Zmija i duga/ The Serpent and the Rainbow (1988.)

 Redatelj: Wes Craven

Antropolog Dennis Alan (Bill Pullman) dolazi na Haiti kako bi istražio glasine o drogi koja u potpunosti oduzima tijelo, ali svijest ostaje netaknuta. Cilj mu je donijeti drogu u SAD kako bi je znanstvenici istražili u medicinske svrhe. Česti su slučajevi pokapanja živih ljudi (zbog osvete npr.) koji se nakon 12 sati oduzetosti počnu kretati u grobovima, ali ne mogu izaći. Nekima uspije, ali službeno su pokopani, dakle mrtvi za vanjski svijet. Premdao duzetost tijela prestaje, droga utječe na centar za kretanje i živčani sustav pa su "živi mrtvaci usporeni, haluciniraju ili se zbog šoka povlače u sebe. Uglavnom, ne funkcioniraju u vanjskom svijetu i skrivaju se od onih koji su ih otrovali i pokopali. Društveno-političko ozračje na Haitiju je totalitarističko, manjina upravlja svime provodeći i potičući razne magijske rituale. Dennis svojom istragom smeta mnogima - sve redom zastrašujućim likovima različitih interesa.

 Meni je film zapravo bio jako dobar, osobito kad sam shvatila da se ne radi o zombijima, nego o ljudima pod utjecajem jakog narkotika. Wes Craven je, naravno, stari lisac u području horora koji zna napraviti žanrovski dobar film držeći gledatelja u iščekivanju. Nisam uočila puno nelogičnosti, što uvijek zamjeram hororima. Šarenilom i sveukupnim ozračjem Haitija te magijskim ritualima uz vjerske obrede postignuta je nadrealna atmosfera kroz veći dio filma. Jedine scene s pravim zombijima one su koje zapravo dočaravaju Dennisove snove i noćne more, što je opet povezano s magijom preko koje netko utječe na svijest, podsvijest i misli druge osobe. I te su scene odlično ukomponirane, taman toliko da te dobro protresu. Poštujem što su napravljene tako da, barem ja, nisam odmah shvatila da je riječ o noćnoj mori. Ozbiljna zamjerka postoji - Dennis je nevjerojatno hrabar! Previše! I ljubavna avantura s lijepom haićanskom liječnicom predvidljiva je i čak i nepotrebna.  

Igre gladi/ The Hunger Games (2012.)

Redatelj: Gary Ross

Prosječan, ali solidan uradak kojem dio vrijednosti koju posjeduje u očima pravih filmofila uništavaju silna reklama i vrtoglave brojke vezane uz zaradu koje vas doslovno guše za vrat pod svakim naslovom tog filma (tisak, net...) - blockbuster!!! Nije riječ ni o kakvom remek djelu ili osobito osjećajno i originalno obrađenoj temi - sve je već viđeno, bolje ili lošije napravljeno - jednostavno prosječno s povremenim zanimljivim rješenjima, jako dobrim odabirom glumaca i zanimljivo vizualno upakirano, što danas i nije neki umjetički doseg, nego standard.
Priča prema romanu Suzanne Collins (a očekuju nas i nastavci) vjerojatno je poznata svima, bez obzira jesu li gledali film ili čitali romane, ili ništa navedeno (još/uopće).  SAD su uništene nekakvim ratom, novi svijet je taotalitaristički ustrojen, bivša država podijeljena je na 12 okruga, a centar upravljačke, financijske i medijske moći glavni je grad Kapitol. Svake godine izabiru se po dva predstavnika iz svakog okruga koji će predstavljati svoju regiju u gladijatorskoj masovnoj zabavi - tzv. Igrama gladi. Okruzi MORAJU dati po dva maloljetna predstavnika i istodobno se MORAJU ponositi Igrama koje podsjećaju na bivši rat i predstavljaju "žrtvu" za sadašnji i budući mir. Zna se što je krajnji cilj masovnih zabava, ako nije financijska dobit, onda je intelektualna manipulacija. Jedan od izvrsnih trenutaka u priči i filmu je izbor predstavnika 12. okruga u kojem sudjeluju i glavna junakinja Katniss te njezina dvanaestogodišnja sestra kojoj je to prvo sudjelovanje (obavezni su sudjelovati mladi od 12-18 godina). Masovna scena mladih, lijepo odjevenih ljudi, ali siromaštvo je ipak očito, od kojih se očekuje da budu ponosni na mogućnost sudjelovanja za čast Domovine, ali zaleđeni izrazi lica odaju samo golemi strah. Jako dobra scena upotpunjena grotesknom voditeljicom. Katniss se žrtvuje zbog sestre koja je izabrana i postaje dobrovoljkom. Igre gladi koncipirane su tako da se mladi bore do smrti, pobjednik je samo jedan. Dopušteno je sve što ti omogućuje da preživiš...
Već sam spomenula da sam odabirom glumaca bila jako zadovoljna. U opsegu koji priča može ponuditi oni su dali 100%. Jennifer Lawrence u ulozi Katniss uvjerljiva je i vrlo lijepa, dobar odabir jer ima u licu nekakvu plemenitost koja je potrebna za tu ulogu. Sjajni Woody Harrelson u ulozi savjetnika koji je osvojio Igre gladi najbolji je dio filma!

