Hachiko: Priča o psu/ Hachiko: A Dog's Story (2009.)

 Adaptacija japanskog originala koji nisam gledala, ali ću svakako potražiti.
Za početak, zašto ti Ameri izbacuju toliko adaptacija? Znam, znam, pričam sama sa sobom pišući, znamo zašto. Zato što mogu sve lijepo upakirati i prodati. Živciraju me. Toliko o tome.

Film je naglašeno sentimentalan, ali prekrasan. Da nije tog divnog psa (u glavnoj ulozi) i saznanja da je u podlozi istinita priča, ne bih ga ni gledala. Ali pas + istinita priča, ma koliko bila sladunjavo upakirana u američki omot, naravno, nema šanse da propustim.
Poznata sam po tome što buljim u sve dostupne filmove o životinjama, uglavnom se rasplačem gledajući delfine, konje, pse, mačke, medvjede... moji mi se ukućani uvijek smiju, a tako je bilo i s ovim filmom. Ivač je u jednom trenutku rekao "Mama još ne plače", pa se čulo "Sad će, sad će, sprema se..." Baš sam mislila da neću, onako da pokvarim predviđanja, ali... :)
Životinje su nešto izvorno, prekrasne su i zanimljive.

Uglavnom, Hachiko prati svog vlasnika svaki dan do željezničke postaje kad ovaj odlazi na posao, i dočekuje ga. Gazda se jedan dan ne vraća, doživio je srčani udar, ali to ga predivno stvorenje čeka idućih devet godina. Pa čovjek čovjeka nije sposoban psihički toliko čekati (u mnogim slučajevima).
Bježi od gazdine kćeri koja ga udomljava, hrane ga prodavači u kioscima, smjenjuju se godišnja doba, a on čeka. On ima posla - mora čekati. I umire čekajući. I kako da se ne rasplačem?

Podsjetilo me to na jedan ružan događaj iz moje blizine. Prije nekoliko godina neki je gad ostavio svog psa uz cestu, u blizini Budinščine. Pas je danima, tjednima čekao na tom mjestu. Lokalni ljudi probali su ga odvesti, uvijek se vratio. Ostavljali su mu hranu i vodu, dolazili su novinari, on je čekao nesvjestan kako bezdušan čovjek može biti. Pitala sam se, budući da je bilo objavljeno u medijima, što si je mislio taj koji ga je ostavio. Moj mentalni sklop nije u stanju to apsorbirati.
Na kraju su ga slučajno ubili lovci. Još jedna od nevjerojatnih aktivnosti kojima je čovjek sklon. Iz zabave ubijati životinje.

O filmu sam zapravo malo napisala. Odana, prekrasna životinja -  to je to. Dala sam mu mjesto na blogu zbog slika koje slijede. Hatchiju je na mjestu gdje je čekao (u Japanu) podignut spomenik.

                                   Ostarjeli Hachiko u filmu i supruga pokojnog vlasnika.

Moderna vremena/ Modern Times (1936.)

