, a tuđi primjeri, koliko god im bili izloženi preko knjiga, filmova i ostaloga, ne pomažu. Tema ljubavi i ljubavnog razočaranja već je toliko isprežvakana da samo najveći majstori mogu ponuditi nešto originalno, pod time mislim na izraz. Anna Gavalda piše tečno, likovi nisu antipatični, lako se uneseš u tijek priče dok traje, i to je sve. Nikakav urnebes od teksta, ništa dramatično niti osobito jako.

Naslovnica mi se ne sviđa pa je ne objavljujem.

Zašto čitam

Najmanje skupljam znanja koja će me istaknuti ili izdvojiti.
Od gomile i u njoj.

Na stranu i osjećaj papira pod prstima koji volim.
K vragu i navika.

Čitala sam kad su mi nedostajali ljudi -
bilo koji ili određeni.
Čitam i kad mi je dosta ljudi -
općenito i određenih.

Čitam i kad je to izbor
i kad ga nemam.
Jer je opasno
i najmanje je opasno.
I tužna.
I sretna.

Jer mi nikad nije dosadilo,
a potreba za popisima i hrpom kraj uzglavlja
ne smanjuje se s godinama.

Jer glupavo vjerujem da sam predodređena
za upoznavanje s tisućama knjiga.
Tek toliko. Bez jasnog razloga.

(M. S.)

Suzana Matić, Jesen se ubija pogotkom u sridu

jesen se ubija u sridu i obično u neku jesenju srijedu
samo jednim hicem.
truth to be told, ja više i ne mogu promašiti.
godinama sam jednom godišnje trenirala na jesenjoj prirodi svojih čula:
kad prestane ljeto, sjedi, piši i ubij jesen, probij svo to uvelo lišće jesenje sebe
... u a4 formatu. ljudi se isto ciljaju u sridu.

truth to be told, ja više i ne mogu promašiti.
neki drugi sami otpadnu ili ti dosadi renovirati ih u ljude
ili je to nemoguće.
o trećima sve najgore; listovi pisama koji su tvrdili da imaju ljudsku prirodu.
...
ljudi se isto ciljaju u sridu.
u srijedu dolaze novi.
sutra.

(Samosanacije, Algoritam, 2012.)

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju (2)

 

Janina Duszejko jako mi je slična. Ili ja njoj. Svejedno.
Čak mi ni meso ne prija ovih dana i iz mene polako na površinu, na mene, izlazi i materijalizira se misao o tome da sam licemjer u svojoj ljubavi prema životinjama dok god ih jedem. Ovih sam dana raspoložena razmišljati kako su određeni porivi oduvijek u nama i samo se treba polako, s vremenom, paradoksalno baš zbog toga, složiti "trenutak" kada će ojačati i postati više od"jedne od misli" koja nam u sekundi, sudarajući se s drugima, okrzne svjesnost. Okidač za "trenutak" može biti i knjiga, osobito nama koji smo ovisni o čitanju.

Janina Duszejko živi sama, ali ne i usamljena, na jednoj Visoravni blizu poljsko-češke granice. Umirovljena je inženjerka mostogradnje, što i nije toliko bitno, osim kao kontrast onome što je sad - seoska učiteljica engleskoga, čuvarica vikendica u zimskome periodu i astrologinja iz hobija. Značaj kontrasta leži u tome što nije uvijek bila "čudakinja" u neskladu sa svojom okolinom i "nekorisna nepraktičarka". Osim sjajno iznijansiranog lika junakinje Duszejsko, u romanu je uspostavljena atmosfera začudnosti koja nam približava visoravan tijekom hladnih zimskih mjeseci i uvlači nas u jedan drugi literarni svijet i prostor - sve je naoko onako kako jest i inače, civilizacija je dotaknula i taj, naoko idiličan, komadić našeg planeta na kojem se sudaraju češki i poljski signali za mobilne telefone, ali zlo je jednako. Pomislila sam kako je najlakše činiti zlo u nekome velikome gradu, utopljen u mnoštvu, ili u izoliranom mjestašcu gdje ljudi unaprijed svakome odrede njegovu ulogu. U  svakome slučaju - ili potpuna anonimnost ili potpuna vidljivost pred svega nekoliko sumještana - omogućuju nam izlazak izvan vlastitih psiholoških i društveno postavljenih granica.

Zbog snage teksta stvari su mi se nakon čitanja činile tako jednostavnima. Zlo čini čovjek. Oduvijek je bilo tako. Svoje pravo na činjenje zla upakirali smo u tradiciju i zakone, skrb za prirodu, čak i nastavne programe i udžbenike. Crkva nam pomaže, još kako. Zbog naše sposobnosti da sve iznijansiramo, izvrnemo, istumačimo ovako ili onako, zbog naše misaone nadmoćnosti nad ostalim živim bićima, čiji je rezultat posvemašnje licemjerje kojem smo se uspješno prilagodili, samoproglasili smo pravo na ubijanje i izvrtanje prirodnoga reda. Život svakoga od nas uistinu je samo tjeranje vlastitog pluga preko mrtvačkih kostiju. Dok ide.

Olga Tokarczuk, Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju (1)

Zatvor nije izvana, nego je u nutrini svakoga od nas. Možda ne umijemo bez njega živjeti.

U nekom su smislu osobe koje se koriste perom pogibeljne. Nameće se smjesta sumnja u neiskrenost - da takva osoba nije sama sa sobom, nego oko koje neprestano promatra, a ono što vidi pretvara u rečenice. Na taj način obrezuje sa stvarnosti sve što je u njoj najvažnije, neizrecivost.

Moguće je pomiriti se s nevažnim stvarima, koje nam smetaju jedva malo, ali ne i s besmislenom, sveprisutnom okrutnošću.

Emir Imamović Pirke, Jel' netko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince

Kad dva smušena i ne previše inteligentna sitna kriminalca otmu četiri djevojčice, ali nemaju broj telefona roditelja da zatraže otkupninu, a ni novaca da ih hrane pa im djevojčice posuđuju; kad nestanu dvije konobarice iz Ukrajine, a jedna se kasnije vjenča sa svojim otmičarem; kad, uz to, počnu nestajati i ovnovi u jednome selu, a u bijegu su i dva ratna zločinca za kojima tragaju korumpirani UN-ovi časnici - i kad ste na početku romana, već na koricama, obaviješteni da je sve to istina, zbilja, realnost  - to može biti samo Bosna i Hercegovina. Zemlja čiji televizijski dnevnici završavaju vicevima koji se drugdje prepričavaju na feštama, zemlja u kojoj se državnim novcem financira petogodišnje istraživanje koje bi trebalo dokazati da je jedno brdo zapravo prastara piramida, a jedan sudski vještak službeno navodi u svom izvidu da je razlog smrti jednoga konja samoubojstvo...

