Jagode u grlu (1985.)

Redatelj: Srđan Karanović

Još jedan sjajan uradak iz ex-yu doba (kinematografije). Po meni, klasik. Nastavak serije "Grlom u jagode". Sve redom izvrsni glumci (Miki Manojlović, Mira Banjac, Aleksandar Berček, Bogdan Diklić, Žarko Laušević, Josif Tatić), drama o međuljudskim odnosima uvjerljivo i naturalistički ispričana, poznati balkanski sarkazam i cinizam začinjen sjajno uklopljenom glazbom koju izvodi Orkestar Lepog Jovice. 
Premda sam već spomenula glumce, moram dodati da me Miki Manojlović i Josif Tatić (ovdje u sporednoj ulozi) uvijek pokrenu na poseban način. To je onaj osjećaj kad misliš da nitko drugi osim njih tu ulogu ne bi odigrao bolje. Subjektivno ravnanje, ali to za mene znači - sjajan glumac! Bogdan Diklić i Mira Banjac također izvrsni.
Tema povratka odjecima bivšeg života i starim prijateljima iz gimnazijskih dana uvijek je plodno tlo za dramatiku međuljudskih odnosa. Svi se vesele susretu, svi dolaze, ali suočavanje s licima iz prošlosti evocira potisnute loše uspomene. Grijesi iz prošlosti i neriješene situacije, obogaćene i popraćene životnim iskustvima i sadašnjim ogorčenjima, čine se većima nego što jesu. Društvo iz gimnazije nalazi se na unajmljenom brodu-restoranu. Burna pijana noć ništa ne raščišćava, osim što su se ispraznili, fizički doslovno, i emocionalno, dakle psihološki. Da mogu dalje nastaviti sa svojim životima koji se nakon takvog pražnjenja ne čine lošima.
Završne scene u kojima Orkestar Lepog Jovice izvodi Arsenovu O mladosti, a kamera fokusira iscijeđena, mamurna lica glavnih likova mogu biti primjer izvrsnog poantiranja filmske priče.

Završetak filma, uz Josifa Tatića na početku

Još jedan legendarni dio,  Mira Banjac i Bogdan Diklić uz Banana Boat Song

Talk Radio (1988.)

 Odlična drama, ipak je to Oliver Stone, s elementima monodrame. Sjajni krupni kadrovi koji prate mijene na licu energičnog radijskog voditelja noćne emisije. Film je inspiriran stvarnim životom Alena Berga kojeg su ublili neonacisti isprovocirani njegovim stavovima u eteru.
Barry Champlain svoju emisiju vodi isključivo na svoj način - iskreno, bez zadrške i bez tabu tema. Elokventni voditelj često se sukobljava sa svojim slušateljima suočavajući ih s njihovom glupošću, nemoralnošću i duhovnom bijedom. Poklapanje sluašalice sugovorniku redovita je pojava kojom efektno briše glupost iz etera prelazeći na novu. Međutim, jadni i često psihički labilni slušatelji vraćaju se po još. S vremenom Barry shvaća da njegova ideja propada - čini mu se da je sve više onih koji se javljaju u emisiju da bi predstavili svoje poremećene stavove (neonacisti, članovi sekti...) i onih koji nafiksani ili pijani ne znaju što bi drugo radili. Mnogi od tih "slušatelja" smatraju ga duhovitim i uopće ozbiljno ne shvaćaju njegove uvrede...
Eric Bogosian sjajan je u glavnoj ulozi,  film je dinamičan i nabijen gradacijskom dramatikom čiji je rast potpomognut zatvorenim studijskim prostorom. Glavni lik čije nam je lice uglavnom u kadru toliko verbalno dominira da se na trenutke čini da je film pun raznih karaktera/ likova. Ponavljam, sjajan film.

Oslikana školska zgrada u Rusiji

Tim Winton, Glazba prašine/ Dirt Music

"Cyberspace je bio zagušen žudnjama, sanjarijama, požudom i lošim pravopisom."