 Redatelj: Charlie Chaplin

O daaa.
Kad gledam Chaplinove filmove, starog Hitchcocka, Bette Davis i one holivudske momke iz susjedstva s blago ironičnim licima, nevjerojatnim šarmom i stavom koji poražava sve, vraćam se u najbolji dio djetinjstva. Sve sam to gutala, više puta. Dječje znatiželjno, opušteno i otvoreno.
Predavanja Krešimira Mikića na četvrtoj godini faksa na kolegiju Filmske umjetnosti dala su mi puno (jedan od triju najdražih kolegija), ali i oduzela. Mikić je tvrdio da pravi filmoljupci gledaju iste filmove više puta. Imalo mi je to smisla jer i knjige ponavljam. Svaki novi susret s filmom smanjuje emotivnu razinu recepcije, a uključuje kritičku, temeljenu na poznavanju filmske teorije i dostignute razine sposobnosti analize filmske forme i specifičnosti ostvarenja u tome mediju. Nema više otvorenosti koju daje površan pristup, analitički pristup ne možeš izbjeći. Svatko će se fokusirati na elemente koje preferira.
Jučerašnje gledanje Chaplinova filma nije, dakle, bilo nalik dječjem otvorenom pristupu.
Chaplin jest ikona po svemu. Premda ovo nije jedan od njegovih najuspješnijih filmova, barem prema ocjenama renomiranih kritičara i toretičara filma, meni je savršen. Moji dosezi u  kritičkom gledanju ne nalaze mu zamjerke.
Film mi prvenstveno treba ispričati priču - sve drugo je manje važno, može poboljšati cjelinu ili je pokvariti - zbog specifičnosti medija.
Ono što nijemi filmovi daju jest priča - oslobođena svih suvremenih ušminkavanja. Chaplin naraciju  ostvaruje čitavim tijelom, i zbog toga se uspeo na tron, premda ima i drugačijih nijemih filmova, zanimljivijih na drugoj razini.
Moj (naš) dragi Skitnica ovaj je puta radnik u tvornici koji služi svemu i ničemu - svatko je zamjenjiv u tehnološkoj civilizaciji. Nakon psihičkog sloma koji me oduševio (ples uz tekuću vrpcu), završava u bolnici pa u zatvoru.
Film nema čvrstu pripovjednu strukturu, sastavljen je od niza duljih ili kraćih epizoda koje u cjelini nude gorko-slatku kritiku modernih vremena u kojima čovjek nije u središtu svega. Samo je kotačić u mehaničkom sklopu, a kotačiće koji se ne vrte s ostalima lako zamijenimo drugima.
Podsjetio me na Don Quijotea, najslavnijeg pikara koji se potuca od događaja do događaja, ali iz svega izlazi ponosno i vedro.
Rekoh već, ples uz tekuću vrpcu, ples u kavani, posluživanje gostiju...vrhunske scene.
Društvena kritika, ako i uvijek dovedena do groteske, sveprisutna je. Dodatnu joj oštrinu daje upravo karikiranje situacija i likova, koje nikad ne prelazi u pretjeranost. Zvučni zapisi dodijeljeni su samo izrazito negativnim likovima ili situacijama, opet fantastično.
Zapravo je to totalno ludo. Čitav se Chaplinov opus temelji na groteski (koja je posvemašnje izvrtanje svega na što smo navikli), ali bez osjećaja da se pretjeralo u bilo čemu. To je umjetnost kakvu poštujem.
Završetak je pun nade, dvoje beskućnika nastavlja svojim nesigurnim životnim putem (prazna cesta) lepršavo,  lagano, neopterećeno... nepodmazani kotačići izbačeni iz stroja. Koliko ljudi sa sigurnim životnim pozicijama djeluje tako?!
Chaplinova životna (jedna od...) i filmska partnerica  Paulette Goddard u ulozi Gamin također je izvrsna.

Meša Selimović, Derviš i smrt (4)

Prvo  završiti ispisivanje Meše.
Nevjerojatno je da dosad nije bio na blogu. Još jedan odlomčić (kao da sam narkomanka), ostalo ću si ostaviti za neki drugi put, iduće godine - svejedno... kad mu se opet vratim.
Ipak sam dva... ne mogu si pomoći, lijepo mi je kad to radim.
Ovo je roman u kojem imam sve što trebam od teksta - osobnu muku, psihološke dvojbe, prijateljstvo, ljubav, vjernost, izdaju, sve razine odnosa među ljudima.

Šenoa čeka.
Sto izreka čeka.
Laušević čeka.
Dawkins čeka.
Faulkner čeka.
Vremeplov i maturanti čekaju.
Neispravljene lektire čekaju...
Školski priručnik o bilju čeka...
Ipak, tu je pet slobodnih dana, a i noći su duge. Nisam jednom, kad je bila frka na faksu, pola noći čitala... Smijat ću se iduće godine kad budem čitala stare postove. Za svake si praznike napravim gužvu.
____________________________________________________

"Ako hoćeš da uvrijediš, to je lako. Treba samo biti bezobziran..."

Hasan je jedan od mojih literarnih ljubimaca. Uz kneza Miškina i još neke. Ali Hasan prije ostalih. Hasan koji poštuje ljude koji su i u nesreći ostali plemeniti. Naoko površni Hasan koji je sposoban za duboke osjećaje i bezuvjetnu vjernost drugome čovjeku.

"... ušao je u život sa teretom koji većina nas nosi: s primjerom velikih ljudi pred očima i sa željom da ih slijedimo, a bez ikakvih znanja o sitnim ljudima s kojima ćemo se jedino susretati..."

Naravno, nije to Hasan - to je Mešin dar, ali lijepo je vizualizirati tijekom čitanja mogućnost postojanja takvog čovjeka.

...jedan od razgovora između Ahmeda i Hasana o zločestom Ali-hodži kojeg su sreli... Kakav opis.