S obzirom da će film biti i već jest tinejdžerski hit, a radim s tinejdžerima i imam vlastitu djecu te dobi, odlučila sam ga pogledati da mogu razgovarati s njima. Fascinantne su mi spisateljice poput Suzanne Collins, J.K. Rowling ili Stephanie Meyer (The Twilight saga) koje u futurističke i fantastične priče unose veliku količinu plemenitih osjećaja, visoki moral i svjetonazor plemenitosti, žrtvovanja za drugog i slično. Njihov je utjecaj na mlade diljem svijeta ogroman. Jesmo li u čvrsto zatvorenom krugu? Većina današnjih tinejdžera (uvijek i u učionici kažem "Čast iznimkama!") želi u priči, da bi se uopće zainteresirali za nju, akciju, dinamiku, krv, ekstremne situacije, moćne, ali toplog srca i plemenite snagatore, zombije, nesretno zaljubljene vampire... Plemenitost karaktera i moralne vrijednosti prikazane kroz, već sam rekla, ekstremne situacije i često nadnaravna bića. Zar u svakodnevici nema materijala, podloge, inspiracije za dobru i poučnu priču? Naravno da ima. Ali dajmo mladima ono što žele, ne mučeći se previše smišljajući nešto originalno, i pri tome dobro zaradimo. Kad razgovaram s učenicima, uvijek me prestravi što uglavnom nisu  čuli za Georgea Orwella i njegovu "1984."(osim za "Životinjsku farmu" koja je obavezna u lektiri) ili Huxleyjev "Vrli novi svijet" - remek djela fantastične, utopijske  ili, kako god je nazvali, književnosti.

Jonathan S. Foer, Sve je rasvijetljeno

Kupio sam ti knjige, rekao je Yankel...
Ne možemo si to priuštiti, uzvratila je...
Ali, ne možemo dozvoliti niti da ih nemamo.
Koju stvar si možemo manje priuštiti: imati ih ili nemati? Po mom mišljenju, gubimo u svakom slučaju. Bolje izgubiti s knjigama...

 

Ispred knjižare, oko 1900.

Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon (3)

STRAHOPOŠTOVANJE I GAĐENJE PREMA BOŽJOJ RIJEČI

Ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Trebaju mi protiv običnosti svijeta. Hoću da gledam uvis prema plamtećim crkvenim prozorima i budem zasljepljen nadzemaljskim bojama. Treba mi njihov sjaj. Treba mi protiv prljave jedinstvene boje uniformiranih. Želim biti obavijen trpkom hladnoćom crkvi. Treba mi njihova zapovjednička šutnja. Treba mi protiv bezdušne rike dvorišta vojarne i produhovljenog naklapanja onih koji trče za stadom. Hoću čuti brujanje orgulja, tu poplavu nadzemaljskih tonova. Treba mi protiv reske smiješnosti marševa. Volim ljude koji se mole. Treba mi da ih vidim. Treba mi protiv podmukla otrova površnih i nemarnih. Hoću čitati moćne riječi Biblije. Treba mi nestvarna snaga njihove poezije. Treba mi protiv zapuštanja jezika i diktature parola. Svijet bez tih stvari bio bi svijet u kojem ne bih volio živjeti.
Ali postoji i drugi svijet, u kojem ne želim živjeti: svijet u kojem se sotonizira tijelo i samostalno mišljenje, a kao grijeh žigoše ono što pripada najboljim iskustvima koja možemo doživjeti. Svijet u kojem se od nas traži ljubav prema tiranima, gulikožama, podmuklim ubojicama, svejedno odjekuje li bat brutalnih im koraka ulicama ili se mačje nečujno, kao kukavičke sjene, šuljaju i s leđa zabadaju svojim žrtvama sjajan čelik u srce. Među najapsurdnije stvari koje su se s propovjedaonice zahtijevale od čovjeka pripada ona da oprosti takvim kreaturama, pa čak i da ih voli. Kad bi netko to zaista i bio u stanju, značilo bi to besprizornu neiskrenost i nemilosrdno nijekanje sebe, za koje bi se plaćalo potpunom zakržljalošću. Ta zapovijed, ta sumanuta, nastrana zapovijed ljubavi prema dušmaninu namijenjena je da lomi ljude, otima im svu hrabrost i samopouzdanje i čini ih podatnima za ruke tirana, da ne pronađu snage da se pobune protiv njih, zatreba li i oružjem.
Obožavam Božju riječ jer volim njezinu poetsku snagu. Gadi mi se Božja riječ, jer mrzim njegovu okrutnost. Teška je to ljubav, jer neprestance mora lučiti svjetleću snagu riječi od rječitog podjarmljivanja samodopadljiva božanstva.  Teška je to mržnja, jer kako da si dopustimo da mrzimo riječi koje čine melodiju života u ovome dijelu svijeta? Riječi na kojima smo zarana naučili što je strahopoštovanje? Riječi koje su nam bile poput luči, kad smo počeli osjećati da vidljivi život ne može biti cijeli život? Riječi bez kojih ne bismo bili to što jesmo?

