Anne Tyler, Raznizane godine/ Ladder of Years

Odličan roman američke spisateljice koju dosad nisam poznavala. Poklonila mi ga je prijateljica Nena i definitivno sam dobila sjajnu stvar koju ću preporučivati dalje.
Anne Tyler dobitnica je Pulitzerove nagrade i sjajno otkriće na početku nove kalendarske i čitateljske godine. Uostalom, za pisanje je nadahnula i Nicka Hornbyja koji je smatra najvećim živućim suvremenim piscem na engleskome jeziku (što možda jest njegovo subjektivno gledište, ali uistinu se je lako oduševiti nakon čitanja tako vješte spisateljice).

Anne Tyler piše jednostavno i precizno, lišeno pretencioznosti bilo koje vrste, a uz to toliko vješto vodi čitatelja kroz tekst ne otkrivajući kraj niti u sitnicama. Čitatelj preispituje stavove, likovi su živopisni i bliski, u konačnici shvaćamo da nema negativaca jer smo razvili razumijevanje za njihove postupke koji se možda i ne poklapaju s našim vrijednosnim postavkama. Zbog svega navedenog u pitanju je iznimno pametan tekst, roman u kojem uživate i uz koji se propitujete i razmišljate. Roman koji ni na jednoj od 382 stranice nije bio naporan, a to veoma cijenim.

Provodnim tkivom teksta smatram razmatranje teme koliko se od vlastitog identiteta gubi u braku i obiteljskom životu i gubi li se uopće. Jesu li uloge koje su nam ponekad i nametnute jer proizlaze iz neodgovornosti i sebičnosti druge strane, ali i iz odgovornosti i emocionalne povezanosti s obitelji kojom jesmo definirani dio našeg dograđenog identiteta ili se od njih možemo odvojiti? Koliko se možemo odvojiti, a koliko time gubimo i amputiramo dio sebe? Kad nastupa trenutak u kojem odustajemo i je li odustajanje konačnost koja privlači novi početak? Koja je razina i doza prilagodbe prihvatljiva, kad počinje zamor i (auto)destrukcija, postoje li uopće jasne granice u slojevitim međuljudskim odnosima, mogu li se definirati pravila ili je sve to elastično i izmiče svakoj standardizaciji, posve osobno i teško opisivo? Funkcioniraju li uopće usporedbe obiteljskih odnosa s obzirom na iskustvenu i karakternu slojevitost sudionika?
Kvalitetan tekst provocira ovakva pitanja.

Armin (2007.)

Redatelj: Ognjen Sviličić

Treći sam put odgledala Armina i opet se rasplakala. Topao i životan, ovo je film u kojem je svaki kadar, svaka rečenica i svaki pokret glumaca na svom mjestu. U naoko sporom ritmu, s brojnim scenama hodanja i krupnim kadrovima klasičnih muških cipela te tinejdžerskih tenesica većeg broja uz scene u hotelskoj sobi, mračnom baru ili liftu film nam nudi klaustrofobično ozračje u priči o vanjskoj i unutarnjoj borbi. Puls filma je odnos između oca i sina pun dramatike, ali i topline koja je uvjerljiva i najprirodnija moguća.