"Ne znam. Pravedan je, i iskren. Samo nema mjere. To mu je postala ičkija (strast), kako on kaže. I porok. Ne brani pravdu, on napada njome; postala mu je oružje, a ne cilj. Možda i ne zna da je jezik mnogih koji ćute, i osjeća zadovoljstvo da smije što oni ne smiju, donoseći im njihovu neizrečenu riječ.
Oni ga prepoznaju jer je njihova unakažena potreba da govore, i ne bi ga bilo kad bi tu potrebu smjeli da zadovolje.
Prirodan je i neizbježan zato što ima korijen, neobavezan i pretjeran zato što je sam. Zato je i grub, zato nema mjere. Uvjerio je sam sebe da je postao savjest grada, i siromaštvom plaća to zadovoljstvo. Možda ponekad donese i svježine, kao vjetar, ali ne vjerujem da čini veliku uslugu ni iskrenost ni pravednost. Po njemu izgledaju kao nastranost. Liče na osvetu i na surovo zadovoljenje, a nikako na plemenitu potrebu kojoj bi ljudi trebalo da teže.
Postao je sam svoj neprijatelj, pretvorivši se u suprotnost svemu što je možda i iskreno želio. Možda je i opomena, ali nije putokaz. Jer, kad bismo svi činili i mislili kao on, kad bismo govorili otvoreno i grubo o svakoj mani drugog čovjeka, kad bismo se zalijetali u oči svakome ko nam se ne dopada, kada bismo tražili da ljudi žive kako mi smatramo da je dobro, svijet bi postao gora ludnica nego što je sad. 
Surovost u ime plemenitosti je strašna, vezala bi nam i noge i ruke, ubila bi nas licemjerjem. Bolja je surovost koja počiva na sili, bar možemo da je mrzimo. Tako se izdvajamo i čuvamo bar nadu." 

O Bosni...

"A mi smo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo da smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a neprihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju.
Živimo na razmeđusvjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa.
Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao?"
-----------------------------------------------------------
"Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao i rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije.
S nejasnim osjećajem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo.
Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano meki i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe?
Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo...A zašto to činimo?
Zato što nam nije svejedno.
A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni.
A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!

"Divlje srce među gorama" - rekao je Đole. Volim Bosnu, bosanske kantautore i sarajevske rokere. Maka Dizdara, Ivu Andrića, Mešu... tu duhovnu širinu i imaju zbog svega navedenog u prijašnjem odlomku.

Mamurluk/ The Hangover 1. (2009.)

Redatelj: Todd Phillips

Smijala sam se, ali ništa posebno. Zgodan filmić za gledanje u završnom dijelu rođendana ili nekakvog druženja, kao što se meni jučer dogodilo; da sam sama - sigurno ga ne bih gledala. Uostalom, imam ga na disku već tri godine, zaboravila sam na njega, uskoro izlazi (naravno) treći dio, a ja tek vidjela prvi. I ništa zato.
Preferiram britanski inteligentni humor ili balkansku verziju kakvu nude jedino srpski filmovi - spoj crnog humora, jezičnih finesa, karikiranja, drame...
Izbjegavam površne američke komedije "koje garantiraju urnebesnu zabavu", a ova nije iznimka. Simpatično društvance, gegovi, već viđene fore... ajde, nije bilo priglupo i glumci su solidni. Oko mene svi su urlali od smijeha - opet sam se osjećala čudnom.
Nova TV požurila je s reklamama pa nisu pustili odjavnu špicu sa slikama s fotića iz lude momačke koju je društvo jednostavno zaboravilo. Na slikama je navodno ključ svih događanja. To ću danas proučiti doma, bravo za naše komercijalne televizije, trebaš uvijek biti spreman na nešto.

Spomenula sam meni najsmješniji film koji pamtim iz djetinjstva - "Pitomi, kudravi lav" - nitko čuo! 

Meša Selimović, Derviš i smrt (3)

"Nije čovjek ono što misli, već ono što čini."

"...ljudska je misao nesiguran talas što ga podiže ili smiruje ćudljivi vjetar straha ili želje." 

"Svaka nepravda je jednaka, a čovjeku se čini da je najveća koja je njemu učinjena. A ako mu se čini, onda i jeste tako, jer ne može se misliti tuđom glavom." 


"Htio bih da govorim o svojoj nesreći. Rekao sam da mi izgleda najveća, jer je moja. A volio bih da je tuđa, i ne bih žurio da je saznam, kao što sad žurim da je kažem."

"Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji.
Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života. Dave se i osporavaju, neprestano."