O Bosni se može pisati duboko i univerzalno humano kao što su to činili Ivo Andrić, Meša Selimović i Mak Dizdar ili ovako - poput Pirkea ili Dežulovića čiji je roman Jebo sad hiljadu dinara također inspiriran istinitom pričom. Na objema razinama upoznat ćete jedan osobit svjetonazor i ljude koji izmiču svakome tumačenju. S Bosnom nemam ništa, osim što je volim i doživljavam kao svoju kroz književnu i glazbenu recepciju. I u tome se uvijek pronalazim i dobro osjećam.

Toplo ispričano štivo s urnebesnim bosanskim humorom i ludim dijalozima, temeljeno na istinitim događajima i bosanskoj zbilji koja negira svaku logiku ostatka "civiliziranog" svijeta. Uvjerljivi i živopisni likovi koje volite od prve do zadnje stranice.

Preporučila sam i učenicima.

Haruki Murakami, Moj slatki sputnik

 

S ovim se romanom baš i nisam našla. Bio mi je zanimljiv dok sam čitala, ali nisam se saživjela s likovima niti su me dotaknuli bilo čime - postupcima, razmišljanjem. Pomalo je paradoksalno da je nešto zanimljivo, ali ostaješ hladan. Zanimljivost pripisujem Murakamijevu pitkom stilu, on je vješt pripovjedač, ali ovaj puta je podbacio u građenju atmosfere i nijansiranju junaka. Sve je nekako daleko, pretenciozno, povremeno, a osobito pred kraj, pitaš se čemu zapravo sve vodi. Možda u životu nema uvijek logike i jasnoće, ali roman je može dati i bez klasičnih razrješenja.  Po meni, Murakami je s ovim romanom podbacio, ne znajući što točno želi s likovima. Pisao je ponesen dotadašnjim uspjehom? Ispucao još jedan roman dok ga žele čitati? Možda sam prestroga, ali baš me ljuti kad isti čovjek sjajno ocrta usamljenost, tjeskobu, pomodnost, grižnju savjesti i još čitavu paletu osjećaja u Južno od granice, zapadno od sunca, a zatim s istim temama podbaci u drugome romanu.

I u ovome romanu radnja je smještena u suvremeni urbani Japan. Mladi ljudi otkrivaju seksualnost te vlastite granice u ljubavi i predavanju drugome. Neću posebno izdvajati i objašnjavati likove, jer je roman ionako relativno kratak i brzo se čita, a nisam baš inspirirana zbog prije rečenog.
Dakle, dobro dok čitaš, ostala sam nezadovoljna nakon čitanja i vjerojatno ću brzo zaboraviti elemente priče.

Murakamiju ću se svakako vratiti, ali sad krećem prema Ishiguru kojeg sam rezervirala u knjižnici.

Delphine de Vigan, Ništa se ne opire noći (2)

Potresan i bolno iskren (auto)biografski roman, zapravo ispovijed, ljekovita naracija. Traženje sebe i traženje u/po sebi koje će dovesti do kakvog-takvog smirenja. Smirenje će autorici u konačnici pružiti samoosvještenje ljubavi prema osobi koja joj je razarala život i utisnula brojne traume, ali kojoj se i divila. Fragmentarna struktura teksta građena je od svjedočanstava članova obitelji, činjenica pronađenih u obiteljskim dnevnicima, snimljene djedove biografije na kazetama. Naravno, tu su i vlastita sjećanja koja su možda i najmučniji dio istraživanja kojem se Delphine de Vigan posvetila.

Ne znam više kako sam došla na pomisao da pišem o majci, o njoj ili polazeći od nje, znam koliko sam odbijala tu ideju, držala je na distanci koliko je najdulje bilo moguće, sastavljala popis autora koji su pisali o svojoj, od najstarijih do najrecentnijih, sve ne bih li sama sebi dokazala koliko je taj teren miniran, a tema otrcana, odagnavala sam rečenice koje bi nadolazile u rano jutro ili pri nekom sjećanju, sve sami počeci romana u svim mogućim oblicima od kojih nisam htjela čuti ni prvu riječ, popisivala sam prepreke koje će mi se neumitno pojaviti i nemjerljive rizike kojima ću se izložiti ako se toga prihvatim.
Moja je majka predstavljala odveć široko polje, odveć mračno, odveć beznadno: previše pretrgavanja, sve u svemu.

Autorica i njezina majka Lucile pripadaju velikoj obitelji koja se u vrijeme majčina djetinjstva svake godine proširivala za još jedno dijete. Djed i baka, Lucileini roditelji, uspostavljeni su kao dominantne i ambivalentne  figure u životima svoje djece i njihovih potomaka. Georges dominira inteligencijom, rječitošću, svestranošću, zaraznim šarmom, a kasnije saznajemo, i okrutnošću. Vjerojatno je silovao Lucile. Liane je beskrajno odana Georgesu, spremna žrtvovati i psihu vlastite djece, ali ipak uspijeva zadržati i jednu životnu vedrinu, sportski duh i blagost koja vjerojatno sprječava da se čitava obitelj u kriznim situacijama (kojih je bilo mnogo) trajno ne rasprsne.
Lucile je manično-depresivna. Lucile je i beskrajno jaka, premda bi je svi opisali kao krhku. Bipolarni poremećaj neumitno ostavlja trag na okolini, najviše na djeci. Ne radi se o karakternoj osobini, o nečem voljnom, radi se o bolesti. Teškoj i tragičnoj. U ovome je romanu to jasno pokazano.

Delphine de Vigan dotiče se u svojim fragmentarnim zapisima i vlastite anoreksije koju je podrobnije obradila u romanu Dani bez gladi (2001.).

Autorica nekoliko puta, napredujući kroz tekst i svoje osjećaje, pokazuje nesigurnost jer ne zna kamo će dospjeti i što će joj pisanje donijeti. Na kraju romana u snažnim je slikama (kojih ne nedostaje niti ranije) ocrtan tekstualni spomenik majci koji će trajno ljekovito djelovati na nju i njezine bližnje.
To je i najveće bogatstvo teksta.

Miladin Berić, Snjeguljica

/...priča o osmom patuljku.../

I.

Nismo li ti i ja
bili samo leptiri
izgubljeni u danu
i zarobljeni u noći
sad znam
Ti...
Ti si i imala nekakvu šansu
a ja...
a ja sam,
zamisli,
volio svjetiljke...

II.

Zavolio sam je jedne jeseni
izmedju Nemoj i Hoću
njene osmijehe, ruke i kosu
i oblake trudne do bola
zavolio sam njene korake
pa sada ponekad noću
gledam je kako korača
između Malih i
Velikih kola.

Pjesnici bar pola života
kaskaju za svojom sjenom
i ne znajući da je nikad
i nigdje ne mogu stići
pa ipak idu dalje
naoružani krvlju i pjenom
i filozofijom gubitnika -
- da važno je jedino ići.

Sjeti se, Snjeguljice,
mada sjećanja užasno bole
jer me bodu pravo u vene
u već načete nerve
jedne te oči pamte
jedne te usne još vole
tvoj osmi patuljak
sa klupe za rezerve.

III.