Ali ne zaboravimo: to su riječi koje od Abrahama zahtijevaju da vlastita sina zakolje kao životinju. Što činimo sa svojom srdžbom kad to čitamo? Što da mislimo o takvom bogu? Bogu koji Jobu predbacuje što se pravda s njime, iako niti što zna niti što razumije? A tko je bio onaj koji ga je takvim stvorio? I zašto je manje nepravedno kad Bog nekoga bez razloga baci u očaj nego kad to učini običan smrtnik? Nema li Job dobra razloga da jadikuje?

Poezija Božje riječi tako je veličanstvena da od nje sve zanijemi, a svako protivljenje postaje bijednim lavežom. Zato se Biblija ne može samo tako odložiti, nego je moramo odbaciti, kad nam dozlogrde njezini zahtjevi i sužanjstvo u koje nas baca. Iz nje progovara životu dalek, otužan bog, koji hoće da silan opseg ljudskog života - velik krug koji je u stanju opisati dade li mu se sloboda - svede na jednu jedinu, nemjerljivu točku poslušnosti. Shrvani jednom i natovareni grijesima, isušeni od podčinjavanja i nečasnosti ispovijedi, s križem od pepela na čelu treba da idemo ususret grobu, u tisuću puta opovrgnutoj nadi u bolji život kraj Njega. Ali kako da bude bolje kraj nekog tko nas je prije toga lišio svih radosti i sloboda?

A ipak su riječi koje dolaze od Njega i odlaze k Njemu očaravajuće ljepote. Kako li sam ih samo volio kao ministrant! Kako li su me samo opajale u sjaju svijeća na oltaru! Kako li se samo sunčano jasnim činilo da su te riječi mjera svih stvari! Kako li mi se samo nerazumljivim činilo da su drugim ljudima i druge riječi bile važne, kad svaka od njih može značiti samo zazornu razbibrigu i gubitak bitnoga! Još i danas zastajem kad čujem gregorijansko pjevanje i na jedan nesmotren trenutak žalostan sam što je negdašnja opijenost neopozivo uzmakla pred pobunom. Pobunom koja se u meni uzdigla kao nagao plamen kad sam prvi put čuo ove dvije riječi: sacrificium intellectus.

Kako da budemo sretni bez znatiželje, bez pitanja, dvojbe i argumenata? Bez radosti mišljenja? Te dvije riječi koje su poput udarca mača koji nam siječe glavu ne znače ništa manje nego zahtjev da svoje osjećanje i djelovanje živimo protivno mišljenju, one su poziv na obuhvatnu podvojenost, zapovijed da žrtvujemo upravo ono što je jezgra svake sreće: unutarnje jedinstvo i suglasje života. Rob na galiji prikovan je, ali može misliti što ga je volja. Ali ono što On, naš bog, od nas traži jest da svoje ropstvo vlastoručno utjeramo u naše najdublje dubine te da to još k tome činimo dobrovoljno i s radošću. Može li biti veće poruge?

Gospodin je u svojoj sveprisutnosti netko tko danonoćno motri na nas, svaki sat, svaku minutu, svaku sekundu. On bilježi naše činove i misli, nikad nas ne pušta na miru, nikad nam ne bi priuštio trenutak u kojem bismo bili sasvim za sebe. Što je čovjek bez tajni? Bez misli i želja koje poznaje samo on? Mučitelji inkvizicije i oni današnji znaju: Odsijeci mu mogućnost uzmaka prema unutra, nikad ne gasi svjetlo, ne puštaj ga samoga, priječi mu san i tišinu: progovorit će. Da nam mučenje krade dušu znači: ono uništava usamljenost u nama samima, koja nam je potrebna kao zrak koji dišemo. Zar Gospodin, naš bog, nije uzeo u obzir da nam svojom neobuzdanom znatiželjom i odbojnom radoznalošću krade dušu, a k tome i dušu koja hoće da bude besmrtna?

Tko bi zaozbiljno htio biti besmrtan? Tko bi htio živjeti dovijeka? Kako li samo dosadno i isprazno mora biti znanje: nije važno što se događa danas, ovog mjeseca, ove godine. Doći će još beskonačno mnogo godina, dana, mjeseci. Doslovce beskonačno mnogo. Ne bismo više morali računati s vremenom, ništa ne bismo mogli propustiti, ne bismo morali žuriti. Bilo bi svejedno činimo li nešto danas ili sutra, sasvim svejedno. Milijuni propusta postajali bi ništa pred vječnošću i ne bi imalo smisla žaliti ni za čim, jer uvijek bi ostajalo vremena da to nadoknadimo. Ne bismo mogli živjeti čak ni za današnji dan, jer ta se sreća hrani sviješću o protjecanju vremena, dokoličar je pustolov naočigled smrti, križar protiv diktata žurbe. Kad god i gdje god bilo bi vremena za sve i svakog: gdje bi još moglo biti prostora za trošenje vremena?