Meša Selimović, Derviš i smrt (2)

Ahmed i Hasan.
Dva života, dva principa, dvije suprotnosti. Jedno prijateljstvo temeljeno na međusobnom poštivanju i uvažavanju.

Ako ikada počnem sastavljati čitanke za srednje škole, što planiram, ali se još ne usuđujem, u njima bi bio izbor odlomaka po mojoj mjeri - jer sam prilično nezadovoljna ovime što sad imamo - a sljedeći bi se svakako našao u čitanci četvrtog razreda.

"Ustao je, nemiran, ustremljen nada mnom, oči su mu sijale zlom vatrom. Što sam probudio u njemu?
Nisam očekivao ni ovu ponudu ni ovu brzinu u odlučivanju, do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću postupaka. Razmišljao sam trenutak, zatečen, uplašen ovom naglošću, u opasnosti da budem uvučen u ružan poduhvat. Odbio sam, ne kazujući pravi razlog, i ne znajući ga tačno.
- Onda bi ostao kriv.
- Ostao bi na životu! Važno je spasiti čovjeka.
- Ja spasavam više: pravdu.
- Stradaćete i ti, i on, i pravda.
- Ako je određeno da  bude tako, onda je to božja volja.

Te moje smirene riječi mogle su biti tužne, gorke, bespomoćne, ali su bile iskrene. Ništa mi drugo nije ostalo. Ne znam zašto su ga toliko izazvale, kao da su bile blato koje sam mu bacio u lice. Možda zato što sam zaustavio njegov polet, spriječio ga da bude plemenit. Vatra se zapalila negdje u njemu, drukčija nego maločas, izravnija, bliža, oči su gorjele užarenim bljeskom, uz obraze se pelo gusto crvenilo, lijevom je rukom uhvatio desnu, kao da je sprečava u zamahu. 
Rijetko sam kad vidio takvu snagu uzbuđenja i takav bijes. Očekivao sam ispad, prasak, psovku. Za čudo, nije viknuo, a više bih volio, govorio je muklo, neprirodno tiho, stežući glasnice, postavši odjednom toliko uznemiren da mu se i lik izmijenio. Prvi put sam čuo da govori vrelo, onako kako je u ljutini mislio, ne ublažavajući teške riječi ni uvrede.

Slušao sam zaprepašten:
- O jadni dervišu! Može li se ikad desiti da ne mislite derviški? Djelovanje po određenju, određivanje po božjoj volji, spasavanje pravde i svijeta!
Kako se ne ugušite od tih velikih riječi! Zar ne može nešto da se učini i po ljudskoj volji, i bez spasavanja svijeta? Ostavi svijet  na miru, ako Boga znaš, biće srećniji bez te vaše brige.
Učini nešto za čovjeka kome znaš ime i prezime, koji ti je slučajno i brat, da ne propadne ni kriv ni dužan u ime te pravde koju braniš. Kad bi smrt tvoga brata bila zaloga za sutrašnji raj ostalih, pa dobro, neka umre, iskupio bi mnoge nevolje.
Ali neće, sve će ostati kao što je bilo.

- Onda Bog tako hoće.
- Imaš li neku drugu riječ, ljudskiju?
- Nemam. I ne treba mi....

- Oprosti - rekao je pokušavajući da bude veseo - bio sam grub i glup. To je dželepčijski način. Dobro da nisam počeo i da psujem.
-  Svejedno. To sad nije važno.

- A možda i nemam pravo. Možda je tvoj način korisniji. Bolje se držati nebeskih mjera nego običnih, ovdašnjih. Neuspjesi te ne uznemiruju, uvijek računaš na beskrajno vrijeme, opravdanje je u razlozima izvan tebe.
Lični gubitak postaje manje važan. I bol. I čovjek. I današnji dan. Sve se produžava na trajanje, bezlično i ogromno, pospano tromo i svečano ravnodušno. Kao more: ne može da žali bezbrojne smrti što se u nemu neprestano dešavaju..."