/...i đavolu je jednako potrebna pjesma kao i ptici.../

Prošla je kroz dva mraka
izmedju tri svjetiljke
onom istom ulicom gdje je
prvi put
srebreni prah zvijezda u njenoj kosi
napravio krug.
Nema više ljudi
samo životinje i samo biljke
nema sjevera i istoka
samo zapadni zapad
i najjužniji jug.

Bijelo i crno
trenutak kad malo ničeg liči na tvoje usne
medene kao medenjaci s mrvičkom previše meda
i najednom nema dana
i noć ti se zgusne
a oči tropskog sunca
postaju sante leda.
Crno i bijelo
trenutak kad tvoje usne liče na malo ništa
trenutak kad tijelo klovna
obješeno visi na žici
uvijek će se do raja ići preko čistilišta
i gubilišta
i đavolu je jednako potrebna pjesma
kao i ptici.

IV.

/...bijela krv.../

Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra
koji leprša kroz moju krv
i koji bi tvoju zastavu
da digne do prvih zvijezda.
Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću
koja je ostala zakopana
čitava dva osmijeha
poslije prvog mraka.
Kuda ću noćas sa ovim vriskom
koji je razoružao svice pa sada sjedim sam
bez kriške mjeseca i fenjera.
Stvarno kuda ću noćas...?

...A dovoljna je jedna mala svjetiljka
da raskrvarim samoću
da ućutka rijeku
i da umnoži mrak
i dovoljan je jedan pogled
da bi se rodila ljubav
i hiljade prošlih poljubaca
da se ugasi
i dovoljni smo sami sebi,
a opet nedovoljni
i još nedovoljniji.

Bar ti znaš, Snjeguljice,
jedna obična rijeka
u svakoj običnoj kapi
toliko je neobična sama sebi
da se ponekad upita povraćajući bijelu krv
preko zuba od kamena
zna li ona uopšte taj put
kojim je milijardu puta prošla
i mora ponovo
i najponovije...
Treba vratiti nevraćeno
pa makar u kamenu bila voda
a u vodi kamen.
Bože, kuda ću noćas kad nisam ni zastava
ni svjetlost
ni vrisak
a u biti lepršam
svijetlim
i vrištim.
Još jedna molitva u kamenu:
Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu
bijelu krv
bez rakije
i bez noža.

I samo zato, peta kolono moga srca,
večeras lupaj lakše
večeras pronađi ritam
uz koji se može igrati zatvorenih očiju
a da se ne strmoglavi.
Kuda će noćas tvoj osmi patuljak?

V.

/...pjesma osmog patuljka.../

Možda smo mogli nekuda dalje iz ove kiše
tamo gdje zvijezde ponekad čine
najljepšu pjesmu nebesa
tamo gdje mjesec ponoćnim srebrom
još jedan osmijeh piše
tamo gdje su dodiri rukom poezija krvi i mesa.
U očima će ti ostati samo sanjiva igra delfina
i malena kriška dinje
zaboravljena iz nekog soneta
i još jedno davno veče kada sam ti govorio Tina
polumrtav i polupijan
šaputanjem s onoga svijeta.
Možda smo morali poći stazom do čarobne kuće
u kojoj patuljci umjesto princa
svoje princeze ljube
zaljubljeni u bol samoće
zaljubljeni u nemoguće
kao što kraljevi mogu biti
zaljubljeni u svoje lude.

U kosi je zaspao leptir
napola polomljenih krila
i prah sa neke zvijezde koju je svojom zvala
bio je bunar želja
i samrtna tišina je bila
i vjetar sjeverni je bio kada je odlepršala.
Možda smo morali poći prugom
koja se na nebu pruža
da bi što teže pali, da bi se riješili boja
u ovoj pjesmi ima jedva milion ruža
poir toi mon amour i...
laku noć, pogrešna moja.

VI.

Poklanjam ti na komadu papira
osmijeh lutalice
i dva divlja kestena upakovana u južni vjetar
i još upamti...
sve dok smo veliki kao zvijezde,
i sve dok smo mali kao mravi,
ne pripadamo nikom, osim ponekad sebi
a ti si, dušo, malo mrav
i malo zvijezda
pod ovom mutnom kupolom noći
i ne možeš da pobjegneš
sve dok ti iz očiju kaplje krv umjesto suza.

Znam:
bit će to što mora
jer ja ne držim prst na obaraču
niti sam našao riječi
i šaputanja koja bi dobila rat
i zato više nemam prava
na tvoju minijaturnu državu
na tvoju banana republiku
na tvoje kraljevstvo u kojem nema
ni kralja
ni kraljice
ni dvorske budale
ni tvoju geografiju
na deltu tvog krvotoka
na sićušne kapilare u tvom oku...

/...sve je sada samo dim
onaj koji zastane u grlu i dugo još peče.../

Zbogom, malena,
s neba padaju smrznute ptice
iz jata koje je zaboravilo da pjeva...
...ti znaš
ti dobro znaš da sam tvoja poražena istorija
tvoji nepotrebni memoari
i...
i bijela mrlja
i da nemam prava na elektricitet tvoje kose
moja mala električna jeguljo
mada drhtiš kao srce srne u prvi mrak...
Poklanjam ti kućicu
vinogradskog puža
odbačenu pred ponoć
i krila noćnog leptira zauvijek odlutalog
prema praskozorju
i ništa više...
...jer si došla iz bajke
(u kojoj je zvijezda repatica osakaćena i
pretvorena u zvijezdu padalicu)
u zemlju
u kojoj svi živimo u oblacima
a najbolji padaju s kišom
koja uporno nagriza oči
...oprosti...
al' ti si tražila kralja
ti si tražila dvorsku budalu
i zato je sve samo dim
onaj koji zastane u grlu
i dugo pecka do bola...

VII.

/...na minus trideset sedam.../

Zašto kroz zatvoren prozor u sobu ulazi vjetar
zar i ti ne bi mogla s vjetrom još jednom ući
naša je trka pri kraju
trčimo kroz poslednji metar
povraćajući
i posrćući.

Meni je dosta svega, a tebi je dosta mene
iz našeg pješčanog sata nema šta da iscuri
i zato zatvori oči
i kad najljepša slika krene
ne okreći se...
...ne žuri...

Mene čekaju zvijezde što svu noć krvavo plamte
i davno skrpljene rime koje ni papiru ne dam
jer ja sam kraljevski pingvin
sa neke daleke sante
potopljen u vrelo olovo
na minus trideset sedam.

VIII.

/...jutarnja molitva za "nikog".../

Jednostavno mi je došlo da pocijepam kartu
i da se nikad ne vratim
ali bi onda sve ove kapi bačene na rastanku
bile uzaludne
a ja nisam ni burence mora
ni fabrika soli
ali su mi suze slane
jer tako mora da bude
i zato dok mašem
i zato dok mašeš
ruke nam se dodiruju mada je između čitav okean
vazduha
...a voz mora da krene
u jedan i osamnaest...

...da, mi ćemo čekati...