Osjećaj više nije isti kad nam dođe drugi put. On mijenja boju kroz zamjedbu vraćanja. Naši osjećaji umorit će nas i postati nam suvišni budu li dolazili prečesto i trajali predugo. U besmrtnoj duši morala bi narasti gigantska prezasićenost i vapijući očaj naočigled izvjesnosti da nikad neće doći kraj. Osjećaji  hoće da se razvijaju i mi s njima. Oni su to što jesu, jer odbacuju ono što su nekoć bili i jer struje ususret budućnosti u kojoj će se iznova udaljiti od sebe samih. Kada bi ta struja tekla u beskraj, u nama bi morale nastajati tisuće osjeta koje, naviknuti na naše pregledno vrijeme, uopće ne možemo zamisliti. Tako da uopće ne znamo što nam se obećava kad slušamo o vječnom životu. Kako bi bilo da u vječnosti budemo mi, lišeni utjehe da ćemo jednom biti izbavljeni od prisile da budemo mi? Mi to ne znamo i to nikada nećemo znati. Jer jedno ipak znamo: bio bi to pakao, taj raj besmrtnosti.

Smrt je ta koja trenutku daje ljepotu i užas. Samo kroz smrt vrijeme nije živo vrijeme. Zašto Gospodin to ne zna, naš sveznajući Bog? Zašto nam prijeti beskonačnošću koja bi morala značiti neizdrživu usamljenost?

Ja ne bih želio živjeti u svijetu bez katedrala. Treba mi sjaj njihovih prozora, njihova hladna tišina, njihova zapovjednička šutnja. Treba mi plima orgulja i sveta pobožnost ljudi koji mole. Treba mi svjetlina riječi, uzvišenost velike poezije. Sve mi to treba. Ali ništa manje ne treba mi ni sloboda i neprijateljstvo prema svemu što je okrutno. Jer jedno nije ništa bez drugoga. I da me nitko ne prisili da biram.

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (7)

TOM WAITS, Rain Dogs

Svijet posljednjeg glazbenog alternativca. Svijet strašne glazbene mimikrije. Krhotina.
Tamo gdje đavli razvlače svoj polkom i bluesom prosvirani kabaret.
Tamo gdje hropćući izdah mijenja labuđi pjev. Tamo gdje su ljudi svinje, a druge životinje služe za ukras. Tamo gdje mitologija privatnih horora mijenja bajke.
Tamo gdje urnebes vlada onog trena kad se mišići zgrče i počne poganih ples.
Tamo gdje su svi spektatori poput trupla poredani u redove odakle prate pogane figure s pozornice čiji im hrapavi glasovi i čudne note bluraju horizonte.
Tamo gdje pjevač krklja skvrčen u fetus pozi sikteći nedefinirane tonove i šumove.
Tamo gdje pripovjedač oko ruku ima omotane žice koje mu se svakim novim trzajem glasnica urezuju dublje u tkivo pa on od ugode dreči, urliče, viče od sreće.
Tamo gdje je početak svake pjesme ujedno i završetak nadanja u minut dobrog vladanja.
Tamo gdje obećanje za suosjećanje ne znači drugo nego znak za start  novih stradanja.
Tamo gdje su prijatelji pijanice, a ljubavnice pijavice. Koje sišu srž pa pljuckaju krv.
Tamo gdje drugar drugara za bocu dvije nasamari. Gdje je stanje stvari - sranje stvari.
Tamo gdje se i najdirljivija priča s početka do kraja happy enda pokvari.
Tamo gdje teatar prikazuju zgubidan, lažov, ulizica, skitnica i fratar.
Tamo gdje su besmrtni dosadni, a čvrknuti boemi i zgubidani protektirani i bogomdani.
Tamo gdje je u dvorištu potrgana ljuljačka s koje se cijedi bronhitičareva pljuvačka.
Tamo gdje je teško teže, a lako nikada nikada nikada ne može postati lakše.
Tamo gdje se samo i jedino od tuge ne plače. Gdje se bol cipelari i skriva pod stol.
Tamo gdje se periodički smjenjuju ciklusi pripovjedačevih nervoza i narkoza.
Tamo gdje će groznica trajati i kad svodnikov rotvajler prestane lajati.
Tamo gdje ratnici u kurvinim odajama skrivaju duše, a traže PTSP.
Tamo gdje su izgubljeni i oni koji to ne bi htjeli. Tamo gdje su prisutni likovi odsutni.
Tamo gdje bubnjaju kiše koje ne znaju lupati tiše. Laktovi su šanku vjerni.

