Bijela Masajka/ Die weisse Massai (2005.)

Film je nastao prema istinitoj priči o ljubavi Švicarke Corinne Hofmann. Corinna je o svojim afričkim iskustvima dosad napisala tri romana, a ovaj film prati zbivanja iz prvog.
Tijekom poslovnog boravka u Keniji mlada Švicarka Carola (promijenjeno ime) zaljubi se u ratnika plemena Massai. Iznenadno odlučuje ostati u Keniji, ostavlja dotadašnjeg dečka Stefana i ne razmišljajući previše, kreće u potragu za Lemalianom. Odlučuju živjeti zajedno prema pravilima njegovog nomadskog plemena.
Vjerujem da su romani puno kvalitetniji od filma, mada ih nisam čitala, ali autobiografski diskurz trebao bi svakako biti. Usprkos dobrim i uvjerljivim glumcima, prva polovina filma bila je prilično loše filmski ispričana, nalik klasičnom neuvjerljivom ljubiću. Tenzije su malo porasle u drugoj polovini, ali opet nije bilo prave emocionalne podloge. Sve je ispričano, ali mlako i bez naglaska. Zapravo, naglasak je bio na odnosu glavnih likova, dosta vremena potrošeno je na njihovu tjelesnost i intimu, a prava je drama priče izostavljena.
Carola je jaka žena, spremna stati iza svoje teške odluke. Dobro se nosi s neciviliziranim okružjem, tradicionalnim i ritualnim običajima koje ne razumije, u svemu je vodi ljubav prema njezinom muškarcu koji s vremenom postaje sve slabiji u odnosu na nju. Pojavljuje se ljubomora i kulturološke razlike postaju sve očitije. Rođenje djeteta samo pogoršava stvari. Carola odlazi s djetetom u Švicarsku, gdje i danas živi.
Film bi bio puno bolji, a ne samo osrednji, da su razlike naglašenije, a prostora i materijala za to je bilo puno. Šteta. Nije da nisam pratila sa zanimanjem, osobito jer je riječ o istinitoj priči, ali nekakvo veliko zadovoljstvo nisam osjetila. Ipak, pohvale prezgodnom francuskom glumcu afričkog podrijetla i kostimima.

Mika Antić, Opomena

 "Čuvati, čuvati, čuvati, u snove se obuvati. I samo po zlatnom hodati. Još snova dodati. Dodati. Skupiti, skupiti, skupiti i čelom o smrt lupiti. Čuvati, čuvati, čuvati. A vetrovi će oduvati."





 "Ogromno, domno, ogromno. Uvis, a vratolomno. Pa opet u visine da se do zvezda sine. Pa opet u nizine da se do običnog skine. Ogromno. Ogromno. Ogromno. Pa vikni. Ustani. Šikni."

 "Voleti. Voleti. A kako tome odoleti? Odboleti. Preboleti. Šta dalje? Pa ponovo voleti.."











Mika i Đole moje su velike ljubavi i uvijek mi pašu. Obojicu ih smatram Posljednjim Vojvodama Vojvodine, iako tako nazivaju samo Miku. Svugdje me okružuju, skupila sam sve zbirke, sve romane, imam ih u papirnatom i PDF obliku. Ponekad kad napravim pauzu radeći nešto, otvorim nešto njihovo uz jednu cigaretu, onako za dušu pa idemo dalje :) Jednostavno, poezija.
  
OPOMENA

Važno je možda
i to da znamo:
čovek je željan tek 
ako želi.

I ako sebe celog damo,
tek tada možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.

I samo onda kad i mi tražimo,
moći će netko i nas da sretne.

Elizabeth Gaskell, Sjever i jug/ North and South

Ja smatram da riječ 'gospodin' opisuje osobu samo u odnosu prema drugima, ali kad govorimo o 'muškarcu', promatramo ga ne samo u odnosu prema njegovim bližnjima, već i prema samom sebi, prema životu, prema vremenu i vječnosti. Brodolomac usamljen poput Robinsona Crusoea, zatvorenik doživotno zatočen u tamnicu, svetac iz Patmosa posjeduju izdržljivost, snagu i vjeru koja se podrazumijeva pod izrazom 'muškarac'. Ta riječ 'gospodstvo' prilično mi je dojadila, jer čini mi se da je često koriste na neprikladan način, a često i iskrivljuju njeno značenje do te mjere da sam je spreman nazvati izrazom hipokrizije današnjice, dok je puna jednostavnost imenice 'muškarac' i pridjeva 'muški' nepriznata.

Rane/ The Wounds (1998.)

Iako i inače gledam puno filmova, ovo ljeto posvećeno je studiranju opusa Darrena Aronofskog i Srđana Dragojevića. Obojica snimaju "gadne" filmove koje mnogi ne vole, ali moraš ih cijeniti. Kod mene je to uglavnom povezano. Dok se Aronofsky u svim uratcima bavi nekim oblikom opsesivnog ponašanja kroz uvlačenje gledatelja u psihološki svijet glavnog lika, Dragojević nas uvijek uvlači u stvaran svijet kulture jednog naroda ili društva nudeći klicu kritike. Obojica razrađuju psihološku razinu priče, samo na različite načine. Ma koliko gadni bili ovi filmovi, meni su sjajni jer "protresu" i tjeraju na promišljanje i reviziju vlastitih stavova.

"Rane"su izuzetno ružan film, nema pozitivog lika, svi su bolesni na svoj način kao posljedica bolesnog društva ogrezlog u bolesnu ideologiju. Retrospektivno pripovijedanje u prvom licu (Pinki se gledateljima obraća sa "Rođaci"), montaža kratkih i ubrzanih kadrova, dokumentaristički dijelovi, estetika ružnoće, čisti naturalizam... Ako odrastaš na beogradskoj periferiji devedesetih, u blizini otvorenih frontova, okružen propalim i agresivnim vojnim licem (zapostavljeni Miki Manojlović, moj najdraži srpski glumac), plitkim neobrazovanim ženama i ponosnim kriminalcima, bit ćeš trajno ranjen, ali svojim ranama ćeš si utirati put prema uspjehu u miljeu koji poznaješ i rođenjem mu pripadaš. Mediji ti samo pomažu.
Pinki i Švabo su tinejdžeri koji odrastaju u susjedstvu kriminalca Kureta (sjajni Dragan Bjelogrlić, uz Nikolu Koju, očito Dragojevićeva glumačka muza). Redovito prate televizijski šou "Puls asfalta" koji predstavlja srpsko podzemlje, tj. najutjecajnije kriminalce tog vremena. San im je jednom gostovati u toj  emisiji. Njihov mentor Kure još nije na razini najokrutnijih tipova koji zaslužuju mjesto u emisiji, ali trudi se i ubrzano napreduje. Nema grižnje savjesti, skanjivanja, odustajanja. Ranjavaš se do kraja da bi postao poštovan!

I konje ubijaju, zar ne?

Prema istoimenom romanu Horacea McCoya Sydney Pollack snimio je film (1969.) s Jane Fonda u naslovnoj ulozi. U tome je bio moj problem s ovom predstavom od koje sam više očekivala nego dobila. Film sam gledala nekoliko puta, a u predstavi mi je sve nekako bilo mlako i nedorečeno. Nedostajalo je prave drame koja bi pokazala puninu tragedije likova. Kao plesni spektakl predstava je odlična, osobito u današnje vrijeme kad svi luduju za "Plesom sa zvijezdama" i sličnim show programima. Glumci su plesno bili sjajno uvježbani, osobito par Nera Stipičević i Mislav Čavajda. Izbor glazbe izvrstan također, sve hit do hita iz nekih prošlih vremena. Sad dok pišem, pitam se je li problem možda bio u tome što sam bila na balkonu. Isprva sam se tome veselila, sve ću vidjeti iz ptičje perspektive, bit će efektno i imat ću pregled na cjelinu pozornice. Ali nedostaju mi krupni kadrovi iz filma kojima je dočarana patnja te psihička i fizička bol, naglasak na jednom pa na drugom plesnom paru, rast napetosti i tragike.