David Wroblewski, Priča o Edgaru Sawtelleu/ The Story of Edgar Sawtelle (2008.)

 Roman koji mi je slučajno dospio pod ruku u knjižnici. Kažem "slučajno" jer uvijek idem sa svojom bilježnicom i kopam po policama tražeći "nešto ciljano", nešto što već dugo čekam ili nešto što me zainteresiralo na forumima i stranicama s recenzijama knjiga. Ponekad si dopustim iznenađenja poput ovoga i nije mi žao. 

Priča, tj. zaplet nisu nešto posebno, novo, nezaboravno. Četrnaestogodišnji Edgar rođen je nijem. Živi mirnim i ispunjenim životom s roditeljima na farmi negdje u Wisconsinu. Farma je zapravo uzgajalište posebno i pažljivo dresiranih pasa s kojima čitava obitelj, a osobito Edgar, razvijaju poseban i slojevit odnos. Idila je narušena iznenadnom smrću Edgarova oca. Ubrzo se na farmi nastanjuje Edgarov stric Claude, crna i divlja ovca u obitelji, kojeg Edgar sumnjiči za čudnu očevu smrt. Poseban i ljubavlju ispunjen odnos s majkom također je narušen zbog Claudea koji postupno, ali relativno brzo, zauzima očevo mjesto. Splet nesretnih okolnosti natjera Edgara da bježi u divljinu s troje pasa iz vlastitog legla koje je sam podigao. Povratak će donijeti rasplet i nekakvu pravdu.

Primijetila sam na internetu da neki ovu priču povezuju sa Shakespeareovim Hamletom pa me to nasmijalo. Mislim, uopće se toga nisam sjetila. Nešto drugo me je zaintrigiralo, i zbog toga prvi roman navedenog autora smatram veoma dobrim. Prvo, trud koji je uložio, a vidljiv je iz ukupnog rezultata i poduljeg popisa izvora i stručnih ljudi, u objašnjavanje i dočaravanje ponašanja pasa u svakodnevnim i iznimnim situacijama. Drugo, način pripovijedanja, koje je vješto građeno i ne nalazim mu zamjerke, temeljen na promjenjivoj fokalizaciji. Temeljno načelo tog odabira fokalizacije svodi se na uvlačenje čitatelja u, ne unutrašnjost lika jer je to samo po sebi paradoks, nego u njegovu sliku koju stvara o drugima - čime se postiže perspektiva događanja kroz umjetno stvorenu sliku drugoga. U ovome slučaju - drugih. Autor je vrlo vješto primijenio taj oblik pripovijedanja pa u nekoliko navrata čitatelj razmišlja i gleda poput Edgarove kuje Almondine. Sjajna stvar, uistinu. Vrlo je zanimljivo i tekstualno poigravanje mogućnostima jezika koje je također znalački  dočarano, osobito u komunikaciji nijemog Edgara s psima (naime, Edgar čuje pa je njegova komunikacija s ljudima kombinacija glasovno-znakovnog jezika). Oni koji vole životinje uživat će u mnogobrojnim informacijama o biologiji pasa, njihovom načinu spoznaje i emocionalnim mogućnostima te metodama dresure.

Šuma summarum (2010.)