Jedino na otvorenom moru
i sa slomljenim jedrima
mjesec smiruje bol
razbija daljinu
i farba tamu
jedino tad je jedini brat
i jedino tad zna da čuva tajnu
a vagon je prepun i ja ću da mašem
sve dok se ne pogase svjetla grada
u kojem si me čekala.
I dok voz uranja u lavor mraka
stenjući kao ranjena mazga
crtam svoj lik na staklu
malo prstima i malo dahom
zaboravljajući da samog sebe
nikad ne možeš vjerno da nacrtaš
jer svi autoportreti su laž
sve dok su i osmjesi oružje...

Da, ti ćeš me čekati...

Umiru zvijezde jedna za drugom
a ja nemam povratne karte
jer sam pijani pjesnik
koji ni pjesmu ne zna pošteno da završi
i zato obriši suze
jer ruke nam se više ne dodiruju
a voz polazi
u jedan i osamnaest...

Delphine de Vigan, Ništa se ne opire noći/ Rien ne s'oppose a la nuit (1)

Imam li pravo napisati da su moja majka i njezina braća i sestre, u ovom ili onom trenutku života (ili za čitava života), bili ranjeni, satrti, neuravnoteženi, da su svi, u nekom trenutku života, doživjeli neku veliku životnu depresiju i da su svoje djetinjstvo, svoju povijest, svoje roditelje, svoju obitelj nosili kao biljeg utisnut usijanim željezom?
------------------------------------------------
Lucile je znala da ju ja promatram s visine svojih dvanaest godina, uz onaj izraz da sve znam iako me nitko ničemu nije učio, onim načinom da nijemo izražavam svoje neodobravanje. Lucile je znala da ju osuđujem.
------------------------------------------------
Prije nego što će Lucile doživjeti još jedan delirij, sve tri proživjele smo jedno ugodno razdoblje, jednu neobičnu zagradu s nejasnim okusom mira.

Crni bombarder (1992.)

Redatelj: Darko Bajić

Zna se da sam obožavatelj srpskih filmova jer su duhoviti, provokativni, pametno sklopljeni bez podcjenjivanja gledatelja, angažirani. Čak i osrednji srpski film, poput ovoga (usprkos brojnim pohvalama), uglavnom je, i na moju veliku žalost, bolji od hrvatskih filmova. Pokušavam ne generalizirati, ali tako nekako stoje stvari.

Dakle, premda slovi za jedan od najvažnijih srpskih filmova devedesetih, ovaj me nije dotakao poput ostalih. Daleko od toga da je loš. Nipošto. Solidan i više od toga. Duhovit. Pomalo pretenciozan i s likovima koji me nisu osobito dotaknuli. Vrlo iritantna uloga Žarka Lauševića, tj. on ju je iritantno izveo.

Boom-92 je beogradska radiopostaja koja devedesetih u političkom ludilu i policijskoj državi pokušava biti  glas i gorivo beogradskih zombija. Zombiji su mladi koje treba potaknuti na bunt. Osebujni voditelj Crni (Dragan Bjelogrlić) u noćnome programu provocira ljude kako bi ih probudio iz letargije i potaknuo građanski neposluh. U jeku nazovidemokratske predizborne kampanje za predsjedničke izbore njegov glas ipak zasmeta i glavni urednik na neko vrijeme ukida emisiju. Policija pazi na svaki korak Crnoga. Uspjeh kod mlade i divlje rokerice Lune i ljubavna veza s njom Crnome daje novi polet i bez velikog mozganja baca se u vatru. Priručno sklepanom radiopostajom smještenom u starome kombiju i dalje budi uspavane beogradske zombije vozeći se gradskim ulicama...

Zapravo je Crni bio okej, ali ostali su nekako promašili. Recimo, Anica Dobra. Premda je ova uloga kao stvorena za nju (divljakuša), bila mi je naporna. Ali opet, u zajedničkim scenama s Draganom Bjelogrlićem sjajno su se poklopili. Sve u svemu, drago mi je što sam gledala, ima izvrsnih trenutaka s dobrim forama, ali nemam želje za ponovnim gledanjem kao recimo Do koske i slične filmove.

Iva Ušćumlić Gretić, Duhovi

Poetično, toplo, nekako maglovito, a opet na kraju izoštreno u jasnoći tragike, onako kao kad treba nekoliko sekundi da ti se oči priviknu. Atmosferično i životno. Nećete "odmoriti mozak" jer bode sve jače kako se nižu životi na stranicama. Sretni ste, pomislit ćete, ako nemate sličnu priču koju vučete za sobom, ali i opet se nećete opustiti jer će vas sitna samoprepoznavanja bockati u detaljima, možda ponekad u samo jednoj rečenici. Ovo je roman u kojem su zbijene tragike nekoliko života, i premda može na prvu djelovati neuvjerljivo da baš svi u jednome kvartu imaju takve priče - ne pasti u zamku takvog naivnog odmaka od činjenice da su tuđi životi puno više od onoga što se nama čini i što mislimo da vidimo. Volimo ponavljati frazu da ne treba osuđivati jer ne znamo dovoljno, a ipak se najčešće ponašamo kao da baš mi znamo i imamo najbolji uvid - u tuđi život i postupke. Jasno je pokazano da nemamo, da ne poznajemo niti sebe, niti bližnje. I da stvari gotovo nikad nisu onakve kakvima se čine. Pomislila sam, ispunjena i prodrmana nakon čitanja, kako više vrijedi ovakav roman od desetaka self-help priručnika. To smo mogli biti i mi, u nekome drugome gradu, kvartu, zgradi, dvorištu. To još uvijek možemo postati.

Duhovi u nama i duhovi oko nas. Oni koji jesu i oni koji će to postati, ali još ne znaju, još ne znamo.
Meni je nakon čitanja ostala kao dominantna misao da jako jako treba paziti kako postupamo, kako reagiramo, kako se odnosimo prema ljudima. A ne možemo znati što smo u stanju prouzročiti onime što nam se čini najboljim rješenjem u nekome trenutku - šutnjom, izbjegavanjem, trenutnim nerazumijevanjem, okrutnošću za koju mislimo da to nije. Možda ni ne želimo biti okrutni, ali jesmo. Jer je netko to tako doživio. Uplašiš se budućnosti kad je gledaš ovako zbijenu na papiru, tuđu, fiktivnu budućnost, ali kako biti siguran da se nećeš naći u sličnoj priči? Ali opet, uz svu tragiku, ovo je oda životu, ne onako frazno, već istinski jer sam tako osjetila.

Jesam li barem donekle objasnila koliko je ovo duboko i životno štivo?
A autorici je to tek prvi roman....

Adam Johnson, Sin Gospodara Siročadi/ The Orphan Master's Son

Pulitzerova nagrada 2013.