Izvorno radnja se događa u vrijeme velike svjetske krize, krajem dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Puno mladih ljudi prijavljuje se na iscrpljujući plesni maraton misleći kako će si osvajanjem glavne nagrade promijeniti život. Spoj plesa kao zabavne i lepršave umjetnosti onima koji gledaju i tragičnih okolnosti koje su ih ponukale na sudjelovanje stvara kontrast na kojem djelo raste u dramatskom smislu. Kroz plesni maraton otkrivaju se mnoge ljudske dileme i univerzalne vrijednosti s pozitivne i negativne strane.
Ivica Boban je kao i mnogi redatelji svoju predstavu osuvremenila, ali po meni nepotrebno. Već sam dosad  mnogo puta doživljavala osude i neslaganje zbog takvog svog stava prema aktualizaciji bilo kojeg umjetničkog djela nastalog ranije. Za mene nema dileme! Ne dirajte u umjetnička djela koja su dokazala svoju vrijednost dugogodišnjom ili višestoljetnom recepcijom upravo zbog toga jer su svevremenska temom. Vrlo sam osjetljiva na moderne Hamlete u kožnatim hlačama, Ifigenije u kratkim suknjicama i slično. Aktualizacija kod recipijenta dolazi sama po sebi ako je duh djela "pogođen" svime što dramska umjetnost ima na raspolaganju.

Veliki svjetski teatar

U ovoj sam predstavi uživala čak dva puta - prvi put u Primoštenu na Simpoziju učitelja i profesora hrvatskog jezika, a zatim u zlatarskoj Sokolani. 

 U „Velikom svjetskom teatru“, nastalom 1663. godine prema tekstu baroknog autora Pedra Calderona de la Barce, život je prikazan poput kazališne predstave u kojoj ljudi preuzimaju dodijeljene uloge. Upoznajemo sedmero likova (Bogataš, Kralj, Seljak, Prosjak, Ljepota, Mudrost, Nerođeno dijete). Oni ulaze i izlaze kroz  vrata smještena na rubovima scene (Kolijevku i Grob), dok se s razglasa čuje glas koji upućuje na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Barokni tekst obradili su i prilagodili Enes i Jasmin Novljaković, koji je ujedno i redatelj.

Svatko od nabrojenih likova nosi se sa svojom životnom ulogom kako zna i želi jer smo obdareni slobodnom voljom i život nam je onakav kakvim ga gradimo. Na kraju predstave svi trebaju položiti račun kako bi u skaldu sa svojom glumom ili djelima (što je izjednačeno) bili nagrađeni ili kažnjeni. U raj odlaze Mudrost i Prosjak, u čistilište Kralj, Ljepota i Seljak,  Nerođeno dijete u limb (međuprostor), a u pakao, očekivano, Bogataš. 

Predstavom je dočaran barokni doživljaj svijeta s osnovnim motivom prolaznosti, ali je sjajno istaknuto Calderonovo promišljanje renesansnog svjetonazora prema kojem je naše postojanje samo igra dodijeljene nam uloge, a čitav je svijet pozornica na kojoj mijenjamo maske prema potrebi. Scena u kojoj Enes glumi Ljepotu bila je vrhunska. Upoznati ga zabavno i simpatično. Prilagodba baroknog teksta u kabaretskom stilu, što olakšava dostupnost predstave i u manjim mjestima, sjajna je ideja, osobito za učenike. Moji su uživali, vidjelo se i čulo kasnije. 

Pita Enes mene pri upoznavanju u Primoštenu: "Znate li da sam ja Bosanac, pa još k tome i pjesnik?"  "Sjajan spoj!" Odgovorila sam mu njegovim prelijepim stihovima koje znam još od srednje škole. Zajedno smo ih odrecitirali. Stari šarmer. :)

 PRISUTAN KAO SVJETLOST BEZ GLASA

Samo da se uz tebe budim
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim.
Da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim,
prisutan kao svjetlost bez glasa,
i da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti,
sad,
ovoga časa.

Duhovi Sarajeva/ Ghosts of Sarajevo (2007.)

Redatelj: Dejan Radonić

Sarajevo, deset godina poslije rata. Dvojica prijatelja, Pik i Tref (Enis Bešlagić i Davor Janjić), vječiti studenti medicine, žele obnoviti sarajevsku žičaru i na taj način oživjeti dio prošlosti, svoje i gradske. Upoznaju Dalmatinku Olju (Severina Vučković) koja traži svog polubrata o kojem ne zna ništa osim da je negdje u Sarajevu. Žičaru koju treba obnoviti čuva njihov prijatelj stari Admiral, invalid bez nogu, u kolicima, metafora ratnog Sarajeva. Društvo mu prave duhovi čijom naracijom film završava, koji igraju neku starinsku igru s kockicama i razgovaraju....???!!!
Najradije bih sve ostavila na interpunkcijskim znakovima, puno njih, ali dovršit ću kad sam već započela jer želim ovim blogom stvoriti nekakav dnevnik i vlastiti virtualni podsjetnik. Što se zaboga dogodilo? pitam se od jučer. Sve je bilo na raspolaganju - iskusni glumci (što Janjić i Bešlagić jesu, Severina nije važna), predivno Sarajevo, zanimljiva i simpatična ideja za filmsku priču, tradicionalni bosanski topli i životni humor...
Žao mi je zbog ovog filma. I ne mogu vjerovati da ekipa ljudi na čelu s redateljem može u ovolikoj mjeri uprskati cijelu stvar. Dobra ideja ostala je samo ideja, otvoreno je mnogo podzapleta, sve djeluje konfuzno i nedorečeno, ali najsnažnije se osjeća manjak kreativnosti i istinskog nadahnuća. Glumci na čelu sa Severinom neuvjerljivi su u svom preglumljivanju, poput početnika koji se boje kamere a žele djelovati cool, duh Sarajeva ni sa čime nije dočaran, humora zapravo nema. Nema ni tragike ni drame. Ničega. Jako loš film.

Nema zemlje za starce/ No Country for Old Men (2008.)

Redatelji: Braća Coen (Joel, Ethan)






Braća Coen spadaju u moje najdraže redatelje.
Uglavnom, "Fargo" sam gledala nekoliko puta jer me opčinio način građenja kao nekakvog paralelnog svijeta izvan ovog u kojem jesmo i potencijal koji izvlače iz glumaca.  To je ujedno i prvi njihov film preko kojeg sam postala poštovatelj. Iako film "Nema zemlje za starce" nije uopće tematski-sadržajno ono što preferiram, odgledala sam ga već treći put u posljednje dvije godine. Jučer sam vodila raspravu u kojoj mi je bilo tvrđeno da bi svaki film s Javierom Bardemom bio sjajan. Zapravo, da. Ali u ovome spoju osobito.
Neću prepričavati ništa od sadržaja jer bi time svako eventualno gledanje izgubilo draž. Sadržaj je sporedan. Javier je toliko upečatljiv, odvratan, zastrašujuć i genijalan u isto vrijeme da mu se najiskrenije divim.
Možda još da spomenem da filmovi s bizarnim krajolikom teksaške pustinje i kilometrima puste ceste oduvijek u meni izazivaju grozu, gotovo jednaku kao da gledam neki horor.

Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli

 "Ministry of Pain" je porno klub u Haagu. Većina likova ovog romana honorarno radi u amsterdamskoj radionici "Demask" koja snabdijeva robom i rekvizitima razgranati lanac holandske pornoindustrije. "Ministarstvo boli" je i metafora njihova zajedništva.