Meša Selimović, Derviš i smrt

                  Premda inače ne volim generalizacije i verbalne zakletve koje upućuju na našu postojanost i nepromjenjivost svega što je sastavni dio naše ličnosti, a izražavaju se sintagmama moj najbolji prijatelj/ica, najvažnija osoba u životu, najdraža pjesma, knjiga života... ispada da imam "knjigu svog života" :)
Tako je to sa životom, ljudima, velikim riječima. Taman se svrstaš u one koji ovo bi ili nikako ne bi... pa sam sebi proturječiš. Meni se to redovito događa i nimalo me ne brine. Ako sam zbir trenutaka, bitno mi je da se trudim biti iskrena u svakom tom malom djeliću, vjerna prema van, koliko je to moguće, onome što osjećam - riječima, djelima. 
Nije, naravno, važno kako označavam određenu knjigu. Važno je da postoji (ipak) ta jedna koju sam pročitala - ne znam - desetak puta? Vjerojatno. Jednostavno OPET posegnem za njom. Nema pravilnih vremenskih intervala, nema faze ili godišnjeg doba, raspoloženja ili neke druge odrednice koju povezujem s njom.
"Derviš i smrt" mogla bih čitati bilo kad i bilo gdje. Nedavno su mi rekli prijatelji "Normalno, kad je valjda znaš napamet." Naravno, ne znam. Ali nekoć sam znala prve dvije i pol stranice. Još je nešto ostalo. Zaljubljenost u ljepotu Mešinih misli nikad nije nestala. Slična je moja veza s Đoletovim stihovima. Njihove riječi diraju me na poseban način koji čak ni ja ne znam izverbalizirati. Imam ih potrebu svako malo spominjati, unositi u različite situacije, to su riječi - misli koje me prate.
Uf, imam umjetnike svog života - ipak :)

Od osamnaeste godine, dakle, 4. razreda srednje, kad sam ovaj roman čitala prvi put, uživam u ispisivanju njegovih dijelova. Imam ga rascjepkanog u nekoliko bilježnica. Moja mala ludost.
Idem opet.
Koliko stignem i kad stignem. Trebam obnoviti neke stvari iz lektire da mogu "sitničariti" učenicima, ali baš mi se ispisuje...

Ako itko redovito prati moja piskaranja, oprez - ovo bi mogao u konačnici biti jako dugi post! Već sam dobila kritiku da mi je blog prepun odlomaka kojima sam čak dala i posebnu kategoriju. I što? Obožavam prepisivati odlomke. Oduvijek. Netko crta, netko planinari, netko radi kolače, netko gleda sapunice. Ja ispisujem odlomke kad mi se ispisuje - u pauzi između eseja, lektira, kontrolnih, usisavanja, peglanja, čušpajza, palačinki - i kolača ;)

"Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad račun bude sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov..."

Trenutak samohvale i zadovoljstva sobom. Ovo je izašlo iz glave, dvaput sam pogriješila u redu riječi i jednom zarezu. Milina.

"...Ne znam šta će biti zabilježeno, ali će u kukama slova ostati nešto od onoga što je bivalo u meni, pa se više neće gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam šta je bilo. Tako ću moći da vidim sebe kakav postajem, to čudo koje ne poznajem, a čini mi se da je čudo što uvijek nisam bio ono što sam sad. Svjestan sam da pišem zapleteno, ruka mi drhti zbog otplitanja što mi predstoji, zbog suđenja koje otpočinjem, a sve sam ja na tom suđenju, i sudija i svjedok i tuženi. Sve ću biti pošteno koliko mogu, koliko iko može, jer počinjem da sumnjam da su iskrenost i poštenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to može biti uvjeren?), a poštenja ima mnogo, i ne slažu se među sobom..."

Nakon mnogo mnogo pročitanih knjiga ovo je i dalje jedini početak romana koji sam ikada (znam da zvuči pretjerano - ali čak bez velike muke...) naučila napamet. Zanimljivo je to što sam ga učila jedne zime u devetnaestoj godini, prilikom drugog čitanja, miljama misaono i fizički daleko od derviša, tekije i četrdesete godine. I ovdje ću ga prepisati čitavog.

"...Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponuđeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina što su prirasle uza me kao koža, s čuđenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjećao a sad se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Čime sam prosvjetljen? Znanjem? višom poukom? čistim srcem? pravim putem? nesumnjanjem? Sve je došlo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni šejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono što je bilo prije svega, gola koža i go čovjek.
Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stečenom sigurnošću u nemoći što dolazi. A ja tek činim ono što je trebalo učiniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Šteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe. 
Rekoh čudnu riječ: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrečena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je došla opasna riječ? I je li samo riječ? Upitao sam se ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teže nego što jest. Jer ako ono neobjašnjivim putevima izvlači iz mene čak i ono što nisam htio da kažem, što nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao što se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbuđenjem, osjećanjem koje me više ne sluša, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljeđenje, šejtanski posao, i možda bi najbolje bilo slomiti trščano pero pažljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu ploču pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeća da se nikad više ne prihvatim magije što budi zle duhove. 
Pobuna! Je li to samo riječ, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, teško meni; ako je istina, teško meni još više."

