Limun/ Etz Limon (2008.)

Redatelj: Eran Riklis

Sjajan izraelski film sporijeg ritma, zanimljive i vješte naracije, uvjerljivih glumaca i razvijene dramatike s jasnom porukom koja zaokružuje cjelinu. 
Svakodnevica obične žene, kućanice koja živi od uzgoja limuna na Zapadnoj Obali, isprepleće se s političkim previranjima na nestabilnom teritoriju Izraela i Palestine. Izraelska glumica, prekrasna  Hiam Abbass sjajno je utjelovila Salmu Zidane, udovicu s troje odrasle djece, koja živi od voćnjaka limuna i za plodove kojima treba svakodnevna briga. U njezino susjedstvo doseljava izraelski ministar obrane i voćnjak limuna odjednom, prema procjeni Tajne službe, postaje potencijalna prijetnja sigurnosti ministrove obitelji i nacionalnoj siurnosti jer bi se u njemu mogli sakriti snajperisti i palestinski pobunjenici. Salmin voćnjak vojska ograđuje ogradom dok se ne dovrši gradnja velikog zida, nad područjem voćnjaka svakodnevno dežuraju vojnici s osmatračnice između ministrova i Salminog dvorišta, a njoj odlukom suda biva ponuđena naknada. Nepismena Salma ne pristaje na naknadu i počinje sudsku borbu za svoje pravo i za limune - koji su njezina prošlost, sadašnjost i budućnost. Njezin život. 
Suski procesi na sve višim i višim instancama pokazuju potpuno nerazumijevanje za obične ljude, oni su samo produžetak kompliciranih izraelsko-palestinskih odnosa, a ljudska prava nebitna su komponenta u političkim nadmudrivanjima. Plodovi limuna padaju na zemlju, lišće žuti, voćnjak propada, Salmin se život mijenja pod osudom konzervativnog domaćeg stanovništva i nerazumijevanjem moćnika s obiju strana. Mladi odvjetnik Ziad Daud djeluje kao tračak svjetla neko vrijeme. Osjećaji i stavovi jedne žene također su potpuno nebitni. 
Osim jasnog kritičkog prikaza izraelsko-palestinskih odnosa, film razrađuje i ljudsku (žensku) dramu na više razina. Zanimljiv je prikaz žena i muškaraca s obiju strana i uspostavljeni antitetički parovi, Mira Navon (ministrova supruga) - Salma Zidane te ministar - odvjetnik, postaju akteri s iste strane. 
Pravda je spora i na koncu je nema!   

Noćni vlak za Lisabon/ Night Train to Lisbon (2013.)

Redatelj: Billie August

Solidan film složen kao romansa. Ali kako nekome tko nije pročitao Bierijevu knjigu, napisanu pod pseudonimom Pascal Mercier, objasiti o kakvom se sjajnom književnom tekstu radi? Bierijev je tekst neprenosiv u filmski medij jer vizualnost ne može nadomjestiti poetičko bogatstvo i slojevitost teksta koji prerastaju u roman ideja. Negdje sam pročitala da ga žanrovski određuju kao filozofski triler pa se pitam kakvog ima smisla tako detaljizirati i spajati elemente. 
Roman se temelji na ideji da riječi mogu nešto uzrokovati i pokrenuti. Tako su tuđe riječi ukoričene u knjižicu maloga formata pokrenule u sredovječnom profesoru Gregoriusu potrebu da izađe iz svakodnevne rutine i potraži drugačijeg sebe. Ne zna što traži, gdje su mu granice i koje će biti posljedice, ali pokrenuo se je, a to za njega znači mnogo. Već uvodni dijelovi romana i filma u velikom su raskoraku koji se kasnije još povećava. Filmska motivacija Gregoriusovih postupaka slabašna je i neuvjerljiva, koliko god Jeremy Irons nosio svoju karizmu. U filmu Gregorius šljapka po pljusku prema školi u kojoj radi, na mostu susreće mladu ženu u crvenom kaputu koja namjerava skočiti, sprječava ju i bez puno riječi odvodi sa sobom u razred. Ona tijekom predavanja odlazi, ostavljajući kaput na vješalici i knjigu u džepu kaputa. Gregorius prelista knjigu, pronalazi kartu za vlak, tempo njegovih postupaka pred kamerom se ubrzava - knjižara, informacije o knjizi i ženi, nalaženje karte za vlak koji uskoro kreće za Lisabon, željeznička stanica, ulazak u vlak. Vlak kreće, Gregoriusu zvoni mobitel, sugovorniku ne objašnjava mnogo i brzo prekida razgovor. To sve dobro filmski izgleda, ali nemamo neposredan uvid, usprkos monološkim sekvencama filma u kojima se prenose pojedine misli iz knjige Zlatar riječi, u ljepotu i snagu tih riječi. Zato zahtjevnijem gledatelju ostaje nejasno što je tako pokrenulo Gregoriusa.
Premda Jeremy Irons dobro nosi ulogu, kako sam već rekla, ne uspijeva prenijeti svu Gregoriusovu izgubljenost, nalaženja, rast, promjene - sve što se u njemu događalo dok je otkrivao život jednog visoko moralnog čovjeka koji leži na lisabonskom groblju. Svijest o ograničenom vremenu, o odgovornosti za vlastiti život i kako ga koristimo, o snazi zakletve i morala koji želimo slijediti - film daje samo na površini. Ostatak filma romantiziran je prikaz političkih previranja u Lisabonu i najdugovječnije europske diktature u 20. stoljeću.

Jeremy Irons, Lena Olin, Jack Huston, Bruno Ganz, Christopher Lee i Charlotte Rampling ostvarili su kvalitetne uloge, uvjerljivi su za ono što se tražilo od njih i film funkcionira ako zaboravimo na knjigu. Ili je ne poznajemo. Ja je ne mogu zaboraviti.

Anđelo Jurkas, Ljudi su koridori šutnje

Ljudi su zidine.
Predgrađa slutnje.
I ljubavna su pisma bez parafa
Nakon kojih tek plač odjekuje.

Ljudi su i hridi i magla.
Aveti, sjene, zvijeri i ljušture.
I ožiljci su i brazde s dlanova iz kojih piješ.
Gutljaj neće ugasiti žeđ.

Ljudi su postavljeni da njihovim mrakom tumaraš.
Satrat će te od umora prije ili poslije.
Upast ćeš u pješčani sat od tamo se ne čuje ni upomoć ni hvala.
Smrvit će te bez jecaja partijom tog jebenog šaha.

Ljudi su koridori šutnje.
U koje se sudaraš.
I ne događaju se samo ujesen već ti se sporo uvlače pod bore
Jer je netko koga voliš zaboravio ispružiti ruke...