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (6)

MALE TAJNE SIMPATIJE

Kao u vrijeme osnovnoškolskih leksikona, ponekad iz glazbenih ladica izvlačite neke svoje male tajne za koje sa sigurnošću znate da vas ostatak svijeta ni pod najrazniim okolnostima ne može razumjeti. Istovremeno vas goni podijeliti ih sa svijetom jer vam u srcu i slušnom aparatu ostavljaju kristaliće kojima biste obasipali svijet, ali jednako tako znate da ćete požaliti istog trena jer će vam slušatelji vratiti upitan pogled s tisuću "zašto?" jer ne razumiju vašu fascinaciju nečim toliko... hm, pitkim? Plitkim? Svakodnevnim? Najobičnijim za ostatak svijeta ali najposebnijim vama? I onda se nekad ipak okuražite jer nije najtragičnija stvar na svijetu osjećati se neshvaćenim, niti znati da vas drže čudnim, bezukusnim, likom neobičnog glazbenog ukusa. Pa im kao DJ ili radio voditelj ili party ili u četiri oka ili na Facebooku podijelite te svoje slatke male tajne.
Svaka je reakcija dobrodošla jer kakvom god bila, neće utjecati na vaše oduševljenje tim komadićem glazbe koji nije postao popularnim ni masovnim niti bitnim ikome na svijetu, osim možda samo vama. I to je dovoljno. I previše ponekad. Bitno je da se radilo o zakukuljenim pjesmama poznatih izvođača, možda komadićima onih prezrenih i smatranih bezvrijednima. Ili pak onima za koje "nitko na svijetu nije čuo". Obje su ladice jednako opskurne i podložne mas zaboravu ili ignoriranju. Srećom, za tu priliku niste dijelom mase.

Anđelo Jurkas, Soundtrack života (5)

KANTAUTORI/ KANTAUTORICE

Predložene pjesme:
Simon & Garfunkel - Sound Of Silence + Mrs. Robinson; Bob Dylan - Masters Of War; Nick Cave & The Bad Seeds - Ship Song; Leonard Cohen - Suzanne; David Gray - Babylon; Tracy Chapman - Talkin Bout Revolution; Neil Young - Harvest; Cat Stevens - Father & Son; Jewel - Foolish Game; Feist - Let It Die; Cat Power - Greatest; Fiona Apple - Criminal

Prvo je bio Dylan, pa je bila Baez. Ne, ne. Prvo je bio Woody Guthrie, pa je došao Willie Dixson. Neee, prvo je bio Robert Johnson. Ili pak stari Seeger... I tako redom će povjesničari pop kulture mjerkati pri davanju primata onome tko je sjeo za akustičnu gitaru, sinhronizirao je s usnom harmonikom, pa opalio pjevati svoje jade ili socijalne istine, buntovne komadiće, intimne ispovijesti u folk, jazzy, soul ili blues formatima. Bitna je minimalistički ogoljena forma reducirana na muškarca ili ženu koji ogoljeni sa svojim instrumentom izvode vokalni ili verbalni striptiz pred publikom. Kasnije će se kantautorstvo naravno priznavati bez obzira na prateći instrument, piano je uvijek dobro došao, ali bitna je pozicija s koje je ista osoba autor pjesama i izvođač istih, a pogotovo ako nije beckupiran pratećim bendom već reduciran na sebe i svoje oruđe. Osim spomenutih pionira zvuka, razvoj pop scene prokazivat će desetke iznimnih, bitnih autorica i autora čiji ćemo rad prisvajati zbog njihove razoružavajuće intimnosti, povezanosti s ljudima kojima se obraćaju, moći uvjeravanja,  sugestibilnosti njihova izraza. Od Cohena do Cavea, Joni Mitchell do Carole King, Joan Armtrading do Tracy Chapman, Kate Bush do Dido, Feist do Cat Power ili Joan As Police Woman, Laurie Anderson do Bjork ili PJ Harvey, Neila Younga do Ryana Adamsa, Eltona Johna do Davida Greya, Cat Stevensa do Bright Eysa ili Devendra Banhearta, Tanite Tikaram, KT Tunstall do Suzanne Vega, Bon Ivera do Jacka Johnsona, Norah Jones do Alice Keys i Fione Apple, britanska i američka glazbena scena prepuna je primjera vrhunskih pjesmopisača ujedno i izvođača istih. Bitna je emocija, prenošenje iste, povjerenje u izvođača, vjerovanje u njegov izraz, autorsku auru, interpretacije su na kraju uvijek bile pitanje pojedinca, njegove karakterističnosti, prirođene boje glasa ili sposobnosti što kvalitetnije ili što originalnije, pamtljivije tehničke izvedbe svojih pjesama. Oni koji su postizali pomirenje tih elemenata ostali su zapamćeni u pop povijesti kao suza, žmaraca, osmijeha vrijedni autori.

Il Divo, Zagreb, Arena (17.9.2012.)