 Premda autorica ne voli takve kategorizacije, jer tvrdi da je ona u "voljnom egzilu", ovo jest egzilantska proza s autobiografskim elementima. Profesorica jugoslavistike, studija koji više ne postoji (a koji sam i ja upisala pa su mu se struktura i naziv promijenili), početkom devedesetih zatekne se u Amsterdamu. Iz Zagreba je morala otići jer joj je muž bio Srbin kojeg su počeli šikanirati na fakultetu gdje je bio zaposlen. Ubrzo im se brak raspada, muž odlazi u Japan kao matematički stručnjak, a ona ostaje u Amsterdamu. S grupom studenata s prostora bivše Jugoslavije, koji su upisali fantomski studij "servo-kroatisch" jezika jer je to bio najlakši put do holandske diplome i mogućnosti ostanka, pokušava kroz evociranje prošlosti prihvatiti nesigurnu sadašnjost egzilanta. Nižu se proživljene traume i bol ljudi koji su preživjeli početak rata i raspad države u kojoj su živjeli. Njihove su ispovjedi gorke i bolne, premda ima dijelova na kojima sam se nasmijala do suza, jer je njihov identitet odjednom postao "identitet stranca" - u državi iz koje dolaze, a koje više nema, kao i u Nizozemskoj.
Likovi i situacije izrazito su realistično ocrtani, inspirirani amsterdamskim dahom kojem se autorica i sama na kraju priklonila. Izlječenje je moguće, ali uspostavljanjem katalogizacije prošlosti (Dubravka Ugrešić imala je važnu ulogu pri osmišljavanju "Leksikona Yu mitologije" ). Dakle, trebamo jasno odrediti svoje mjesto u prošlosti da bismo mogli prihvatiti sadašnjost i budućnost.
Dubravki Ugrešić mnogi zamjeraju neprestano kopanje po prošlosti i izlizanost i potrošenost teme. Egzil je nešto što je nju odredilo kao osobu, sastavni dio nje. Osobno, veliki sam poštovatelj ženskog pisma (Slavenka Drakulić, Irena Vrkljan, Daša Drndić, Julijana Matanović), osobito onog nastalog u egzilu, jer ga stvaraju intelektualne ikone književnog postmodernizma, potekle s ovih prostora, ali dovoljno jake da ga sagledaju sa svih perspektiva i suoče se s "kulturom laži". Ugrešićkin stil je britak, izravan, često sarkastičan. Dovoljno da smeta mnogima, dovoljno da je nastavim pratiti.

"Ikona jugoslavenskog konzumentskog doba osamdesetih godina bio je vlak za Trst. U tom vlaku putovale su tone švercane robe, traperica, kave, riže, ulja, majica, gaća, cipela, svega. Kraj jugoslavenskog masovnog šopinga u Trstu poklopio se s Titovom smrću. Tito je umro u svojoj osamdeset i osmoj godini, i njegova smrt bila je diljem Jugoslavije obilježavana brojnim, između ostaloga i hortikulturnim akcijama. Sadilo se 'osamdeset osam ruža za druga Tita', 'osamdeset osam breza za druga Tita', i slično. 
E, pa pita carinik Cigu u vlaku koji se vraća iz Trsta: 'Što to imaš u tim torbama?' A Cigo će kao iz topa: 'Osamdeset i osam traperica za druga Tita!"

Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli (2)

U svom diplomskom radu  za Odsjek novije hrvatske književnosti velik sam dio prostora posvetila Ugrešićkinoj analizi govora egzilanata kojima je predavala u Amsterdamu u sklopu studija servo-kroatisch jezika, kako su ga Nizozemci nazivali. Idući odlomak sjajna je psihološka razrada likova, tj. studenata iz raznih dijelova bivše Jugoslavije koji pokušavaju iznova živjeti u stranoj zemlji.

"Selima je iritrala Bobanova ekavica, bilo je to više nego očito. Kada bi Boban govorio, Selim je kolutao očima, puhao u zrak, zakašljavao se. Kada je on govorio, 'bosančio' je više nego što je to, pretpostavljam, činio u drugim prilikama.
Nevenin govor karakterizirala je neka vrsta jezične shizofrenije. Zamuckivala je, miješala govore, brkala akcente. Čas bi govorila nekim južnosrpskim govorom, zatim nekom imitacijom zagrebačke kajkavštine, onda bi otezala kao Bosanci, a onda bezrazložno podizala tonove na krivim mjestima, kao autistična djeca. Poslije mi je ispričala da su se otac Srbin i majka Hrvatica žestoko svađali, i pred sam rat, rastali. Svatko je vukao svom etničkom krdu. Nevena se preselila baki u Bosnu i odande je, kao izbjeglica, stigla u Amsterdam.
Najbolje mi je u holandskom - rekla je, kao da je u pitanju vreća za spavanje, a ne jezik.
Uroš je mrvio riječi u ustima, tako da smo ga jedva razumjeli. Bilo je neobično i to da je upotrebljavao napadnu količinu deminutiva. Kao da je tim deminutivima udobrovoljavao svoju okolinu, poput lakeja iz kakva ruskog romana iz razdoblja realizma. Kao da se bojao da bi mu sugovornik mogao udariti pljusku, pa su mu deminutivi služili kao štit. Uroševi deminutivi izazivali su kod ostalih u razredu prezir. Jednako su ismijavali i učestalu upotrebu deminutiva u holandskome govornom jeziku. Uroš se toliko mučio dok je govorio da sam ga radije ostavljala na miru.
Igor je tečno govorio holandski. Holandski je za njega značio slobodu, materinski je doživljavao kao stegu.
- Kada govorim naški, osjećam se kao lik u provincijskoj drami, if you know what I mean - rekao je Igor.
Zato je taj naški obilato 'peperizirao' s anglicizmima. Naški s anglicizmima zvučao mu je podnošljivije.
- Svi ti naši jezici trude se da uspostave svoju književnu normu, ali zvuče prirodno jedino u svojoj nečistoj, bastardnoj varijanti. Ili u dijalektalnoj. Kada čujem Dalmatince kako spikaju, to mi je cool. Kada čujem službeni hrvatski, doživljavam to kao prenemaganje i nasilje nad jezikom. Svi su vam ti jezici, hrvatski, srpski, bosanski, nešto neprirodno... Ja sam vam roker, drugarice, imam super sluh, I know what I'm talking about... 

Taj naški o kojem je Igor govorio, misleći pritom na hrvatski jezični standard, u međuvremenu je postao još krući. Stalna izloženost novinama i televiziji mijenjala je jezik iz dna u dan: jedni su usvajali nakaradni novogovor sa začuđujućom pasivnošću, drugi sa strašću...
Mladi ljudi stali su se spontano sklanjati u lokalne govore, koje su prije prezirali. Znali su bježati i u svoj izmišljeni jezik, jezik školske generacije ili klape. Taj izmišljeni jezik služio je kao trenutačna obrana od službenog novogovora, koji je došao s ratom, prodirao odasvud i zagađivao sve. Bilo je to nešto poput tajnog jezika kojim smo se služili u djetinjstvu, uvjereni da nas nitko ne razumije. Moporapam tipi nepeštopo repećipi... 

Jezik je bio naša zajednička trauma. Potresao me slučaj jedne Bosanke, koja je, kažu, priču o vlastitom silovanju naučila napamet i ponavljala je svaki put kada su to od nje tražili. A kada su se ratna silovanja našla u fokusu svjetskih medija, pokazalo se da je jedino ta Bosanka i bila u stanju ispričati suvislu priču. Ubrzo su je razvukli strani novinari, ženske organizacije, pa američke ženske organizacije koje su je pozvale u Ameriku. Tamo je putovala od mjesta do mjesta i vrtjela traku vlastitog poniženja. Štoviše, kažu da je naučila napamet englesku verziju. Ponavljala je svoju priču, sada dvostruko otuđena od njena sadržaja, poput narikača koje ljudi po selima unajmljuju da na pogrebima oplakuju pokojnike.
Bosanka je poput kakve govorne mašine javnom vrtnjom bolne priče otupljivala svoju bol."

Noći boje borovnice/ My Blueberry Nights (2008.)

 Redateljica: Wong Kar Wai

Dragi Jeremy,
posljednjih dana učila sam kako da ne vjerujem ljudima i drago mi je da nisam uspjela.
Nekada zavisimo od drugih ljudi kao ogledalo, da nas odrede, da nam kažu tko smo.
I svaki me odraz više čini nalik sebi.
        