Nijedna nacija ne spava onako kako spava Sjeverna Koreja. Nakon što se svjetla ugase, začuje se kolektivni uzdah kad se glave u milijunima kućanstava spuste na jastuk. Kad se neumorni generatori ugase preko noći i kad se njihove usijane turbine počnu hladiti, nikome svjetla ne udaraju u oči, hladnjaci ne zuje tupo u tami. Postoji samo zadovoljstvo sklapanja očiju, a zatim duboki, snažni snovi o ispunjenju radnih kvota i priželjkivanju ponovog ujedinjenja. Međutim, američki građanin je potpuno razbuđen. Da samo vidite satelitsku snimku kako ta zbunjena nacija noću izgleda - poput strahovita vihora svjetlosti koji bliješti na sve njihove lijene, besposličarske večeri. Nemarni i nemotivirani Amerikanci budni su dokasna baveći se televizijom, homoseksualnošću, pa čak i vjerom, bilo čime što bi utažilo njihov sebični apetit.

Jedinstveni Vođa, Briljantni Vođa, Mudri Vođa, Sunce Komunističke Budućnosti, Sjajna Zvijezda Planine Paektu, Sudbina Nacije... Kim Jong-il.
Sjeverna Koreja na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće. Zemlja nad čijim glavnim gradom ne prelijeću avioni i u kojoj se noću gasi struja.
Najdemokratskija država na svijetu zahvaljujući beskrajnoj mudrosti Dragoga Vođe koji je svoj život posvetio samo dobrobiti svojega naroda. Građani Sjeverne Koreje slobodni su u izborima jer imaju popis odobrenih frizura. A popis jest mogućnost izbora. Sjevernokorejske udovice željno iščekuju zamjenskog supruga kojeg će im odrediti beskrajna mudrost Dragoga Vođe. One znaju da su zaštićene i da će biti zbrinute. 
Ptice u Sjevernoj Koreji veselim cvrkutima prate šetače po Parku mučenika. Ako je Dragi Vođa u opasnosti, one će se zalijetati i presretati metke, a zatim se krvavo rasprsnuti na nebu u žarkoj domoljubnoj žrtvi. Slijepi škampi iz Japanskoga mora dobrovoljno ulijeću u ribarske mreže da bi svojim slasnim mesom okrijepili izmučeno tijelo i duh Dragoga Vođe.

Ovaj majstorski sklopljen roman s više pripovjednih glasova (i zvučnici su u ulozi pripovjedača) nudi uvid u diktaturu iznutra prebacujući čitatelja iz jedne pripovjedačke perspektive u drugu, poigravajući se njegovim dotadašnjim saznanjima o Sjevernoj Koreji i intelektualnim mogućnostima povezivanja djelića fabule. Na trenutke postane nevjerojatno da je sve opisano nečija stvarnost i čini ti se da čitaš zabavnu i nakaradnu distopiju. Ali ne. Ovo jest stvarnost. Ili nije? Stvarnost je dovedena u pitanje na svim razinama jer se može mijenjati i prilagođvati. Propaganda koja svakodnevno upućuje najsretnije građane svijeta kako da žive i jača im moral kroz zvučnike jedina je stvarnost. Odricanje od planiranja budućnosti vrhunski je čin domoljublja jer dokazuje svjesnost građana da samo Sunce Nacije (Dragi Vođa) ima dovoljno mudrosti i snage za preuzimanje takvoga tereta.

A sledit ćete se kad saznate što je Marš do raja.

Turks fruit/ Turkish Delight (1973.)

 

Godine 1999. proglašen najboljim nizozemskim filmom 20. stoljeća (Nederlands Film Festival)

Redatelj: Paul Verhoeven

Sirov, intezivan, izravan, dobro razvijene naracije uz poštovanje prema književnom predlošku (romanu Jana Wolkersa). Meni odličan film. Premda sam, između ostaloga, spomenula i intenzitet, to bih jedino pojačala i činilo mi se nedovoljnim. Vjerojatno sam bila pod utjecajem upravo pročitanog romana nad čijom sam zadnjom trećinom jednostavno tulila, protreslo me pa mi je u filmu bilo nedovoljno. Ali da sam film gledala bez čitanja, onda bi me on protresao.
Boemska i liberalna atmosfera neobaveznog života mladoga para osnovni je pozadinski element i u romanu i u filmu, a više nego uvjerljivo dočarali su je Verhoevenova muška muza Rutger Hauer i mlada Monique van de Ven. Verhoeven je odlično izabrao par koji se estetski, fizički i duhovno poklopio pa sve pršti. Rutgeru Haueru ovo je bila prva filmska uloga u kojoj je odmah, pod patronatom izražajno i idejno jakog redatelja, pokazao velike mogućnosti i spremnost na sjedinjenje s filmskim likom i eksperimentom.
Ipak, najbolje od svega mi je što ni u jednome trenutku nisam primijetila izvještačenost ili neuvjerljivost u bilo kojem segmentu. Sve se razvijalo jednostavno i prirodno i nema, recimo, nikakve pretnecioznosti u naturalističnim scenama koje zbog toga fino sjedaju, a ne iritiraju ili šokiraju.

Jan Wolkers, Rahatlokum/ Turks fruit

 

Genijalnost ovoga pripovjedača upoznat ćete samo ako ne odustanete od čitanja nakon prvih desetak stranica, čini mi se, namjerno uspostavljenog iritantnog diskursa. Sjajna provokacija čitatelja i izvrsno osmišljen tijek pripovijedanja.

Pripovjedač/ pripovjedno ja iznosi kroz mnoštvo slika tijek svoje veze s Olgom. Meni je najvažnije da sam shvatila, spoznala, uronila u njegovu ljubav. Kako je on nju volio! Da nisam došla do tog zaključka, ovaj bih roman smatrala plitkim štivom jednostavnog pripovjednog stila za one sklone literarnoj pornografiji koji se žele pohvaliti da čitaju knjige, ali su zapravo gladni konkretnih naziva pojedinih dijelova tijela i/ili možda očekuju kakvu novu ideju  povezanu sa seksom u nadi da će je jednom isprobati. Možda.
Strpljivi bivaju ubrzo nagrađeni jer roman ne sadržava samo puko redanje eksplicitnih opisa i slika, već Olgu upoznajemo iz svih perspektiva. Pred nama tekstualno raste žena-dijete, crvenokosi vamp, iskompleksirano biće koje je On obožavao. Pri tome, o sebi namjerno pripovijeda s ciničnim egoizmom prikazujući se toliko animalnim da nam brzo omrzne, a u zajedničkim scenama naglašen je naturalizam s modernim pristupom estetici ružnoće (opisi povraćenog sadržaja, raspadajućih životinja, često spominjanje uriniranja, fekalija i izlučevina općenito). Sve to shvatila sam samo kao literarnu igru kojom nas autor vodi prema onome što je želio izazvati kod nas - da i čitatelj zavoli Olgu. Razvije nježnost prema tom liku. Jer samo tako će moći shvatiti njega, negovu opsjednutost i patnju. Kad opisuje samo nju, potpuno fokusiran na svakodnevno istraživanje te žene, o sitnicama govori s posebnom toplinom. Jest da je ubrzo razbije nekom prostotom, ali učinak ne slabi.
Da, on nam je uglavnom grozan, ali njoj nas je u potpunosti približio. Do nove igre i novog prevrata...!!!