"Osjećao sam potrebu da uzmem knjigu, Kur-an, ili neku drugu, o moralu, o velikim ljudima, o svetim danima, umirila bi me muzika poznatih rečenica kojima vjerujem, o kojima čak ne mislim, nosim ih u sebi kao krvotok. Nismo ga svjesni, a sve nam je, omogućava da živimo i dišemo, drži nas uspravne, daje smisao svemu. Uvijek me je čudno uljuljkivala ta povorka lijepih riječi o stvarima koje znam. U tom poznatom krugu kojim se krećem, osjećam se siguran, bez busija kojima prijete ljudi i svijet." 

"Nismo znali mnogo jedan o drugome, iako smo živjeli zajedno, jer nismo nikad razgovarali o sebi, i nikad potpuno, već o onome što nam je zajedničko. I to je dobro. Lične stvari su suviše tanane, mutne, nekorisne, i treba ih ostaviti sebi ako ne možemo da ih ugušimo.
Način razgovora među nama sveden je uglavnom na opšte, poznate rečenice, kojima su se služili i drugi prije nas, zato što su sigurne, provjerene, zato što čuvaju od iznenađenja i nesporazuma. Lična boja je poezija, mogućnost iskrivljenja, proizvoljnost. A izaći iz kruga opšte misli znači posumnjati u nju. Zato smo se poznavali samo po onome što nije važno ili što je u nama jednako. Drugim riječima, nismo se poznavali, niti je to potrebno. Poznavati se, značilo bi znati ono što ne treba." 

"...pobuna je zarazna, može da podstakne nezadovoljstva, kojih uvijek ima, liči na junaštvo, a možda i jeste junaštvo, jer je otpor i neslaganje, izgleda lijepo jer je nose zanesenjaci koji umiru za lijepe riječi, sve stavljaju na kocku jer je sve njihovo nesigurno. Zato je privlačno, kao što ponekad čovjeku izgleda privlačno i lijepo sve što je opasno."

"...bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam, a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. I sveteći se zbog izdaje. 
Kasno je, sjećanja, uzalud se javljate, beskorisne su vaše nemoćne utjehe i podsjećanja na ono što je moglo da bude, jer što nije bilo, nije ni moglo da bude. A uvijek izgleda lijepo ono što se nije ostvarilo. Vi ste varka koja rađa nezadovoljstvo, varka koju ne mogu i ne želim da otjeram, jer me razoružava i tihom tugom brani od patnje."

"Ali ja nisam podnosio ni svoju ni tuđu grubost, stidio sam se kad bi me pobijedila, dugo pamtio kad me pogodila."

"Volio bih da mi nisi ispričao.
- I ja bih. Sad. Pa neka bude kao da ništa nisam rekao, ako ti ne treba.
- To je nemoguće. Stvari ne postoje dok se ne kažu.
- Stvari ne mogu da se kažu dok ne postoje. Pitanje je samo treba li da se kažu. Da sam znao koliko ću te uzbuditi, možda bih ćutao. Zašto se plašiš istine?
- Šta imam od nje?
- Ne znam. A možda i nije istina..."

"Te riječi mogle bi da ne znače ništa, ali je na mene ostavio utisak način na koji ih je izrekao, glasom duboke krnete, bez šumova i prizvuka, bez nemirnih predisanja, sa smiješkom tužnim zbog nečega što se nije desilo sada, a blagim i pametnim i oslobađajućim, i pomislio sam s čuđenjem, prvi put, kako u njemu živi nešto veoma zrelo i puno, što se otkriva samo u časovima kad se ne čuva. Pri ovakvoj mjesečini što nas obliva nemirom. U trenucima kad je teško. Zapamtio sam taj obli glas što goni na povjeravanje, i taj osmijeh što miruje, i to pretponoćno vrijeme kad se otvaraju tajne, ostalo mi je u sjećanju sve, zbog nečeg jakog a ipak neuhvaćenog potpuno. 
Možda zato što mi se učinilo da sam odjednom, sasvim iznenada, doživio da jedan čovjek pokaže svoju skrivenu stranu, koju nitko prije mene nije vidio. Ne znam da li se tek rađao ili otkrivao, svlačeći zmijsku košuljicu, ne znam ni šta je pokazao, a ubijeđen sam da je trenutak bio izuzetan. Razmišljao sam i o tome da je moje vlastito uzbuđenje u stanju da preobrazi svaku riječ, svaki pokret, svaki doživljaj, ali je sjećanje ostalo."