Oca Ibru glumi izvrstan Emir Hadžihafisbegović kojemu je, po meni, ovo možda i najbolja uloga ikad. Armina glumi mladi Armin Omerović, također izvrsno pogođen za ulogu.
Ibro i Armin dolaze iz Bosne u Zagreb na audiciju za njemački film. Iz pojedinih je segmenata filma jasno da su Ibro i supruga mnogo žrtvovali da osiguraju novac za put i troškove u Zagrebu, ali i da polažu velike nade u tu audiciju. Ibro vjeruje u Armina, premda je otpočetka jasno da je introvertiran, slabog pouzdanja i djeluje čak i autistično. Armin svira harmoniku, i to je ono čime se Ibro čitavo vrijeme hrani. Ne sviraju sva djeca harmoniku, a Armin svira, ponavlja si Ibro. Otac silno želi da mu sin uspije, ali iz brige koja lebdi nad svakim Arminovim pokretom i rijetkim rečenicama saznajemo da ta želja nije još jedan roditeljski bolestan i ambiciozan san o uspjehu preko djeteta.
Armin ne prolazi na audiciji jer je prestar, za film trebaju mlađeg dječaka. Razočaranje na jednu noć slama i oca i sina. Drugi dan pukom slučajnošću i očevom upornošću Armin ipak dobiva priliku zasvirati na harmonici pred redateljem i njegovom ekipom. Pjesmu U meni jesen je prekida Arminov epileptični napadaj. Redatelj se nakon toga zainteresira za Armina i njegov slučaj te prije odlaska ocu i sinu nude ugovor za snimanje dokumentarnog filma o Arminu, Bosni i ratnim traumama. Obojica ponosno i glatko odbijaju prihvatiti primamljivu novčanu ponudu jer Armina obilježavaju i predstavljaju dramska grupa u kojoj je aktivan i harmonika, a ne njegova bolest. Bolest je naša stvar, kaže Ibro.
Odlaze iz Zagreba u Bosnu ponosni i dodatno zbliženi.

Poseban začin svakome filmu o Bosancima daje njihov govor kao izvorište prirodnog i sponatnog humora, čak i u teškim i dramatičnim situacijama.
Jedna od najupečatljivijih scena je kad Armin, pun treme, pita oca pred redateljem što da svira jer mu ništa ne pada na pamet. Otac Ibro spremno uzvraća: Razvali Halida!

 

Anne Tyler, Raznizane godine/ Ladder of Years

Ništa se ne može mjeriti s bijesom, onom vrstom bijesa koji osjećate kad vas netko povrijedi ili uvrijedi ili vas smatra za puku činjenicu.

Joe (2013.)

Redatelj: David Gordon Green

Film daje uvjerljiv i realističan prikaz života u malome gradiću na rijeci Mississippi, naracija se razvija kroz praćenje sudbina nekoliko likova, a pejzaž, kostimografija, otežući južnjački akcent i sveukupno ozračje sugestivni su u oslikavanju surovosti i izvrsno se nadopunjuju.

Šumski nadglednik Joe (Nicolas Cage) zapošljava grupu ljudi koja priprema stabla za odumiranje i sječu ubrzgavajući im otrov u debla. Već od prvih kadrova vidimo da je strog i otvrdnuo, ali ljudi ga poštuju. Brine o radnicima vozeći ih svojim starim kamionetom s posla i na posao, pristojan je i malo govori. Joe se trudi voditi "normalan" život nakon što je bio u zatvoru zbog napada na policajca.
Zapošljava petnaestogodišnjaka Garyja koji se pokazuje kao dobar radnik. Gary je iz disfunkcionalne obitelji koju uništava agresivni otac pijanac i u Joeu nalazi nadomjestak za oca. Joe nije svetac, puno pije, puši i posjećuje lokalne prostitutke (prema kojima je prijateljski uljudan i pošten), ali pokušava izbjegavati nevolje i gledati svoja posla jer ne želi natrag u zatvor.
U filmu je osobito zanimljiv kontrast koji je uspostavljen između Joeova ponašanja i karaktera - s jedne strane pred nama je okorjeli i sirovi teksaški frajer neurednih navika, a s druge strane visoko moralna osoba koja ne podnosi nepravdu. Joe se uključuje u rašćišćavanje Garyjeva života jer ne može podnijeti nasilje i nepravdu kojima je izložen. Nicolas Cage jedan je od mojih omiljenih glumaca i u ovome je filmu prava muškarčina.
Garyjeva oca sjajno je odigrao Gary Poulter, skitnica bez glumačkog iskustva kojeg je redatelj pokupio na teksaškim ulicama za namijenjenu negativnu i tešku ulogu. Dva mjeseca nakon završetka snimanja nađen je mrtav jer se pijan utopio.

Mučan film, ali vrlo sam zadovoljna.
For Anyone's Sake Ryana Binghama koja odjavljuje tragičan, ali i katarzičan završetak.