Što smo možda propustili naučiti svoje kćeri.
Da je iznimno - iznimno.
Da je svakodnevno iznimno - oksimoron,
ali da iako ne postoji
ne bi trebala provesti život tražeći ga.
ne znači da ne možete imati zajednički
omiljeni film.
Da 4 akorda ipak nisu dovoljna za pjesmu.
Nisu.
4 akorda nisu dovoljna.
Da ćeš tek kad svoje obrasce približavanja
prepoznaš u drugima,
napokon moći pobjeći od sebe.
Da ćeš tek kad svoje obrasce bijega
prepoznaš u drugima,
dosljedno i otići
nakon što si u mirnoj ljetnoj noći
uključila glasni "fire-alarm"
jer ti je bilo hladno.
Da ćeš se iz vremena u kojima će te zvati divljom,
sjećati samo oluje.
Da - je li divljina opasna ili ne,
zavisi od toga koliko su ti blizu.
Da ćeš možda biti vječno žedna.
Da svoj odraz ipak nećeš moći prepoznati u brzacima,
virovima niti vodopadu, ma koliko se trudila.
Da će te možda k sebi vući sve drugo osim gravitacije.
Da kad se ukorijeniš, ipak ne prestanaš rasti.
Da je moguće rasti i kao stalaktit. I stalagmit.
Da nisi dužna nikome objasniti
ljepotu svoje špilje.
Da nisi ničiji problem.
Da nisi rješenje ničijeg problema.
Da su riječi koje si posijala tvoje zastave.
Da ćeš možda umirati češće od drugih,
promrzla, iscrpljena i gladna,
ali će zato tvoja zastava jednom biti na Mont Everestu.
Da će prije toga više puta biti poderana i bijela,
u glupoj dječjoj igri koja se zove ljubav.
Da se dječaci ne bi igrali rata da nije bilo pravih ratova.
Da nitko nije kriv.
Da je sukob ma što ti mislila, uvijek lokalan, iako se tebi ruši svijet.
Da i tišine imaju odječnost.
Da ćeš jednom vjerojatno naučiti 4 takta tišine.
Da će to biti dovoljno za daljnje improvizacije u beskraj.
Da je u redu ako si bila mrtvoozbiljna kad si bila dijete.
Da ćeš možda zato moći cijeli život ispucavati
viškove iz djetinjstva.
Da zaigrana djeca ne znaju što propuštaju.
Da tijelo nikad nije labavo pričvršćeno za duh
i da zato strada.
Da nitko nije kriv.
Da je u redu biti dobra, ali ne moraš biti i pre dobra.
Da smiješ biti okrutna kada moraš.
Da ćeš znati prepoznati taj tren.
Da se iako nitko nikad nije kriv, možda nećeš moći utješiti
pa reći "nisam onda ovaj put ni ja".
Da će tvoj "pravi posao" stajati jer ćeš pisati upute svim kćerima i majkama
koje si mogla biti, ali nisi mogla.
Da ne slušaj ničije upute o svom životu.
Da je smijeh Bog.
(Suzana Matić)