"Teško je vjerovati ali je istina: bio sam duboko ganut. Zato što me se jedan čovjek sjetio. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi, iz čista srca, ili iz šale, možda. Tako se, eto, kupuje pažnjom i stari okorjeli derviš koji je mislio da je savladao sitne slabosti u sebi. A one, izgleda, ne umiru tako lako. I nisu ni sitne.
Noć je prolazila, a ja sam sjedio ozaren, smiješan sam sebi zbog uzbuđenja koje nisam mogao da objasnim. A nisam želio ni da ga se lišim."  

"Život je širi od svakog propisa. Moral je zamisao, a život je ono što biva. Kako da ga uklopimo u zamisao a da ga ne oštetimo?
Više je štete naneseno životu zbog sprečavanja grijeha, nego zbog grijeha." 

Razgovori između Ahmeda i Hasana su tako posebni, otkrivajući, na razini koju nema baš puno dijaloga u romanima.

 "Da, na njenoj sam strani. Žena je uvijek zanimljiva kad je zaljubljena, tada je pametnija, odlučnija, ljupkija nego ikad."

"Kad vidiš da mlad čovjek stremi u nebo, uhvati ga za nogu i svuci na zemlju.
I svukao me na zemlju.
- Određen si da živiš ovdje - izgrdio me - e pa živi! I živi što ljepše, ali tako da te nije stid. I radije pristani da te Bog pita: zašto nisi to učinio? Nego: zašto si to učinio?"

"Došao sam da ti zahvalim na poklonu.
- Volio bih da si došao bez razloga. Da porazgovaramo ni o čemu, ni zbog čega.
Odavno nisam bio tako uzbuđen kao sinoć Dobri ljudi su sreća na ovome svijetu." 

"Uzbudio sam i njega. Široko otvorene modre oči su gledale kao da me prepoznaju, izdvajaju me iz neke bezličnosti, daju mi crte i lik. Izraz njegove obične, podsmješljive veselosti izmijenio se u uznemirenu napregnutost, akad je počeo da govori, bio je opet miran i sabran čovjek koji vlada svojim osjećanjima, nadzire ih da ne budu prejako izražena kao kod ljudi koji prelako zaboravljaju oduševljenje.
Njegov je žar trajniji, nije plamen u kome izgore vrele riječi. I ta misao o njemu je nova. Još danas, još maloprije sam smatrao da je površan, i prazan, iako sam negdje u sebi sigurno mislio drugačije, jer zašto bih baš njemu došao kad mi je bila potrebna ljudska riječ.
To ga je branila moja nova ljubav, moje oduševljenje koje sam vezao za njega, plašeći se usamljenosti. Uostalom svejedno, neka je i površan, neka je lakomislen, neka proćerdava svoju nesvakidašnju pamet kako hoće, ali je dobar čovjek i zna tajnu da bude prijatelj."

"ALI NIKAD NE ZNAMO ŠTA IZAZIVAMO U DRUGOM ČOVJEKU RIJEČJU KOJA ZA NAS IMA SASVIM ODREĐENO ZNAČENJE I ZADOVOLJAVA SAMO NAŠU POTREBU."

Koža u kojoj živim/ La piel que habito (2011.)

                      Kod mene je sve počelo s Almodovarom, kao i kod još nekoliko ljubitelja španjolskog artizma i mind-fuck rješenja koje poznajem. Kasnije su uslijedili Bigas Luna, Alejandro Amenabar ("Otvori oči") i Julio Medem ("Crvena vjeverica"). Izdvojila sam najdraže, osim što je "Otvori oči" i dalje na vrhu popisa. Hernandeza tek trebam upoznati. Svaki novi Almodovar povratak je staroj ljubavi, poznatom osjećaju poslije kojega krećeš dalje, ali zadovoljan.

Kod Almodovara se na trenutke gubim u podzapletima, fusnotama i retrospekcijama. Ali opet, baš zbog toga filmove želim pogledati još nekoliko puta. Kad znam temeljni poremećaj ili opsesiju - neopterećeno se mogu vratiti naraciji i analizirati detalje (to sam činila sa "Sve o mojoj majci").

