Muriel Barbery, Otmjenost ježa

"Bogati misle da su ljudski osjećaji kod malih ljudi slabiji i indiferentniji, možda zato što je njihov život razrijeđen, ostaje bez kisika iz novca i društvene snalažljivosti. Jer smo bili kućepazitelji, samo po sebi bilo je jasno da je za nas smrt kao neki dokaz uobičajenog hoda stvari, a tek za njih, zaodjenula bi se ruhom nepravednosti i drame. Kad ugasne kućepazitelj, nastane blaga udubina u svakidašnjem tijeku, biološka očiglednost uz koju se ne veže nikakva tragika, i Lucien je za sve stanare koji su ga sretali na stubištu ili na pragu portirnice, bio neka ne-egzistencija koja se vratila ništavilu iz kojega nikad i nije bila izišla, životinja što i u času smrti, samim tim što je živio polu-životom bez sjaja i raskoši, sigurno ne ćuti ništa drugo osim polu-pobune. To da smo i mi, kao svatko drugi, mogli podnijeti pakao i srca stisnuta od bijesa, dok je patnja pustošila našim životom, u sebi se potpuno raspasti, u vrtlogu straha i užasa koje smrt izazove kod svakoga, ovdje to nije okrznulo ničiji duh."

"Naša vještina da manipuliramo sami sobom kako ne bismo uzdrmali postolje vlastitih uvjerenja, fascinantna je pojava."

"Blagonaklonost sudbine ima svoju cijenu. S onima koji uživaju u balgodatima života ne može se pregovarati o neumoljivosti obaveze da se ljepota poštuje. Jezik, čovjekovo blago, i njegova uporaba, elaboracija društvene zajednice, sveta su djela. To što se s vremenom razvijaju, preoblikuju, zaboravljaju i ponovno rađaju, dok njihovo iskrivljavanje katkad postaje izvor još veće plodnosti, to ne mijenja ništa u činjenici da im je najprije potrebno iskazati potpunu podređenost, ako se poslije hoće imati pravo na igru s njima i na promjene. Oni izabrani u društvu, oni koje je sudbina izuzela od robovanja sebi, što je poputbina siromaha, već u polasku imaju to dvostruko poslanje da se dive veličanstvenosti jezika i poštuju ga.
Bogati su zaduženi za Lijepo. Inače zaslužuju smrt."

Pat Conroy, Južno od Široke ulice (3)/ South of Broad

Južno od Široke ulice, glavne čarlstonske ulice, živi bogata bijela krema tog živopisnog južnjačkog grada. S druge pak strane žive srednjostaleške obitelji pomiješane s "bijelim i crnim smećem". Leo King nesretni je i izgubljeni tinejdžer koji pokušava strukturirati svoj život nakon teških potresa koje je iskusio. Obilježen je smrću svog brata kojeg je pronašao izrezanih žila i podmetnutim kokainom na tinejdžerskoj zabavi. Odnosima u Leovoj obitelji i njegovim odrastanjem vlada kruta majka, bivša časna sestra, doktorica književnosti zaluđena Joyceovim "Uliksom" zbog čega se Leu svi smiju jer je nositelj imena Leopold Bloom King, a nitko od njegovih vršnjaka nije dobio ime po književnom liku najdosadnijeg romana.

"Ništa se ne događa slučajno. Ja sam to naučio na težak način, mnogo prije no što sam shvatio da je težak način jedini put do istinske i pouzdane spoznaje. Rano u životu, počela me plašiti moć čudnih znamenja. I premda sam vjerovao da uvijek odabirem najsigurniji put, otkrio sam da ipak ne mogu izbjeći male izdaje sudbine. Bio sam plah dječak, odrastao u strahu, duboko u srcu čvrsto sam vjerovao da svijet jedva čeka da me uništi. Uoči tog ljeta prije četvrtog razreda srednje škole, stvarni život što sam ga oduvijek namjeravao voditi ležao je sklupčan i spreman da me zaskoči u vrućim ljetnim danima što su slijedili.
Dana 16. lipnja 1969.dogodio se niz nepovezanih događaja: doznao sam da mi je majka nekoć bila časna sestra u katoličkom redu Svetog Srca, Atlasov kombi za selidbe natraške je ušao na kolni prilaz devetnaestostoljetne čarlstonske obiteljske kuće s druge strane ulice, dva su siročeta stigla u Sirotište svetog Jude iza katedrale u Širokoj ulici, a lokalne novine izvijestile su o uhićenjima i zapljeni narkotika u kući porodica Rutledge i Bennet u Ulici East Bay. Ja sam tada imao osamnaest godina i bio na glasu kao zakašnjeli početnik, pa nisam osjetio tektonski pomak u svojoj sudbini, koja se stala odmicati svojom voljom. Mnogo je godina prošlo prije no što sam shvatio da se sudbina čovjeku može prikrasti s leđa i dodirnuti ga krvavom šapom, pa da, kad se okrene očekujući najgore, otkrije da je prerušena u posvemašnju nedužnost i zakamuflirana u kombi za selidbe, sirotište i uhićenja u četvrti južno od Široke ulice. Da sam tada znao ono što sam poslije doznao, nikad ne bih ispekao kolačiće za obitelj koja se doselila u kuću preko puta moje, nikad ni riječi ne bih rekao siročadi, i nikad se ne bih predstavio učenicima koje su izbacili iz škole Peter-Gaud da bi se ubrzo zatim upisali u četvrti razred moje srednje škole, Peninsula High.
Ali sudbina vam se prikrade na mačjim šapama, neizbježna i krvožedna."