                                                 Elizabeth

Elizabeth (Norah Jones) u malom njujorškom kafiću ostavlja ključeve stana u kojem se sastajala s ljubavnikom nakon što saznaje od barmena (Jude Law) da on ima drugu. Kafić i Jude Law u njemu preslatki su. Mirno mjesto prigušene rasvjete, bez gužve, sa staklenkom punom ključeva na šanku. Nešto poput Muzeja prekinutih veza, svaki  ključ ima svoju priču. Jeremy (barmen) ih ne baca, nego posprema, jer bi neka vrata zauvijek ostala zatvorena bez ključa a nije na njemu da to presudi. To je, naravno, samo metaforičko pokriće za znatiželjne goste. I Jeremyjev ključ je u staklenci, on još nije zatvorio vrata svoje prošlosti. Između Elizabeth i Jeremyja stvara se duboka privrženost i razumijevanje. Jeremy je očekuje svake večeri, na šanku su za nju postavljeni tanjurić i vilica, razgovaraju malo, ona povremeno jede pitu od borovnice i tuguje. Pita od borovnice također ima svoje metaforičko značenje - tijekom dana gosti naručuju razne kolače uz kavu, ali ona uvijek ostane gotovo netaknuta. 'Što nije u redu s njom?' - pita Elizabeth? Ništa, sve je u redu, sjajna je, samo jednostavno nitko je ne želi.'
Elizabeth iznenada odlazi iz grada, stotinama kilometara daleko, radi po raznim mjestima u kafićima pokušavajući uštedjeti za vlastiti auto i zaboraviti prekid veze koji ju je slomio. Redovito se javlja Jeremyju razglednicama, on je panično pokušava naći, ali odustaje. U svom voljnom progonstvu Elizabeth upoznaje razne usamljene i nesretne ljude, konobari nekako uvijek imaju izravan uvid u tuđu nesreću. Policajac Arnie, njegova bivša žena Sue Lynn, pokerašica...

I u ponovljenom gledanju film me opet osvojio svojom jednostavnošću i atmosferom. Dvoje nesretnih ljudi kroz prijateljstvo i međusobno razumijevanje pomažu si zatvoriti vrata prošlosti. Osjećajno, ali duboko, fino iznijansirano građenje odnosa. Jude Law i Norah Jones sjajno su se poklopili. Glazba samo produbljuje atmosferu u kojoj sam, ponavljam, uživala - Harvest Moon, Try A Little Tenderness... 
I ostali glumci vrlo su sugestivni, moja voljena Natalie Portman, Rachel Weisz, David Strathairn kao Arnie...
A tip kafića kakav je prikazan jako volim. Kad negdje naiđem na takav, a nema ih puno, mogu tamo biti satima.

Dubravka Ugrešić, Ministarstvo boli (1)

UVOD

"Sjevernjački krajolik, kao i pustinja, sugerira apsolutizam. Osim što je u ovom slučaju pustinja zelena i natopljena vodom. Nema izbočina, okruglina, zavoja. Zemlja je ravna, ljudi su izloženi, i ta totalna vidljivost određuje njihovo ponašanje. Nizozemci se ne susreću, oni konfrontiraju jedni druge. Oni zabadaju svoj svijetao pogled u drugu osobu i važu njezinu dušu. Nema mjesta gdje bi se ljudi mogli sakriti. To nisu čak ni njihovi domovi. Zavjese se na prozorima ostavljaju razmaknutima i drže to vrlinom."

(Cees Noteboom)

"Kada sam prvi put ušla u razred, u nekima sam prepoznala naše. Naši su hodali uokolo s nevidljivom pljuskom na licu. Imali su onaj poseban pogled iskosa, 'zečji', onu posebnu vrstu napetosti u tijelima, onu životinjsku zamrlost koja njuška zrak oko sebe ne bi li odredila s koje strane dolazi opasnost. Naše je izdavala  neka osobita, nervozna sjeta na licima, malko zatamnjen pogled, sjenka odsutnosti, neka jedva vidljiva unutrašnja pogurenost."

Najbolje godine

 "Među nama plamtilo je vatrom krijesova..."

Predstava "Najbolje godine" s kojom Duško Valentić putuje Hrvatskom nastala je po motivima iz romana "Đuka Begović" Ivana Kozarca, a u predstavi se osim Duška Valentića pojavljuju i četiri glazbenika koji "Đukinu kavansku ispovijed" sjajno začine pjesmama Miroslava Škore. Predstava je napravljena u formi monodrame kabaretskog stila, red monologa, red pjesme. Duško Valentić moćan je na pozornici, osobito kad prenosi Đukin ili Šimin bijes.  Ove školske godine gostovali su u Zlataru, nakon što sam to dogovarala tjednima. "Papundek" me uživo nije razočarao, štoviše oduševio me spontanošću i humorom kasnije na piću u Staroj pošti (jedinom istinskom rokerskom zlatarskom kafiću). U sat vremena saznala sam svašta i od srca se nasmijala. O prvoj ženi, o drugoj ženi, mojoj kolegici, o Smoji i Splitu, Škori, djeci... Pitala sam ga smijem li ga zvati "gospon Papundek", odgovorio mi je "A nego kako, mala! Papundek sam od glave do pete!" Čestitala sam mu na sjajnoj prilagodbi romana i snazi izvedbe.

Duško Valentić jednom je pokojnom velikom hrvatskom glumcu i svom kolegi Fabijanu Šovagoviću rekao kako bi volio karijeru obogatiti ulogom Đuke. Šovagović mu je savjetovao da ne žuri jer "još nema dost' birtije u sebi" za tu ulogu. Danas smatra da je sazrio za životnu priču temperamentnog osobenjaka koji nikada nije htio biti običan poput svih ostalih, već raditi ono što hoće, kada i kako hoće. Neuhvatljivu slavonsku dušu zlatarski su učenici pratili uz taktove najpoznatijih Škorinih pjesama "Ne dirajte mi ravnicu" i "Mata", posebno obrađenih i prilagođenih predstavi. 

Dva najjača trenutka tog kazališnog događanja u mom malom Zlataru bila su mi kad je mladi nadareni violinist odsvirao i otpjevao "Tako je Stipa volio Anu". Prelijepo nešto. U kasnijem razgovoru saznali smo da je oženjen bivšom učenicom naše škole. Svijet je malen, zaista! Drugi trenutak jest nešto što ću smijući se pamtiti i ja i svi učenici naše škole. Prilazi mi Đuka, Papundek, Duško pjevajući "Najbolje godine"...  Ja dižem fotić, spremna sve to uredno arhivirati za povijest škole i vlastitu, ali ne. Moram pjevati, a ne znam riječi. Strašno :) Od svih Škorinih pjesama jedino toj nisam znala riječi jer po običaju nisam pratila domaće sapunice, a u jednoj je takvoj upotrijebljena. Moji slavonski geni bili su propisno osramoćeni, ali i zadovoljeni. Nema veze, zauzvrat sam dobila obećanje o ponovnom susretu najesen za smjenu prvih i drugih razreda kojima je to još daleka lektira. 

  

Lepa sela lepo gore/ Pretty Village, Pretty Flame (1996.)

 Redatelj: Srđan Dragojević

Možda brzam sa zaključkom, ali čini mi se da ću postati veliki poštovatelj redateljskog stila Srđana Dragojevića kojeg dosad uopće nisam pratila. Idućih ću dana pogledati i ostale filmove i očekujem puno.
Ovaj film nisam uopće bila raspoložena gledati u vrijeme kad se pojavio, tada sam bila uronila u neke druge stvari i epiteti "gadan", "mind-fucking"... i ostali  držali su me po strani. Zatim sam posve zaboravila na njega i povremeno, u razgovoru s ljudima, sjetila bih se pomislivši "A gle, to još nisam pogledala."
"Parada" od neki dan i činjenica da je Srđan Dragojević i diplomirani psiholog zainteresirale su me. Premda inače provjeravam podatke o onome što ću čitati ili gledati, analiziram sa svih strana, volim vjerovati da sam upućena, s ovim mi se filmom dogodila "dječja" pogreška i zastranjenje. Kad sam ga ostavila po strani, nikada nisam ništa niti čitala o njemu, ali nekako sam u glavi taj naslov povezala s političkom provokacijom pridavši mu ironiju i zloću. Sad mi je, najblaže rečeno, smiješno da mi se to dogodilo, ali tako je kako je. Pogreška je ispravljena i kao često u životu, misaoni prevrat je tu. 