Redatelj: Ivan Goran Vitez

Neki sam dan film gledala drugi put. U ponovljenom sam gledanju, naravno, kritičnija jer rasplet znam i izostao je element iznenađenja i gotovo neprestanog čuđenja nad razvojem događaja.
Ne, ovo nikako nije loš film kao što su ga mnogi proglasili. Zapravo, kritike su podijeljene - jedni ga smatraju kultnim (što je pretjerano, jer je relativno svjež uradak i ipak nema tu snagu), a drugi totalnim promašajem spominjući čak i elementarnu filmsku nepismenost (što je ekstrem negativne perpsketive ni sa čime potkrijepljen). Ne znam o kakvoj bi se tu elementarnoj filmskoj nepismenosti radilo, ne razumijem to, jer mislim da imam dosta znanja o filmskoj teoriji još s faksa pod patronatom Krešimira Mikića, a i kao veliki filmoljubac. Uvijek se trudim sagledati, ako pišem o filmu, i priču, i glumu, cjelinu i način kako je sastavljena. Što je dobro iskorišteno, a što nije.
U ovome su filmu mnogi elementi za pohvalu. Priča je dobro zamišljena, malo lošije realizirana u konačnici, ali ne katastrofalno. Novi nizozemski vlasnik zagrebačke marketinške agencije vodi svoje zaposlenike na "team building" koji uključuje rafting i paintball. Tijekom paintballa u šumi se događaju razne situacije iz kojih ubrzo postaje jasno da je riječ o nekakvoj zavjeri, a ne klasičnom team buildingu. Razvoj zapleta je dinamičan, sa stalnim uvođenjem novih iznenađenja za gledatelja, ali se pri tome itekako kristaliziraju odnosi među mnogim likovima. Sudjeluju, sve redom, vrhunski glumci, ali nitko ne može nadmašiti Gorana Navojca i Ninu Violić u ulogama poremećenog bračnog para, predstavnika lokalnog stanovništva, koji su u nekakvom bizarnom dogovoru s instruktorima za team building. Uvođnje nkakvog čudnog narječja (mješavina slovenskog, kajkavskog i još nečega) kojim govori lokalna obitelj sjajan je potez - dodatni element groteske i izvor smijeha - kao i psihologija izletničkog para.
Dakle, na malom, tj. suženom dramskom prostoru događaju se nepredviđene situacije i urota protiv mnogo likova među kojima i svakidašnji odnosi nisu baš najbolji. Naslabiji je dio filma kraj kada se gledateljima šalje nekakva jadna  kritika kapitalizma. Nakon što je cijela stvar prerasla u crnohumornu zabavu i prilično kvalitetnu grotesku, navedena kritika djeluje bljedunjavo i zapravo smiješno. Meni tek tu počinje neuvjerljiva gluma, kao da se svima žurilo da nekako to sve raspletu.
Ipak, ovo je sjajan početak za hrvatski film ako ne ostane samo na tome. Konačno smo se pomaknuli prema groteski kao mogućnosti filmskog jezika, a ta mogućnost može biti vrlo plodna. Ivana Gorana Viteza kao redatelja ne poznajem, osim po "Bitangama i princezama" koje su iz sezone u sezonu bivale sve jadnije. Ako je ispočetka dobro oponašao ideju "Prijatelja" ("Friends"), rezultat je jadan po svim kriterijima. Recimo da me sad ugodno iznenadio.

Ludi izletnički par

 

Sex, laži i videovrpce/ Sex, Lies, and Videtape (1989.)