Sudbina Lea Kinga od tog ljeta čvrsto je vezana uz  Shebu i Trevora Poea, zloslutne blizance, djecu oca manijaka. U njegov život ulaze i siročići Starla i Niles, djeca s planina Južne Karoline, potomci brđanskih starosjedilaca, divlji i napušteni. Molly i Chad Rutledge, sestra i brat iz najotmjenije čarlstonske porodice, antipod su prije navedenoj grupi.  Ike i Betty izvana dodaju crnu boju toj bijeloj skupini crno obojenih duša.

Conroyjevi romani nešto su najbolje što sam pročitala u zadnjih nekoliko godina. Već sam pisala o njegovu načinu pripovijedanja, detaljističkom koloritu kojem su podvrgnuti i ljudi i pejzaži, o teoriji da pripovijedanje liječi i da samo oni koji svoje odnose s ljudima temelje na međusobnom davanju i sposobnosti za ljubav mogu izliječiti sebe i druge. Svoje uvriježene postupke Conroy primjenjuje i u ovome romanu, koji zbog toga nije nimalo ponavljajuć, poznat i predvidiv. Noćas sam čitala do 5 ujutro i pritom se paradoksalno mučila. Nisam mogla stati s čitanjem i nisam željela dovršiti roman i napustiti taj svijet. 
 I ne, silno želim da više nitko ne dođe na ideju snimati film prema Conroyjevu romanu poput Barbre Streisand. Nema tog redatelja ni načina koji bi ovakvo savršeno pripovijedanje mogao prenijeti u drugi medij. Slikovitost, živopisnost, humor, nostalgija, ironija, duboka osjećajnost ono je što Conroyja čini velikim književnikom i sve to treba ostati u sferi kojoj pripada - sferi pisane riječi. 

Misery (1990.)

 Odgledan po ne znam koji put ponovno, opet je bilo zastrašujuće.
Volim početne scene koje krupnim kadrom cigarete, šibice i vina koje se hladi te zamagljenim obrisima muškog tijela u sjedećem položaju najavljuju završetak i početak nečega. Početak strave za pisca ljubavnih romana Paula Sheldona (James Caan). Završivši osmi nastavak svoje sage o glavnoj junakinji Misery u kojem ona umire pri porođaju, Paul želi zatvoriti to poglavlje svoje spisateljske karijere i napisati "ozbiljan roman". Doživi automobilsku nesreću zbog snježne oluje, budi se u kući medicinske sestre Annie Wilkes koja ga je pronašla. Kathy Bates je nevjerojatno dobar izbor za tu ulogu. I danas kad je vidim u nekom drugom filmu ili seriji, u trenutku se stresem. Ona će za mene uvijek biti "ona iz Misery"... Annie je usamljena žena čijem životu smisao daje uživljavanje u lik Misery iz Paulovih romana. Spašavajući Paulu život, spasila je i njegovu aktovku u kojoj se nalazio dovršeni rukopis posljednjeg, osmog, nastavka. Paul joj dopušta da ga pročita i kad Annie shvati da Misery umire, počinje psihičko i fizičko mučenje.
Iako je svrstan u kategoriju horora, čak i u najnovijem filmskom pregledu najvažnijih filmova 20. stoljeća  koji imam, ovo je ipak psihološki triler, sjajno napravljen prema romanu S. Kinga. Scene lomljenja nogu ili samo krupni kadrovi Anniena lica dovoljni su za jezu. A u filmu toga ima napretek, sve sjajno posloženo: prekrasni pejzaži prirode zavijene u snijeg, detalji sobe u kojoj boravi Paul, jela koje mu je servirano, svinje-kućnog ljubimca nazvane, naravno, Misery....  

Pat Conroy, Južno od Široke ulice (2)

"Moj brak sa Starlom od samog je početka bio komedija i prevara. Kad sam ušao u taj žurni i loše isplanirani brak, Starlina krhkost i nepostojana narav bile su mi dobro poznate. Pogrešno sam procijenio stupanj njene ludosti i snagu unutrašnjih demona koji joj ne daju spavati noću, a iscrpljuju je i bacaju u očaj danju.
Kad sam iskren prema sebi - a u stanju sam biti iskren dok mi rijeka Cooper hita prema moru s lijeve strane a poput guvernante ozbiljne kuće na East Bayu leže s desne - misli mi postanu istinite i užarene. Nekoć sam vjerovao da sam se Starlom oženio iz ljubavi, ali sad na to gledam kroz grublju leću, i smatram da mi je ljubav došla u raspršenom i razbacanom obliku: cijela mi je zamisao pravila probleme jer nikad nisam u potpunosti savladao umijeće ljubavi prema samome sebi. Većinu života ljubav je za mene bila samo drugi oblik urođene nezgrapnosti. Žene su me privlačile samo ako sam im na površini mogao pronaći oštećenja, samo ako sam mogao otkriti rane na koži kad sam se počeo probijati kroz ruševine. Starlinu sam nepostojanost pogrešno smatrao najfascinantnijim vidom njene ličnosti. Njeno sam ludilo shvatio kao neku vrstu genijalnosti."

El Orfanato/ Sirotište (2008.)

 Redatelj: Juan Antonio Bayona

Solidan psiho-triler s elementima horora. Priča je uglavnom  klišejizirana: napuštena rustikalna kuća u koju useljava mladi bračni par (Laura i Carlos) sa svojim usvojenim sinom Simonom, koji je od rođenja HIV pozitivan. Simon ne zna niti jedno ni drugo. Kuća koju žele obnoviti i pretvoriti u centar za djecu s posebnim potrebama bivše je sirotište u kojem je dio djetinjstva provela i Laura. Iako mi film nije u potpunosti "sjeo", smatram ga dobrim odmakom od uobičajenih filmova takve vrste. I inače volim i cijenim španjolsku kinematografiju i dašak nadrealizma koji unose u sve uratke. Najbolji je element filma jeziva atmosfera postignuta krupnim kadrovima, brzom izmjenom kamera te prikazani pejzaži. Sklonost Španjolaca poigravanju s maskama i ovdje je dobro uklopljena i postiže cilj: jezu. Nekoliko scena iznenadilo me i prestrašilo, dakle, efekt iznenađenja dobro je osmišljen. Filmu najviše zamjeram nedostatak emocionalnog utjecaja na gledatelja, na mene konkretno. Priči definitivno nešto nedostaje, ne znam što, ali osjeća se. Ili glumi?! Tehnički dobro izbrušeno ostvarenje s nekoliko, prije navedenih,  elemenata koji donose nešto novo, ali stječe se dojam da se previše razmišljalo o tome, a bez pravog filmsko-pripovjednog nadahnuća.