 
"Lepa sela  lepo gore, a ružna sela i kad gore, ostaju ružna" kaže Dragan Bjelogrlić, u filmu mladi Srbin Milan, pripadnik četničke postrojbe. U jednom takvom "lepom selu" u Bosni i on je odrastao sa svojim prijateljem Muslimanom Halilom. Djetinjstvo im je obilježio napušteni tunel nedaleko sela u koji su se bojali ući jer je unutra čudovište koje će ih progutati. Njihovo je selo, zajedno s ostalima,  počelo  gorjeti 12 godina kasnije, a tunel ih je razdvojio poput privremene stanice na putu do tragičnog kraja. Milan je s ostalim četnicima zarobljen u tunelu, a izvana ih provociraju Muslimani koje predvodi Halil. Provokacija je zapravo preslaba riječ. Vodi se psihološki obračun najdublje razine. Budući da su na suprotstavljenim stranama prijatelji iz djetinjstva koji se poznaju u dušu, cilj nije samo ubiti protivnika, nego ga psihički slomiti, ubiti u njemu prijašnji život. Gledatelj, naravno, shvaća sa strane ponor u koji su obojica upali postavši životinje. Prestrašno je kad Halil šalje u tunel njihovu bivšu učiteljicu... Jedan po jedan Srbin u tunelu se slama. Sve to promatra i strana novinarka koja je s njima zarobljena.

 Priča je ispričana načinom paralelograma, triju fabula iz različitih životnih dobi glavnih likova. Temelj je isiniti događaj. Milan s preživjelim kolegama leži teško ranjen u vojnoj bolnici u Beogradu, sjećajući se djetinjstva i mjeseci provedenih u ratu i u tunelu. Vremenski skokovi i samo podižu dramatičnost i psihološki pritisak na gledatelja.
I sudbine ostalih likova (kapetan, narkoman, profesor) sjajno su uklopljene u cjelinu, a opet me osupnuo gard Nikole Koje. Trenutak u filmu kad Muslimani preko razglasa puštaju "Bacila je sve niz rijeku" grupe Indexi meni je bio možda i najupečatljiviji kao poveznica s onime što su svi likovi nekada bili.

Dijalozi su najbolji dio filma. Ispunjeni sarkazmom, crnim humorom, psovkama, prštavi, životni, tragični. Smijalo mi se i plakalo u isti tren. Kako filmska priča ide kraju, drama likova i besmisao rata postaju sve očitiji. Svaka čast redatelju! Bez upadanja u banaliziranje i lažno moraliziranje ili svrstavanje na neku od suprotstavljenih strana, napravio je šokantan, sirov, muški film. Sjajan i strašan.
Kao i s "Paradom" (iako je atmosfera u obradi ozbiljne teme sasvim drugačija) i još mnogim filmovima, kad imam nekoliko dana nakon gledanja intenzivnu potrebu ponovno gledati, znam da ću se tim filmovima vraćati kad tad.

Parada (2011.)

 Redatelj: Srđan Dragojević

Sjajna crnohumorna drama kojom su prikazane sve moguće podjele i animoziteti u društvima ex-yu državica, mada je konkretna radnja smještena u Beograd. Parova ima mnogo i mogu se po želji zamjenjivati: Srbin - Hrvat, musliman - katolik, gay - straight, liberalizam - tradicionalizam, intelektualizam - primitivizam, rokeri i alternativci - cajkaroši...
Različiti svjetonazori i podrijetlo likova izvor su humora i tragike, ali filmska se priča od početka opredjeljuje za pozitivne vrijednosti i optimizam. Mačo zaštitar Limun (fenomenalni Nikola Kojo), bivši ratni veteran, kriminalni poduzetnik sticajem okolnosti mora provoditi vrijeme s gay aktivistima, osobito "pekmezavim veterinarčićem". Film potvrđuje moje vjerovanje da se sve suprotnosti u ljudima stečene podrijetlom, odgojem, opredjeljenjima i svim ostalim mogu prevladati ako se radi o inteligentnim i iskonski humanim ljudima, ma koliko ta humanost bila prekrivena navedenim slojevima. Ljubav je uvijek izvrstan okidač. Kod takvih ljudi događa se spontana revizija stavova, oni imaju prostora za rast i koriste ga. Oni koji se ne mijenjaju ne računaju se u pravom životu. Kao što je rečeno u filmu, "Kad si spreman zbog nekoga ili nečega da izađeš na crtu - samo to se računa!" 
Već sam istaknula Nikolu Koju, mada su i ostali glumci sjajni i uvjerljivi u svojim ulogama. Goran Navojec moj je omiljeni "sirovina" i inače. Balkanski primitivni humor izvrsno je izražajno sredstvo za prikazivanje svih navedenih kontrasta, a ujedno jamči dobru zabavu. Izborom glazbe i više sam nego zadovoljna. Nije potrebna neka nova, pisana baš za ovaj film, kad glazbene podloge za idejno-sadržajnu razinu filma ima dovoljno na ovim prostorima. "Siđi do reke" pokojnog Delče baš mi je "sjelo" nakon optimistično-tragičnog kraja.    

"Ja ću sa Rokom!" - jedna od najboljih scena...

Zlatne godine kraljice Elizabete/ Elizabeth: The Golden Age (2007.)

 Redatelj: Shekhar Kapur

"Zovu me kraljicom djevicom. Neudana sam i nemam gospodara. Nemam djece i majka sam svog naroda. Neka mi Bog da snage za taj ogromni teret."

Informirajući se na netu, shvatila sam da je ovaj film zapravo drugi dio zamišljene Kapurove filmske trilogije o engleskoj ikoni. Žao mi je što to nisam znala ranije da zaokružim cijelu stvar i, naravno, počnem od početka.
Pomalo sam zbunjena ovim filmom jer je sjajan na jednoj razini, a zalazi u nepotrebno filmsko-estetsko pretjerivanje na drugoj, osobito na kraju filma. Zapravo je i priča manjkava, nešto slično kao i s filmom "Kraljica Margot". Radnja je smještena u godinu 1585. Elizabeta, kći Henrika i Anne Boleyn, posljednji je monarh na prijestolju iz dinastije Tudor. Pokušaj da se prikaže to razdoblje njezine vladavine razvodnjeno je neuvjerljivim prikazom neuspjele ljubavi s pustolovom i piratom Walterom Raleighom (Clive Oven).
Ono što nosi film jesu sjajno odabrani glumci, osobito zanosna Cate Blanchett u ulozi Elizabete.

U filmu Elizabeta je na prijestolju već tridesetak godina, nije više mlada, ali je, kao što sam već rekla, zanosna. Kraljevsko, gordo držanje, savršeno lice Cate Blanchett, odličan odabir perika i haljina. Duh vremena uvjerljivo je prikazan kroz mnoge detalje u palačama, hodnicima i samom kostimografijom. Engleskoj kao srcu protestantizma prijeti Španjolska na čelu s Filipom ll. (izvrstan Jordi Molla, tako mračan). Istovremeno, i na Elizabetinu dvoru kuje se urota koja bi na prijestolje trebala dovesti škotsku kraljicu Mariju Stuart. Katoličanski fanatizam Filipa ll. jasno je i dobro kontrastiran s populizmom Elizabete Prve. Jedna od najvažnijih pomorskih bitaka u kojoj je engleska vojska, brojčano slabija, pobijedila moćnu španjolsku armadu opet je neuvjerljivo, čak i jadno, prikazana.
Redatelj je očito želio prikazati sve, i intimne Elizabetine frustracije i povijesne činjenice, pa se jednostavno pogubio. Uistinu zbunjujuć pristup priči - red sjajnih poteza i rješenja, pa onda neuvjerljive i nepotrebne scene. Šteta. Uz takvu glumačku postavu i povijesnu podlogu, zbog vlastitog gubljenja i neodlučnosti na što zapravo staviti naglasak, redatelj i scenaristi napravili su prosječan film. Ipak, nije mi žao što sam ga gledala, ponavljam, Cate Blanchett je svoj posao sjajno odradila i uživala sam u njezinom licu i držanju žene-zmaja čitavo vrijeme. Zato ću ovaj post i popratiti brojnim slikama jer je vizualna strana filma njegov najjači dio.

Ivo Andrić

"Kad jedno određeno stanje počne da vas muči, da postaje neizdržljivo, nemojte stajati u mestu, jer bolje neće biti, još manje pomišljajte na bežanje natrag, jer se od toga pobeći ne može. Da biste se spasli, idite napred, terajte do vrhunca, do apsurda. Idite do kraja dok ne dotaknete dno, dok vam se ne ogadi. U tome je lek. Preterati, znači isplivati na površinu, osloboditi se.