"Koža" je također takva. Do polovine misliš da je problem glavnog lika (Antonio Banderas) aktivno sjećanje i opsjednutost mrtvom suprugom, izgorjelom u automobilskoj nesreći. Mozaik se sklapa kasnije, i upravo je to što sam napisala. Mozaik realističnih, nadrealističnih, horor, artističkih i bizarnih elemenata. To je ono što Almodovara čini ikonom suvremenog filma (ne samo španjolskog). To bogatstvo - vodoskok ideja i realiziranih mogućnosti - čini mi se kao da sam sebi govori "I ovo ću još staviti...", "Ma da probam i s ovim..."

Namjerno ne spominjem sadržaj zbog onih koji čitaju blog jer im ne želim pokvariti doživljaj. Kao i uvijek, branim Španjolce i tvrdim da to nisu "bolesni" filmovi. Bolesnima smatram američke klišeje koji koketiraju s bizarnim ili horor elementima vrijeđajući pri tome moj i intelektualni nivo gledatelja. Ovo su psihološke studije u kojima uživam jer osim tema, koje mi veoma odgovaraju, provociraju moje poznavanje filmske teorije, često nakon španjolskih filmova kopam dalje tražeći nešto što ne znam.

Vjernik/ The Beliver (2001.)

Odlično. (sve mi je žao napisati to samo jednom)

Kontroverzna tema još uvijek, uvjerljiv prikaz vanjskih i unutarnjih sukoba u glavnome liku, razvojna linija priče bez naivnosti i klišeja,  efektan završetak - pomalo nadrealan i u suprotnosti s naturalističkom notom ostatka filma - i baš zato efektan.
Danny Balint (fantastičan Ryan Gosling), mladić u ranim dvadesetima, pun je bijesa i mržnje prema Židovima i član neonacističke grupacije. Čini se najekstremnijim među svima jer živi svoju mržnju - gotovo je opipljivo njegovo gađenje prema svemu židovskom. Prvi pravi maksimum naracija ionako surove priče dosiže kad saznamo da je Danny zapravo - Židov!!!
Članstvo u neonacističkoj organizaciji u kojoj se razmjenjuju intelektualne ideje i svjetonazori Dannyja ne zadovoljava - on želi ubiti, a zatim nastaviti ubijati Židove.
Iz filma se može puno saznati o ustroju židovskih vjerovanja i običaja, smislu njihove vjere, drastično drugačijem od katoličkog.
Naracija nas dalje vodi dublje u Dannyjevu psihu, gdje uviđamo da je Danny pun kompleksa (barem sam ja to tako shvatila) nametnutih kroz povijest uspješnih Židova. Sebe očito ne pronalazi u tome, ali pronalazi se u mržnji.
U jednom trenutku Danny bez uvijanja zaključuje da ljudi jednostavno vole mrziti i predavati se zlu - jednom je krenulo sa Židovima - pa zašto da se ne nastavi. Zapravo pravog razloga za mržnju baš prema Židovima ili crncima nema, i on to priznaje. Ali mrziti je lijepo, poticajno, kreativno, životno...
Sve ovo zvuči strašno, i tako jest. Osobito jer je film snimljen prema životu stvarne osobe - predvodnika neonacista u Americi, podrijetlom Židova. U svojoj ulozi Dannyjeve djevojke izvrsna je i Summer Phoenix, sestra Joquina Phoenixa.

Tko piše, nikad ne umire!

           Na današnji je dan 1873. rođena Marija Jurić Zagorka, a meni je od relativno rane dobi taj datum važan i uvijek ga se sjetim. Kao mala sam razmišljala Gle, ovo sigurno nešto znači - rođena je '73., baš kao i ja. Promašile smo se samo za sto godina.
Više nisam mala, ali sigurna sam da bih, da smo suvremenice, učinila sve što mogu da je upoznam. Eto, nažalost, jedno me stoljeće dijeli od dvoje ljudi koji su me na neki način odgojili (Zagorka i Šenoa) jer sam od desete, jedanaeste godine više živjela kroz njihove misli i rečenice, nego kroz one svojih roditelja. Oni su najviše utjecali na moju ljubav prema književnosti, nacionalnu osviještenost (ne na način devedesetih i današnji) protkanu humanošću i brigom za vlastiti jezik i kulturna dobra, i osobito na svijest o tome koliko i na kakve načine riječi mogu utjecati na ljude i zbivanja.

 Strahovito je živjeti razumnom čovjeku u ovo doba kad je zloća podivljala, a dobrota poludjela.
(Marija Jurić Zagorka, Jurica Zagorski...)

Moja najdraža dva  zagrebačka spomenika su ovaj u Tkalčićevoj i Šenoin na Ribnjaku... :)