Pat Conroy, Južno od Široke ulice (1)

"Postaje mi jasno da čovjek može pobjeći od svega osim od ranjene duše."

"Plime i oseke pisanja jednako su mi poznate kao i plime i oseke u čarlstonskoj luci."

"Uz jelo razgovaramo o sportu, što je zvučna kulisa kojom se muškarci katkad služe da izraze osjećaje trajnog prijateljstva, ali bez dojma da su prevršili mjeru koji katkad prati dublja putovanja. Od svih mojih prijatelja, Niles je put do svog srca načičkao najvećim brojem znakova za stajanje i signala upozorenja. Bolno djetinjstvo učinilo je šutnju njegovim prvim porivom i utočištem. Ali kad progovori, možete se kladiti da ima što reći. Niles je jedan od onih groznih tipova koji puštaju da im se stvari nakupe u nutrini prije no što cijeli sadržaj izbace pred vas."

"Od svih prijatelja koje imam, mislim da se Chad Rutledge i ja razumijemo na svim zemljopisnim širinama i dužinama svojih melankoličnih srdaca, po čitavom sparnom ekvatoru svojih jadnih i ranjenih duša. Ne volimo jedan drugoga kao što volimo druge svoje prijatelje, a ipak dijelimo poštovanje za talente i mane drugoga i priznajemo svoje emocionalno i nesavršeno bratstvo. Ni jedan od nas ne boji se ničega u vezi s drugim, a ipak zna da ima mnogo toga u obojice čega se treba bojati."

Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje

 Iako sam imala neke druge knjige na umu kopajući prošle subote (uvijek subotom prije kavice na terasi najljepšeg kafića u Zlataru) po policama zlatarske knjižnice (lijepog i profinjenog mjesta smještenog u jednoj od najstarijih zgrada u Zlataru, bivšoj Djevojačkoj školi, koje svojom ljubavlju i predanim radom čini takvim gospođa Lovorka Puklin), slučajno mi je pogled pao na ukoričene naslove s imenom Dubravke Ugrešić i jednostavno sam u trenu odlučila prisjetiti se. Naime, moj diplomski rad kod profesora Krešimira Nemeca s Katedre za noviju hrvatsku književnost bio je većim dijelom posvećen baš Dubravkinim djelima. Lijepo se vratiti u te dane iščitavanja romana i pripremanja za pisanje, a s obzirom da je "već napisan", kao osvrt na ponovno pročitan Dubravkin roman poslužit će dio iz mog diplomskog rada pod nazivom "Problem identiteta u suvremenom hrvatskom ženskom pismu".

Voljni egzil Dubravke Ugrešić

O slučaju Dubravke Ugrešić najbolje govore njezina djela - bogat opus ispisan o egzilu. Stanje egzila njezin je osobni izbor na koji se odlučila kada državu u kojoj je živjela više nije mogla prepoznati. Ne slaže se s redukcionističkim pokušajima da je se u novim sredinama u kojima živi i radi označava kao egzilantkinju ili političkog bjegunca te da se njezina djela čitaju u tom ključu, ali pristaje na to kad adresira poruke svojih djela na prostore bivše Jugoslavije. U jednom je razgovoru objasnila kako u Hrvatskoj njezino izbivanje smatraju "turističkim egzilom" i privremenim hirom, čime, dakako, samo žele izbjeći suočavanje sa stalnom praksom istjerivanja nepodobnih, lova na vještice te diskriminacije pojedinaca zbog njihove etničke, političke, religijske ili bilo koje druge pripadnosti.
Sama niječe postojanje nove domovine, živi i radi u Nizozemskoj, u Amsterdamu, ali često putuje. Egzil doživljava kao dinamično stanje, neprestano istraživanje i sudaranje fragmenata i krhotina života, svog i tuđeg, kao neprekinutu interakciju između različitih kultura, običaja, svjetonazora i ideologija. Taj voljni odmak od krutog kanona matične književnosti i koncepta nacionalne kulture prema multikulturalizmu Zapada omogućio joj je slobodu pisanja i razmišljanja, mogućnost odabira modaliteta i mjesta življenja, ali kroz sagledavanje različitih pesprektiva uvijek se iznova javlja tema egzila kao temeljna pretpostavka njezina pisanja, kao "mjesto tajne boli". Dok govori o egzilu, uvijek govori o vlastitom iskustvu i doživljaju, ne pokušavajući pretvarati taj osobni iskaz u univerzalnu ideologiju egzila. Štoviše, svojim pisanjem čak pokušava skinuti egzil s pijedestala postmoderne kulture i dekonstruirati mit koji zajednički grade egzilant i sredina u kojoj se smjestio. Površnim čitanjem njezinih djela stvara se misao kako se glorificiranjem Zapada odriče svojih korijena, što nije točno. Ona je neumoljivi kritičar "kulture laži" gdje god se nalazila. Želi biti anacionalna, transnacionalna, neomeđena kulturamai ideologijama te se ravnati po nekom svom osjećaju suvremene književne prakse.
Ushićeno je prihvatila ponudu da vlakom "Literarni express" koji je putovao Europom vozeći stotinjak pisaca iz 43 europske zemlje putuje kao član "njemačke delegacije". Smatrala je da su tom gestom Nijemci prvi doveli u pitanje koncept nacionalne književnosti budući da ona ne živi u Njemačkoj, ne piše njemačkim jezikom, štoviše (sad tek primjećujem da sam previše koristila tu riječ :)), bliži su joj ruski i nizozemski, dakle, nema nikakva razloga da je se smatra njemačkim piscem. Zapadnoeuropskom društvu zamjera što ne podnosi nacionalnu indiferentnost. Ideja ujedinjene Europe i multikulturalnosti Europe zasniva se na slobodi nacionalnog određenja. Međutim, što je s onima koji se ne žele odrediti, pita se Dubravka Ugrešić.