To važi za sve: za rad, za nerad, za poročne navike kojih se stidite a kojima robujete, za život čula, za muku duha."


" Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."

"Uvek sam se čudio lakoći sa kojom praštamo sebi i zaboravljamo svoje nedobre postupke, sve od sitnih grešaka prema drugim ljudima do velikih i ružnih nezahvalnosti i neverstava ili do sebične ravnodušnosti prema svemu sto se dešava oko nas.
Svi mi u tom grešimo, neko manje, neko više, a neki su tu sposobnost razvili do te mere da izgleda kao da imaju već unapred spremljenu indulgenciju za svaki svoj grešan postupak prema bližnjemu.
I ta naša spremnost i veština da za takve svoje greške i prestupe olako nalazimo izvinjenje ili čak opravdanje mogu dobro da posluže kao mera opšte ljudske vrednosti svakog od nas."

"Budite radosni kad god vam se za to pruža mogućnost, i kad god za to nalazite snage u sebi, jer trenuci čiste radosti vrede i znače više nego čitavi dani i meseci našeg života provedeni u mutnoj igri naših sitnih i krupnih strasti i prohteva. (Njihova propinjanja su ćudljiva i nezdrava, njihova zadovoljenja nesigurna i kratkotrajna, sama sebi cilj i svrha!) A minut čiste radosti ostaje u vama zauvek, kao sjaj koji ništa ne može zamračiti."

Momo Kapor

"Postoje beznačajna, siva, prljava i sumorna mesta, za koja nas nekim čudnim slučajem veže ljubav. Nalazimo bezbroj misterija u kakvoj trafici, osećamo strašnu tajnu iza odškrinutog prozora na periferijskoj straćari, a neki nasip pokraj železničke pruge, zarastao u korov, postaje nam očajnički cilj kome se omađijano vraćamo čitavog života. Kakvo je to prokletstvo?"

Umjetnik/ The Artist (2011.)

 Redatelj: Michel Hazanavicius

Radnja filma smještena je u Hollywood na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine. George Valentin (Jean Dujardin) glumačka je zvijezda nijemih ljubavno-pustolovnih filmova. Druga glavna junakinja je Peppy Miller, mlada glumica u usponu koja je zaljubljena u Valentina. Sudbina likova ubrzo se mijenja pojavom zvučnog filma koji Valentin ne želi prihvatiti. Peppy je spremna vinuti se u holivudske visine. Jedini trenutak kad se u filmu pojavljuje zvuk jest kad se George u snu nađe u košmarnom i grotesknom - zvučnom - svijetu te na samom kraju filma kada pristaje s Peppy snimati zvučni film.

Zamišljen kao posveta počecima filmske umjetnosti, film je uspio i na razini naracije te oživljavanja jednog minulog doba. Nostalgija, metafora, kritika - sve je tu. Lagano, lepršavo, zabavno, na trenutke i dramatično djelo s puno šarma. U današnje vrijeme ideju za ovakav film smatram maštovitom i originalnom. Jean Dujardin i Berenice Bejo sjajno su utjelovili svoje uloge, oboje odišu karizmom starih zvijezda, premda su do ovog filma bili nepoznati izvan granice svoje zemlje.
Zanimljivo je pratiti vlastite rekcije tijekom gledanja. Ispočetka (prvih 15-ak minuta) bila sam svjesna pozadinske, na trenutke iritantne glazbe koja dočarava dinamiku i raspoloženja u nijemim filmovima, a zatim sam se opustila i u potpunosti uronila u film. Uživala sam.

Deveti krug (1960.)

 Redatelj: France Štiglic

Radnja filma smještena je u Zagreb 1941. Obitelji Vojnović i Alakalaj prijateljuju dok se sjena rata nadvija nad gradom i njihovim životima. Ubrzo Ruth Alakalaj (Dušica Žegarac) ostaje bez roditelja koji bivaju odvedeni u sklopu čistke Zagreba od Židova. Ivo Vojnović (Boris Dvornik), devetnaestogodišnji student, na zahtjev svojih roditelja oženi se s Ruth kako bi joj pomogli i spasili život. Ako je udana za Hrvata, možda je ustaške vlasti neće dirati. Ivini su roditelji brak zamislili kao formalnost i privremenu pomoć Ruth dok ne prođu teški dani. Ivo je isprva revoltiran zbog nametnute ženidbe koja mu otežava vezu s Magdom (Beba Lončar) i stvara probleme među prijateljima. Postupno se između njega i Ruth razvija ljubav, a ustaška se strahovlada u Zagrebu pojačava...
Ruth završava u koncentracijskom logoru (vjerojatno Jasenovac?), a Ivo kreće za njom... 

Jako dobar film napravljen prema scenariju Zore Dirnbach. Naracija se dosta ubrzano, ali uvjerljivo razvija, kao i motivacija te psihološka razrada likova. Priča je tragična i vrlo dirljiva, a odabir glumaca sjajan. Zanimljivo je prepoznavati lokacije u Zagrebu snimljene crno-bijelom tehnikom - Vlaška ulica, Radićeva, Dolac, Zrinjevac... koje djeluju prijeteće i klaustrofobično (mada su uglavnom prikazane puste ulice navečer za trajanja policijskog sata, vrijeme kad se Ruth usuđuje povremeno izaći van). Puste ulice i klaustrofobija u kontradikciji su i to mi je zapelo za oko jer je zapravo prikazana pustoš u čovjeku koji živi u neprestanom strahu. Glazba koju izvodi Zagrebačka filharmonija pod vodstvom Borisa Papandopula dramatična je kulisa tragičnim zbivanjima i sjajno uklopljena. U filmu ima i natruha nadrealizma (maskirana djeca koja plešu oko tužne Ruth) kojem sam osobno vrlo sklona, što iznenađuje s obzirom na godinu nastanka i činjenicu da na našim prostorima nadrealizam nikada nije pustio korijenje.

Najviše me se dojmila scena u kojoj Ivo Ruth donosi mali umjetni park kao sobni ukras kad već ne smije izlaziti. Igra prstima koji predstavljaju ljubavnike koji se nalaze u parku kod svoje klupe maštovita je i duboko dirljiva. Tu su mi prvi put potekle suze :)
Scene u koncentracijskom logoru napravljenom po uzoru na Auschwitz s natpisom na hrvatskom jeziku "Rad oslobađa" dostojne su svih filmskih prikaza  takvih mjesta. Dosad sam već dva puta bila u Auschwitzu i otad sasvim drugačije proživljavam takve scene.

Dio recenzije preuzet sa stranice www.filmski-programi.hr

"Uz Ne okreći se sine Branka Bauera, Deveti krug najljepša je i najpotresnija ratna melodrama hrvatske, a vjerojatno i jugoslavenske kinematografije. Ugledni slovenski režiser France Štiglic sjajno je oblikovao priču o čistoj ljubavi koja se javlja u najstrašnijim uvjetima, izvrsno razvijajući narativni sloj djela te odlično tretirajući prostornost Zagreba koji je rijetko kad na filmu djelovao tako atmosferično (u tom smislu Deveti krug je uz spomenuti Bauerov film i Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice jedan od 'najzagrebačkijih' igranih filmova hrvatske kinematografije). Dirljivosti filma velik su obol dali Boris Dvornik i beogradska debitantica Dušica Žegarac u glavnim ulogama, uvjerljivo tumačeći nevine i tragične ljubavnike. Na festivalu u Puli Deveti krug je nagrađen Zlatnim arenama za najbolji film, scenarij, kameru, glazbu, glavnu žensku i sporednu mušku ulogu (Branko Tatić), a dobio je i nagradu publike Jelen tjednika VUS. Zabilježen je i svjetski odjek te je film nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg ostvarenja izvan engleskog govornog područja. Film je prikazan i u Cannesu u službenom programu."