 Redatelj: Steven Soderbergh

Odličan film s omiljenim mi glumcem Jamesom Spaderom - ovdje još prilično mladim, čak i zgodnim (mada mi to nikad nije bio kriterij)! Čini mi se da je bio i prvi u kojem sam ga gledala i "primio me se", kako bi se reklo. Kasnije sam pretraživala i gledala neke stvari iz filmografije uz, naravno, Boston Legal kojem se vraćam kad uspijem odvojiti vremena za sve sezone.
Dakle, mogu ga nazvati svojim najdražim ekscentrikom s ekrana. Ali ekscentrikom s pokrićem! Jamesa Spadera doživljavam kao izvrsnog karakternog glumca, uvjerljivog - s onom iskrom posebnosti koja ulogama daje dušu. Ne mogu se sjetiti da me negdje razočarao.
Sad, navedeni film mi je i u ponovljenim gledanjima izvrstan jer je to jednostavno dobro zamišljena i realizirana filmska priča temeljena na jakim dijalozima među problematičnim likovima. Bez bljutavog i neuvjerljivog raspleta, koji završava sretno, ali životno, a ne preglumljeno i plitko.
Naoko sretan brak žene (Ann) koja je u prisilnoj ulozi ljupke domaćice i ukrasa domu jednog lažljivog i arogantnog odvjetnika u usponu (John). Njezina iskrena i nekonvencionalna sestra (Cynthia) sklona seksualnim avanturama koja je trenutno u isključivo tjelesnoj vezi sa sesetrinim suprugom. Odvjetnikov prijatelj iz studentskih dana (Graham) u fazi priveremenog povratka i suočavanja s gradićem u kojem živi i propala bivša ljubav čije posljedice još uvijek osjeća kroz impotenciju koja traje godinama. Sjajno posloženi potpuno različiti karakteri koji do kraja filma shvaćaju uzroke svojih problema i nalaze rješenje. Seksualna komponenta višestruko je prisutna i obrađena kroz te različite karaktere. John nadograđuje svoje samopouzdanje stalnim varanjem supruge i seksualnim aferama. Cynthia istražuje granice vlastite seksualnosti i u tome je iskrena i spontana. Ann je zakočena, jasno je ubrzo, zato što nije uz pravog muškarca. Graham je impotentan i psihički zakočen u prošlosti. Privid  kakve-takve sadržajnosti tog segmenta života održava snimanjem razgovora s različitim ženama koje njegovoj kameri povjeravaju vlastite intimne tajne.
Ann prestaje biti zakočena upravo uz impotentnog Grahama jer u njemu pronalazi sve ono što nije njezin suprug - duboku i iskrenu osobu kojoj treba pomoći, a time će pomoći i samoj sebi.
Naravno da sam kao žena jednostavno uživala dok arogantni John gleda snimku svoje "frigidne" supruge koja povjerava svoje misli, a kasnije i tijelo, impotentnom prijatelju sa studija prema kojem se John, kao i prema svima, odnosi s omalovažavanjem. Andie MacDowell također je, osim što je prelijepa, sjajna u ulozi Ann.  

Shakespeare na EXIT

Najveći dramski pisac svih vremena, neponovljivi William Shakespeare, napisao je 37 drama (autorstvo svih djela nije sa sigurnošću dokazivo) podijeljenih u tragedije, komedije i romance s ukupno 1222 lika.
Glumački trojac teatra EXIT, Živko Anočić, Jerko Maričić i Marko Makovičić, nudi nam modernu šetnju kroz Shakespeareov opus, s naglaskom na poznatijim djelima, obrađenim na egzitovski način. Što je egzitovski način? Izvanredna gluma na prvom mjestu, dinamika, elementi neverbalnog kazališta, moderan multidisciplinarni pristup koji uključuje reference na suvremenost (reklame, Top Shop i izvanredne ponude, ali to još nije sve, sportski prijenosi s neizostavnim Božom, ispiti na Akademiji dramske umjetnosti...).
Kako to konkretno izgleda u ovoj predstavi? Trojica prijatelja odluče postaviti "cijelog Shakespearea" na pozornicu. Oni su moderni gradski dečki sa svojim doživljajem Shakespearea. Čini se da neki nisu ni pročitali djela koja dramatiziraju. Ali spretni su u improvizacijama i ideja im ne nedostaje. Ponekad se posvađaju pred publikom tko će biti Hamlet a tko stražar, tko će predstavljati zid na koji se penje Romeo, a tko će nositi suknju. Nemaju nikakvih scenskih rekvizita, i to je, barem meni, bio osnovni izvor smijeha. Valovi koji udaraju o stijene ispod zidina na kojima stražari ugledaju duh Hamletova oca (proizvedeni "Haaaam" uzdasima jednog od glumaca), rukohvat balkona na kojem stoji Julija (ruke jednog glumca savijene oko korpulentnog Jerka koji je Julija), kotač engleske povijesti.... zanimljiva scenska rješenja s, ponavljam, elementima neverbalnog kazališta.
Kroz predstavu u predstavi, šekspirovskom kazališnom elementu, gledatelj dobiva gotovo dva sata dobre zabave, premda ima i manje sjajnih trenutaka kad se čitava stvar spusti na razinu, ne toliko neukusa, već bezidejnosti i nemaštovitosti, kao, recimo, vjetrovi na pozornici i glumci u gaćicama. Sve u svemu, meni ovo nije egzitovski maksimum, neusporedivo mi je s dinamikom i glumačkom eksplozijom u "Kako misliš mene nema!?", ali svakako je dobro jer EXIT jedini redovito u nas nudi takva scenska rješenja.