Prvo izdanje romana "Muzej bezuvjetne predaje" izašlo je u Amsterdamu 1997. godine.
Roman nije konstituiran na fabulativnom principu s čvrstom pričom koja se razvija, nego na principu montaže fragmenata ili kolaža elemenata koji suprotstavljeni jedan drugome proizvode nova značenja. Sama autorica tvrdi da je to neka vrsta "instalacije" po uzoru na ruske avangardiste i postmoderne umjetnike koji spajanjem nespojivog utemeljuju novo umjetničko Ja. Tema romana je život u egzilu i pokušaj rekonstrukcije prijašnjeg života s referencama na nedavni ratni sukob u bivšoj autoričinoj državi te na njezino novo privremeno boravište, grad Berlin. Autorici taj grad služi kao neutralan iskustveni prostor u kojem može srediti misli i ponovno uspostaviti i reanžirati prošlost. Taj grad se ovdje prikazuje i kao metaforički prikaz Zapada kojem su izbjeglice i emigranti iz istočne Europe još uvijek zanimljivi kao oni Drugi, kao potvrda desetljećima građenog stereotipa koji je neophodan za izgradnju vlastitog identiteta, jer da bi se taj identitet stvorio, najprije se mora uspostaviti slika Drugoga, nekakvog suprotnog primjera ili antipoda.
U početnom dijelu romana autorica nam pokazuje osjećaj nepripadanja i izoliranosti koji nastaje uslijed boravka u tuđoj zemlji i nepoznavanja jezika:

"Fred bučnom električnom kosilicom kosi travu u parku vile, istjeruje svoju ljubavnu muku. Nedavno ga je napustila žena. 'My wife is crazy', objasnio mi je Fred. To je jedina engleska rečenica koju zna."

Nedavni rat na prostorima bivše Jugoslavije neposredni je uzrok egzila pripovjedačice i provodni je motiv čitavog romana. Isprva se ostvaruje preko povijesnih i biografskih činjenica, a kasnije sama autorica prelazi u fikciju, na dodavanje izmišljenih detalja kako bi potkrijepila svoj osnovni osjećaj i na taj se način uhvatila u koštac sa zaboravom. Prema mišljenju pripovjedačice "izmišljanje stvarnosti i jest posao prave književnosti". Cilj rata je da uništi sjećanje i pamćenje, a onda ni sačuvani život više nema toliku vrijednost.

"O ratnom zločincu generalu Mladiću, koji je mjesecima s okolnih brda zatirao Sarajevo, kruži priča da je jednom ugledao na nišanu kuću svog znanca. Priča dalje kaže da je genral telefonirao svom znancu i obavijestio ga da mu daje pet minuta da pokupi 'albume', jer je, kaže, baš namjerio da mu digne kuću u zrak. Rekavši albume, general je mislio na albume s obiteljskim fotografijama. Zločinac, koji je mjesecima rušio grad, biblioteke, spomenike, crkve, ulice i mostove, znao je da uništava pamćenje. Zato je svom znancu 'velikodušno' poklonio život s pravom na pamćenje. Goli život i nekoliko obiteljskih fotografija..."

"Izbjeglice se dijele na dvije vrste: na one s fotografijama i na one bez fotografija, rekao je jedan Bosanac, izbjeglica."

Roman se djelomično može čitati i kao roman o odrastanju kroz čije dijelove autorica rekonstruira svoju i majčinu prošlost, izgubljene dane iz predegzilantskog vremena. Čitav roman autorica je posvetila svojoj majci, Veti Ugrešić, koja je jedan od konstitutivnih likova koji pomažu pripovjedačici da sakupi krhotine prošlosti u 'obiteljski album'. Neparni dijelovi romana naslovljeni njemačkim jezikom tvore 'berlinski dnevnik' koji nastaje u sadašnjosti, u egzilu.

Za završetak analize ovog romana koristim citat Josifa Brodskog koji su prije mene uočile i izabrale Dubravka Ugrešić i Andrea Zlatar:
"Kada bismo odredili život pisca-egzilanta kao žanr, bila bi to TRAGIKOMEDIJA."

Kraljica Margot/ La Reine Margot (1994.)

Redatelj: Patrice Chereau

Iako sam ovaj film gledala već nekoliko puta, noćas sam se ludo iznenadila. Shvatila sam da nikada nisam vidjela film od početne najavne špice, pa nisam ni čula uvodnu pjesmu "Jute san se zajubija" koju, naravno, nisam očekivala na početku francuskog filma. Sve mi je bilo jasno kad sam pročitala da je glazbu skladao Goran Bregović.
Film je dobar, priča jasno oblikovana i lako se prati, prikaz života i običaja uvjerljiv je i na trenutke šokantan, izbor glumaca sjajan (osobito Isabelle Adjani kao Margot i Virna Lisi kao Katarina). Filmska priča romantizirana je i odudara od povijesnih činjenica, što meni smeta, a većim se dijelom temelji na romanu Alexandera Dumasa Starijeg "Bartolomejska noć".
Masovne naturalističke scene hugenotskih tjelesa po Parizu bile bi sjajne da nekako na kraju nisam imala osjećaj da se njima samo htjela naglasiti tragičnost Margotine ljubavne priče.