I ljudi moji, ovo nije erotski roman kako je uvredljivo okarakteriziran. Ovo te prodrma i ne možeš doći k sebi neko vrijeme. I film ću, vjerojatno pun seksa, doživjeti kao duboku i pustošeću dramu. Iskreno se nadam. Ne sumnjam u omiljenog redatelja i glumca. Ovo je čisti ljubavni roman naglašene dramatike i tragičnosti, protkan prigušenim referencama na džez glazbu, vrlo kvalitetno zamišljen i realiziran.


Prema romanu snimljen je istoimeni film u kojem, ponavljam, ne sumnjam da su Paul Verhoeven i Rutger Hauer pokazali svoje genijalnosti. Kao stvoreno za njih. Film je 1974. bio nominiran za Oscara i proglašen je najboljim nizozemskim filmom 20. stoljeća.

Who will be the witness?

Uz Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića

Biblioteka, zadnja priča u zbirci, osobito mi je bila potresna. Čuvarice prošlosti za neku tamo budućnost, knjige, mukotrpni sati prenošenja sebe na papir ili ekran tako lako gore. U raznim požarima koji su gorjeli u Sarajevu poseban je naglasak stavljen na plamen koji se digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom... Jer izgorjela je nečija kućna knjižnica.
Kako si u trineast mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.
Da ne bismo predugo ostali ulovljeni u zamku boli koju paljenje knjiga  izaziva u svakome tko voli knjigu, Jergović nas ironično pomiče još dalje upućujući da od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.
Ljudski životi, knjige... sve postaje prah. Stvarni i prah civilizacije u svakome smislu. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala.

Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah, zadnja je rečenica ove tragične i fascinantne zbirke priča.

U noći s 25. na 26. kolovoza 1992. zapaljena je sarajevska Vijećnica.Vatra je progutala 80% knjižnog fonda i danima se hranila raritetnim primjercima ljudskog znanja.

Marija Jurić Zagorka, Jadranka

      I roman Jadranka, kao i većina Zagorkinih djela, izlazio je u nastavcima u novinama, i to od 1943. do 1945. godine. Objavljivan je pod naslovom Neznano čudo Zagreba u listu Nova Hrvatska. S obzirom na spomenuto razdoblje izlaženja dijelova romana, jasno je da se radilo o novinama pod patronatom ustaškog režima. Međutim, i prijeratni i poslijeratni Zagorkin društveni i književni status bili su podjednako loši. Prije rata osporavala joj se kvaliteta pisanja i novinarskog rada, ako ništa drugo, ili najvažnije, zato što je bila žena. U vrijeme ustaškog režima, premda je Jadranka objavljivana, Zagorka je opet imala velikih problema jer su joj vlasti spočitavale prijeratno protucrkveno i protuhrvatsko djelovanje pozivajući se na sadržaje i misli u njezinim romanima. Nakon rata, tj. 1945. godine, bila je pak obilježena kao ustaški pristaša, zatvorena u licemjernom krugu sustavnog osporavanja bez objektivnog sagledavanja njezinog rada i života.
Zagorka je odabrala teži put spisateljice i samostalne žene koja sama zarađuje za život, a jesti treba bez obzira na aktualnu vlast. O izlaženju romana Jadranka Zagorka je rekla:

      Okupatorske novine padaju u tiraži, pa kao i uvijek, kad je trebalo da tiraž novina drži moje štivo, dolaze i traže da pišem novi roman. Ali pomoću liječničkih pregleda dokazala sam da  mi bolest ne dozvoljava da nešto nova pišem. Izaslanik Ministarstva prosvjete dolazi k meni i traži stare rukopise. U tom sam mu pomogla malo osvetnički i pokazala štivo koje obrađuje njemački apsolutizam u Hrvatskoj, dolazi Gestapo,  te me onako bolesnu prijeteći preslušava i hoće da sazna pod čijom sugestijom taj roman pišem. Ali po mojem originalnom rukopisu ipak ustanovljuju da je roman pisan već pred 20 godina, a pošto roman ne žele obustaviti, traže od mene da riječ Nijemci promijenim u Bečane i da izmijenim neka imena, a oni su brisali događaje koji im se nisu sviđali. Ekonomski sam i dalje u bijedi i živim od prodaje darova mojih čitatelja prigodom mojih jubileja.

Roman Jadranka tematski obuhvaća razdoblje Bachova apsolutizma od 1850. do 1859. godine. U tipične elemente feljtonskog romana i povijesnog romana Šenoina tipa, a to su crno-bijela karakterizacija likova, tipovi intriganata te rodoljubne note uz aktivnu idealizaciju do zadnje stranice, Zagorka je opet ubacila i naglašenu emancipaciju glavnog ženskog lika koji prezire stalešku podjelu društva i spremno zarađuje za život vlastitim rukama. Više je nego jasan i autobiografski element. Premda je roman napisan dvadesetak godina prije objavljivanja, glavnu junakinju Zagorka je inatljivo, ali i pametno, imenovala tek neposredno prije izlaženja upućujući tako na Mussolinijevu okupaciju jadranske obale.
Prvi dio romana odvija se u Zagrebu i okolici, a drugi dio u Zagrebu i velikim dijelom u Švicarskoj, dočaranoj poput kontrastne utopije u kojoj vladaju društvena pravda i jednakost pred zakonom, umjesto tuđinske vlasti. Povremene usporedbe nekih likova da je Zagorje "mala Švicarska" mogu se tumačiti i kao politička poruka o društvenom uređenju kakvo Hrvati sanjaju.
Roman je, poput ostalih, temeljen na složenom i majstorski razrađenom političko-ljubavnom zapletu s mnogim podzapletima, ali u likove se nisam toliko unijela da razmišljam o njima i kad ne čitam, što je bio slučaj jedino s Gričkom vješticom. Ono kad ti Siniša ili Josip padaju na pamet dok pereš suđe, usisavaš ili pred spavanje.
Nedavno sam razgovarala s prijateljicom, također velikom Zagorkinom obožavateljicom, koja ima jednaki problem kao i ja. Siniša ili Josip? Koji?! Teško, teško....

Sevdah za Karima (2010.)

 

Redatelj: Jasmin Duraković

Poslijeratno Sarajevo i troje prijatelja (Karim, Juka i Ivana) vezani prostorom besperspektivnog grada i mladenačke nepromišljenosti u potrazi za zabavom. Razdvaja ih islam, osobni moral i ljubomora.

Karim je bivši student filozofije, mladi musliman zaposlen na opasnom poslu razminiranja okolice grada čime prehranjuje sebe i sestru Džamilu. Nada se odlasku u Irak, također na poslove razminiranja, i zabrinut je zbog budućnosti. Egzistencijalne brige i propitivanje vlastitih moralnih vrijednosti pojačavaju tragični događaji potaknuti njegovom zaljubljenošću u prijateljevu djevojku. U Karimu se sve više produbljuje sukob između islamskih načela i zapadnjačkog načina života.