Još pod dojmom jučerašnjeg koncerta, zapisat ću nekoliko dojmova i razmišljanja slušajući po ne znam koji put Regresa A Mi i The Man You Love, dva prepjeva koja su mi najdraža.
Vokalna grupa Il Divo sastoji se od četiri člana raznih nacionalnosti i dosadašnjih iskustava na području glazbe (mjuzikli, opera, kabare, pop glazba i metal grupa!), koje povezuju sjajne vokalne sposobnosti i zajednički projekt koji traje od 2004. Mislim da su već toliko popularni da nije potrebno pisati o njima jer se sve može naći na službenoj web stranici i posvuda na netu. Očekivala sam puno i nisam razočarana. Dečki znaju svoj posao, prije svega sjajno pjevaju, ali igraju i na šarm i simpatičnost, što, naravno, nije na odmet. Iznenadilo me puno komuniciranja s publikom, povremeno spontano,  uglavnom pripremljeno, ali ponavljam - simpatično, veselo, toplo. Jako cijenim tu vrstu truda oko publike jer mi je, zasad, nepremostive standarde u vezi s tim postavio moj omiljeni Pjesnik, Kantautor i Prijatelj (oni koji prate blog, vjerojatno se samo nasmiju, ne mogu da ga ne spomenem).
Počeli su s I Te Amo, nastavili s Dov'e l'Amore, Nella Fantasia.... Moje su uši i duša bili puni nakon Llorando (prepjev pjesme Roya Orbisona Crying), Don't Cry For Me, Argentina, My Way i konačno moje najdraže Regresa A Mi (Unbreak My Heart, Toni Braxton). Španjolski bariton Carlos Marin, tipični latino zavodnik, nekoliko je puta istaknuo kako je samo on slobodan od njih četvorice, naravno, bila je to samo šala za ženski dio publike. Carlos je mene osvojio glasom, definitivno je najmoćniji u sastavu. Poznato je da dečke reklamiraju diljem svijeta kao "san svih žena", "anđele lijepog lica i glasa" i slično. Jest da je u Areni bilo mnogo više žena i djevojaka nego muškaraca, ali, osim što sam najbolju prijateljicu počastila kartom za rođendan, išla sam na taj koncert čuti sjajne prepjeve evergreena u raskošnim vokalnim izvedbama, obrađene u stilu tzv. pop-opere, koji mi se vrlo sviđa i inače. Dečke uistinu ne treba potcjenjivati zbog njihova dobrog izgleda i šarma. Oni su sjajni interpretatori koji jednako uvjerljivo izvode svevremenske pjesme na španjolskom, talijanskom, francuskom i engleskom jeziku. Jedina zamjerka je neosmišljen scenski raspored, tj. ako je to što smo vidjeli, osmišljeno, onda je smiješno. Zabavljale su nas njihove formacije 1-1-1-1, pa paralelno, okomito, pa formacija 1-2-1, tek toliko da se promijeni raspored. Možda da se jednostavno kreću pozornicom kako žele? Spontano. I dalje bi fantastično zvučali, što je jedino važno, ali djelovali bi opuštenije.
Kao niti 2CELLOS, projekt Il Divo nije nešto posve novo u idejnom smislu i "nikad viđeno", ali šarm spajanja rocka i klasike, ili popa i opere zanimljiv je širokoj publici, osobito ako ga prate vrhunski aranžmani i talent te profesionalnost, što u oba slučaja nije upitno.

Soul Kitchen (2009.)

 Redatelj: Fatih Akin

Vrlo rijetko gledam komedije jer me više umaraju ili ljute, nego nasmiju i zabave. Ali ne i ovaj film. Ovo nije nezaboravan film, film koji bih imala želju gledati još nekoliko puta, ali je bio zabavan, ljudski ispričan, bez uobičajenih klišeja - s dobrim spojem urbanosti, moderne glazbe i humora. 
Zinos Kazantakis (doseljenik grčkog podrijetla) vodi neugledan restoran na periferiji Hamburga. Preuređeni hangar okupljalište je polusvijeta, radnika, pokeraša i punk grupe koja tamo besplatno vježba. Novi kuhar pokreće stvari, isprva u negativnom, a zatim u sasvim nepredviđenom smjeru. Svatko od malobrojnog osoblja pušta mašti i kreativnosti da bljesnu u potpunosti u toj rupi koja je ionako pred propašću. Rupa uskoro postaje kultno mjesto za izlazak u Hamburgu. Zinos prepušta cjelokupan posao bratu jer želi razriješiti upitnu vezu s djevojkom Nadine. Stvari i opet kreću u nepredviđenom smjeru, ali sve pršti od životnosti likova, tj. uvjerljivosti meni sasvim nepoznatih glumaca. Baš dobar film, nasmijao me pred spavanje!

Imenjak/ The Namesake (2006.)