Dubravka Ugrešić, Muzej bezuvjetne predaje

"U berlinskom zoološkom vrtu, pored bazena sa živim morskim slonom, stoji neobična vitrina. Pod staklom se nalaze predmeti nađeni u trbuhu morskog slona Rolanda koji je skončao život 21. kolovoza 1961., ili točnije:
upaljač roza boje, četiri štapića od sladoleda (drvena), metalni broš u obliku pudlice, otvarač za pivske boce, , ženska narukvica (vjerojatno srebrna), kopča za kosu, drvena olovka, plastični dječji pištolj na vodu, plastični nož, sunčane naočale, lančić, opruga (manja), gumeni kolut, padobran (dječja igračka), željezni lanac cca 40 cm, četiri čavla (velika), plastični automobil zelene boje, metalni češalj, plastični bedž, lutkica, pivska limenka (Pilsner, 0,33 l), kutija šibica, dječja papuča, kompas, automobilski ključ, četiri novčića, nož s drvenom drškom, duda-varalica, svežanj ključeva (5 komada), lokot, plastična torbica za igle i konac.

Više očaran, nego zgranut, posjetilac stoji pred neobičnim izlošcima kao pred arheološkim iskopinama. Posjetilac zna da je njihovu muzejsko-izložbenu vrijednost odredio slučaj (hirovit Rolandov apetit), pa ipak ne može odoljeti poetskoj misli da su s vremenom predmeti među sobom uspostavili tananije veze. Uhvaćen u tu misao, posjetilac nadalje pokušava uspostaviti neke značenjske koordinate, rekonstruirati one povijesne (pada mu, na primjer, na pamet da je Roland uginuo osam dana nakon podizanja Berlinskog zida), i tomu slično..."


"I album i autobigrafija već su po samoj svojoj prirodi amaterske djelatnosti, osuđene u samom početku na neuspjeh i drugorazrednost. Naime, sam čin slaganja fotografija u albume upravlja naša nesvjesna želja da se pokaže život u svoj njegovoj raznolikosti, a život je u rezultatu (u albumu, dakle) sveden na niz mrtvih fragmenata. I autobiografija ima sličan problem, u tehnologiji pamćenja ona se bavi onim što je bilo, a to što je jednom bilo ispisuje netko tko sada jest.
Jedino na što oba žanra mogu računati (iako nikad ni na što ne računaju, jer "računica" nije u njihovoj žanrovskoj prirodi) jest slijepa slučajnost da će napipati točku boli. Kada se to dogodi, a događa se rijetko, onda obična amaterska tvorevina, na nekoj drugoj, izvanestetskoj razini, pobjeđuje i pretvara u prah sjajno umjetničko djelo..."

Napuštajući Las Vegas/ Leaving Las Vegas (1995.)

Redatelj: Mike Figgis

Remekdjelo koje me je i tijekom ponovljenog gledanja emocionalno potreslo kao prvi put.
Ben (Nicholas Cage) je alkoholičar koji se slama radeći kao scenarist za velike filmske studije. Alkohol mu naoko pomaže da izdrži pritiske, ali gubi suprugu i dijete, a zatim i posao. Razočaran i prazan, odlučuje rasprodati i spaliti svoju prošlost i završiti sa životom u gradu blještavila, zabave i nesreće, Las Vegasu. Benova je ideja doslovno ubiti se alkoholom za što će mu trebati otprilike 4 tjedna. Scene prepune alkoholnih boca svih vrsta i oblika poredanih svuda po prljavoj hotelskoj sobici sjajne su i strašne. Slučajno upoznaje prostitutku Seru (ne Saru!) koju glumi Elizabeth Shue. Sve dalje treba odgledati, sam, u mraku, potpuno usredotočen na ekran, isključen od bilokakvih ometajućih elemenata sa strane. I Cage i Shue toliko su izvrsni da je gledatelj u potpunosti uvučen u dramu dvoje životnih gubitnika.
Ljubav koja se događa između aktera oslobođena je svih konvencija, klišeja, predrasuda i ostalih natruha koje prate svaki emocionalni odnos. Nema opreza, propitivanja terena druge strane, pokušaja mijenjanja druge osobe, ljubomore, igara zavođenja, privlačenja i odbijanja...  "Čega onda ima?" pitala me jedna osoba kojoj sam pričala o filmu. "Ima ljubavi u svoj njezinoj ljepoti i cjelovitosti."
Odlična glazba (Sting) i blještavilo reklama Las Vegasa sjajna su kulisa psihodeličnoj atmosferi  Benovih alkoholnih kriza. Trenuci kada je Ben koliko toliko svjestan i kontroliran prepuni su lucidnosti. Dva najjača trenutka meni su kad Ben Seru naziva "anđelom dobrote iz njegove pijane fantazije" i konobaricu "sestrom" koja treba donijeti lijek kako bi mogao nastaviti ručak. Naklon Nicholasu Cageu!

Mani Gotovac, Fališ mi (Prva knjiga: zima/ proljeće) (3)

Sjajan roman, pročitan u jednome dahu i jednome danu!
Sklonija sam ovakvo štivo jednostavno kategorizirati kao autobigrafsku prozu, ali to nije zapravo bitno!
Mani Gotovac i dosad sam doživljavala kao sjajnu ženu, hrabru i nekonvencionalnu, britku na jeziku, intelektualku koja smatra da kazalište nije samo tendenciozna estetika, nego i etika, kao i prostor koji mora trajno biti otvoren životnome. Danas to smatraju mnogi, ali Mani je u hrvatskim okvirima bila među prvima u vrijeme kad je bilo opasno tako razmišljati. Ova je proza podijeljena u četiri dijela, naslovljena prema godišnjim dobima, tj. životnim fazama spisateljice, koje nisu kronološki poredane.