Urbana socijalna drama s dobro oslikanom atmosferom i uvjerljivo razrađenim odnosima među likovima. Osobito sam zadovoljna slojevitošću filma u kojem su propitane mnoge etičke dileme u gradu miješanog stanovništva i različitih kulturoloških obiačaja na vjetrometini strogog islama i zapadnjačkih utjecaja. Odlična glazba.

Miljenko Jergović, Sarajevski Marlboro

Marlboro je kultna marka cigareta čija je sarajevska licenca bila kulturni i statusni simbol predratnih godina na području bivše Jugoslavije. Baš zbog toga razvikana marka oduvijek mi je bila antipatična, ali "Jergovićev Marlboro" osvaja od prve stranice jednostavnošću i toplinom, nekakvim apstraktnim "drugarstvom" i iskonskom humanošću kojim je prožeta atmosfera tog bosanskog lončića. Formom kratke priče i zgusnutog izraza Jergović vlada majstorski, isprva nas uljuljka u lagano narativno odmotavanje, ili umotavanje, začinjeno ironijom i iskrama onog meni neodoljivog bosanskog humora, a zatim nas ubode. Pa razmišljaj. I čudi se. I pitaj.
S naglašenim smislom za promišljanje i humaniziranje svakodnevice kroz postupke Onih Koji Smo Mogli Biti I Mi Jergović je tematski široko zahvatio u vrijeme prije i tijekom okupacije Bosne devedesetih te pružio literarnu reportažu  s terena nakon koje ili zavoliš tu mrku i ponosnu Bosnu,  ili je još više voliš.

Na sredini sam, guštam si svaki dan jednu do dvije priče, vraćam se, jednu sam dosad čitavu prepisala iz čistoga užitka, a ostalo nek bude u fragmentima kad mi dođe da čituckam svoj blog uz kavu.

IZLET (prva priča, uvod)

Jajce je sačinjeno od ogromnih lego-kockica. Neka velika ruka posložila ih je kao po prospektu. Ništa nije kao pravo osim vodopada. On je velik i strašan. Izlet provodiš pod natkrivenom baštom restorana. Džemo priča o djevojci koja je zbog mladića skočila s vrha vodopada. Kada je ovaj to čuo, skočio je i on. Ali djevojka nije poginula, nego se drugi dan pojavila u gradu. Pitala ljude gdje joj je mladić i ovi joj rekli da je skočio za njom. To ju je rastužilo, pa je skočila opet. Nitko osim tebe nije vjerovao Džemi. Pitao si ga da li se možda mladić nakon skoka pojavio živ. Nije. E sad, nije ti bilo jasno kako žena, a žene su slabije od muškaraca, može ostati jednom živa, a on nije mogao nijednom. Predložio si Džemi da skačete, pa da vidimo tko će ostati živ. On nije htio...

Kišni je dan, pod mostovima nabujala Bosna teče, i ništa baš nije za izlete. Sredovječni službenici veselo čavrljaju i zagledaju plavokose sekretarice, koje u velikim torbama za plažu nose pečene piliće, šminku i češljeve, table plivadona, ulja za sunčanje i one sitne ženske stvarčice za koje ćeš puno kasnije saznati da se koriste samo jednom mjesečno, ali to jednom je uvijek kada se ide na izlete ili kada se nešto slavi.

GONG

Tog dana manje se pilo i više razgovaralo. Hladnih i bistrih glava, Edo Inžinjer, Velija Fudbaler, Meha Padobranac, Mirso Kuglager i Stevo Lopov analizirali su situaciju. Zaključeno je da će biti što biti mora.

BRADA 

Nije kum dugme, a bogme ni kuma nije rajsferšlus!

Dejan je nastavio obilaziti Dinku. Donosio joj je hranu i pijano govorio kako će on i nitko drugi spasiti Jurja jer zna da bi i Juraj spasio njega da su u ovome ratu, ne dao Bog, ustaše gornji, a četnici donji. Dinka je klimala glavom, a on bi ju tada pokušavao razgaliti šalama. Jednom ju je tako, kroz smijeh, upitao:
- Je li, kumo, bi l' ti meni dala kad bi ja našeg Juru izvuk'o iz govana?
Dinka je sklonila pogled ustranu, usna joj zaigrala od bijesa, ali nije progovorila.
- Nisam ja, kumo, rek'o da bi uz'o, ali me zanima je l' bi ti dala. Hoću da znam kakav si čovjek i koliko ti je naš Jure drag. Evo, meni je drag da draži ne može biti. Da znam da će mu to spasiti glavu, ja bi tebi dao bez razmišljanja, pa ti sad vidi je l' tebi draži tvoj muž ili meni moj kum.

Miljenko Jergović, Sarajevski Marlboro

Jergovićeva zbirka kratkih priča predstavlja jedno zasebno pripovjedačko savršenstvo. Pa evo jedne priče koja me i nasmijala i skoro rasplakala. Poput žličice prebogatog okusa iz bosanskog lonca u kojem vrije i pjeni se, i obećava još, i ima svega....

 HANUMICA (Hanumica je žensko ime turskoga porijekla. Značenje imena je: gospođica.)