 Redateljica: Mira Nair

Nisam čitala roman koji je bio predložak za ovu filmsku adaptaciju, ali filmom sam vrlo zadovoljna.
Mladi indijski par, Ashima i Ashoke, nakon dogovorenog vjenčanja odlaze u SAD gdje Ashoke nastavlja svoj doktorat i rad na fakultetu. Ashima je tradicionalna indijska djevojka koja pati u Americi, ali se kroz čitav film žrtvuje zbog dobrobiti obitelji, isprva supruga, a zatim i djece. Premda dogovoren, brak je skladan i ispunjen ljubavlju, poštovanjem te međusobnim podržavanjem, pa život teče bez velikih potresa. Veći problemi počinju kad djeca, Sonia i Gogolj (sin dobiva ime po očevu omiljenom piscu), kao amerikanizirani tinejdžeri počinju iskazivati nepoštivanje prema roditeljima i vlastitoj kulturi. Gogolj postaje opterećen svojim imenom, želi postati Nick, duboko proživljava krizu identiteta kroz studentske dane. Veza s američkom djevojkom iz dobrostojeće obitelji još više ga udaljava od roditelja.
Međutim, premda je utjecaj okruženja i nepripadanja dvjema kulturama kod Gogolja dominantan, dobar tradicionalni odgoj koji mu je usađen od djetinjstva preuzima upravljanje njegovim razmišljanjem i postupcima nakon iznenadne očeve smrti. Gogolj shvaća da mora odabrati kamo pripada da bi mogao nastaviti ispunjen i produktivan život, ali pri tome osvještenje pripadanja indijskoj kulturi ne mora značiti potpuni raskid sa zapadnjačkim  načinom života. Rečenica Fjodora Mihajloviča Dostojevskog "Svi smo izašli ispod Gogoljeve kabanice" koju mu je otac napisao u zbirku Gogoljevih pripovjedaka poklonjenu za maturu dobiva puni smisao tijekom tog osvješćivanja.
Filmska priča tečno je oblikovana, bez plitke patetike, ali s mnogo vizualnih detalja kojima je osobito naglašena indijska tradicija. Svi su glumci vrlo ugodni i uvjerljivi, a osobito mi se svidjela bollywoodska zvijezda Tabu u ulozi Gogoljeve majke. Šminka kojom je prikazano njezino nenametljivo, ali vidljivo starenje kroz film, zapravo, ne toliko starenje, koliko zrelost žene koja podiže svoju obitelj - sjajna je. Tabu je vrlo lijepa žena i uživala sam gledajući je. I ostale Indijke su prekrasne, životno lijepe i rasne žene. Američki glumac indijskog podrijetla Kal Penn također je vrlo uvjerljiv u ulozi Gogolja. Sraz dviju kultura povremeno je humoristično, ali i dalje toplo, istaknut. Ono što je najbolje u filmu jest činjenica da nema osude, izrugivanja, sarkazma. Očito je uspješna namjera redateljice bila ispričati toplu priču o razlikama koje mogu biti temelj za prožimanje i bogatstvo života.
Poveznice koje je autorica romana isplela između nesretnog ruskog pisca, hipohondra i ekscentrika, koji se ubio samoizgladnjivanjem te konfuznog američkog tinejdžera, a zatim kontrastiranje između njihovih sudbina sjajna je ideja, dobro prikazana i ugrađena i u film. 

Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon/ Night Train to Lisbon (2)

UNUTARNJOST VANJŠTINE UNUTARNJEG

Udaljenost spram drugoga povećat će se kad nam bude jasno da se naš izvanjski lik drugome ne ukazuje na isti način kao našim vlastitim očima. Ljudi se ne vide kao kuće, stabla ili zvijezde. Vidimo ih u očekivanju da bismo im mogli pristupiti na određeni način i time ih učiniti dijelom vlastite nutrine. Naša mašta izrezat će ih tako da pristaju našim željama i nadanjima, ali i tako da se na njima mogu potvrditi naši strahovi i predrasude. Mi sigurno ni nepristrano ne dopiremo ni do izvanjskih obrisa drugog. Putem nam pogled skreću i mute sve želje i fantazme, koje nas čine posebnim, neponovljivim čovjekom koji jesmo. Čak i vanjski svijet unutarnjeg svijeta još je dio našeg unutarnjeg svijeta, da se i ne govori o mislima što ih imamo o tuđem unutarnjem svijetu i koje su tako nesigurne i neučvršćene da govore više o nama samima nego o drugome.
I tako smo si dvostruko strani jer među nama ne stoji samo varljivi izvanjski svijet, nego i lažna slika koja o njemu nastaje u svakom unutarnjem svijetu.
Ima li zla u toj stranosti i nebliskosti? Bi li nas slikar trebao prikazati raširenih ruku, očajne u uzaludnom pokušaju da dosegnemo druge? Ili bi nas njegova slika trebala prikazati u stavu u kojem do izražaja dolazi olakšanje što postoji ta dvostruka barijera koja je ujedno i zaštitni bedem? Trebamo li biti zahvalni zbog zaštite koju nam stranost jamči pred drugima? I zbog slobode koja to čini mogućim? Kako bi bilo kada bismo bez zaštite stajali jedni nasuprot drugima kroz dvostruki lom što ga predstavlja protumačeno tijelo? Kad bismo, jer između nas ne bi bilo ničeg što bi nas krivotvorilo i razdvajalo, padali jedni u druge?