1. dio: ZIMA (Luda Čovječica) - zima život, tj. stvarna dob spisateljičina, a "Ludom Čovječicom" naziva je njezin unuk Jakov, malo inteligentno biće koje razumije bakine ludosti bolje od ostalih kojima je okružena. Blažena dječja mudrost neoskvrnuta konvencijama i stereotipima... dok odgoj ne učini svoje.
2. dio: PROLJEĆE (Usuditi se ljubiti) -  mladost, izgrađivanje karijere i imena, rad u press-službi Dubrovačkih ljetnih igara i na Radio Zagrebu,  raspad braka i izvanbračna veza  s Gorkim, visokopozicioniranim kulturnjakom i pjesnikom,  koji završava u Lepoglavi zbog aktivnosti vezanih uz Hrvatsko proljeće. Teško je razlučiti što je stvarnost, a što fikcija, ali sklonija sam vjerovati u veći dio u korist stvarnosti... Uostalom, naše uspomene na pojedine ljude i događanja u vezi s njima s protjecanjem vremena počinju djelovati kao fikcija, naša vlastita pseudokreacija, a tako i jest. Vrijeme nepovratno mijenja oblik, oduzimajući i dodajući nedefinirane nijanse, našim sjećanjima.
Igor Mandić, Vjeran Zuppa, Vlado Gotovac, Miko Tripalo, Jovanka Broz, Vojo Šiljak, Ivan Šibl... samo neke od stvarnih osoba hrvatskog kulturnog i političkog miljea koje su se našle na stranicama ove proze i bile dijelom autoričina života...
Osobito su me nasmijali dijelovi vezani uz Antu Stamaća, mog profesora s fakulteta, koji je bio smrtno zaljubljen i patio zbog Milke Podrug-Kokotović.
Ironija, vrckavost, bolna iskrenost, sve prošarano autoričinim tekstovima objavljivanima u biltenu Dubrovačkih ljetnih igara, raznim časopisima i tjednicima, na Hrvatskom radiju...
Sjajno oživljeno proživljeno doba potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, buđenja Hrvatskog proljeća i proljeća autoričina života, tj. ljubavi koja ju je obilježila, mnoštvo likova i mnoštvo lica jedne žene.
Ne mogu odgonetnuti identitet Gorkoga :))) kopam, uspoređujem podatke, ispitujem... jako me zanima, onako ženski :)

Mani Gotovac, Fališ mi (Prva knjiga: zima/ proljeće) (2)

"I prije bih se pri svakom susretu s Arsenom Dedićem ukočila od straha. Ali on to nije primjećivao. Ni kad bi mi crvenilo nadiralo u obraze otkrivajući provincijalnu djevojčicu u meni.
Arsen i ja nikada nismo bili ni u kakvim bliskim odnosima..
Nismo prijateljevali. Nismo bili ljubavnici. Nismo čak ni očijukali.
Ništa privatno nisam znala o Arsenu. Ne znam ni danas i ne marim.
Pa ipak je on bio moja intimna činjenica.

Vodila sam ljubav uz Arsenove pjesme. Stvarno i u mislima. Ljubav u svim njezinim preobrazbama.
Sve me vodilo k njemu... jezik, običaji, ljudi...
 Arsenov spori ritam. I moji očajno spori pokreti. Njegovi dugi, dugi vokali, pasaži i stanke, i moje rijetko ispunjene želje za dugim milovanjima.
Mene, ispričavam se čitatelju, uzbuđuju riječi. I onaj koji ih stvara. Da li se zbog toga Arsen upliće u moj život kao nevidljiva infuzija koja mi je neophodna za preživljavanje?"

Mani Gotovac, Fališ mi (Prva knjiga: zima/ proljeće)

"Pa i pored toga, u životu mi se dogodila ljubavnička ljubav. Tužno je završila, ali živjela sam je. Nekoliko godina bila sam u ljubavi. Ljude razlikujem po tome jesu li u životu živjeli u ljubavi ili nisu. Ne razlikujem ih po spolu, naciji, boji kože, starosti, mladosti, profesiji... Samo po tome: ljubav - da ili ljubav - ne. To je moja rasna diskriminacija."

"Stranac je zalutao na groblje. Primijetio je kako su stanovnici toga groblja živjeli kratko, 3 mjeseca, 3 godine, 30 godina... Na izlasku s groblja upitao je čuvara zašto je tome tako. Čuvar je odgovorio:
- Kod nas se godine života ne bilježe po danu rođenja i smrti, nego po životu koji se živio u ljubavi."

"Ima jedna stara irska priča koja kaže kako je mladić svugdje po svijetu tražio Istinu. Nije ju našao. Kada se vraćao sa svojih bezbrojnih lutanja, susreo je krezubu i šepavu staricu koja mu je rekla - ja sam Istina. Mladić je bio presretan pa je upitao što će poručiti svijetu. A ona mu je odgovorila: "Da sam lijepa, mlada, brza i pametna."

Pi (1998.)

"Kako možeš prestati vjerovati da postoji šema, urođen oblik iza čitavog tog niza, kad si tako blizu?"