     Nikada je nije vidio ni čuo, ali kada mu je telefonom tetka ponudila da se useli u njezin stan, Ćipo je objeručke prihvatio. Pet soba, čovječe, nijedan razbijen prozor, plinsko grijanje i špajza puna hrane. Sve u svemu, Ćipo nikada nije bolje ni živio. Nakon što je prije desetak godina otac otišao u Kanadu, a majka se izgubila u nekoj birtiji na šabačkoj magistrali, lutao je od podruma do podruma, žicao lovu, istovarivao ugalj i za koju stotinu maraka prenosio nekakve paketiće preko granice na Ljubelju.
     U početku nije znao što će s tolikim sobama, svake je noći spavao u drugoj, topeći se u dubokim perinama u kojima te, kad se jednom u njih uvučeš, nikakav geler ne može pronaći. No u tako velikom stanu čovjeka na koncu mora ugnjaviti samoća. Samo budala može u toliko soba živjeti sama, mislio je, i počeo se baviti planovima o popunjavanju svake praznine i naseljavanju svih pustih ćoškova. Najprije je doveo nekog psa lutalicu koji se uneredio po svim ćilimima, a onda uginuo nasred hodnika. Potom je donio mačku, i ona nakon dva dana pobjegla, ali je tada sreo Mujesiru, sedamnaestogodišnju djevojčicu iz Foče, koja je tko zna kojim putevima, mimo frontova i četničkih zasjeda, ostavivši svu poklanu rodbinu, osvanula u Sarajevu. Pokazao joj je gdje će spavati, napomenuo da joj nije pametno započinjati nikakvu priču niti ga za bilo što pitati jer je prijek i nervozan i zaprijetio joj da nikada, bez obzira na moguće razloge, ne zalazi u njegov dio stana.
     Mujesira je očistila pasja govna sa ćilima, ispremještala namještaj u svojoj sobi, ugodila stan prema ženskom oku i unijela, makar sa strane, malo života u Ćipinu čamotinju. On ju je poprijeko gledao, nikada nije progovarao riječi, a kada su nakon petnaestak dana uslijedila uobičajena pitanja, odgovoarao je osorno i gotovo s mržnjom. Mujesira ga je trpjela onako kako se već trpe muškarci koji su na svoju ruku, ne tražeći objašnjenja ni tamo gdje bi ih svaka žena na ovome svijetu tražila. O Ćipi nije znala ništa, odakle je stigao, je li ovo njegov stan i gdje je radio da ga je ovako lijepo i skupo mogao opremiti. Ponekad bi se upitala, pogotovo kasno noću, u vrijeme straha i strepnje, čiji je zapravo on, naš ili njihov, i da nije možda kakav pritajeni snajperist ili špijun, zašto toliko skriva svaki i najsitniji detalj o sebi, zašto barem nije rekao kako se zove, jer Ćipo sigurno nije, takvih imena nema ni u Srba, ni u Hrvata, ni u Muslimana. Pokušavala je otvoriti ga nasmijanim pogledima i sitnom nježnošću, prinosila bi mu kavu i nabavljala alkohol na pijaci, ali je Ćipo ostajao jednako osoran.
- A smetam li ja tebi? Dugo sam već tu i možda je vrijeme da se iselim - spomenula je jednoga jutra.
On ju je prezirno pogledao, pljucnuo ustranu i procijedio:
- A gdje ćeš, jadna ne bila?
Izašao je iz kuće ne čekajući odgovor. Mujesira je ostala otvorenih usta, dok su joj se po glavi rojila razna objašnjenja i male ženske podlosti kojima bi mogla da ga razmekša i konačno navede da pokaže svoje lice onakvim kakvim ga je pokazivao drugim ljudima i ženama, a sigurno je, mislila je, u njegovom životu bilo i drugih. Nije valja pao s mjeseca, sigurno je imao oca i majku, možda i prijatelje, ženu i djecu. No kada se popodne vratio kući, više se nije usudila progovoriti ni riječi. Osjećala je, ako ga nešto upita, Ćipo će eksplodirati i tko zna što će se onda dogoditi, tko zna kako bi se opet, iznenada i naizgled bez razloga, mogao rasuti svijet kao što se rasuo prije nekoliko mjeseci u Foči.
     Jednom ju je u prolazu, valjda slučajno, dodirnuo. Ona se  stresla i posrnula, Ćipo se osvrnuo i opet je nimalo toplije pogledao. Jednom je, dok je bio vani, provirila u njegovu sobu. Na zidu je bio ogroman križ i još neke kršćanske relikvije. To je dakle to, pomislila je, i narednih nekoliko dana vjerovala kako o Ćipi zna sve. On je, znači, katolik, i zato je mrzi. Ali, vidiš, katolici su ipak bolji od pravoslavnih. Puste te u kuću umjesto da te ubiju, samo što te ružno gledaju.
     Ćipo se dugo mučio što činiti s tom djevojčicom. Učinila mu se lijepa, ali u isto vrijeme i tako tuđa. U njegovim prijeratnim podrumima takvoga bića nije moglo biti, a evo sad, u tetkinom stanu, usred rata, zatekla se, kao dar s neba, kao čista i otvorena ponuda nekog drugog, čestitijeg i boljeg života, koji je, opet, s jedne strane djelovao tako obećavajuće, a s druge strane bio duboko odvratan. To fočansko dijete uvuklo mu se, protiv njegove volje, pod kožu, kao najava nove, još žešće i bolnije nesreće. Htio je dodirivati ju, ali mu se svaki mogući dodir činio kao otvorena najava konačnog životnog gubitka , onoga nakon kojeg ne ostaje više ništa, osim da poludiš, da se ubiješ, ili da se postaviš nasred Tršćanske ulice i čekaš dok te ne pokosi četnički snajper s Jevrejskoga groblja.
     Pred spavanje bi se zagledao u onaj križ i ponovio u sebi: "Ja sam, Bože, ovdje, ne mogu pomoći ni sebi ni njoj, a ti si tu, pa nam pomozi!" To mu je tako zvučalo kao molitva.
     Nekako pred kraj ljeta, na samom ulazu u zgradu, Mujesiri je granata odbila obje noge. Dva dana umirala je u bolnici, liječnici su već digli ruke od nje, a Ćipo je ispred prozora ponavljao da se orio bolnički krug: "Vrati mi se, hanumice moja!" Vidio ga je poznat svijet kako plače. Pitali se što je imao s tom malom, i onda ga prozvali Hanumica.

Salaš ni na nebu ni na zemlji

Nikad mi neće dosaditi jer će uvijek izabrati i posložiti te svoje riječi tako da diraju i izazivaju slike. Uvijek nađe neko mjesto pa me pogodi. I to je to. Kad ti nešto paše. Jer si takav.

Jeseni su učestale
mitrovdanske magle pale
šojke podovile rep
naprstak do pola nali
taman mi još tol'ko fali
da se napijem k'o čep

Poleglo u duši klasje
huk oluje iza nas je
gajdaš bušnih mehova
sva se mudrost može svesti
na par Božjih zapovesti
i par ljudskih grehova

Ima salaš odma' iza svega
di za Božić bude metar snega
di su senke smaragda i zada
ni beljih zima ni crnjeg 'lada

Za oblakom u spokoju lebdi
salaš ni na nebu ni na zemlji
nedostupan ni drumom ni morem
valja mi tamo dok
parlog tuge ne preorem

Lagao me ko je stig'o
od ljudi sam ruke dig'o
što zbog sebe, što zbog njih
strune sam po srcu štim'o
odvoleo kog sam im'o
bajke sabio u stih

Ima salaš odma' iza svega
nit' ko svrati, nit' ko zna za njega
poznam ga po bluzi od tila
na mom je štriku jedared bila

Dio intervjua s Mešom Selimovićem

– Zašto ste junaka svoga romana zamislili kao derviša, islamskog isposnika, gotovo redovnika?

– Pogrešno je doslovno shvatati stvari u književnosti. U književnosti ima vrlo malo izravnih stvari, to su sve simboli. Derviš kod mene nije redovnik, nego uopšteno čovjek koji misli dogmatski. To može biti religiozni dogmatik, komunistički dogmatik… To je opšti pojam. Mislili su neki da ja u romanu tumačim filozofiju Kurana. Bože sačuvaj! Naprotiv! Ja u romanu uzimam Kuran kao autoritativno mnijenje, bilo koje. Ljudi koji nemaju svoga mišljenja posežu za tuđim, za Kuranom, za Biblijom, za Marxom. Čine to dogmatski, mehanički, bez rizika, upravo da izbjegnu rizik. Taj derviš sam i ja. Njegova je tragedija u tome što pokušava naći izlaz, ali ga ne nađe na putu Ljubavi, nego mržnje. On se stane služiti sredstvima protiv kojih se borio. To je njegova moralna smrt, neizbježna u izboru sredstava kojima se počeo služiti. Ta je smrt gora od fizičke. Njegova fizička smrt na kraju više i nije važna.

(Glas Koncila, 1970)