Pascal Mercier, Noćni vlak za Lisabon/ Night Train to Lisbon (1)

RIJEČI U ZLATNOJ TIŠINI

Kad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju - i uvijek istim frazama, floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorim uvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno, razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: jesu li one još izraz misli? Ili samo djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle ugravirani tragovi naklapanja?
Događa se onda da odem na plažu i držim glavu u vjetru, za koji želim da je leden, hladniji nego što ga poznajem u ovim krajevima. Neka iz mene otpuše sve otrcane riječi, sve jadne govorne navike pa da se mogu vratiti očišćena duha, očišćena od taloga uvijek ista naklapanja. Ali u prvoj prilici da moram nešto reći, sve je kao prije. Čišćenje za kojim čeznem neće se dogoditi samo od sebe. Moram učiniti nešto i moram to učiniti riječima. Ali što? Nije da bih htio izaći iz svog jezika i ući u neki drugi. Ne, nije riječ o jezičnom dezerterstvu. I još nešto si ponavljam: jezik se ne može izumiti iznova.

Mani Gotovac, Fališ mi (Druga knjiga: jesen/ ljeto)

 Iako sam prvom knjigom bila oduševljena, drugu nisam odmah mogla naći pa se stvorila pauza među dijelovima, sad sam "onako ispunjena" nakon čitanja, kako ja to volim reći. Prva intendantica u povijesti hrvatskog kazališta pravi je ženski uragan u privatnoj i poslovnoj sferi. Sad sam upala u frazeološku zamku uobičajenog izričaja. Mani Gotovac sam kroz ova dva autobiografska romana doživjela kao potpunu ženu koja je sve što joj je život ponudio ili čime ju je šokirao prihvaćala i proživljavala nevjerojatnom strastvenošću. To je ona vrsta ljudi koja trošeći silnu energiju zapravo puni svoje životno vrelo, i tako stalno u krug. Prvo poglavlje druge knjige naslovljeno je s "JESEN", u podnaslovu "Mamica". Smrt djeteta vjerojatno je najbolnije što se čovjeku može dogoditi. Bilo mi je teško čitati taj dio, puno puta bila sam na rubu suza. Svaka čast Mani što je uspjela istisnuti iz sebe sve uspomene na svoju Anušak, oživjeti razgovore, prizvati osjećanja u pojedinim trenucima, otvoriti tu 'crnu rupu' u vlastitoj unutrašnjosti. Oživjela je pred čitateljem malu Anu koja ne može izgovoriti 'r' - njihovi su dijalozi uistinu tako životni da bole. Vrhunac štiva podjela je žene koja gubi dijete na dva dijela - na Đive Od Mora (prema priči iz djetinjstva) i na M.G., prezaposlenu kazalištarku. Tekstualno je efektno - međutim, mislim da je Mani to bilo lakše napisati na takav način, u trećem licu, vjerojatno i proživjeti.

Drugi dio naslovljen je s "LJETO" i posvećen evociranju uspomena na poslovne uspone i padove devedesetih i nadalje. S osobitom sam pažnjom čitala dijelove o Teatru ITD, mom omiljenom mjestu za studentskih dana. Predstavu "Tit  Andronik" s Filipom Šovagovićem u glavnoj ulozi gledala sam jedne proljetne tople večeri u toj rustikalnoj kazališnoj oazi, na drvenim sjedalima neuobičajenog gledališta. Sjećam se i prolaska pored pozornice na izlasku kad smo znatiželjno zavirili u zdjelu u kojoj je bilo krvavo 'ljudsko' srce... :)
Mani daje kroz taj dio vlastiti pogled i mišljenje o mnogim javnim ličnostima iz protekla dva desetljeća.

Nakon svega, oba pročitana dijela, mogu samo reći da je sjajno što imamo u kazališnom i javnom životu takvu energičnu ženu, vizionarku spremnu stvoriti 'teatar' za obične ljude, svuda i svakako. Mani u svojoj autobiografskoj prozi ne veliča vlastiti ego, ne krije svoje slabosti i ne skriva teški karakter. Ovo je prije svega ispovjedna proza žene i zaljubljenice u kazalište - iskrena i objektivna koliko može biti u rangu ispovjednog. Nema se što uljepšavati u osmom desetljeću života, nakon svih uspjeha i odbacivanja. Može se samo iskreno i ogoljeno prikazati vlastito ja - kao lijek i možda kao motivacija nekome/nekima. Učinjeno sa stilom i znalački, temperamentno i konfuzno, ali, barem meni, blisko i neodoljivo. I dalje ne mogu odgonetnuti tko je Gorki kojeg je toliko voljela, što me danima zaokupljalo i nakon čitanja prvog dijela. Ali živjela je u ljubavi, kako to sama Mani kaže, a to je jedina podjela ljudi koja kod nje traje - jesu  li ikada u svome životu živjeli u ljubavi ili nisu. Time je sve rečeno i iz toga sve drugo proizlazi.