Gorki mjesec/ Bitter Moon (1992.)

 Redatelj: Roman Polanski

Složen kao priča o dvama odnosima koji uključuju četvero ljudi, film je kontrastno strukturiran. Nigel (Hugh Grant)  i njegova supruga Fiona (Kristin Scott Thomas) putuju u Indiju kako bi obilježili sedmu godišnjicu braka. Njihova priča okrenuta je budućnosti, brzo saznajemo da u prošlosti nema ništa zanimljivog: ukočeni engleski par iz više klase koji živi mirnim, pristojnim životom, bez djece, dobro osigurani u normalnosti i rutini svog života. Odmak od rutine odmah dovodi u pitanje opstanak njihova odnosa.
Oscar (Peter Coyote) i Mimi (Emmanuelle Seigner) kontroverzni su američko-francuski supružnici čija se prošlost isprepleće s budućnošću engleskog para. Oscar je u kolicima, Mimi erotska bomba. Njihovu priču pratimo retrospektivno i ona zauzima veći dio filma.
Bez obzira na suzdržane kritike i što su neki drugi filmovi Polanskog više cijenjeni, meni je ovo sjajan film. Ne znam je li zbog adaptacije Pascalova romana ili jednostavno talenta Polanskog, ili oboje, ali film ima sve što dobra drama o ljudskim odnosima treba imati. Fantastično ispričana filmska priča, bez ikakvih dodatnih izražajnih sredstava, osim uvjerljive glume i pripovijedanja koje je genijalno dozirano i povezano s pričom u sadašnjosti - dramatično, na trenutke šokantno, uzročno-posljedično povezano. Odabir glumaca također je sjajan. Supruga Romana Polanskog Emmanuelle pravi je pogodak za zahtjevnu ulogu Mimi. Osim u scenama plesa, najbolja je u transformacijama u očajnu, zapuštenu i slomljenu ženu. Naturalistički prikaz jednog odnosa meni je u ovome filmu na najvišem nivou.

Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon/ Night Train to Lisbon

 Čitala sam polako, veoma polako... vraćala se, ponovno iščitavala neke dijelove. Prepisivala - duge odlomke, čitave stranice.
"Riječi mogu nešto prouzrokovati" kaže se na jednoj stranici ove himne riječima (roman mi nekako zvuči preobično i trenutno netočno). Pogled na nepoznatu očajnu ženu koja se želi baciti s mosta u Bernu i koja izgovara posebno melodiozno riječ 'Portuguese' pokreće u Raimundu Gregoriusu osjećaje i djelovanje koje narušava njegovu svakodnevnu ustaljenu rutinu. Gregorius je 57-godišnji profesor klasičnih jezika, razveden, nazvan među kolegama i studentima Mundus. Gregoriusov su život mrtvi jezici, prijateljstvo s neobičnim grčkim liječnikom, pokoja partija šaha i čitanje do iznemoglosti. Nakon susreta s nepoznatom Portugalkom, u knjižari pukom slučajnošću dobiva u ruke knjigu "Zlatar riječi" portugalskog liječnika Amadeua de Prada. Nakon uvodnog dijela za ovo će se štivo zalijepiti u doslovnom smislu oni koji mogu razumjeti ljubav prema jeziku i riječima, oni koji osjećaju magiju tog nesavršenog medija, ali ipak moćnog u mjeri koja daleko nadilazi naše svakidašnje poimanje.
Gregorius napušta svoju rutinu, odlazi u Lisabon, grad nepoznatog  mrtvog liječnika, tražeći nešto, nesiguran što. Već sam njegov čin velika je promjena, ali stvarno putovanje Lisabonom i drugim dijelovima Portugala postaje putovanje kroz nepoznate predjele vlastite duhovne unutrašnjosti. Otkrivajući i oživljujući djeliće Pradove prošlosti, Gregorius se mijenja i savladava vlastite granice.
Fiktivni lik mrtvog Amadeua de Prada, Zlatara Riječi, sjajno je sklopljen kroz dijelove njegove knjige koju Gregorius čita svakodnevno, promišljajući o svakoj rečenici kroz ljude iz liječnikove prošlosti koje upoznaje. Postoje izuzetne osobe koje čak i mrtve djeluju na ljude. Amadeu de Prado bio je moralan čovjek koji je čitav život bio obilježen svojom posebnošću koja je proizlazila iz njegova dubokog promišljanja svega i svih koji ga okružuju, uključujući i njega samoga. Oduševio me lik tog muškarca, inteligentnog, ljubavnika riječi, ali sposobnog i za ljubav prema ženama. I to onakvu kakva bi ljubav uistinu trebala biti. Duboku, postojanu, hrabru i neupitnu ljubav. Čovjek koji je prihvatio sebe u vlastitom kiču poništavajući time negativne odjeke te riječi i dajući joj plemenitost i dubinu. Čovjek koji je vratio osjećajima dostojanstvo pred razumom, a ne oduzevši razumu ništa, nego sklopivši jedno s drugim u cjelinu. 
Pred čitateljem se otkriva Amadeuov život koji je obilježilo pet žena (majka, sestra Andriana i tri ljubavi) te tri muškarca (otac, najbolji prijatelj i Lisabonski Koljač - pripadnik Tajne policije). Tu su i tri presudna događaja - tri spašavanja tuđih života na što je kao liječnik bio moralno upućen i postojan u tome. Sva tri plemenita čina donijela su mu nesreću, gubitke, golemu tugu i nerazumijevanje okoline. Spašavanje života okorjelom zločincu, spašavanje života sestri hladnokrvnim i smirenim rezanjem njenog vrata, spašavanje voljene žene od najboljeg prijatelja.

Ovome ću se romanu još vraćati, a Amadeu će odsad biti visoko na imaginarnom popisu najupečatljivijih književnih likova.
Pascal Mercier pseudonim je švicarskog filozofa Petera Bierija (njegov treći roman), a iduće godine slijedi i film s Jeremyjem Ironsom i Charlotte Rampling.

Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon (4)

MEMENTO MORI

Prisjetiti se što se zapravo želi. Svijest o ograničenom vremenu na isteku kao izvor snage da se suprotstavimo vlastitim navikama i očekivanjima, a prije svega očekivanjima i prijetnjama drugih. Kao nešto, dakle, što otvara budućnost umjesto da je zatvara. Tako gledano memento je opasnost za moćne, za tlačitelje koji gledaju da stvari urede tako da potlačeni sa svojim željama ne nailaze na odjek, čak ni kod sebe samih.
Zašto misliti na to, kraj je kraj, doći će kad bude došao, zašto mi to govorite kad to ne mijenja ama baš ništa?
Što uzvratiti?
Ne trati svoje vrijeme, napravi od njega nešto isplativo.
Ali što to može značiti: isplativo? Da se napokon prijeđe na ostvarivanje davnih želja. Da se napadne zabluda da će za to biti vremena i poslije. Memento kao instrument u borbi protiv komotnosti, samoobmane i straha, koji je povezan s nužnom promjenom. Otići na odavna snivano putovanje, naučiti još i ovaj jezik, pročitati one knjige, kupiti ovaj nakit, provesti noć u onom poznatom hotelu. Ne promašiti samog sebe.
U to ulaze i veće stvari. Odustati od nevoljenog zanimanja, pobjeći iz omražena miljea. Činiti ono što pridonosi autentičnosti, jačem približavanju samome sebi...
Naoko tmurno upozorenje neće nas zaključati u snijegom zameten samostanski vrt. Ono otvara put prema van i budi nas u sadašnjost.