Muriel Barbery, Otmjenost ježa

 Na kraju ipak zanimljivo štivo s kojim sam se isprva mučila, ali zatim je sve "sjelo" kako treba. Pomalo je možda teško uhvatiti pravu nit teksta, vidi se da je roman pisala profesorica filozofije, ali od početka me zainteresirala ideja. Kućepaziteljica Rene radi u otmjenoj vili već 27 godina (od svojih 54). Udovica je, niska, debeljuškasta. Siromašnog je podrijetla, ali iznimno inteligentna i načitana - isključivo samoobrazovana. Svakodnevno se trudi održavati privid klišeja da je samo neuka kućepaziteljica jer premda do neke mjere opravdano, vuče kompleks svog podrijetla i oko njega gradi vlastite predrasude. Zna da bi stanari vile u kojoj radi s porugom gledali na služavku koja čita sve što nađe i gleda art-filmove. Spisateljica otvara niz socijalno-psiholoških problema. Je li iskorak iz vlastite, podrijetlom zacrtane sudbine, bahatost koja treba biti kažnjena? Što je uopće istina i tko stvara predrasude? Mi sami, ali ne svi podjednako. Moć i Novac, uz njih i Ljepota, imaju više prava na stvaranje predrasuda jer su im Život, Bog ili nešto treće bili skloniji.
Roman postaje sve slojevitiji. I siromašni imaju predrasude, i prema bogatima, ali revno njeguju i njihove uvriježene. Zašto Rene ne pokušava razbiti kalup koji joj je zadan rođenjem i izgledom kad joj je dano i oružje - inteligencija i želja za znanjem? Troši puno vremena i energije na održavanje privida, upaljen TV u portirnici (jer se očekuje da kućepaziteljica gleda priglupe televizijske šoue za široke mase) dok ona čita Marxa, "Fenomenologiju duha" ili "Anu Karenjinu". Zanimljivo je da nitko od stanara vile uopće ni ne sumnja u nju ili u ime njezina mačka Leona (po Tolstojevu liku), čega se ona najviše boji, sasvim neopravdano, jer su i oni u svojim misaonim kalupima. Ali ne svi :)

Roman ima dvostruku pripovjedačku perspektivu - izmjenjuju se dijelovi u kojima je pripovjedačica Rene i oni  s Palome, inteligentnom i suicidalnom dvanaestogodišnjakinjom, stanarkom vile.
Intelektualni snob - kućepaziteljica, tinejdžerka koja posprdno gleda na svoju okolinu - opet intelektualni snob bogatijeg podrijetla, Manuela - služavka koja se uklapa u svoj kliše, vjerojatno zbog ravnoteže među likovima i Japanac Kakuro - novi stanar vile koji mi je najčudniji od svih, intelektualac - anđeo.
Razvoj radnje nije primarni cilj, čini se kao da je spisateljica u ovoj čudnoj romanesknoj mješavini svega i svačega htjela izreći svoje stavove. Čudan osjećaj nakon čitanja, i zanimljivo i odbojno u isti mah, ali svakako potiče na razmišljanje. Glasujem ZA jer me Muriel definitivno dobila razmišljanjima o jeziku, gramatici i umjetnosti.

Bijeli pas/ White Dog (1982.)

Redatelj: Samuel Fuller

Izvrstan film zastrašujuće teme i šokantnih scena.
Mlada glumica autom udari prekrasnog bijelog psa. Uzima ga k sebi i ubrzo se jako veže uz njega.
Pas počinje napadati ljude pa ga ona smješta u azil k treneru za pse. U filmu scene pune krvi, režanja i slično nisu čak ni najstrašniji dio. Ideja, barem meni, jest. Dvonožni poremećeni rasist obično unajmi crnca pijanca ili narkomana koji će za malo novaca učiniti što god treba. To se dogodilo i ovome psu. Još kao štenca neki ga je crnac redovito tukao i maltretirao sve dok mu nije usadio instinktivnu mržnju prema crncima koja rezultira agresivnošću u odrasloj dobi.

Trener koji  preuzima brigu o psu je crnac, bori se na svoj način protiv rasizma, ali istovremeno voli životinje i također se veže uz ovog ljepotana, čak po cijenu opasnosti za vlastiti život. Ne želi ga usmrtiti niti operirati (lobotomijom bi se mogao neutralizirati režanj u mozgu koji je centar za agresivno, tj. promijenjeno ponašanje), već želi strpljivim treningom dugoročno promijeniti stečeno ponašanje...

Film je svrstan u horore, vjerojatno zbog scena u kojima pas jednostavno rastrga žrtvu.Pripadnost ili opravdanost smještanja u određeni žanr nije uopće toliko bitna, riječ je o sjajnom filmu u svim segmentima. Napetost je maksimalno postignuta u scenama u kojima pas odmjerava svog trenera, krupnm kadrovima snimanim kamerom iz ruke i sadržajnim kontrastom - bijeli pas i crna žrtva. Osjećala sam se jezivo dok sam to gledala, totalno uživljeno. Obožavam životinje, ovaj je pas toliko lijep i istovremeno mi ga je bilo strašno žao kao i svake maltretirane životinje. Grozota. Jasno je da je sve radio iz naučenog straha. Izmjene izrazito agresivnih scena s onim nježnima složene su vrlo upečatljivo. Pas voli svoju gospodaricu i ne boji je se. Kraj nje je pravi ljubimac, sretan i raspoložen. Jedna od nezaboravnih scena mi je kad odmjerava crnog trenera koji ga draži hamburgerom, i to držeći ga u goloj ruci. Na kraju pas odustane i odluči pojesti hamburger. Strašno.

Franz Kafka (1883. - 1924.)

Na današnji dan (3. srpnja) rođen je češki pisac njemačkog jezičnog izraza. Odrastao je u ortodoksnoj židovskoj obitelji u sjeni očeva autoriteta, što je ostavilo neizbrisiv trag na njegovoj osjetljivoj psihi i slabom tjelesnom ustroju pa je do kraja života živio kao usamljenik. Bio je veoma samokritičan i strog prema sebi. Za života je objavio manji broj djela, a većinu svog opusa Kafka je oporučno namijenio spaljivanju, no izvršilac oporuke, njegov prijatelj Max Brod, nije to učinio pa su tako spašena najpoznatija Kafkina djela ("Proces", "Dvorac", "Amerika").
Posebno je zapažena njegova korespondencija s mladom češkom intelektualkom Milenom Jesenskom ("Pisma Mileni", objavljena 1952.). Ta se pisma smatraju najljepšim i najdirljivijim ljubavnim pismima u novijoj svjetskoj književnosti.  
Kafkin pripovjedni svijet je hermetičan, posve podvrgnut vlastitoj logici, temeljen na fikcionalnoj stvarnosti i strukturi paradoksa. Njegovo djelo samo je odraz njegova unutrašnjeg svijeta, egzistencijalne osamljenosti i otuđenosti.

“Sve u svemu, mislim da moramo čitati samo one knjige koje nas grizu i ubadaju. Ako nas knjiga koju čitamo ne potrese poput udarca u glavu, zašto se uopće mučiti pročitati je? Da bi nas učinila sretnima, kao što ti kažeš? Dobri Bože, bili bismo isto tako sretni kad uopće ne bismo imali knjiga; knjige koje nas čine sretnima mogli bismo, vrlo lako, i sami napisati. Nama trebaju knjige koje nas pogađaju poput najbolnije nesreće, poput smrti nekoga koga volimo više nego što volimo sami sebe, koje čine da se osjećamo kao da su nas prognali u šumu, daleko od bilo kakve ljudske prisutnosti, poput samoubojstva. Knjiga mora biti sjekira za zamrznuto more u nama. U to čvrsto vjerujem."

(Kafka, u pismu prijatelju Oskaru Pollaku 1904. godine)

Viktorija - život mlade kraljice (The Young Victoria (2009.)

Redatelj: Jean-Marc Vallee

Informirajući se o filmu prije gledanja, naišla sam uglavnom na negativne reakcije poput: sladunjav, bez dinamike, patetičan (što je inače riječ koju osobno uopće ne smatram negativnom). Budući da volim povijesno-biografske filmove, odlučila sam ga ipak pogledati i nije mi jasno što ljudi zapravo očekuju od takvog filma. Akciju? Napetost? Nije ovo akcijski film.