Iako sam Aronofskog počela upoznavati obrnutim slijedom, od najnovijeg filma ("Crni labud") prema najstarijem ("Pi"), postala sam odmah obožavateljica. Redatelj - genijalac jer, osim odabira tema koje su same po sebi intrigantne i nude neizmjeran broj mogućih pristupa (opsesije raznih vrsta), svojim načinom režije i vizualnog oblikovanja ideje čini kategoriju modernog filma toliko propitujućom, šokantnom i drugačijom od svega dosad viđenog.
Iako je "Pi" sniman crno-bijelom tehnikom prvenstveno zbog vrlo malog budžeta, redatelj je početni otežavajući faktor pretvorio u elementarno izražajno sredstvo ovog filma. Max Cohen, matematički genijalac židovskog podrijetla, svijet doživljava i tumači isključivo kroz brojeve, dakle crno-bijelo. Izrazito je asocijalan, nezainteresiran za bilo što čime je okružen, osim za brojevni niz koji ga progoni a kojim bi se mogao objasniti poredak u univerzumu i prirodi. Ljudi su mu, naravno, crno-bijeli. Napravljen u maniri eksperimentalnog filma, klaustrofobičnom atmosferom prikazuje kaos u glavi introvertiranog genijalca. Scene napadaja boli i halucinacija (kojima je Aronofsky i inače sklon) dočarane su skokovima kamere i bijelom slikom na ekranu. Kraj filma s povjetarcem koji pomiče lišće, premda još uvijek u crno-bijeloj tehnici, najavljuje novu fazu u životu glavnog lika.

Žao mi je što ovaj film nije snimljen nekoliko godina ranije, tijekom mog studija, jer bi bio čisti užitak raspravljati o njemu na kolegiju s jednim od najdražih profesora s faksa Krešimirom Mikićem.

Jean Plaidy, Gospa od sedam brežuljaka/ Madonna of the Seven Hills

Jean Plaidy zapravo je jedan od sedam literarnih pseudonima koje je koristila Eleanor Alice Burford, britanska književnica čiji su romani dostigli milijunske naklade. Pod navedenim pseudonimom objavila je 87 povijesnih romana čiji su glavni likovi slavne žene vezane uz različite kraljevske kuće na različite načine - rođenjem, brakom ili kroz ulogu ljubavnice. 

"Gospa od sedam brežuljaka" roman je posvećen Lukreciji Borgiji, kćeri ozloglašenog pape AleksandraVI. 
Spisateljičina bilješka
"Nadam se da će moji čitatelji imati na umu poslovicu 'Altri tempi, altri costumi' i uživjeti se u sliku svijeta u petnaestom stoljeću, kada su pape shvaćale zavjet celibata kao puku formalnost, a ubojstva su bila toliko svakidašnja da stari lađar na Tiberu, vidjevši da netko baca tijelo papina sina u rijeku, nije smatrao neophodnim takvo što prijaviti, jer je gotovo svake noći svjedočio bacanju nekog trupla.
Borgije u nama mogu probuditi suosjećanje isključivo ako im sudimo prema mjerilima vremena u kojem su živjeli, a jedino uspiju li u nama probuditi suosjećanje, moći ćemo ih razumjeti."

Lukrecija je jedno od petoro djece rođene iz papine veze s rimskom pučankom Vannonzzom. Vannonzza je imala posebno mjesto među izabranicama Svetog Oca upravo zbog djece koju mu je rodila, a s pomoću kojih je papa učvršćivao svoje političke veze preko njihovih budućih brakova. Bila je materijalno zbrinuta, a papa joj je dogovorio brakove zbog kojih je bila na glasu kao ugledna rimska gospođa, a njegova su djeca imala "službene očuhe", iako su se i javno prezivali Borgia.
Lukrecijino djetinjstvo i mladost obilježila je njezina posebna ljepota i plava kosa zbog koje ju je papa obožavao. Iz istog razloga obožavala su je i starija braća, Cesare i Giovanni, pa je postala objektom njihovih međusobnih prepirki, a kasnije i razlogom međusobne mržnje. Nagađanja o incestuoznim porivima braće i oca prema Lukreciji u ovome su romanu samo natuknuta jer ni povijesno nisu potvrđena. Cesareova mržnja prema mlađem bratu eskalira kada papa određuje da će Cesare postati kardinal, njegov mogući nasljednik, a Giovanni zapovjednik papinske vojske i španjolski vojvoda zbog dogovorenog braka. Javna je tajna bila u Rimu da Cesare eksperimentira s otrovima ili unajmljuje ubojice kako bi se riješio onih koji mu se suprotstavljaju. Borgije su imali potpuno poremećen sustav vrijednosti, koji se temeljio na međusobnoj odanosti iz koje iskače samo Cesare te ogromnom bogatstvu i moći zbog kojih za njih nisu vrijedila uobičajena pravila niti zakoni. Lukrecija je prikazana kao naivna djevojka koja odrastajući prihvaća svoju sudbinu, sudbinu pripadnice ozloglašene obitelji koja će ju štititi bez obzira na sablazni i tragedije.

Rekvijem za snove/ Requiem for a Dream (2000.)