Meni se film vrlo dopao. Filmska naracija uvelike se poklapa s povijesnom istinom i tijekom događanja, mada je ograničena samo na mladost glavne junakinje i prve godine njezine vladavine, što je, uostalom, i jasno istaknuto u naslovu. Izbor glumaca je izvrstan, svi su se sjajno uklopili u cjelinu filma, ali istaknut ću osobito lijepu Emily Blunt kao mladu Viktoriju te  Mirandu Richardson kao njezinu majku i vojvotkinju od Kenta. I manja uloga Harriet Walter kao udovice pokojnog kralja, Viktorijinog strica, jako me se dojmila. Princu Albertu (Rupert Friend) ne nalazim nikakve zamjerke. On i Emily Blunt baš su mi djelovali uvjerljivo u zajedničkim scenama, a ne kao da nedostaje kemije među njima.
Priča je dakle diktirana povijesnim činjenicama, ali mlade Viktorijine godine ionako nisu bile dosad pomnije istražene pa je zbog toga i dodatno zanimljivo. Scenografija i kostimografija su vrhunske (Oscar za kostimografiju) i uživala sam u svakom detalju.

Sam početak filma oblikovan je uz pozadinsku naraciju objašnjavajući da se 1819. u Londonu rodilo dijete kraljevskog roda. Glas djevojčice nastavlja pripovijedati o tome kako je san svake djevojke biti princezom, ali čak i palača može biti zatvor. "Kensingtonski sustav" predstavlja skup strogih pravila koja su osmislili Viktorijina majka i njezin savjetnik Sir John Conroy, a uključivala su bizarnosti poput zabrane da sama hoda uz ili niz stepenice - netko ju je morao držati za ruku sve do punoljetnosti kad je sama odlučno ukinula sva pravila.
Filmska se radnja zatim premješta u 1838. godinu. Viktorija je na pragu punoljetnosti, a njezin stric kralj bolestan iščekuje smrt. Majka i njezin savjetnik, vjerojatno i ljubavnik, vrše neprestani pritisak na Viktoriju kako bi prije 18. rođendana potpisala dokument o regentstvu, koji bi vrijedio do njezine 25. godine. Uvjeravaju je da je premlada i neiskusna za zadaću kraljice. Sir John pri tome povremeno biva izuzetno grub i nasilan.
Nakon stričeve smrti Viktorija hrabro preuzima krunu i grozeći se majčina savjetnika, pada pod sve veći utjecaj lorda Melburna, premijera. Svojim neiskustvom izazove ustavnu krizu zbog čega prvih godina nije bila omiljena u narodu. Prati se i njezino zaljubljivanje u princa Alberta preko zajedničkih pisama.
Viktorija i Albert imali su sreću da se poželjnost kraljevskog braka podudarila s obostranim osjećajima, što im je osiguralo skladan brak s devetero djece do prerane Albertove smrti od tifusne groznice. Albert je prikazan kao odan čovjek koji voli svoju suprugu, premda svjestan njezine tvrdoglavosti i neiskustva. Odigrao je veliku ulogu u donošenju mnogih socijalno obojenih odluka, bio je veliki zagovaratelj umjetnosti i kulture te organizator velike svjetske izložbe 1851. godine. Njihov brak visoko kotira među kraljevskim brakovima upravo zbog ljubavi koja mu je bila temelj. Nakon Albertove smrti Viktorija je ostatak života nosila samo crninu i još godinama stavljala novo čisto odijelo svakog jutra na njegov krevet. Njihova su djeca participirala u vlasti u mnogim kraljevskim obiteljima i europskim državama. Viktorija je do danas britanski monarh s najdugovječnijom vladavinom i prvi vladar koji se nastanio u Buckinghamskoj palači.

 Viktorija i Albert

 Vojvotkinja od Kenta, Viktorijina majka

Lord Melburne, premijer

George Sand (1804. - 1876.)

 Na današnji dan rođena je francuska književnica George Sand.
Do smrti je neumorno pisala smatrajući rad jednim od najvećih zadovoljstava.  Nosila je hlače i povremeno kratko potšišanu kosu, pušila, zagovarala ravnopravnost spolova i bila jedna od rijetkih žena koje su živjele od svog rada, i to spisateljskog. Nije se ustručavala javno iznositi svoje mišljenje. Bila je žena, za ono vrijeme, naprednih društvenih ideja, sklona burnim ljubavnim avanturama. Deset je godina bila u vezi sa skladateljem Fredericom Chopinom, a među ljubavnike svrstala je i pjesnika Alfreda de Musseta.

"Life in common among people who love each other is the ideal of happiness."

Kada je 1831. barunica Dudevant, rođena Amandine Aurore Lucile Dupin, stigla u Pariz, ostavivši muža i loš brak, odlučila je za život zarađivati pisanjem, te postati spisateljicom. Počela je s novinskim člancima i pod pseudonimom George Sand postala je jednim od najvažnijih pisaca 19. stoljeća i jedinstvena pojava u povijesti književnosti.

Bila je buntovnica, ali i predana majka, te žena koja je cijeloga života žudjela sresti muškarca koji će je voljeti jednakom strašću i odanošću kojom je ona bila spremna ljubiti.

Goyini duhovi/ Goya's Ghosts (2006.)

 Redatelj: Miloš Forman

Filmska priča uvodi nas u život plemstva i okružja kraljevske obitelji, predstavljajući nam i kraljevskog slikara Francisca Goyu. On je prijatelj bogate trgovačke obitelji Bilbatua čija je kći Ines (Natalie Portman) Goyina muza. Zanimljiva ideja smještanja lica živuće djevojke na freske u španjolskim crkvama i samostanima. Doba je španjolske inkvizicije koja je bila osobito okrutna. Doušnici svećenstva uhode ljude tijekom svakodnevnih aktivnosti. Tako i Ines bude primijećena kad je za boravka s društvom u jednoj gostionici odbila svinjetinu. Uskoro završava u zatvoru. Kroz lik oca Lorenza, viokopozicioniranog svećenika i inkvizitora  kojeg glumi sjajni Javier Bardem, uspješno je prikazano licemjerje i ideološka potka inkvizicije.

Film je narativno podijeljen u dva dijela povezana likovima koji su kontrastno prikazani. Drugi dio priče prikazuje pad inkvizicije i dolazak Napoleonove vlasti.  Otac Lorenzo je čovjek za sva vremena i sve ideologije i njegov je lik najpotpunije prikazan. Zapravo je on, kao Goyin antipod, preuzeo film.
Pri drugome gledanju uočila sam neke slabosti koje su najočitije u drugome dijelu filma. Tragična sudbina likova preslabo je emocionalno naglašena i nekako nabrzinu ispričana. Natalie Portman koju smatram glumicom velikog potencijala u tome je dijelu blijedo iskorištena, opet dominira Javier Bardem, sad u ulozi Napoleonova povjerenika za Španjolsku.
Ipak, Forman je to, film nikako ne može biti loš, samo slabiji nego što smo navikli. Čini se kao da se nije mogao odlučiti na što će sve staviti naglasak. Pa se pomalo izgubio u svemu, tj. izgubio je emocionalnu snagu. Film se temelji na čistoj linearnoj naraciji s 15 godina stanke. Solidno ispričano uz jaka glumačka imena.

Ima jako dobrih trenutaka protkanih ironičnim humorom, osobito na početku u razgovoru Goye s kraljicom Marijom Louisom. Riječ je o ocvaloj ženi koja ni prije nije bila lijepa, ali ima stav, kraljevsko držanje i smisao za samoironiju do određene razine. Kad je Goya pita "Kako želite da Vas ovjekovječim?", ona mu odgovara "Onakvom kakva i jesam - mlada i lijepa." Iduća scena temelji se na dubokom pogledu kojim se oboje propituje, a zatim smijeh. Kasnije je jasno da su se ipak pogrešno razumjeli.
Kostimi su sjajni, kao i scene koje prikazuju Goyin rad te postupak izrade litografija. Zanimljiva je i scena kad otac Lorenzo prvi put vidi svoj portret i zaključi da se doživljava sasvim drugačijim, tj. da je zanimljivo vidjeti kakvima nas drugi vide. On u tome trenutku ne razmišlja samo kao čovjek pred vlastitom slikom, nego i kao predstavnik vlasti, inkvizitor.