Redatelj: Darren Aronofsky

Kod suvremenih redatelja poput Aronofskog cijenim sinesteziju filmskih izražajnih sredstava i elemenata u šokantnu cjelinu koja prodrma gledatelja."Rekvijem za snove" sadrži snažnu priču začinjenu hrpom montažnih rezova, scenama pretapanja stvarnosti i halucinacija, krupnim kadrovima, podijeljenim ekranom i sjajnom glazbom te glumom Ellen Burstyn.
Mračan prikaz četvorostruke ovisnosti koja na kraju ostavlja uništene živote uz rekvijem za propale snove. Sara Goldfarb je usamljena i ostarjela kućanica kojoj jedinu radost u životu predstavlja naporni TV-šou koji ovisnički prati. Okrutnost za koju su ovisnici sposobni najavljena je odmah na početku filma kad saznajemo da je i njezin sin Henry također ovisnik koji svaki čas založi majčin televizor (majčinu jedinu radost) za nešto malo novca. Sara redovito otkupljuje svoj televizor od lokalnog preprodavača, naoko sretna što opet može pratiti svoj šou. Iznenadni poziv iz televizijske produkcije kojim joj je najavljeno da je slučajnim odabirom ušla u krug potencijalnih natjecatelja mijenja njezin život. Smisao života postaje iščekivanje poziva za sudjelovanje, ali dotad treba smršaviti dvadesetak kilograma kako bi mogla ponovno obući svoju crvenu haljinu i zlatne štikle, simbole nekad lijepe i zadovoljne žene. Istodobno, i Henry (Jared Leto) pada sve dublje u ovisničko ponašanje sa svojom djevojkom Marion (Jennifer Conelly). Majka počinje nekontrolirano uzimati tablete za mršavljenje, a sin drogu. Prva faza teške ovisnosti jednako je sumorna u svojoj nadi i udaljenosti tragičnog kraja kao i sam kraj. Dvoje ovisnika, propalih ljudi,  iskazuje si ljubav. Henry zaradi nešto novca preprodajom droge i, pritisnut grižnjom savjesti,  kupuje majci moderni televizor s jakim zvučnicima. Scene omršavjele i raščupane Sare u halucinantnoj fazi pred ultramodernim televizorom u derutnom stanu čista su psihodelija.
Ženske uloge mnogo su mi dojmljivije od muških, Ellen Burstyn i Jennifer Conolly sjajno su ih odradile. Zadnjih pola sata filma ubrajam u najgadnije scene koje sam dosad vidjela, surovije i mračnije od bilo kojeg horora jer je riječ o imitaciji prave ljudske drame. Šokantan film koji propituje granice tjelesne izdržljivosti ili ovisničko ponašanje, i inače omiljene Afronskijeve teme. Nevjerojatno maštovito poigravanje crvenom bojom i njezinim nijansama.

(Recenzija objavljena na www.filmski.net.hr)

MALLEUS MALEFICARUM

MALLEUS MALEFICARUM najozloglašenija je i kontroverzna knjiga nastala 1487. godine, a u Hrvatskoj je prvi put prevedena 2006. Knjigu je izdala Inkvizicija u Njemačkoj po nalogu Pape Inocenta VIII. Napisali su je dvojica dominikanaca, Heinrich Kramer i Jacob Sprenger.
U knjizi je razrađeno čitavo učenje o tome kako se prepoznaju i otkrivaju vještice te se nudi čitav sustav kazni za vještice i njihove pomagače. 

Razred/ Entre les murs (2008.)

Redatelj: Laurent Cantet
Nagrade: Zlatna palma u Cannesu
Film se bavi odnosom srednjoškolskog profesora francuskog jezika i njegova razreda. Glavni glumac Francois Begaudeau uistinu je radio u jednoj francuskoj školi, a nakon nekoliko godina provedenih u razredu napisao je knjigu "Razred" prema kojoj je snimljen istoimeni film s njim u glavnoj ulozi.
Film kroz dva sata prati unutarnju dinamiku jednog kolektiva koji se sastoji od djevojaka i mladića iz doseljeničkih, socijalno niže rangiranih, obitelji. Kroz funkcioniranje takvog mikrosustava dobivamo uvid u složenost odnosa unutar školskog sustava, kao i u francusko suvremeno višerasno društvo. Film odskače od ostalih takve tematike zbog sjajnog načina prenošenja jednostavne ideje (funkcioniranje jednog razreda) u sjajno tehnički i sadržajno razrađen film. Za razliku od američkih filmova, ne nudi se nerealno duhovno napredovanje nekad problematičnog učenika (ili više njih). Razred je problematičan i takav i ostaje. Također, daje uvid u  mnoga pitanja poput fleksibilnosti ili krutosti školskog sustava, postizanja autoriteta nad grupom, doživljavanja učiteljskog poziva samo kao posla ili prožimanja privatnog i službenog, snage grupe naspram pojedinca koji službeno ima moć...
Profesor Marin predaje francuski jezik i književnost učenicima kojima je ujedno i razrednik. Njegov trud i posvećenost mladim ljudima vidljivi su kroz čitav film. Spremno prekida sadržajni tijek nastave da bi prokomentirao s učenicima neke njihove dvojbe, strpljivo ih vodi prema razumijevanju značenja naoko jednostavnih riječi koje su im nepoznate. Pokušava pomiriti različitosti u grupi do razine funkcionalnosti i međusobne tolerancije. Iako se čini idealnim učiteljem takvom razredu, izložen je svakodnevnim provokacijama  kroz koje pojedinci izgrađuju svoj identitet i poziciju unutar grupe. Svađa s jednim učenikom nedoličnog ponašanja pokreće hipokriziju grupe koja se otvoreno svrstava na njegovu stranu, tj. protiv svog profesora...
Temelj su filma, snimanog isključivo unutar školskog prostora (učionica i knjižnica, s nešto malo eksternih kadrova školskog dvorišta), sjajni dijalozi tijekom nastave bogati mladenačkim humorom i ironičnim opaskama. Mladi glumci (vjerojatno naturščici) toliko su uvjerljivi da film djeluje kao dokumentarac. Bez sadržajnih skokova, izmjenom brzih kadrova te finim karakteriziranjem i izdvajanjem pojedinih učenika postiže se napetost i iščekivanje gledatelja.

Italo Calvino (1)

"Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje, nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga sama treba izravno da iznese, ispred onoga što ti sam treba da izažmeš iz knjige, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, ali, kao i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga čina, naime u čitanju knjige."

Carl Sagan

 

„Kako je knjiga zapanjujuća stvar! To je ravan objekt izrađen od drveta s fleksibilnim dijelovima na kojima je otisnuto puno smiješnih tamnih simbola. No, jedan pogled na nju i vi ste unutar uma druge osobe, možda nekoga tko je mrtav tisućama godina. Stoljećima autor govori jasno i tiho unutar vaše glave, izravno vama. Pisanje je možda najveći ljudski izum, povezuje ljude koji nikada nisu poznavali jedni druge, građane dalekih epoha. Knjige razbijaju okove vremena. Knjiga je dokaz da su ljudi sposobni baviti se magijom.“